Tu i tamo, s neba bi se otkinula zvijezda.
Zapravo se radilo o naučno objašnjivoj pojavi
Koja se, neobjašnjivo, događala samo
Onda kada nisi bila sa mnom.
Od kad si pala
Ono kada su ti u vodokotliću našli
Tri kilograma žutog,
Uredno upakovanog u najlon,
Sjećaš li se, tada si progutala
Dvadeset tableta prosječnog ekstazija,
Trideset grama spida,
I paketić trave,
Od toga su ti stali bubrezi,
Pa si se na putu prema stanici komirala
I naposlijetku
Umrla,
A naša mačka je izašla iz stana
Sišla niz stepenice i došla do ulaznih vrata
Koja su je prepolovila,
Jer je opruga na vratima i danas prezategnuta,
Uprkos brojnim pritužbama stanara,
Vrati se na četvrti red
I nastavi na dvadeset i četvrtom,
Pričam malo nepovezano
Iz razloga što se srušio sav moj svijet,
Figurativno rečeno, saobraćaj misli mi
Je opravdano u haotičnom stanju.
Zvijezde više ne padaju.
Slagaću ti,
Možda padaju,
Od kada su ti rasporili stomak
I izvadili svu tu drogu,
A u kontejner bacili dvije polovice
Naše mačke,
Nebo je oblačno, na vremenskoj prognozi
Najavljuju snijeg,
Zbog takve nebeske situacije ne mogu
Sa sigurnošću tvrditi
Šta se dešava iza oblaka.
Ljubav je nemoć imaginacije
Da zamisliš svijet bez voljene osobe,
A stvarnost, ona je ionako nezamisliva.
Jebiga, sve bih dao da si tu,
Bar na trenutak,
Da mi kažeš gdje si, koji kurac,
Zaštekala
Onih pola kilograma heroina
Koji nisu spomenuti u zapisniku.
Da se sredim.
Rewind.
Zamišljeni pad zvijezde.
Želja.
Nepostojeći trenutak:
”Maznuli drotovi.”
Objavio/la:
Bosanscki, 14. Nov. 2007. u 2:31 |
Litersatura |
8 komentara
Već u sedamnaestoj je počela prodorno plave oči isticati debelim nanosima surme, a duge, valovite kose bi uklanjala sa lica, uplitavši ih tako da se bogato rasipaju preko ramena. Odnekud je, iako je nisu školovali, zarana naučila i čitati i pisati, pa je otac, kome to ne bi pravo, još u osamnaestoj posla svojoj materi, u drugi grad. Smatrao je, mislim, da će strogi očuh njegovu jedinicu prije sačuvati da ne proašikuje sa nekim ko ne bi bio po njegovu ukusu, makar dok je ne udaju. U njihovu kuću se dolazilo, a cura je oduvijek bila vatrene naravi i poprilično svojeglava. Možda bi se zagledala u nekog ko joj ne bi priličio, ni po rodu ni po imutku, a šta bi onda? Mlada Nadija je dobro znala kako oca i majku može svrnuti po svome, a to je učesto i koristila.
Obećali su je imućnom trgovcu iz Banja Luke. Nestrpljiv da je što prije dovede sebi, dao je pisati ljubavna pisma koja su joj trebala zagrijati srce i saletiti je da što prije dođe njemu. Međutim, cura je odugovlačila, izgovarajući se nekad naninom bolesti, nekad svojom mladošću, zahtijevajući sve neobičnije dokaze trgovčeve ljubavi. Možda je razmišljala i o mladom kadiji iz daleka, koji joj se slučajno zadio za oko kad je došao posjetiti njenog dedu. Doduše, imala se u šta i zagledati. Mladi kadija je, kažu, pored položaja i mladosti, imao i blagu narav i čvrst iman, sve u licu i tijelu zbog kog bi cure uzdisale kad bi ga spazile kako prolazi čaršijom. Istovremeno, Banjalučanin je svoje darove i pisma slao sve češće, dok sa zadnjim nije poslao i svile, nek’ ona sašije vjenčane haljine, on više neće čekati već šalje po nju. I vakat je.
Dalje »
Objavio/la:
Cagliostro, 12. Nov. 2007. u 16:27 |
Nesvrstano |
4 komentara
Dobro. Izgnani smo iz raja i lišeni milosti. Čije, ne moram ti objašnjavati, naći će se već dušebrižnici da te prosvijetle i unesreće, palacanjem svojih jezika što se račvaju na licemjerje i osudu. Nije važno, podvući ćeš žutu crtu, bliznicu i uporednicu onoj grimiznoj, što se već odavno žari podvučena za nama. A jednom se povučena žuta crta, kažu, samo slijedi, i nikada ne prelazi.
Ugasi svjetlo u predobro znanom, studenom prostoru što si ga do sada zvala svojim životom, oprosti se, bezglasnim poljupcem, sa onima koje ostavljaš za sobom, zakračunaj bravu na vratima teškim katancem zagubljenih sjećanja, okreni se od svijeta i kroči prema meni. Zakorači bosim tabanima po čavlima dugim devet palaca i kucanim devet godina. Toliko, naime, ljubavi treba da dozre i da se porodi. I da, znam da boli. Znam po sebi, da prvih je sedam hiljada koraka uvijek najteže. Nakon toga bol rastoče crvi ataraksije i ona ustupa mjesto blaženoj ravnodušnosti.
I ne brini, jer sve do tada i mnogo svitanja nakon toga, s tobom ću koračati ja. Ruka u ruci… znaš već. Priđi mi, dok čekam na uglu tvoje ulice, ispod nakrivljene svjetiljke koja jantarno žmirka treperenjem moga srca. Priđi mi, otkravi me vrelim dahom sa usana svojih i pruži mi ruku.
Stani.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 6. Nov. 2007. u 7:08 |
Introskopija |
12 komentara
Činilo se da, s prvim lijepim vremenom, izbijaju iz lijeha u podnožju Velikog parka, baš kao da ih je tamo prethodne jeseni posadila i ostavila neka nevidljiva ruka. Za prvomajskih uranaka i školskih izleta, mileći ka Vrelu Bosne, prolazili smo pored njihovih bezbrojnih grozdova u Aleji. Psovali smo ih onda kada bi, poput sjena rascvalih lipovih krošnji, prekrili i zauzeli sve neoštećene klupe na Wilsonovom, tjerajući nas da se, prislonjeni uz stabla, ljubimo stojeći.
Djeca cvijeća - zvali su sami sebe, naivno i lirički. Hašišari, zvali smo ih mi, prezrivo i mahalski. Nevješto su prstima prebirali po žicama svojih jeftinih čeških gitara pokušavajući opjevati kalifornijske snove, nudeći svijetu ljubav kao smisao i mir kao rješenje. Pogledi su im bludjeli ravno kroz nas, u potrazi za postojanjem u kom sreća jednoga dana doista nalazi svoj dom. Raspletenim kosama i bosim stopalima pokušavali su, po zraku i po pijesku, pisati manifest o istinskoj ljudskoj slobodi.
Oni su voljeli čitav svijet. A mi, mi nimalo nismo voljeli njih.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 2. Nov. 2007. u 6:32 |
Introskopija, TERSAONA |
23 komentara
Kao što svaka ‘tica svome jatu leti, tako kafanske priče, kada nestane cuge, cigara i zajebancije završe-pa gdje drugo nego u politici. Tako se evo pola sata prepiremo i ubjeđujemo: koji je Visoki Predstavnik do sada bio najviši? Meni se onaj švabo učinio povisok, samo je bio malko pogrbljen pa mi je teško nametnuti stav. Lajčak je onako, osrednji, ali ima onih koji smatraju da televizija malo doda u širinu, nauštrb visine. Pedi je bio majušan, ali je zato vozio motokultivator i gacao po bosanskim poplavama.
Onda smo, preko dileme ko se više zajebao-oni što su glasali ili oni koji nisu, došli do stranačke pripadnosti. Podijelili smo se na zelene, crvene i neutralne. Neutralan sam bio ja, pa su se počeli jagmiti oko mene.
”Polako gospodo, ja ću biti član isključivo one stranke koja će bez pogovora poštivati moje pravo na apsolutnu apolitičnost.”
Nakon što smo se Voji Kalašnjikovu složno najebali matere, a Sanaderu preko konobara poslali poruku ”Ćopiće ga Branko i baciti s mosta”, obreli smo se u vanjskoj politici. Skontali smo da bi se naši trebali ponuditi Americi da one štitove instalira u BiH, pod uslovom da na njima zaposli našu omladinu, makar na betonažama. Jedino treba dogovoriti da te preusmjerene rakete ravnomijerno padaju po Federaciji i RS-u, da se ni jedni ni drugi ne bi bunili. Da ne bude ”Banjalučke rakete završavaju u Sarajevu. Pa ja, jesu li te raketle pravljene u Teheranu ili nisu?”
Tako smo se nesvjesno vratili domaćim aktuelnostima. Čitao sam negdje da se Milorad Dodik nakrao para pa pravi vilu i nekakvo lovište od milion ojra, i to u Srbiji. Pa sam skontao da bi svi naši političari trebali slijediti njegov primjer. A onda ta lovišta naseliti hajvanima koji su glasali za njih, pa ožeži. Rokati prvo penzionere po zemlji, oni su puzajuće životinjice, pa onda malo one koje trče, a na kraju leteću perad, omladinu koja se stalno nešto vrzma oko grane.
Jebem li ga, vidi ti to, kažem našim građanima, kod nas su političari zamijenili sportiste, glumce, pjevače, književnike… i samo se o njima priča. Te Haris je puk’o, te Tihić ima lice za naslovnice, te Adnan ovo, te onaj ono… Još kada se svi oni ugledaju na Sarkozija pa se počnu mahom razvoditi od svojih oštrokondži… Jebote, skupe dodatne političke poene, a još se kutarišu brige koja ih je, haman, i napravila dobrim političarima.
I na kraju sam usmeno poručio našim građanima da ni ne pomišljaju na građansku neposlušnost, čak ni onda kada nam skupštine izglasaju kolektivno samoubistvo.
Post scriptum: Kada kažem političari, neka ne bude zabune, ne mislim Na Željka Komšića i Marka Vešovića. Oni su ljudi.
Objavio/la:
Bosanscki, 27. Oct. 2007. u 1:51 |
TERSAONA |
5 komentara
On, sojević i potomak prvih begova u Bosni, eno ga sjedi na divanu i dršće od hladnoće. Do jučer živio u bonluku, šerbetom konja pojio, rakijom se umiv’o a šampanjcem iz Beča abdest uzim’o, a vidi ga sada. Kažu da je u prve dvije hefte kako je ova zima počela prvo seharu, a onda i kredenac izlomio i izložio. Kada mu je duhana ponestalo, čibuk je istes’o i ispušio. Paturike u mast za kundure umače i od toga živi. Ali taj nije naučio uzajmat’, jordami k’o i do sad. A nejma se vala od koga ni uzajmit’. Takav je vakat doš’o, u Gradačcu sve fukara do fukare. A opet, narod nekako bogatiji što je beg siromašniji. Pun im stomak, a duša na mjestu kada se pusti priča da je beg spao na prosjački štap.
Dalje »
Objavio/la:
Bosanscki, 17. Oct. 2007. u 22:23 |
Litersatura, TERSAONA |
6 komentara
Mnogima od vas nije pravo kada mi priča ode u dubljak. Zato vam neću saopćiti otkud to ja jutros u Bahrijinoj kafani. Počećemo od razbijenog izloga, obogaljenih stolica i pohlupanih čaša. Poželićemo Bahriji dobro jutro i sjesti za šank. Sačekaćemo da Bahrija odnese džoger i kantu u vanjski wc, vrati se i natoči meni jedno popravno. Vi naručite šta vam je merak…
Dalje »
Objavio/la:
Bosanscki, 9. Oct. 2007. u 1:16 |
TERSAONA |
5 komentara
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi:
