Onda sam ustao
I nemajući zacrtan svoj pravac
Krenuo za dvojicom tužnih starih pasa.
Jedan je pričao o trideset i šest
Sadnica koje je izbrojao
Između dva mosta.
Više ih nije bilo,
A ja u tome nisam vidio razloga
za zabrinutost.
Pa i mi smo sad tu
Između ta ista dva mosta.
Pa ćemo nestati, možda brže nego
Trideset i šest sadnica i nikada više
nećemo hodati tuda.

Onda sam ugledao kuju
Onako napirlitanu, nacifranu i nadmenu
Koja je na uzici vodila takođe dotjeranu
Djevojku mojih godina.
Djevojko, zovnuo sam je.
Htjedoh joj pričati o suncu, travi,
Mirisima iz prodavnice mesnih specijaliteta,
O dvojici tužnih pasa koji prijevremeno
oplakuju svoj nestanak.
Ona mi je potrčala u susret, radosna
Što, eto, stvari ne prestaju da se dešavaju
U njenom odsustvu.
Kuja je grubo povukla uzicu
I između nas dvoje ostvarila zacrtanu distancu.

Svi su, popodne, nestali.
Zatvorili su se među zidove.
Pljesnuo sam dlanovima i zamolio ulicu za ples.
Noć je sišla s trona, preobukla se i čestitala
Prosjacima, klošarima i lutalicama koji su
Slavili još jednu pobjedu života.

Džez,
Igra prstiju
Pod potkošuljom
I vlažan trag
Na vratu.

San,
Pokret usana kao
Izvidnica jutra
I toplota
Ispod jorgana.

Prolaznici
Na ulicama prolaznosti.
Ruka u ruci
I ritam naših
Koraka.

Dva zagrljaja,
Na početku i na kraju
Čežnje, čekanja
I usamljenosti
U krdu.

Svijest
O prisustvu
U milijardama atoma
Moga i tvoga
Tijela.

I opet džez, noć
Ljubav
I spajanje.
Svijet u granicama
Kauča na razvlačenje.

“Ne razumijem kako to misliš? Zašto bih ja sad…?” – nevješto sam se izvlačio.

“Ne zanima mene zašto bi ti, nego te pitam da li ti je dosadilo i da li si odlučio prestati biti ters?!”- prekinuo me je, dok mu se u uglu usana počela skupljati bijela skramica bijesa i ljutnje.

“Ne znam odakle ti sad to?” – slijegao sam ramenima koliko god su mi spondilotična leđa to dopuštala – “Mislim, nije toliko važno da li je čovjeku nešto dosadilo ili ne, ali ne može se insan tek tako promijeniti, sve i da hoće.”

“Ali to saznanje nije insana, to jest tebe, u prošlosti sprečavalo da pokušaš.” – namrštio se ozlojeđeno.

“U pravu si.” – uzvrpoljio sam se – “No, takvi su me događaji upravo učvrstili u ubjeđenju da su promjene nemoguće.”

“Pa kako si onda…?” – začudio se.

“Pa, i nisam.” – odgovorih – “Ti si.”

“Kako misliš ‘ja sam’?” – pobunio se – “Kakve su sad to igre sa prebacivanjem krivice u moju avliju?”

“Nikakve. Tu sam igru igrao sa svojom bivšom. Kao i ti sa svojom.” – pojasnio sam – “Ovdje, međutim, nije riječ o nekakvoj igri. Ja samo govorim o činjenicama.”

“Kakvim sad činjenicama?” – upitao je u nevjerici.

“Prostim činjenicama.” – nastavio sam – “Već neko vrijeme te nema na ovim prostorima. Prvo si se otisnuo u šenlučenje i provode, pa si se upleo u mračnu mrežu razvrata i poroka, da bi zaglavio u carstvu mezetluka i mehke šljive, potom si se ulijenio i omeškao, da bi, naposlijetku, propao kao dolar na kursnoj listi. Sav si omlohavio i omlitavio, više nisi dobar ni za jednokratnog tersanja.”

“Ma, šta omlohavio i omlitavio?!” – kočoperio se on – “Ja sam jedan veoma krut i uspravan i moćan… tersluk!”

“Beli si krut i uspravan!” – podsmjenuh se ja – “Kao onda kada si bježao od one stepske vučice sa Istoka?”

“Misliš, one sa mindžušom?” – strese se on od jeze.

“Hm, mislim da se kaže minđuša.” – ispravih ga ja.

“Joj, tamo gdje je ona imala taj komad nakita, to bi se jedino moglo opisati kao mindžuša.” – češkao se on po glavi – “I mnogo je žuljalo.”

“Dobro sada, nećemo o detaljima.” – nađoh se u neprilici – “Ali, već sa njom nisi mogao izaći na kraj. Samo si gledao kako da ne ostaneš bez daha. Potom ona pretposljednja…”

“Ona eko-koka?” – prisjećao se on – “Ona što se frigidnošću borila protiv globalnog zagrijavanja?”

“Eh, ta!” – potvrdih – “I sa njom si imao čitav niz ekoloških katastrofa koje ti se ranije nikako nisu mogle desiti. Šta se zbilo tom prilikom?”

“Ma, ne znam.” – odmahivao je rukom – “Nikako se nisam mogao uklopiti. Na kraju mi je rekla da nam ne ferceraju yin i yang i da ona ne može biti sa mnom jer je ona veganseksualka. A ja nisam.”

“Vegan… šta?!” – pokušah ponoviti.

“Veganseksualka.” – objasni Alfie – “Može voditi ljubav samo sa nekim ko ne jede meso, jaja i mliječne proizvode.”

“A ti se tu, sa svojim sudžukicama, nikako nisi mogao uklopiti.” – zaključih ja.

“U pravu si.” – složio se on – “Nisam ih imao gdje… smjestiti.”

“Razumijem te.” – suosjećao sam sa njim – “Ali šta je bilo sa ovom posljednjom? Onom veoma pristojnom, izdašno odjevenom i nadasve konzervativnom?”

“Ona… sarmozvana? Moja japrak-lady?” – prisjećao se on kao kroz maglu – “Pa, sve je u početku izgledalo bajno. Ali stvari su zapele kada je ona shvatila da mi poznavanje imana nije jača strana i kada je zaključila da ne može biti sa mnom jer je ona halalseksualka.”

“Halal… čega?!” – opet se nađoh u čudu – “Čekaj! Sam ću. Može voditi ljubav samo sa nekim ko ne pije alkohol i ne jede… čak ni miješano meso?”

“Upravo tako.” – klimnu glavom nakon što ja dovrših misao.

“Uh, Alfie” – zabrinuh se ja – “Pa, da sam znao koji tebe problemi muče na tom planu, ne bih ti sad prisjedao na muku… No, dobro, barem mi se sada stvari čine u redu. Evo, ova tvoja sadašnja mi izgleda vrlo prikladno.”

“Sadašnja?” – začudi se on.

“Pa da.” – nastavih ja – “Ova koja je još maločas izašla iz kupatila njišući zamamnim oblinama umotanim tek u ručnik i zadovoljno pjevušeći ‘ele é fodão, mas eu sei que eu sou também’. ”

“A, ova sadašnja?” – dosjeti se on – “Misliš, moja buduća bivša?”

“Eh, ta.” – suglasih se ja – “Vrlo je lijepa, egzotična, šarmantna, pametna, duhovita… izgleda baš brazilski i, dopusti da pogodim, tako se i depilira?”

“Ma, može se ona depilirati kako hoće.” – ložio je on – “Ali za nju više nema mjesta!”

“Ali, zašto, Alfie? Baš joj ništa ne fali.” – i dalje mi nije bilo jasno.

“Ne fali joj ništa, osim jedne stvari.” – zagrmio je – “Tersluka. Toga nema baš nimalo.”

“Pa?”

“E, pa ja sam terseksualac!” – zaključio je on – “I ne mogu biti s nekim ko nije ters.”

“Oh…” – zamislio sam se ja – “Baš šteta. Nego, da li to znači da ćeš ubuduće…?”

“Da!” – prekinuo me je on – “Znači da ću više vremena provoditi na Tersaoni. I u tersetani.

“Alfie! Pa to je sjajno!” – obradovah se ja – “Samo se nadam da zbog toga neće patiti tvoj sek… tvoj sentimentalni život.”

“A, naprotiv!” – ustvrdio je on – “On će procvjetati. Posebno sada kada sam otkrio svoju glavnu erogenu zonu.”

“O… to je vrlo značajno otkriće… za tebe.” – snađoh se ja – “A reći ćeš onima koje to zanima i gdje se to nalazi, te šta treba raditi…?

“Naravno!” – isprsi se on – “Vrlo je jednostavno: My tersluk is where I’d like you to touch.”

Or click. Pa eto.

[See post to listen to audio]

A onda bih se sjetila da je samosažalijevanje neproduktivno. I sasvim neiskreno. Potom bih ugasila cigaretu, u nekim slučajevima nedovršenu, i za sebe umorno zaključila da će me to ubiti. Cigarete, mislim.
A ja to dozvoljavam. Zdušno radim na tome, čak.

Bilo bi lijepo da sam se mogla samo slobodno ispružiti u fotelji. Bilo bi lijepo da se ne moram vraćati na svoje mjesto. Navodno, moje mjesto. Jer nije. Sama sam ga prodala.

[See post to listen to audio]

Sa tog mjesta sam mogla čuti njegovo disanje. Sa tog mjesta sam mogla vidjeti obrise njegovih leđa, u onim rijetkim situacijama kad bi se, u ponekom rijetkom snu u kom nisam stanovala, okrenuo od mene. Nekad sam mu to znala, u šali doduše, predbaciti. Hm. Više kao uvod u one strasne minute, koristeći taj providni izgovor da se nadvijem nad njim, držim njegove ruke dalje od sebe, iznad njegove glave, prikovane za jastuk. Da se zaigrano smijuckam, ispod glasa obećavajući takve slasti da mu nikad, dok je živ, neće pasti na pamet da se opet okrene od mene. Da mu se šapatom zaričem da će, i zatvorenih očiju, da, da, moj gospodine, vidjeti samo mene. Pa bih ga natjerala da sklopi oči, u te svrhe koristeći sve što bi mi palo na pamet, sve dok zaista ne bi vidio samo mene. Ako je išta i vidio. Znala bih mu se, dok bi navečer mirno sjedili na balkonu, ljuljuškajući se u velikim pletenim naslonjačama, popeti u krilo i sklupčati na prsima. Zajedno bi gledali zvjezdanu noć, sigurni pod starim zelenim pokrivačem, sa rasparenim polupraznim čašama u rukama, toplo šuteći dok smo slušali neku, obično nostalgičnu melodiju, koja je dopirala do nas. Iako mu je Billie išla na živce. Ona ne pjeva o sretnim ljubavima, govorio je. Možda baš zbog toga, ali nakon nekog vremena, prve strofe uglavnom, ja bih se potpuno primirila, a on bi se uzvrtio. I onda kad bi, konačno, odustao od prividne staloženosti i pokušao da uznemiri mene, izmicala sam.
Makar, pokušavala sam da izmaknem.

¨Ne diraj me.¨ – naoko sam se durila – ¨Što me sinoć nisi tako dodirivao?¨

Samo bi se smijao, pomućenog pogleda.

¨Šta ti je, budalo jedna?¨- promuklo bih se hihotala, začas odustavši i raspoloženo migoljeći pod njegovim rukama – ¨Hoćeš da nas komšiluk prijavi policiji?¨

Nikad nije. Dobar komšiluk.

Sa tog, mog, mjesta su sve te slike bile previše jasno zatamnjene. Sa tog, mog mjesta, bi mi se, u mrkloj noći, nekako činilo da svaki njegov mirno sneni uzdah sa sobom nosi hiljade gorkih optužbi. Jednom sam, obuzeta zabranjenim daljinama svoga sna, promrmljala nešto što je izgleda čuo. Ujutro sam se probudila da bih prvo ugledala njegove oči pa osmijeh, zatim osjetila prste na mom stomaku, ispod plahti, golicali su, osjetila njegove usne na vratu kako nestrpljivo klize i uspinju se do ušne resice, lagano je griskaju, i prepredeno šapću pored nje : ¨Ko je to meni sanjao svašta?¨. A ja sam tad, namjesto da se nasmijem i uzvratim poljubac te, kao, podmuklo kažem da sam sanjala svašta i nadodam štagod lascivno da nam uljepšam jutro, ja sam tad prvi put premrla od straha. Ne krivice. Nisam bila kriva. Odnosno, bila sam kriva. Taman koliko jesam. Ali nečista savjest je loš gospodar. Odlazila je samo kad bi, nakon nježnog poljupca u čelo ili štipanja slučajno otkrivenih dijelova tijela, ustajao da napravi kafu. Ne osjećajući više teret svoje preporođene savjesti, slobodna i olakšala, tada bih se rasula po krevetu, pripravna da ukradem od sebe makar deset minuta. I krala sam snove, uporno i kvarno, jutro za jutrom, sve dok ne bih osjetila miris kafe i začula krčanje neke radio stanice propraćeno falš pjevušenjem i klepetanjem stakla; vesele zvukove jutra nepomućene sreće. Jutra sreće koja ne zna. Sreće koja se hrani mojom nesrećom.

¨Trepće ti lampica za gorivo.¨ – sanjivo sam promrmljala.

¨Lijepi moj Šumaher, što se ono meni razumije.¨ – prste koji su mi petljali po kosi je prebacio na mjenjač, usporavajući, pokušavajući da se orijentiše, pomalo pospan – ¨Stat ćemo na onoj pumpi, što za nju vazda troncaš da je to čisti kriminal.¨

¨Joj, nemoj na tu, to mi se kosi sa principima.¨ – buntovno, smijala sam se kroz san.

¨Nikakav problem, principijelna.¨ – ugasio je radio – ¨Ho’š ti stopirati poslije? Kontam, veće su šanse da neko stane. Samo, izađi na sred ceste, ovo je ipak autoput.¨

Kroz mrklu tamu su se ukazivala žućkasta, blještava svjetla i plavo-crveni znak kao cilj.

Zbrusila sam mu nešto, tiho, ignorišući njegovo zabavljeno mumlanje, i počela se protezati u sjedištu, tražeći novčanik koji sam zametnula bogznagdje, računajući koliko bi kontraproduktivno bilo iznenaditi svoj organizam nečim prepunim šećera, samo da bi se razbudila u ta doba noći. Jutra. Mogla sam prstima napipati presovanu kožu, bio je između sjedišta, već smo počeli usporavati, on potpuno koncentrisan na put, i na kraju smo stali ispred osvijetljenih staklenih vrata. Plavokoso momče u tamnom radnom kombinezonu je spremno napustilo pult i kretalo prema nama. U tami kasne noći, propraćena tihim brujanjem mašina, toplina bezbrojnih, jakih svjetala je bila…utješna, na jedan neobičan način. Uspavljujuća. Ugodna. Nisam stigla ni dovršiti rečenicu u svojim mislima, nešto odozgo, iznad nas, kao da se zakašljalo, umirujuće brujanje je naglo prestalo i sva svjetla su se odjednom ugasila. Za nepunu sekundu, još uvijek iznenađena i namah razbuđena čudnom zebnjom, otvorila sam vrata automobila i promolila glavu u prohladno jutro, da vidim šta se desilo. Krenula prema zlosutnom mraku. U ružnu tišinu.

¨Šta ovo bi?¨ – pitala sam, iščuđavajući se – ¨Je l’ ovo nestalo struje?”

Njih dvojica su samo stajala tako, jedan naslonjen na rezervoar s gorivom, drugi na kola, obojica zbunjeni, nijemo gledajući iznad moje glave, promatrajući nebrojene sijalice koje nisu davale znaka života. Bilo je pomalo i smiješno, na jedan čisto praktični način.

¨Izgleda.¨ – nesigurno je zaključilo momče – ¨Ne znam šta je drugo moglo biti.¨

On se bezazleno smijao – ¨Je l’ te to strah mraka ili nalaziš ovo zlokobnim?¨

¨Nema frke.¨ – nastavio je dečko, još uvijek pripravno držeći crijevo za sipanje goriva – ¨Imamo agregat, ono, za svaki slučaj. Samo pričekajte malo, on sam proradi.¨

Zatvarajući vrata automobila, pokušala sam se opustiti u sjedištu, brojeći sekunde nadanja da će se svjetla ponovno upaliti. Zatvorila sam oči, čekajući da tišina nestane. Zauvijek. Zlokobnim, baš tako je rekao.

Izgleda da pravi putevi uvijek vode samo do tamo gdje neko drugi želi stići.

Photo : Rene Lundø

Bijaše to, naprosto, pokušaj dvodimenzionalnog adolescentskog uma da si iscrta mapu života i svijeta, da za sebe označi predjele bogate kuturnim i estetskim vrijednostima koje valja često posjećivati da bi se oplemenio duh, i da ih razluči od onih estetikom krševitih i kulturom posnih, koja ne kriju nalazišta znanja i ljepote, pa ih, stoga, ne vrijedi ni obilaziti. U svom ondašnjem stanju duha, stvari i pojmove o kojima bih razmišljao sam običavao svrstavati uzduž jedne nevidljive linije, po kojoj sam bilježio recke koji su označavali kultone (kulton – jedinica kulturno-umjetničke vrijednosti nečega).

Na sredini te zamišljene crte se, prirodno, nalazila ništica. Ona je služila tome da izbaždari ovu moju liniju, da označi onu vrstu kulture i umjetnosti koja niti je doprinosila, niti je, pak, oduzimala od svekolike estetske vrijednosti. Većina kulture sa kojom se neko susretao u svoja prosječna dvadeset i četiri sata je bila upravo to – estetski neutralna razonoda i razbibriga, nakon koje nisi bivao ništa oplemenjeniji ni prosvjećeniji, ali ni gluplji ni zatupljeniji. Vaš šlager sezone, Radio-Luxembourg, Agatha Christie, Pula, FEST, variety zabavnih emisija sa polupljesnivim šalama, križaljke u nedjeljnim novinama… sve se to stapalo u amorfnu masu mainstream kulture, koja je mahom služila tome da protok vremena učini podnošljivijim.

Sa obje strane ove sredine su se nalazile umjetnine i kulturna postignuća koja nisu bila neutralna, već sam ih ja jasno prepoznavao kao nešto što me ili prožima pozitivnom vrijednošću ili mi je, pak, oduzima. Recimo da se, tako, sa desne strane protezala dobra umjetnost i plemenita kultura, ona koja je namjernika prožimala svojom ljepotom i svojom estetikom, čineći ga tako produhovljenijim. Sa one druge, lijeve strane, svrstavala se loša umjetnost, primitivna kultura, ona koja je svoga štovaoca proždirala svojom ružnoćom i svojim šundom, gledajući kako da utoli njegove najniže porive, usput ga zaglupljujući.

Šta se u toj mojoj crti nizalo sa lijeve, a šta sa desne strane… danas više nije bitno. Svako od nas, napose, ima neku svoju crtu, mrežu ili princip po kojem reda i raspoređuje svoju estetiku. Kako to činimo, nije važno – svakome njegovo, sve dok se zna šta mu je lijevo, a šta mu je desno.

Upravo sa tom namjerom sam ja nakitio svoju nevidljivu crtu i taman kad sam se odmakao da je sagledam u njenoj cjelini i sveobuhvatnosti, primijetio sam, avaj, da se ona izobličila. Možda pod težinom sve te silne nasžidžane dobre i loše kulture, lijepe i ružne umjetnosti, a možda uhvaćena u neodoljivu gravitaciju crne rupe ljudskog ukusa, moja se crta počela savijati. Posebno na krajevima, oni su se krivili nekako najviše, dok je moja crta mlohavila kao čelična šipka u zeničkoj visokoj peći.

Krajevi su se, na moje oči, izvijali u savršenom luku, sve dok, naposlijetku, nisu opisali savršenu kružnicu i dotakli se, zatvarajući time pun krug. U tom se trenutku savršena, ultracool umjetnost i über-estetika spojila sa najcrnjim kičem i najvećim rugobama ljudske umjetnosti, a moje su se, mjesecima, godinama pažljivo redane vrednote u trenu ispreplele i međusobno prožele, poput prvih kapi mlijeka u jutarnjem čaju.

Neko sam vrijeme, u panici, pokušavao razdvojiti polove krajeva i vratiti sva meni znana dostignuća umjetnosti i kulture na njihova početna mjesta, a potom sam, iznemogao i očajan, odustao, gledajući ih kako se prepliću i miješaju, tako da ih više niko ne bi mogao razmrsiti. I tako se, do današnjeg dana, moja prvobitno zamišljena crta, nastavila kortljati kao kružnica estetike.

S vremenom sam i ja shvatio da u tom krugu nema ništa neobično, već da, naprotiv, on odražava prirodno stanje stvari. Lijepa i ružna umjetnost, dobra i loša kultura nisu tek međusobno isključive i dijametralno oprečne brojke na pravoj crti estetskih vrijednosti; njih često dijeli tek tanka, nevidljiva nit koju je nevjerovatno lako preći, sa namjerom ili bez nje, i od nečeg veoma vrijednog i avant-gardnog načiniti tek razvikani kič. I obrnuto.

I ne samo to, postoje ljudi, pravi majstori svoga zanata, koji su u stanju ovu nit izbrisati, ili je osedlati i zajašiti, pa tako zasjesti na obje njene strane, prodajući sebe i svoja ostvarenja kao istovremeno veoma produhovljena i kao najobičnije smeće. Oni putuju po ovoj kružnici kao po estetskom ruletu, gledajući da ga, što god radili, zavrte tako da na kraju izađe njihov broj. Ili će to za njih učiniti život. Ili, pak, smrt. Takvi su ljudi, svojom ili voljom sudbine, istinski umjetnici.

Ja, već odavno, svoju kulturu i svoju umjetnost ne dijelim na dobru i lošu, vrijednu i bezvrijednu, jer ni u životu ne mogu tako birati. Umjesto toga, ja zavrtim svoj krug, zatvorim oči, i posegnem rukom. Zanimljivo, nikad se ne pokajem.

Slika: (www) World World World, akrilik na platnu by ArtMistakes, 2006.

Obećali su je imućnom trgovcu iz Banja Luke. Nestrpljiv da je što prije dovede sebi, dao je pisati ljubavna pisma koja su joj trebala zagrijati srce i saletiti je da što prije dođe njemu. Međutim, cura je odugovlačila, izgovarajući se nekad naninom bolesti, nekad svojom mladošću, zahtijevajući sve neobičnije dokaze trgovčeve ljubavi. Možda je razmišljala i o mladom kadiji iz daleka, koji joj se slučajno zadio za oko kad je došao posjetiti njenog dedu. Doduše, imala se u šta i zagledati. Mladi kadija je, kažu, pored položaja i mladosti, imao i blagu narav i čvrst iman, sve u licu i tijelu zbog kog bi cure uzdisale kad bi ga spazile kako prolazi čaršijom. Istovremeno, Banjalučanin je svoje darove i pisma slao sve češće, dok sa zadnjim nije poslao i svile, nek’ ona sašije vjenčane haljine, on više neće čekati već šalje po nju. I vakat je.

Sašila je kostim, kažu, i namjesto budućem mužu, napisala pismo mladom kadiji. Rekla mu je da je obećana i da se udaje za drugog, ali ako je on voli, doći će po nju da je uzme sa sobom. I kadija je došao. A ona je znala da će doći, jer je prije toga priredila okolnosti.
¨Bibo dušo, diko, kadija kad dođe, pusti ga gore, meni.¨- umiljavala se, ili je naredila staroj ženi koja je trebala naći joj se pri ruci da se spremi pred udaju – ¨I, da si živa, ne daj nikom proći poslije njega, ma ko da bio, ma šta htio. I ne dolazi da smetaš.¨
Možda je i nečim podmitila ili ucijenila sirotu ženu, ko zna.
Tako se i udala.

Kadija je volio. Baš. Svaki dan, prvog časka kad bi mogao, brzim korakom je napuštao svoju mešćemu, prelazio čaršiju i žurio svojoj dragoj. Ljudi su ga jesu poštovali, na njegovu očitu slabost prema ženi bi se uglavnom dobrohotno smiješili, ali su ipak povremeno znali ogovoriti kadijin običaj da za svoju hanumu sam bira i najljepšu haljinku, i savatli grivne i ponajbolji jag. Našlo se i žena koje su ga žalile zbog tog, ističući da se baš i ne vidi da i Nadija-hanuma tako voli i poštuje svog čojka. Zamisli samo, u taj vakat, kad je svaka poštena muslimanka bila pokrivena, jal’ svojom voljom jal’ nametnutom, ona je, bogati, nosila kostime. I mjesto bezli jemenije, kosu bi pokrij šeširom. A kadijina žena. No, ne treba duše griješiti, povremeno se znala, doduše prije kad je ona tako htjela, pokrit kako Bog zapovijeda, al’ tako da je kadija vazda govorio da treba samo pogledat okolo i najljepše pokrivena glava mora bit glava njegove golubice.

Pričali su za nju poneki, istina šapatom, da ima nečeg magijskog u sebi. A i jest Ibro hodža, sihirbaz govorilo se, utjecao njoj. Ne znam kako, al’ svi letimo da joj radimo i činimo, k’o da nas je opsihirala…haman zbunjeno bi potom znali komentarisati i ostaviti insanu da sam izvlači zaključke. Istina, znala je i stvari i ljude okrenuti kako je htjela, i bivalo je po njenom, kad i ako je to tako zamislila. Ona je bila kadinica i dunjaluk još nije izrodio insana koji bi se prema njoj ponio ili je nazvao drugačije. Jedino je njen muž, rekli su, ikad, oslovio imenom a da bi odgovorila.

Bila je žestoke naravi, kažu. Nije se jednom znalo desiti da kadijini gosti iz kakve druge čaršije kasno stignu i neimadnu gdje konačit. Kadinica je kuću zaključala i čista obraza puštala da ljudi obleću okolo, bez da joj na pamet padne da im otvori. Kasno se ne dolazi.
Ne dolazi se ni popodne. Tad ona hoće malo prileć’, taman prije neg’ što kadija dođe. Ostavila bi, rekla je jednom, i pašu ako treba, nek’ sam sjedi, al’ to je njen adet i ona ga ne mijenjala. I nisu jednom zbunjene žene ostale same sjedit’ na verandi, ako li je njoj bilo vrijeme i ćejf da se povuče. Al’ se ne nađe niko hrabar da na nju kadiji ijednu riječ kaže.

Dal’ je tad u šeher došao neko važan, ja ne znam, ali pozvaše ih na neku svečanu večeru baš na onaj dan kad joj je dijete umrlo. Kad je, uređena kao hurija, stala pred kadiju, muž je samo pogledao i zaplakao, čestitavši joj na čvrstoći vjere. Tvoja je vjera jača od moje, rekao je, ti si mirno prihvatila Allahovo određenje, veća si od mene, moja Nadijo. I tako je Nadija sama, dotjerana i naizgled mirna, otišla na sijelo, a kadija je ostao da plače nad mrtvim djetetom. Jest baš, čvrste je vjere ona bila – nije plakala ni tugovala ni za kadijom, kad je i on preselio na ahiret. Ništa se za nju nije promijenilo, po svojoj volji, ona je bila i ostala kadin’ca.
Skoro nevjerovatno, ali i oni koje je možda povrijedila znaju reći kako je bila izuzetna žena. Pametna žena. Znala se umiliti, kažu, u šejtana se pretvoriti, ako je to bilo potrebno da bude po njenom. Znala je biti opaka. Zla, ako mora. Jer, zar nije zlo biti spreman koristiti druge zarad svojih želja? Nisu je uhvatili pri tom i nikad nije, tako je jednom rekla, preletila jezikom pa izgovorila nešto što nije htjela ili namjeravala. Tako je i bilo, samo su je jednom čuli da je izgubila kontrolu nad sobom; siktala je tad, kažu, klela i proklinjala toliko i tako da je žena koja je dolazila da joj pripomogne pobjegla u drugi kraj kuće i zaključala se, u strahu.

Onog dana kad joj se rodila unuka, po kućama svakoga kog je u gradu znala razaslala je tepsije slatkih jemeka. A i moglo joj se, hurmašice, kadaif i baklavu su već sedmicu prije počele praviti žene iz mahale, željne da joj učine i ugode. Pričale su one kako je i Bog htio obradovati kadinicu, odredivši da se dijete rodi na njen rođendan. Taj dan kad je njena unuka došla iz bolnice, prinijeli su kadinici da proba onu baklavu što se ostavila za poslugu gostiju koji će doći na slatku i darivati dijete. Sve i da jest ta baklava bila najbolja, njoj se nešto nije svidjela. ¨Nije dovoljno jaka, nije prava.¨ – presjekla je zahvale i pohvale ostalih, hitro ustala sa mindera, zgrabila tepsiju koja je stajala na stolu i zafrljačila je kroz prozor.

Dijete je učila da je zove lijepom majkom. Bila je lijepa, i tad. Međutim, unuče nije mijenjalo nekako stečen nauk da je zove nene, ma koliko je i mati i otac, k’o i svi, učili da ugodi kadinici. I svaki put kad bi je dijete zovnulo nenom, Nadija bi samo uzvinula lijevu obrvu i mirno ponovila ispravan naziv : ¨lijepa majka¨. Nene, protepalo bi, obično, nakon toga dijete, neuznemireno. Kadinica je prva popustila. Jedne prilike, kad je pozivala dijete da joj dođe u krilo, zazvala je djevojčicu : ¨Hodi svojoj lijepoj majki¨.
A curica je, iako uširenih okica, ipak čekala da još jednom, sama, tečno izgovori ono svoje ¨nene¨, i tek nakon toga se uzverala uz njeno koljeno. E tad se kadin’ca veselo nasmijala, pljesnula rukama i uzviknula ¨mala kadinčica¨. Od tog dana je unuku vodila svud sa sobom, koristeći svaku priliku kad bi ostale nasamo da djetetu u ručice da cigaretu na dugom čibuku i pokoji srk kafe. I da joj priča, dugo, ozbiljno… k’o sebi ravnoj.

Umrla je kad su djevojčici bile nepune tri godine. Po nečijim običajima, valjda savjetu žene koja je uz kadinicu bila čitavog života, na vrh ormara u sobi u kojoj je preselila su ostavili čašu vode. Da li da joj duša koja još uvijek, do četrestine, obitava u kući može utažit žeđ, ili da ta voda posluži kao sunđer koji će upiti dah i životnu energiju umrle, ne znam. Nije se saznalo ni šta se valja uraditi sa tom vodom po isteku tog roka, jer je mala kadinčica, četiri dana prije, iskoristila priliku kad niko ne gleda, i uz velike basamake se popela do kadincine sobe. Onda je, ne zna se kako, tako malešna, dogurala stolicu do ormara. Uz stolicu, pa na izbočinu ormara, nejasno zbog čega ali polako se pomicala do mjesta sa kog je prstićima mogla dosegnuti do one, nenetove, čaše, dok je nije zgrabila nesigurnim ručicama i popila naiskap. Upravo u taj čas je u sobu ušla žena koja je čuvala, i kad je vidjela šta je dijete uradilo sa vodom, praznovjerno je, glasno, vrisnula. Biće da je taj vrisak prestrašio malu djevojčicu, jer je ispustila čašu na pod da se razbije, pa se nije mogla ponovo napuniti i ostaviti gdje je stajala, kao da ništa nije bilo.

Pitam se da li mi je zamjerila što sam popila njenu vodu. Ima smisla, ako je ta voda trebala da utaži žeđ njenoj nesmirenoj duši dok još uvijek obitava u prostoriji u kojoj je izdahla. Ali šta ako je ta voda trebala da upije njenu životnu energiju, njen mudraluk i fitneluk? Ne znam da li griješim što se ponekad zapitam šta li mi je još, pored djelića arapske krvi, ostavila u amanet. I ne vjerujem da je u meni sakupljeno išta od svih onih njenih besjeda, čiji sadržaj nije ostao, nije mogao ostati upamćen u mojoj svijesti.

Neki kažu da ličim na nju, neki opet da sam ista ona. A ja nikad ne znam da li mi je to kompliment. Smiješno, koliko sam mogla vidjeti sa par fotografija, izgledom joj nisam ama ni do koljena. Moguće je jedino da sam svoju povremenu muhanatost i svojeglavost naslijedila od nje. Ne, najzlokobnije u tom proročanstvu na osnovu sličnosti mi je što povremeno pomislim da ona nije, uistinu, voljela ikoga. Možda griješim, ali nisam sigurna čak ni da li su voljeli nju. Čovjek mora biti opušten da bi mogao osjetiti da voli i daje voljen, a kako ćeš biti opušten ako ti je svaka riječ odmjerena i svjesno izrečena? Bivalo joj je sve onako kako je zamislila, i to jeste primamljiva ideja, ali ne znam da li se može reći da je to bio život, a ne plan. Kakav je život koji sam biraš?
Znam se zapitati šta bi ona rekla kad bi saslušala moje izbore, kad bi kojim slučajem vidjela šta sam uradila i šta me je sljedovalo zbog toga. Sve i kad bi uzvinula obrvama i nestrpljivo coknula jezikom, ili kad bi se još jednom nasmiješila, pljesnula rukama namjesto zagrljaja i ponovno izrekla dvojnu pohvalu ¨mala kadinčica¨, šta bi to meni značilo? Znam se zapitati je li se ikad pokajala što nije sebi dozvolila da voli dovoljno da dopusti da eto, i ne mora biti po njenom. Da li bi se ikad pokajala zbog toga.
I, ponekad, pitam se šta ako i ja budem kao ona.