Link: http://www.knjiga.ba/Knjizevnost/Romani/Trileri/Sevdali-mantra_K4231.html

O cijeni, načinu i dometu dostavljanja – na linku.

Bosanscki

“Možda sam trebala nazvati”, pomislila je zureći u tamne prozore: “Kasno je, a i odveć je vremena prošlo… Prokleta impulsivnost. Prokleta… Bože, samo se ja mogu uputit u sjeverne krajeve bez kaputa…” To je vjerovatno bio odlučujući momenat da uđe u zgradu, stiskajući onu tanku jaknu oko sebe. To, i činjenica da nije imala novaca za hotel. Zgrada je bila sablasno tiha za ovaj grad. Možda stoga što je radni dan, možda što je ponoć već prošla. Zastala je pred vratima i grčevito stiskala ključ u ruci: “Ne bi mi dali ključ da ne žele da dođem. Zar ne? Rekli su bujrum, kad kod ti bude trebalo… Prošlo je vremena… Možda su promijenili bravu. Kasno je. Ponoć je prošla” Već se počela okretati, kad joj se ona prokleta riječ opet usadi u mozak:

“Deložacija.”

Polako, bojažljivo, otključala je vrata, povukla za sobom ono koferče i ušla u mračni hodnik. Sablasna tišina. Tek što je par koraka napravila kad joj se lice sudarilo sa paučinom. Vrisak je prekinuo tišinu tek na momenat. Dok je proklinjala svoje iznenađenje nad malo paučine i ponavljala u sebi besprijekorno uvježbanu rečenicu: “Samo par dana, dok se ne snađem,” shvatila je da niko ne izlijeće iz mračnih soba.

Svjetlo u hodniku je radilo: “Možda se nešto strašno desilo”, prestravljeno pomisli. “Ma ne”, odmahnu rukom, “Možda su samo otputovali,” zaključi sretno nad novom, pozitivnijom mišlju i rukama poče sklanjati paučinu, ispred sebe.

Prazne sobe, mukla tišina. Slike duž hodnika sa kojih se kreveljio poznati lik. Tek onaj šeretski, pomalo cinični osmijeh podsjeti je na neke stare priče, i gotovo da zastade tu, usred hodnika, ponesena sjećanjima. Nije zastajala ispred slika. Možda što se htjela uvjeriti da ipak u nekoj od soba ima nekoga, ili možda što je očekivala da će iskočiti iz jedne od onih slika i reći: “Bu!”. U jednoj od soba neraspremljen krevet. Možda ipak nekog ima.

Kuhinja prazna. Hladan šporet. Skoreni ostaci nekog iskipjelog jela. Ni tanjira, ni namirnica, tek iza jednih vrata, stara bakrena džezva i par okrnjenih fildžana. Zvukovi iz stomaka su joj skrenuli pogled ka frižderu, a na njemu, ispod magneta u obliku zelene gospođice s visoko podignutom bakljom, pismo. Pravo pravcato pismo. Njen osmijeh kao da je shvatio šalu momenta. Njen pogled u frižider u kojem ništa do jedne stare limene kutije pune kafe nije bilo. Hladni prsti otvaraju kovertu, vade pismo i poluglasno izgovaraju:

“Putniče namjerniče…”

Onda sam ustao
I nemajući zacrtan svoj pravac
Krenuo za dvojicom tužnih starih pasa.
Jedan je pričao o trideset i šest
Sadnica koje je izbrojao
Između dva mosta.
Više ih nije bilo,
A ja u tome nisam vidio razloga
za zabrinutost.
Pa i mi smo sad tu
Između ta ista dva mosta.
Pa ćemo nestati, možda brže nego
Trideset i šest sadnica i nikada više
nećemo hodati tuda.

Onda sam ugledao kuju
Onako napirlitanu, nacifranu i nadmenu
Koja je na uzici vodila takođe dotjeranu
Djevojku mojih godina.
Djevojko, zovnuo sam je.
Htjedoh joj pričati o suncu, travi,
Mirisima iz prodavnice mesnih specijaliteta,
O dvojici tužnih pasa koji prijevremeno
oplakuju svoj nestanak.
Ona mi je potrčala u susret, radosna
Što, eto, stvari ne prestaju da se dešavaju
U njenom odsustvu.
Kuja je grubo povukla uzicu
I između nas dvoje ostvarila zacrtanu distancu.

Svi su, popodne, nestali.
Zatvorili su se među zidove.
Pljesnuo sam dlanovima i zamolio ulicu za ples.
Noć je sišla s trona, preobukla se i čestitala
Prosjacima, klošarima i lutalicama koji su
Slavili još jednu pobjedu života.

Džez,
Igra prstiju
Pod potkošuljom
I vlažan trag
Na vratu.

San,
Pokret usana kao
Izvidnica jutra
I toplota
Ispod jorgana.

Prolaznici
Na ulicama prolaznosti.
Ruka u ruci
I ritam naših
Koraka.

Dva zagrljaja,
Na početku i na kraju
Čežnje, čekanja
I usamljenosti
U krdu.

Svijest
O prisustvu
U milijardama atoma
Moga i tvoga
Tijela.

I opet džez, noć
Ljubav
I spajanje.
Svijet u granicama
Kauča na razvlačenje.

“Ne razumijem kako to misliš? Zašto bih ja sad…?” – nevješto sam se izvlačio.

“Ne zanima mene zašto bi ti, nego te pitam da li ti je dosadilo i da li si odlučio prestati biti ters?!”- prekinuo me je, dok mu se u uglu usana počela skupljati bijela skramica bijesa i ljutnje.

“Ne znam odakle ti sad to?” – slijegao sam ramenima koliko god su mi spondilotična leđa to dopuštala – “Mislim, nije toliko važno da li je čovjeku nešto dosadilo ili ne, ali ne može se insan tek tako promijeniti, sve i da hoće.”

“Ali to saznanje nije insana, to jest tebe, u prošlosti sprečavalo da pokušaš.” – namrštio se ozlojeđeno.

“U pravu si.” – uzvrpoljio sam se – “No, takvi su me događaji upravo učvrstili u ubjeđenju da su promjene nemoguće.”

“Pa kako si onda…?” – začudio se.

“Pa, i nisam.” – odgovorih – “Ti si.”

“Kako misliš ‘ja sam’?” – pobunio se – “Kakve su sad to igre sa prebacivanjem krivice u moju avliju?”

“Nikakve. Tu sam igru igrao sa svojom bivšom. Kao i ti sa svojom.” – pojasnio sam – “Ovdje, međutim, nije riječ o nekakvoj igri. Ja samo govorim o činjenicama.”

“Kakvim sad činjenicama?” – upitao je u nevjerici.

“Prostim činjenicama.” – nastavio sam – “Već neko vrijeme te nema na ovim prostorima. Prvo si se otisnuo u šenlučenje i provode, pa si se upleo u mračnu mrežu razvrata i poroka, da bi zaglavio u carstvu mezetluka i mehke šljive, potom si se ulijenio i omeškao, da bi, naposlijetku, propao kao dolar na kursnoj listi. Sav si omlohavio i omlitavio, više nisi dobar ni za jednokratnog tersanja.”

“Ma, šta omlohavio i omlitavio?!” – kočoperio se on – “Ja sam jedan veoma krut i uspravan i moćan… tersluk!”

“Beli si krut i uspravan!” – podsmjenuh se ja – “Kao onda kada si bježao od one stepske vučice sa Istoka?”

“Misliš, one sa mindžušom?” – strese se on od jeze.

“Hm, mislim da se kaže minđuša.” – ispravih ga ja.

“Joj, tamo gdje je ona imala taj komad nakita, to bi se jedino moglo opisati kao mindžuša.” – češkao se on po glavi – “I mnogo je žuljalo.”

“Dobro sada, nećemo o detaljima.” – nađoh se u neprilici – “Ali, već sa njom nisi mogao izaći na kraj. Samo si gledao kako da ne ostaneš bez daha. Potom ona pretposljednja…”

“Ona eko-koka?” – prisjećao se on – “Ona što se frigidnošću borila protiv globalnog zagrijavanja?”

“Eh, ta!” – potvrdih – “I sa njom si imao čitav niz ekoloških katastrofa koje ti se ranije nikako nisu mogle desiti. Šta se zbilo tom prilikom?”

“Ma, ne znam.” – odmahivao je rukom – “Nikako se nisam mogao uklopiti. Na kraju mi je rekla da nam ne ferceraju yin i yang i da ona ne može biti sa mnom jer je ona veganseksualka. A ja nisam.”

“Vegan… šta?!” – pokušah ponoviti.

“Veganseksualka.” – objasni Alfie – “Može voditi ljubav samo sa nekim ko ne jede meso, jaja i mliječne proizvode.”

“A ti se tu, sa svojim sudžukicama, nikako nisi mogao uklopiti.” – zaključih ja.

“U pravu si.” – složio se on – “Nisam ih imao gdje… smjestiti.”

“Razumijem te.” – suosjećao sam sa njim – “Ali šta je bilo sa ovom posljednjom? Onom veoma pristojnom, izdašno odjevenom i nadasve konzervativnom?”

“Ona… sarmozvana? Moja japrak-lady?” – prisjećao se on kao kroz maglu – “Pa, sve je u početku izgledalo bajno. Ali stvari su zapele kada je ona shvatila da mi poznavanje imana nije jača strana i kada je zaključila da ne može biti sa mnom jer je ona halalseksualka.”

“Halal… čega?!” – opet se nađoh u čudu – “Čekaj! Sam ću. Može voditi ljubav samo sa nekim ko ne pije alkohol i ne jede… čak ni miješano meso?”

“Upravo tako.” – klimnu glavom nakon što ja dovrših misao.

“Uh, Alfie” – zabrinuh se ja – “Pa, da sam znao koji tebe problemi muče na tom planu, ne bih ti sad prisjedao na muku… No, dobro, barem mi se sada stvari čine u redu. Evo, ova tvoja sadašnja mi izgleda vrlo prikladno.”

“Sadašnja?” – začudi se on.

“Pa da.” – nastavih ja – “Ova koja je još maločas izašla iz kupatila njišući zamamnim oblinama umotanim tek u ručnik i zadovoljno pjevušeći ‘ele é fodão, mas eu sei que eu sou também’. ”

“A, ova sadašnja?” – dosjeti se on – “Misliš, moja buduća bivša?”

“Eh, ta.” – suglasih se ja – “Vrlo je lijepa, egzotična, šarmantna, pametna, duhovita… izgleda baš brazilski i, dopusti da pogodim, tako se i depilira?”

“Ma, može se ona depilirati kako hoće.” – ložio je on – “Ali za nju više nema mjesta!”

“Ali, zašto, Alfie? Baš joj ništa ne fali.” – i dalje mi nije bilo jasno.

“Ne fali joj ništa, osim jedne stvari.” – zagrmio je – “Tersluka. Toga nema baš nimalo.”

“Pa?”

“E, pa ja sam terseksualac!” – zaključio je on – “I ne mogu biti s nekim ko nije ters.”

“Oh…” – zamislio sam se ja – “Baš šteta. Nego, da li to znači da ćeš ubuduće…?”

“Da!” – prekinuo me je on – “Znači da ću više vremena provoditi na Tersaoni. I u tersetani.

“Alfie! Pa to je sjajno!” – obradovah se ja – “Samo se nadam da zbog toga neće patiti tvoj sek… tvoj sentimentalni život.”

“A, naprotiv!” – ustvrdio je on – “On će procvjetati. Posebno sada kada sam otkrio svoju glavnu erogenu zonu.”

“O… to je vrlo značajno otkriće… za tebe.” – snađoh se ja – “A reći ćeš onima koje to zanima i gdje se to nalazi, te šta treba raditi…?

“Naravno!” – isprsi se on – “Vrlo je jednostavno: My tersluk is where I’d like you to touch.”

Or click. Pa eto.

[See post to listen to audio]

A onda bih se sjetila da je samosažalijevanje neproduktivno. I sasvim neiskreno. Potom bih ugasila cigaretu, u nekim slučajevima nedovršenu, i za sebe umorno zaključila da će me to ubiti. Cigarete, mislim.
A ja to dozvoljavam. Zdušno radim na tome, čak.

Bilo bi lijepo da sam se mogla samo slobodno ispružiti u fotelji. Bilo bi lijepo da se ne moram vraćati na svoje mjesto. Navodno, moje mjesto. Jer nije. Sama sam ga prodala.

[See post to listen to audio]

Sa tog mjesta sam mogla čuti njegovo disanje. Sa tog mjesta sam mogla vidjeti obrise njegovih leđa, u onim rijetkim situacijama kad bi se, u ponekom rijetkom snu u kom nisam stanovala, okrenuo od mene. Nekad sam mu to znala, u šali doduše, predbaciti. Hm. Više kao uvod u one strasne minute, koristeći taj providni izgovor da se nadvijem nad njim, držim njegove ruke dalje od sebe, iznad njegove glave, prikovane za jastuk. Da se zaigrano smijuckam, ispod glasa obećavajući takve slasti da mu nikad, dok je živ, neće pasti na pamet da se opet okrene od mene. Da mu se šapatom zaričem da će, i zatvorenih očiju, da, da, moj gospodine, vidjeti samo mene. Pa bih ga natjerala da sklopi oči, u te svrhe koristeći sve što bi mi palo na pamet, sve dok zaista ne bi vidio samo mene. Ako je išta i vidio. Znala bih mu se, dok bi navečer mirno sjedili na balkonu, ljuljuškajući se u velikim pletenim naslonjačama, popeti u krilo i sklupčati na prsima. Zajedno bi gledali zvjezdanu noć, sigurni pod starim zelenim pokrivačem, sa rasparenim polupraznim čašama u rukama, toplo šuteći dok smo slušali neku, obično nostalgičnu melodiju, koja je dopirala do nas. Iako mu je Billie išla na živce. Ona ne pjeva o sretnim ljubavima, govorio je. Možda baš zbog toga, ali nakon nekog vremena, prve strofe uglavnom, ja bih se potpuno primirila, a on bi se uzvrtio. I onda kad bi, konačno, odustao od prividne staloženosti i pokušao da uznemiri mene, izmicala sam.
Makar, pokušavala sam da izmaknem.

¨Ne diraj me.¨ – naoko sam se durila – ¨Što me sinoć nisi tako dodirivao?¨

Samo bi se smijao, pomućenog pogleda.

¨Šta ti je, budalo jedna?¨- promuklo bih se hihotala, začas odustavši i raspoloženo migoljeći pod njegovim rukama – ¨Hoćeš da nas komšiluk prijavi policiji?¨

Nikad nije. Dobar komšiluk.

Sa tog, mog, mjesta su sve te slike bile previše jasno zatamnjene. Sa tog, mog mjesta, bi mi se, u mrkloj noći, nekako činilo da svaki njegov mirno sneni uzdah sa sobom nosi hiljade gorkih optužbi. Jednom sam, obuzeta zabranjenim daljinama svoga sna, promrmljala nešto što je izgleda čuo. Ujutro sam se probudila da bih prvo ugledala njegove oči pa osmijeh, zatim osjetila prste na mom stomaku, ispod plahti, golicali su, osjetila njegove usne na vratu kako nestrpljivo klize i uspinju se do ušne resice, lagano je griskaju, i prepredeno šapću pored nje : ¨Ko je to meni sanjao svašta?¨. A ja sam tad, namjesto da se nasmijem i uzvratim poljubac te, kao, podmuklo kažem da sam sanjala svašta i nadodam štagod lascivno da nam uljepšam jutro, ja sam tad prvi put premrla od straha. Ne krivice. Nisam bila kriva. Odnosno, bila sam kriva. Taman koliko jesam. Ali nečista savjest je loš gospodar. Odlazila je samo kad bi, nakon nježnog poljupca u čelo ili štipanja slučajno otkrivenih dijelova tijela, ustajao da napravi kafu. Ne osjećajući više teret svoje preporođene savjesti, slobodna i olakšala, tada bih se rasula po krevetu, pripravna da ukradem od sebe makar deset minuta. I krala sam snove, uporno i kvarno, jutro za jutrom, sve dok ne bih osjetila miris kafe i začula krčanje neke radio stanice propraćeno falš pjevušenjem i klepetanjem stakla; vesele zvukove jutra nepomućene sreće. Jutra sreće koja ne zna. Sreće koja se hrani mojom nesrećom.

¨Trepće ti lampica za gorivo.¨ – sanjivo sam promrmljala.

¨Lijepi moj Šumaher, što se ono meni razumije.¨ – prste koji su mi petljali po kosi je prebacio na mjenjač, usporavajući, pokušavajući da se orijentiše, pomalo pospan – ¨Stat ćemo na onoj pumpi, što za nju vazda troncaš da je to čisti kriminal.¨

¨Joj, nemoj na tu, to mi se kosi sa principima.¨ – buntovno, smijala sam se kroz san.

¨Nikakav problem, principijelna.¨ – ugasio je radio – ¨Ho’š ti stopirati poslije? Kontam, veće su šanse da neko stane. Samo, izađi na sred ceste, ovo je ipak autoput.¨

Kroz mrklu tamu su se ukazivala žućkasta, blještava svjetla i plavo-crveni znak kao cilj.

Zbrusila sam mu nešto, tiho, ignorišući njegovo zabavljeno mumlanje, i počela se protezati u sjedištu, tražeći novčanik koji sam zametnula bogznagdje, računajući koliko bi kontraproduktivno bilo iznenaditi svoj organizam nečim prepunim šećera, samo da bi se razbudila u ta doba noći. Jutra. Mogla sam prstima napipati presovanu kožu, bio je između sjedišta, već smo počeli usporavati, on potpuno koncentrisan na put, i na kraju smo stali ispred osvijetljenih staklenih vrata. Plavokoso momče u tamnom radnom kombinezonu je spremno napustilo pult i kretalo prema nama. U tami kasne noći, propraćena tihim brujanjem mašina, toplina bezbrojnih, jakih svjetala je bila…utješna, na jedan neobičan način. Uspavljujuća. Ugodna. Nisam stigla ni dovršiti rečenicu u svojim mislima, nešto odozgo, iznad nas, kao da se zakašljalo, umirujuće brujanje je naglo prestalo i sva svjetla su se odjednom ugasila. Za nepunu sekundu, još uvijek iznenađena i namah razbuđena čudnom zebnjom, otvorila sam vrata automobila i promolila glavu u prohladno jutro, da vidim šta se desilo. Krenula prema zlosutnom mraku. U ružnu tišinu.

¨Šta ovo bi?¨ – pitala sam, iščuđavajući se – ¨Je l’ ovo nestalo struje?”

Njih dvojica su samo stajala tako, jedan naslonjen na rezervoar s gorivom, drugi na kola, obojica zbunjeni, nijemo gledajući iznad moje glave, promatrajući nebrojene sijalice koje nisu davale znaka života. Bilo je pomalo i smiješno, na jedan čisto praktični način.

¨Izgleda.¨ – nesigurno je zaključilo momče – ¨Ne znam šta je drugo moglo biti.¨

On se bezazleno smijao – ¨Je l’ te to strah mraka ili nalaziš ovo zlokobnim?¨

¨Nema frke.¨ – nastavio je dečko, još uvijek pripravno držeći crijevo za sipanje goriva – ¨Imamo agregat, ono, za svaki slučaj. Samo pričekajte malo, on sam proradi.¨

Zatvarajući vrata automobila, pokušala sam se opustiti u sjedištu, brojeći sekunde nadanja da će se svjetla ponovno upaliti. Zatvorila sam oči, čekajući da tišina nestane. Zauvijek. Zlokobnim, baš tako je rekao.

Izgleda da pravi putevi uvijek vode samo do tamo gdje neko drugi želi stići.

Photo : Rene Lundø