Probudiše me ranije nego što inače ustajem kako sam na bolovanju. Podmukli glas starije tete sa drugog kraja žice me nije uspio razbuditi. Naime, trebala me je nešto zamoliti. Skoro kao da je ovo neka starija verzija James Bonda, prije nego su izmislili one panele za video konferencije i tome slično pa me ona zove na telefon.
Molba je bila kratka i jasna. Njoj u posjetu dolazi sestrična koja je sa punih 14 godina otišla iz Sarajeva u Ameriku. Curica je sada već žena, malčice je zaboravila naš jezik, ali pošto ja tečno baratam engleskim jezikom to mi neće biti problem. Moj zadatak je, da curu, koja ima nevjerovatno dobar posao kao šef odjela u jednoj firmi premuntam da se preseli u Sarajevo, jer bi na taj način i njena majka, tj. sestra od moje klijentice uspjela da se vrati nazad. Žena je svakako u penziji, niko ne zna šta više radi u Americi.
Tu sam se već razbudila. Skočila sam u krevetu i pitala klijenticu zašto li se majka sama ne vrati, ili pak zašto klijentica ne vrati svoje dvoje djece i šestoro unučadi???
Dalje »
Objavio/la:
Strippy, 14. Jun. 2007. u 17:30 |
Nesvrstano |
7 komentara
U historiji čovječanstva, mi smo prva generacija koja se suočava sa izazovom globalnog zagrijavanja, a ujedno i posljednja koja ovaj izazov može razriješiti tako da iza njega ne zaostanu trajne klimatske promjene. Ako mi ne uspijemo zaustaviti zanjihano klimatsko klatno i vratiti ga u ravnotežu, svima onima koji budu došli poslije nas preostat će samo da trpe posljedice i da se privikavaju na život ispod sača.
Kao pojedinci, mi za ovakvu situaciju ne snosimo krivicu, ili je naš udio u tome veoma mali, pa nam je zbog toga teško spoznati kolika, zapravo, odgovornost počiva na nama. Zbog toga će nam trajanje proći u sagledavanju činjenice da smo prvi, a onaj dio u kome smo posljednji koji problem mogu sasjeći u korijenu će nam promaći dok se mi budemo presabirali.
Širom svijeta, ljudi se trenutno nalaze u različitim stadijima svjesnosti o tome koliko je globalno zagrijavanje doista pogubno. Neki, i to sve više njih, problem shvaćaju kao veoma ozbiljan, vidno su uznemireni zbog njega i voljni su platiti prilično visoku cijenu da ga se temeljito i cjelovito riješi. Onih, koji postojanje problema u cjelini negiraju, je sve manje. Preostaju oni koji, u načelu, priznaju globalno zagrijavanje kao problem koji nam visi nad glavom, ali ne vide baš tačno kako ih se on dotiče, niti šta oni konkretno mogu uraditi po tom pitanju.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 13. Jun. 2007. u 7:39 |
Nesvrstano |
4 komentara
Mi smo skloni vjerovanju da je tekstura naše duše ispredena iznutra. Stvorilo nas je, načinilo ili odgojilo takvima kakvi smo sada, kao poludovršenu i nedopečenu grnčariju majke prirode ili božanskih htijenja, pa svoju nesavršenost, poput potpisa i uresa nosimo kroz život, da makar na taj način svjedoči o našoj posebnosti.
Iako se ne ćutimo hermetički odijeljenima od drugih, mi ustrajavamo na tome da nas određuje samo ono sadržano u nama i ono malo identiteta što ga mi velikodušno i zaljubljeno prenesemo na druge, kao onda kad, recimo, kažemo - ne mogu zamisliti sebe bez tebe. No, izvan toga, mi ostajemo mi. Svako od nas misli - Ja sam ista osoba i u Sarajevu i na pustom otoku, čak i ako se ne ponašam uvijek isto u različitim okruženjima.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 1. Jun. 2007. u 15:23 |
Nesvrstano |
10 komentara
“Ulazi! Gdje si do sad?!” - zajecala je, natečenih očiju i zajapurenog lica, po kojem su suze ulijepile kosu.
“Što? Šta je bilo? Da nije šta neni…?”
“Joj, jašta je! Jadna li sam, majko moja! Šta nas ovo snađe..?”
“Šta je bilo? Gdje je nena, brzo govori?”
“Eno je u avliji… ja ne mogu… nemam snage…”
“Ama, šta je bilo? Šta joj se desilo?”
“Nee… moogu…” - ridala je, prateći odlučne muške korake koji su grabili kroz kuću.
U sredini avlije su, ispod raskošno izlistale krošnje starog oraha, kao i uvijek u posljednjih dvadesetak godina stajali oronuli, iskrivljeni drveni stol i pripadajuća mu drvena klupa. Oko njih je, u savršenoj kružnici, obigravala pogurena ženska prilika, koja je, svako malo, ruke upravljala k nebu i na sav glas klela:
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 26. May. 2007. u 7:35 |
Nesvrstano |
8 komentara
Kinezi su došli iz Kine, u odjelima skrojenim u Engleskoj, sa kožnim aktovkama napravljenim u Italiji i prepunim novca odštampanog u Americi. Oni su pošli u kupovinu, spremni da svoje kofere isprazne do posljednjeg svežnja zelenih papirića u zamjenu za tapije i potvrde o vlasništvu. Da bi to obavili tiho i neupadljivo, pokucali su na vrata privatnicima. U kolosalnoj ideološkoj partiji šaha, koju međusobno igraju dvije svjetske supersile, ovaj potez predstavlja kineski konjićev skok.
Već dugo vremena, Sjedinjene države pokušavaju prisiliti Kinu da se otvori, privredno i politički, i zaigra na kartu slobodnog tržišta, računajući da će je tako savladati i iznutra pretvoriti u kapitalističko društvo. Jednako dugo i jednako uporno, Kina prema vani nastupa strogo poštujući tržišne principe, a prema unutra ostaje zatvorena poput konzerve sardina. Da li to znači da je Kina u defanzivi i da se brani? Ne, naprotiv. Kineski se plan vjerovatno sastoji od ideje da se protivnika nadjača njegovim vlastitim oružjem, kapitalom, a da se potom, preko njega, izveze i nametne ideologija. Ona crvena.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 24. May. 2007. u 6:33 |
Nesvrstano |
4 komentara
Komunizam i socijalizam su se, svojedobno, zalagali za jednakost među ljudima putem promjene vlasničkih odnosa. Plan se sastojao u tome da se vlasništvo nad kapitalom oduzme od onih koji imaju i nekako podijeli onima koji nemaju, kako bi imovina koja stvara vrijednost bila pravednije raspoređena, a ljudi time postali jednaki. Plan bi uvijek uspijevao u svome prvom koraku - oduzimanju, i neizostavno padao na onom drugom - raspodjeli kapitala. Umjesto da bude preraspoređen i raste, kapital je čamio, truhnuo i propadao u memljivim podrumima na čijim je vratima stajalo, velikim, važnim slovima napisano: “državno vlasništvo” ili “društvena svojina”.
Kapitalizam se, s druge strane, ideološki nikada nije pozabavio tim pitanjem, ali je praktično, na preraspodjeli imovine i ostvarenju jednakosti, za ljude učinio dalako više od najnaprednijeg socijalističkog modela. Kako? Jednostavno - putem javnog tržišta kapitalom, preko ustanova poznatih kao berze. Prije ustoličenja berzi, preduzećima se trgovalo kao… hm, kao danas kod nas - iza zatvorenih vrata, daleko od očiju javnosti, nerijetko ispod žita i pod vrlo sumnjivim okolnostima. Pristup trgovini kapitalom su imali samo oni koji su posjedovali bogatstvo i moć, po mogućnosti oboje. Bila je to igra za uski krug privatnika, u kojoj, za obične smrtnike, nije bilo mjesta.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 23. May. 2007. u 6:21 |
Nesvrstano |
5 komentara
Sarajevska Hitna pomoć ne nosi ime Silve Rizvanbegović. Po njoj se ne zove niti jedan sarajevski Dom zdravlja, pa čak ni najmanja, isturena ambulanta u nekom od podbjelašničkih sela. Silva Rizvanbegović, kako se na prvi pogled da istumačiti iz preovlađujuće povijesti ili zaključiti na osnovu službenog sjećanja na bezumlje koje nas je spopalo prije petnaest godina, nije postojala. Ili je, ako je postojala, bila jedna od onih, bezimenih, koji su se, kricima očaja i beznađa redali na našim ekranima ili su ostali upamćeni tek po krvavoj mrlji kojom su ispisali svoje živote na vrelom sarajevskom asfaltu ili na studenom sarajevskom snijegu, svejedno.
Silva, rekoh sebi prije nekoliko mjeseci, zacijelo nije postojala. Bit će da sam pogrešno prespojio slike, riječi i komadiće vremena, izmiješane u prevreloj, lako hlapivoj juhi mojih sjećanja, pa sam u sebi, od šarolikih djelića različitih osoba i stvarnih događaja, sastavio neki zamišljeni lik i ispleo neku priču koja se nije odigrala nigdje drugdje već u mojoj glavi. O doktorici Rizvanbegović nisam čuo ništa već petnaest godina; ta, valjda bi je se neko sjetio, još neko negdje pomenuo, da je ona doista postojala. A kada iza tebe ne ostane ni slovo, niti pomen, onda valjda više i nije važno da li si doista bivstvovao ili ne.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 21. May. 2007. u 7:05 |
Nesvrstano |
6 komentara
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi:
