U kultnom filmu nastalom na razmeđi dvaju generacija, kroz čiju se potku provlači mršava alegorija o stvarnosti kao nenadjebivoj drami, statira i tada netom ustoličena videografska forma - reality show. Zasnovan na pseudodokumentarnom konceptu prikazivanja života običnih ljudi u donekle neobičnim situacijama, reality programming ljudima, zapravo, prodaje njih same. Činjenica da je lice na reality ekranu stvarno onoliko koliko i naše, mogućnost da se sa ekrana smiješimo ili plačemo samome sebi, golica našu radoznalost i opčinjava nam pažnju kao zurla kobru.
Iako su, brat-bratu Lumière-u, prvi filmski uratci bili čisti reality, ondašnja je komercijalna misao pokretne slike namislila za zavodljivu tvornicu snova, oruđe bijega od turobne stvarnosti. Tek će mnogo desetljeća kasnije producenti iznova ‘otkriti’ jednostavnu formulu po kojoj, umjesto identifikacije sa glavnim junakom, fantazijom prezasićena publika sama postaje glavni junak. Unaprijed isplanirana i žestoko izmontirana, reality-tv je, dakako, sve samo ne stvarna i spontana, no svi su izgledi da će se mlaćenje prazne reality slame, koje traje već petnaestak godina, nastaviti sve dok se iz nje ne izmuze i posljednji dinar.
Posljednjih se godina, međutim, uporedo sa lažiranom stvarnošću, odvija i ona prava, pred širom otvorenim očima virtuelne publike.
Prkoseći zakonima fizike, zvizdan je zasjeo u zenitu, nesmiljeno u njemu odbrojavajući već šesti sat. Grad je, užaren poput vulkanskog grotla, skapavao na stotinu i kusur Fahrenheita, a vrući je zrak ustajalo milio između onemoćalih zgrada, stvarajući na asfaltnim plohama lelujavu iluziju svježe, namreškane vodene površine.
Svjetlo se na semaforu zacrvenilo, a kočnice su zarile svoje azbestne zube zube u četiri srebrena diska. Gume su zaskičale sasma malo i jedva čujno, pošto su se se većma topile na usijanom asfaltu, ostavljajući, svaka za sobom, svoj crni potpis. Stao sam. Mogao sam se zakleti da je, jednom zaustavljeno, auto za čitav palac utonulo u živo blato asfaltne lave.
Kvasajuća demokracija i bujica modernizma su, svojedobno, Zapadnim društvima donijele slobodu. Slobodu izbora, slobodu mišljenja, slobodu izražavanja. Ovu slobodu su stasavajuća građanska klasa i njena inteligencija shvatile kao slobodu stvaranja i odabira vlastite umjetnosti i kulture. No, pošto (malo)građanska misao uvijek izniče kao posljedica kompromisa, tako je i građanska umjetnost, umjesto revolucije, iznjedrila tek čulima ugodan potpourri sastavljen od etničkog, humanističkog i elitističkog izričaja.
Iako nikada nije odmakla od ove formule, kultura srednje klase je, osim genuinog dopinosa misli i umjetnosti, desetljećima, pa i stoljećima, igrala i jednu važnu društvenu ulogu - poput ljepka je spajala i povezivala sve izvore sa kojih se napajala, uključujući i narodnu i elitnu kulturu, dobru i lošu umjetnost. Tako je i na ovaj način, uz svoje potrošačke sklonosti i kupovnu moć, srednja klasa kulturom postala istinsko vezivno tkivo svakog suvremenog društva. I mi smo, svojedobno, u ondašnjoj državi imali mase koje su slušale narodnjake (aka. lošu umjetnost) i manjinu koja je slušala ozbiljnu muziku… pardon, glazbu (aka. dobru umjetnost), a sraz među njima je ublažavala srednja klasa koja je pretežno slušala zabavnjake.
Znajući ljudsku prirodu, vjerujem da je kreativnost čovjek po prvi puta ispoljio praveći oružje i predmete namijenjene ubijanju. Drugi puta je kreativnost iskazao onda kada je poželio opisati te svoje podvige u tamanjenju lovine i neprijatelja - na brzinu razvivši i razvezavši jezik, od nemuštog se bića izmetnuo u pripovjedača. Tako je nastala kultura. Potom je, spoznavši da ispričana priča u sjećanju traje koliko i kometa na ljetnjem prethistorijskom nebu Cantabrije, odlučio svoju naraciju vizuelno podebljati i ovjekovječiti je prvim pratećim crtežima. Tako je nastala umjetnost.
Uskoro su u art-spilje, što poslom, što besposleni, počeli navraćati ljudi iz drugih pećina i, nesvjesni da pred sobom imaju primitivne inačice Power Point prezentacija koje se ne mogu ugasiti, počeli su sabirati utiske i donositi sudove o razgledanim pramuralima. Po povratku u svoje pećine su našli za shodno svoje mišljenje udijeliti drugima, govoreći im koje slike valjaju, a koje ne, i tako su nastali kritičari i budući historičari umjetnosti.
Jedan moj pra-pradeda je imao dvije žene. I to u isto vrijeme. Živa istina.
Ovo je priča o tome kako je pra-pradeka nadošao na ideju da ima dvije žene i dolazi iz arhiva zvanog “bajke o precima”. Svaka slijedeća od ovih kratkih priča je prosto nevjerovatnija od one prethodne. I ne samo to, već je jednostavno nemoguće izbrojati silne povrede ljudskih, a pogotovo ženskih, prava, u ovim primjerima koji se i dalje plasiraju novim generacijama kao prigodne pričice o podrijetlu.
Bajka prva
Taša, prapradeka, je imao ženu koju su zvali Bela (kao Bella, kao Lijepa, Lepa, Lipa…). Bela je bila toliko lijepa da ju je neki Turčin, spazivši je, ukrao i odveo sebi.
(Ne znam ni gdje da počnem. Od kvalifikacije najljepše žene u selu koja onda biva preimenovana tako da se to zna za vjeke-vjekova-amin, preko te ljepote kao razloga za otmicu u 18. stoljecu? U 19? I da, kad se kaže Turčin, misli se na državljanina Turske, da ne bude zabune. Ali, vidite kako je bitno pripovjedaču da to napomene? Vidim, ova bajka će biti puna disclaimera i pravnih ograda…)
Vucarajući se po Bjelavama jedne davne školske jeseni, na pločniku ispred CDA sam se spotaknuo na sezonsku rasprodaju ploča. Bijahu to zaboravljene ploče, već izblijedjelih omota, ploče koje su imale tu nesreću da su se zatekle na dnu polica onda kada je mladež grabila njihove istonaslovljene bliznakinje, pa su, kada bi mladenačka pomama prošla, bivale vraćene u prašnjava skladišta, da tamo tavore u zagrobnom mraku i grobnoj tišini, nadajući se da će, ipak, jednoga dana nekom nježnom uhu pokloniti svoje, kroz godine sačuvano, akustičko djevičanstvo.
Nenavikle na danju svjetlost, ploče su se, razbacane, bojažljivo skrivale jedna iza druge i trebalo je meni, ni pola ozbiljnom kupcu, dosta vremena i pažnje da, preturajući po pljosnatom izobilju, razaberem i proberem par njih koje bih mogao ponijeti kući. Svog prvog izbora se ni ne sjećam, ali onaj drugi, eto, pamtim. Kao da ću baš sada, po prvi puta, izvaditi crni vinil iz svog plastičnog ovitka i pustiti ga da se zavrti na mome gramofonu, četvrtastoj kutiji furniranoj jeftinom imitacijom mahagonija.
Rođeni smo da bi nam se sudilo. Život provodimo strahujući od osude, kopnimo zazirući od presude. A čudna čeljad, kakvi već jesmo, umiremo od čežnje da sudimo drugima, iako nam to nije dato. Zato i venemo i izgaramo. Neko od čežnje da sudi, neko od satirućeg ognja osude.
Evo ti, stoga, ova knjiga da o njoj sudiš. Ona je onakva kakvom je vidiš, zato je ne zagledaj i ne otvaraj. Ona nema ništa osim korica. Između mene, koji stojim na početku, i tebe, koji je zatvaraš, ne stoji ništa doli praznina. Ne traži, zato, nešto što nećeš naći, ne poseži za onim što ne postoji.
Ne troši zalud truda i ne traći vremena. O ovoj knjizi sudi samo po njenim koricama, baš onako kako to insan oduvijek želješe činiti.
U kultnom filmu nastalom na razmeđi dvaju generacija, kroz čiju se potku provlači mršava alegorija o stvarnosti kao nenadjebivoj drami, statira i tada netom ustoličena videografska forma - reality show. Zasnovan na pseudodokumentarnom konceptu prikazivanja života običnih ljudi u donekle neobičnim situacijama, reality programming ljudima, zapravo, prodaje njih same. Činjenica da je lice na reality ekranu stvarno onoliko koliko i naše, mogućnost da se sa ekrana smiješimo ili plačemo samome sebi, golica našu radoznalost i opčinjava nam pažnju kao zurla kobru.
