Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Kao što svaka ‘tica svome jatu leti, tako kafanske priče, kada nestane cuge, cigara i zajebancije završe-pa gdje drugo nego u politici. Tako se evo pola sata prepiremo i ubjeđujemo: koji je Visoki Predstavnik do sada bio najviši? Meni se onaj švabo učinio povisok, samo je bio malko pogrbljen pa mi je teško nametnuti stav. Lajčak je onako, osrednji, ali ima onih koji smatraju da televizija malo doda u širinu, nauštrb visine. Pedi je bio majušan, ali je zato vozio motokultivator i gacao po bosanskim poplavama.

Onda smo, preko dileme ko se više zajebao-oni što su glasali ili oni koji nisu, došli do stranačke pripadnosti. Podijelili smo se na zelene, crvene i neutralne. Neutralan sam bio ja, pa su se počeli jagmiti oko mene.

”Polako gospodo, ja ću biti član isključivo one stranke koja će bez pogovora poštivati moje pravo na apsolutnu apolitičnost.”

Nakon što smo se Voji Kalašnjikovu složno najebali matere, a Sanaderu preko konobara poslali poruku ”Ćopiće ga Branko i baciti s mosta”, obreli smo se u vanjskoj politici. Skontali smo da bi se naši trebali ponuditi Americi da one štitove instalira u BiH, pod uslovom da na njima zaposli našu omladinu, makar na betonažama. Jedino treba dogovoriti da te preusmjerene rakete ravnomijerno padaju po Federaciji i RS-u, da se ni jedni ni drugi ne bi bunili. Da ne bude ”Banjalučke rakete završavaju u Sarajevu. Pa ja, jesu li te raketle pravljene u Teheranu ili nisu?”

Tako smo se nesvjesno vratili domaćim aktuelnostima. Čitao sam negdje da se Milorad Dodik nakrao para pa pravi vilu i nekakvo lovište od milion ojra, i to u Srbiji. Pa sam skontao da bi svi naši političari trebali slijediti njegov primjer. A onda ta lovišta naseliti hajvanima koji su glasali za njih, pa ožeži. Rokati prvo penzionere po zemlji, oni su puzajuće životinjice, pa onda malo one koje trče, a na kraju leteću perad, omladinu koja se stalno nešto vrzma oko grane.

Jebem li ga, vidi ti to, kažem našim građanima, kod nas su političari zamijenili sportiste, glumce, pjevače, književnike… i samo se o njima priča. Te Haris je puk’o, te Tihić ima lice za naslovnice, te Adnan ovo, te onaj ono… Još kada se svi oni ugledaju na Sarkozija pa se počnu mahom razvoditi od svojih oštrokondži… Jebote, skupe dodatne političke poene, a još se kutarišu brige koja ih je, haman, i napravila dobrim političarima.

I na kraju sam usmeno poručio našim građanima da ni ne pomišljaju na građansku neposlušnost, čak ni onda kada nam skupštine izglasaju kolektivno samoubistvo.

Post scriptum: Kada kažem političari, neka ne bude zabune, ne mislim Na Željka Komšića i Marka Vešovića. Oni su ljudi.

On, sojević i potomak prvih begova u Bosni, eno ga sjedi na divanu i dršće od hladnoće. Do jučer živio u bonluku, šerbetom konja pojio, rakijom se umiv’o a šampanjcem iz Beča abdest uzim’o, a vidi ga sada. Kažu da je u prve dvije hefte kako je ova zima počela prvo seharu, a onda i kredenac izlomio i izložio. Kada mu je duhana ponestalo, čibuk je istes’o i ispušio. Paturike u mast za kundure umače i od toga živi. Ali taj nije naučio uzajmat’, jordami k’o i do sad. A nejma se vala od koga ni uzajmit’. Takav je vakat doš’o, u Gradačcu sve fukara do fukare. A opet, narod nekako bogatiji što je beg siromašniji. Pun im stomak, a duša na mjestu kada se pusti priča da je beg spao na prosjački štap.

Dalje »

Mnogima od vas nije pravo kada mi priča ode u dubljak. Zato vam neću saopćiti otkud to ja jutros u Bahrijinoj kafani. Počećemo od razbijenog izloga, obogaljenih stolica i pohlupanih čaša. Poželićemo Bahriji dobro jutro i sjesti za šank. Sačekaćemo da Bahrija odnese džoger i kantu u vanjski wc, vrati se i natoči meni jedno popravno. Vi naručite šta vam je merak…

Dalje »

Iz sjemena tišine

Koje koitus zasadi u papirne maramice

Nikne novi zid između nas.

Žalio bi se kako te bole leđa,

Kako imaš problematičnu prostatu.

Pričao bi mi o kolegi s posla

Kojem je pukao čir na želucu.

Ali se fetusi riječi pretvaraju

U ugrušak sline u tvom grlu,

Koji nikako da progutaš.

Oblačiš se. Zapravo

Sakrivaš od mene

Mlohavost koja

Pred nama obara glavu

I nijemo bulji u pod.

Muče te razlozi

Zbog kojih bi morao

Biti negdje van ove sobe.

Zato žuriš.

Otvaraš vrata i zastaješ na trenutak.

Stvaljaš ruku u džep.

Kćeri, vidiš li negdje tatin

Izgubljeni pogled?

Vraćaš se.

Ostvaljaš mi džeparac na stolu.

I odlaziš bez riječi.

Pokušavam da svoje roza naočale naguram skroz do vrha nosa. Da mi ništa od drugih boja ne prolazi sa strane. Pokušavam da se nasmijem svaki puta kada se jedna te ista stvar ponovi, ali mi ne ide. Tersuluk probija na sve pore. Šišti kao para iz ušiju. Nakostreši svaku dlaku na glavi i onda lagano, kap po kap se penje uz istu. Iz očiju sijeva i topi tanku roskastu plastiku u okvirima naočala. Naime, ježim se od jedne relativno novo-nastale pojave. Pojave turbo-folk trebica i pojave ultra sega-mega faker frajera i svakog popratnog rezultata istih.

Recimo, ne pamtim kada mi je neki od silnih frajera u Sarajevu i široj okolici osmislio nešto romantično. Ne sjećam se kada je pokušao i potrudio se da me osvoji. U glavu mi ne dolazi niti jedan trenutak kada taj isti lafčina i dasa pokušava da te poljubi. Ovih dana, jačina sarajevskih frajera se računa u riječima, ili još češće putem sms poruka. Pri prvim slučajevima, ja sam pokušavala da to shvatim kao uvredu. Onda mi se činilo da ima neke primjese komplimenta, samo ružno formulisanog, nekako životinjskog. Kao kada uzmeš nekakav odnos dvoje ljudi, koji bi nama, generaciji podignutoj na romantičnim filmovima i jeftinim ljubavnim romanima koje smo gutale na moru uz sličice iz žvaka o paru gole dječice, trebao da bude nešto što će ti izazvati leptiriće, što će ti svijet okrenuti naopačke, što će te držati budnom i od čega ćeš danima treperiti. Eh, onda taj odnos fino oguliš od svega onoga što ljude razlikuje od životinja, pospeš hrpom feromona i ostalih hormonalnih kašica, i svedeš recimo na odnos dvije pantere, ili dva majmuna. A sve se to svodi na nekakav životinjski, spolni nagon.

Dalje »

Kada neko kaže “profesor” nekako su ti usta puna, ovo slovo R na kraju pustiš da odzvanja barem još koju minutu, što u ušima slušaoca što u ušima sebe same. Gordo zvuči, nekako stranjski, kao i na njemačkom, tako i na francuskom, pa i na engleskom. A kada kažeš…prosvjetni radnik… ta me fraza uvijek podsjeti na jedan skeč Nadrealista, gdje se prosvjetni radnici nalaze na samom dnu, ispod penzionera i rudara. I onda me uhvati tuga. Provuče mi se dušom tuga kao što mi smrad memle i mokraće se provuče kroz nosnice dok prolazim pored kina Radnik i onog haustora na kojem piše Udruženje prosvjetnih radnika.

Biti profesor je plemenito zanimanje, gdje hiljade i hiljade mladih mozgova dolazi do tebe, do izvora znanja. Stoga je donekle i opravdana arogancija pojedinih sarajevskih profesora, jer oni svaki dan izađu pred stotine očiju koji gledaju u njih kao u sveznadara sa špicastom teget kapicom prošaranom zlatnim zvijezdicama. Oni svaki dan stoje ispred publike, gdje pričaju uhodane, ali nekoć pažljivo pripremane teme, a publika guta i zapisuje svaku riječ. Ili izvrgava ruglu, ali opet, ti su nekako rijeđi.
Ali, biti profesorsko dijete je ponekad više kletva nego blagodet.

Dalje »

Imam curu koja je sada u Španiji. Poslao sam joj divnu poruku, da zna da mislim na nju i da je natjeram da misli na mene. Evo šta sam joj napisao:

”Španiju nikada nisam volio. Ali bih je sada posjetio iz par razloga. Da iznajmimo sobičak u španskom selu, da se nasapunjamo španskom sapunicom, zatvorimo prozore da nam ne smetaju španske mušice i da pričamo o španskom seksu.”

Ona nikada neće dobiti tu poruku, jer kurac od BH-Telecoma nam prodaje maglu umjesto telekomunikacijskih usluga. DaBogda ga već jednom prodali strancima, pa da se makar čestito možemo čuti sa našim svijetom vani, kada im već nećemo moći doći u posjetu ni u narednih sto godina! Ja nikada nisam bio nigdje gdje bi me pitali za pasoš, koji nikada nisam izvadio. I nešto i ne gorim od želje da to promijenim. Jedino me malo boli što sam u takvoj materijalnoj situaciji da mi je i Sarajevo na kraj svijeta, a tamo su ljudi koje volim: Armin, Anis, Ninja, Nićo, Mija, Selma… I još puno njih, koji me se možda više i ne sjećaju.

Ja ne znam puno o ljubavi, pa sam se možda i zajebao kada sam je ubacio u naslov. Mene ljubav asocira na upaljenu šibicu u mraku, kojom Dobri Bošnjanin pripaljuje cigar pod pljuskom iz vedra neba, zaklanjajući ga golim šakama od uragana najačeg stupnja koji je odnekud zalutao u naše krajeve. Mnogi će utemeljenost ovog poređenja dovesti u pitanje, ali ja imam spremljen neoboriv argument za njih. Pa, gospodo, nije li, na kraj kraja, takav i život? Čuvamo ga dok ga ne izgubimo…

Dalje »