3
Dec
Barovi, konobarice i krv (continued)
Piše: Bosanscki
Baveći se istom temom koju danas pokušavam da pojasnim, Konfučije je došao do zaključka da: Prvo treba objasniti pojmove, jer bez pojmova nastojanja nemaju uspjeha. Kada kažemo kurva, siguran sam da svi mislimo na profesiju iznajmljivanja vaginalnog otvora sa pratećim uslugama, uz slične i srodne oblike korištenja tijela i vremena, u svrhu sticanja materijalnih viškova. Nakon dublje analize i demistifikacije seksa, shvatićemo da je ponuda vaginalnih mišića i vaginalnih sokova, uveliko precijenjena, samo jedan od oblika korištenja umnih i fizičkih sposobosti na tržištu rada i usluga. Pokušajte nekome iznajmiti toplu i navlaženu vaginu, uz prateći par sisa, u lijepo ukrašenoj kutiji. Ne ide.
Primordijalni poriv jačeg spola za dokazivanjem muškosti u zadnjih par milenijuma ugrožen je ozbiljnim zasićenjem tržišta ženki. Naime, dok je većina naših dalekih rođaka u životinjskom svijetu kroz trnoviti put evolucije brižljivo čuvala i sačuvala privilegiju povlaštenog oplođavanja za svoje dominantne mužjake, kroz urođeni sistem evaluacije, čovjek je na svoju ruku krenuo stranputicom, oslanjajući se na svoju upitnu sposobnost određivanja vlastitih mjerila vrijednosti. Tako je doveo u pitanje budućnost svoje vrste. Prvo je svjesno srozao vrijednost ženke na omalovažavajuću mogućnost izraza u novčanom ekvivalentu. Onda je, u utakmici gomilanja novca, proizveo prvi višak materijalnog dobra. Viškovi materijalnih dobara su rezultirali katastrofalnim pomijeranjem fokusa napretka sa ženki na nove viškove, što je dodatno narušilo ionako pokoleban muški duh. Izlaz iz takvog, sa historijske distance očito dekonstruirajućeg stanja za muški integritet, umjesto povratka korijenima čovjek je pokušao naći u novim načinima borbe za dominaciju-ratovima. Ratovi, taj fenomen ljudske zablude, otkrili su novu ljudsku bolest- bijeg od individualnog ka kolektivnom, sa akcentom kolektivnog u jezičkim konstrukcijama kao što su kolektivna odgovornost, kolektivno blagostanje, kolektivna sigurnost… Čovjek je izmislio medije i državni aparat da zaštiti novi poredak i novoizabranu vrijednost-materijalne viškove. Upregnuvši poljuljanu inteligenciju u paradoks-uništavanje u svrhu stvaranja, čovjek gubi sposobnost pravilne percepcije i ne vidi sve jasnije mane nove, nestabilne, vrijednosti.
Nekada smo igrali tu bolesnu igru
Tu i tamo, s neba bi se otkinula zvijezda.
Već u sedamnaestoj je počela prodorno plave oči isticati debelim nanosima surme, a duge, valovite kose bi uklanjala sa lica, uplitavši ih tako da se bogato rasipaju preko ramena. Odnekud je, iako je nisu školovali, zarana naučila i čitati i pisati, pa je otac, kome to ne bi pravo, još u osamnaestoj posla svojoj materi, u drugi grad. Smatrao je, mislim, da će strogi očuh njegovu jedinicu prije sačuvati da ne proašikuje sa nekim ko ne bi bio po njegovu ukusu, makar dok je ne udaju. U njihovu kuću se dolazilo, a cura je oduvijek bila vatrene naravi i poprilično svojeglava. Možda bi se zagledala u nekog ko joj ne bi priličio, ni po rodu ni po imutku, a šta bi onda? Mlada Nadija je dobro znala kako oca i majku može svrnuti po svome, a to je učesto i koristila.
Dobro. Izgnani smo iz raja i lišeni milosti. Čije, ne moram ti objašnjavati, naći će se već dušebrižnici da te prosvijetle i unesreće, palacanjem svojih jezika što se račvaju na licemjerje i osudu. Nije važno, podvući ćeš žutu crtu, bliznicu i uporednicu onoj grimiznoj, što se već odavno žari podvučena za nama. A jednom se povučena žuta crta, kažu, samo slijedi, i nikada ne prelazi.
Činilo se da, s prvim lijepim vremenom, izbijaju iz lijeha u podnožju Velikog parka, baš kao da ih je tamo prethodne jeseni posadila i ostavila neka nevidljiva ruka. Za prvomajskih uranaka i školskih izleta, mileći ka Vrelu Bosne, prolazili smo pored njihovih bezbrojnih grozdova u Aleji. Psovali smo ih onda kada bi, poput sjena rascvalih lipovih krošnji, prekrili i zauzeli sve neoštećene klupe na Wilsonovom, tjerajući nas da se, prislonjeni uz stabla, ljubimo stojeći.
