Već u sedamnaestoj je počela prodorno plave oči isticati debelim nanosima surme, a duge, valovite kose bi uklanjala sa lica, uplitavši ih tako da se bogato rasipaju preko ramena. Odnekud je, iako je nisu školovali, zarana naučila i čitati i pisati, pa je otac, kome to ne bi pravo, još u osamnaestoj posla svojoj materi, u drugi grad. Smatrao je, mislim, da će strogi očuh njegovu jedinicu prije sačuvati da ne proašikuje sa nekim ko ne bi bio po njegovu ukusu, makar dok je ne udaju. U njihovu kuću se dolazilo, a cura je oduvijek bila vatrene naravi i poprilično svojeglava. Možda bi se zagledala u nekog ko joj ne bi priličio, ni po rodu ni po imutku, a šta bi onda? Mlada Nadija je dobro znala kako oca i majku može svrnuti po svome, a to je učesto i koristila.
Obećali su je imućnom trgovcu iz Banja Luke. Nestrpljiv da je što prije dovede sebi, dao je pisati ljubavna pisma koja su joj trebala zagrijati srce i saletiti je da što prije dođe njemu. Međutim, cura je odugovlačila, izgovarajući se nekad naninom bolesti, nekad svojom mladošću, zahtijevajući sve neobičnije dokaze trgovčeve ljubavi. Možda je razmišljala i o mladom kadiji iz daleka, koji joj se slučajno zadio za oko kad je došao posjetiti njenog dedu. Doduše, imala se u šta i zagledati. Mladi kadija je, kažu, pored položaja i mladosti, imao i blagu narav i čvrst iman, sve u licu i tijelu zbog kog bi cure uzdisale kad bi ga spazile kako prolazi čaršijom. Istovremeno, Banjalučanin je svoje darove i pisma slao sve češće, dok sa zadnjim nije poslao i svile, nek’ ona sašije vjenčane haljine, on više neće čekati već šalje po nju. I vakat je.
Kada neko kaže “profesor” nekako su ti usta puna, ovo slovo R na kraju pustiš da odzvanja barem još koju minutu, što u ušima slušaoca što u ušima sebe same. Gordo zvuči, nekako stranjski, kao i na njemačkom, tako i na francuskom, pa i na engleskom. A kada kažeš…prosvjetni radnik… ta me fraza uvijek podsjeti na jedan skeč Nadrealista, gdje se prosvjetni radnici nalaze na samom dnu, ispod penzionera i rudara. I onda me uhvati tuga. Provuče mi se dušom tuga kao što mi smrad memle i mokraće se provuče kroz nosnice dok prolazim pored kina Radnik i onog haustora na kojem piše Udruženje prosvjetnih radnika.
Biti profesor je plemenito zanimanje, gdje hiljade i hiljade mladih mozgova dolazi do tebe, do izvora znanja. Stoga je donekle i opravdana arogancija pojedinih sarajevskih profesora, jer oni svaki dan izađu pred stotine očiju koji gledaju u njih kao u sveznadara sa špicastom teget kapicom prošaranom zlatnim zvijezdicama. Oni svaki dan stoje ispred publike, gdje pričaju uhodane, ali nekoć pažljivo pripremane teme, a publika guta i zapisuje svaku riječ. Ili izvrgava ruglu, ali opet, ti su nekako rijeđi.
Ali, biti profesorsko dijete je ponekad više kletva nego blagodet.
U kultnom filmu nastalom na razmeđi dvaju generacija, kroz čiju se potku provlači mršava alegorija o stvarnosti kao nenadjebivoj drami, statira i tada netom ustoličena videografska forma - reality show. Zasnovan na pseudodokumentarnom konceptu prikazivanja života običnih ljudi u donekle neobičnim situacijama, reality programming ljudima, zapravo, prodaje njih same. Činjenica da je lice na reality ekranu stvarno onoliko koliko i naše, mogućnost da se sa ekrana smiješimo ili plačemo samome sebi, golica našu radoznalost i opčinjava nam pažnju kao zurla kobru.
Iako su, brat-bratu Lumière-u, prvi filmski uratci bili čisti reality, ondašnja je komercijalna misao pokretne slike namislila za zavodljivu tvornicu snova, oruđe bijega od turobne stvarnosti. Tek će mnogo desetljeća kasnije producenti iznova ‘otkriti’ jednostavnu formulu po kojoj, umjesto identifikacije sa glavnim junakom, fantazijom prezasićena publika sama postaje glavni junak. Unaprijed isplanirana i žestoko izmontirana, reality-tv je, dakako, sve samo ne stvarna i spontana, no svi su izgledi da će se mlaćenje prazne reality slame, koje traje već petnaestak godina, nastaviti sve dok se iz nje ne izmuze i posljednji dinar.
Posljednjih se godina, međutim, uporedo sa lažiranom stvarnošću, odvija i ona prava, pred širom otvorenim očima virtuelne publike.
Prkoseći zakonima fizike, zvizdan je zasjeo u zenitu, nesmiljeno u njemu odbrojavajući već šesti sat. Grad je, užaren poput vulkanskog grotla, skapavao na stotinu i kusur Fahrenheita, a vrući je zrak ustajalo milio između onemoćalih zgrada, stvarajući na asfaltnim plohama lelujavu iluziju svježe, namreškane vodene površine.
Svjetlo se na semaforu zacrvenilo, a kočnice su zarile svoje azbestne zube zube u četiri srebrena diska. Gume su zaskičale sasma malo i jedva čujno, pošto su se se većma topile na usijanom asfaltu, ostavljajući, svaka za sobom, svoj crni potpis. Stao sam. Mogao sam se zakleti da je, jednom zaustavljeno, auto za čitav palac utonulo u živo blato asfaltne lave.
Kvasajuća demokracija i bujica modernizma su, svojedobno, Zapadnim društvima donijele slobodu. Slobodu izbora, slobodu mišljenja, slobodu izražavanja. Ovu slobodu su stasavajuća građanska klasa i njena inteligencija shvatile kao slobodu stvaranja i odabira vlastite umjetnosti i kulture. No, pošto (malo)građanska misao uvijek izniče kao posljedica kompromisa, tako je i građanska umjetnost, umjesto revolucije, iznjedrila tek čulima ugodan potpourri sastavljen od etničkog, humanističkog i elitističkog izričaja.
Iako nikada nije odmakla od ove formule, kultura srednje klase je, osim genuinog dopinosa misli i umjetnosti, desetljećima, pa i stoljećima, igrala i jednu važnu društvenu ulogu - poput ljepka je spajala i povezivala sve izvore sa kojih se napajala, uključujući i narodnu i elitnu kulturu, dobru i lošu umjetnost. Tako je i na ovaj način, uz svoje potrošačke sklonosti i kupovnu moć, srednja klasa kulturom postala istinsko vezivno tkivo svakog suvremenog društva. I mi smo, svojedobno, u ondašnjoj državi imali mase koje su slušale narodnjake (aka. lošu umjetnost) i manjinu koja je slušala ozbiljnu muziku… pardon, glazbu (aka. dobru umjetnost), a sraz među njima je ublažavala srednja klasa koja je pretežno slušala zabavnjake.
Znajući ljudsku prirodu, vjerujem da je kreativnost čovjek po prvi puta ispoljio praveći oružje i predmete namijenjene ubijanju. Drugi puta je kreativnost iskazao onda kada je poželio opisati te svoje podvige u tamanjenju lovine i neprijatelja - na brzinu razvivši i razvezavši jezik, od nemuštog se bića izmetnuo u pripovjedača. Tako je nastala kultura. Potom je, spoznavši da ispričana priča u sjećanju traje koliko i kometa na ljetnjem prethistorijskom nebu Cantabrije, odlučio svoju naraciju vizuelno podebljati i ovjekovječiti je prvim pratećim crtežima. Tako je nastala umjetnost.
Uskoro su u art-spilje, što poslom, što besposleni, počeli navraćati ljudi iz drugih pećina i, nesvjesni da pred sobom imaju primitivne inačice Power Point prezentacija koje se ne mogu ugasiti, počeli su sabirati utiske i donositi sudove o razgledanim pramuralima. Po povratku u svoje pećine su našli za shodno svoje mišljenje udijeliti drugima, govoreći im koje slike valjaju, a koje ne, i tako su nastali kritičari i budući historičari umjetnosti.
Rođeni smo da bi nam se sudilo. Život provodimo strahujući od osude, kopnimo zazirući od presude. A čudna čeljad, kakvi već jesmo, umiremo od čežnje da sudimo drugima, iako nam to nije dato. Zato i venemo i izgaramo. Neko od čežnje da sudi, neko od satirućeg ognja osude.
Evo ti, stoga, ova knjiga da o njoj sudiš. Ona je onakva kakvom je vidiš, zato je ne zagledaj i ne otvaraj. Ona nema ništa osim korica. Između mene, koji stojim na početku, i tebe, koji je zatvaraš, ne stoji ništa doli praznina. Ne traži, zato, nešto što nećeš naći, ne poseži za onim što ne postoji.
Ne troši zalud truda i ne traći vremena. O ovoj knjizi sudi samo po njenim koricama, baš onako kako to insan oduvijek želješe činiti.
Već u sedamnaestoj je počela prodorno plave oči isticati debelim nanosima surme, a duge, valovite kose bi uklanjala sa lica, uplitavši ih tako da se bogato rasipaju preko ramena. Odnekud je, iako je nisu školovali, zarana naučila i čitati i pisati, pa je otac, kome to ne bi pravo, još u osamnaestoj posla svojoj materi, u drugi grad. Smatrao je, mislim, da će strogi očuh njegovu jedinicu prije sačuvati da ne proašikuje sa nekim ko ne bi bio po njegovu ukusu, makar dok je ne udaju. U njihovu kuću se dolazilo, a cura je oduvijek bila vatrene naravi i poprilično svojeglava. Možda bi se zagledala u nekog ko joj ne bi priličio, ni po rodu ni po imutku, a šta bi onda? Mlada Nadija je dobro znala kako oca i majku može svrnuti po svome, a to je učesto i koristila.
