Starac u gumenim cizmama
je prošao pored mene
i ušao u apoteku.
Bio je juli.
Bože, pomislio sam,
ne mora dobiti
mercedes benz
za osamdeseti rodendan,
ali kada je vec prinuden
savladati tih
nekoliko kilometara
izmedu svog sela i ovoga
što zovemo gradom,
zašto jutros, neocekivano,
nije zatekao najke
sa vazdušnim đonom
na ponjavi ispred vrata???
”Njega je zaobišla nesreca
stopostotnog invaliditeta.
Koliko nas ce moci hodati,
ako uopšte doživi
njegove godine?” Pitala se
apotekarka ciji je sin
ovog proljeca imao
strašan udes.
Covjek mojih godina
prislonio je biciklo uz kontejner.
Trudio se da istovremeno
drži poklopac kontejnera
i analizira sadržaj smeca, što
mu nije polazilo za rukom.
Pored njega su prolazili ljudi.
Prolaznicima nije palo
na kolektivnu im pamet
da jadnom covjeku treba barem
pridržati poklopac dok ovaj ne izvadi
dovoljno ostataka hrane
da nahrani svoju gladnu djecu.
Pomogao mu je
covjek koji je u crnoj kesi
nosio polomljen kristal
i još jedan negativan
test na trudnocu.
Djevojcica je
napravila fotografiju
koja je, sa svojih
desetak megapiksela,
vjerno prikazivala njene sise
i svježe obrijanu vaginu.
Sliku je, anonimno,
okacila na blog.
Njen stari, uspješni biznismen,
upravo je kupio novog mekintoša.
Konektovao se na internet
i otvorio mejl.
Prijatelj i radni kolega
poslao mu je sliku
koja ga je napalila.
Na prvoj pauzi otišao je u wc
i izdrkao. Poslije posla
došao je kuci.
Poljubio je ženu i kcer.
Podsjetio je kcerku
da ce, ako uspješno završi
prvi razred srednje škole,
dobiti sonijevu kameru.
Čitam ovu nazovipjesmu
i zaključujem:
Iznad naših glava
trebalo bi se nalaziti
nebesko tijelo
koje bi služilo kao semafor
u koji bismo gledali
kada nismo najsigurniji
da li da se smijemo
ili da plačemo.
Trčao sam, kao pušten s lanca,
Hvatao muhe u letu,
Namirisao nečije govno
Pa se sjetio
Blaženog osjećaja
Koji zastruji kičmenom moždinom
Kada sebi ližeš šupak.
Pružio sam se na travu
Koliko sam dug i širok.
Bilo je hiljadu razloga za sreću
Ali se u meni rodila
Spontana odluka
Da ovog sunčanog dana
Budem bezrazložno sretan.
Onda sam ustao
I nemajući zacrtan svoj pravac
Krenuo za dvojicom tužnih starih pasa.
Jedan je pričao o trideset i šest
Sadnica koje je izbrojao
Između dva mosta.
Više ih nije bilo,
A ja u tome nisam vidio razloga
za zabrinutost.
Pa i mi smo sad tu
Između ta ista dva mosta.
Pa ćemo nestati, možda brže nego
Trideset i šest sadnica i nikada više
nećemo hodati tuda.
Onda sam ugledao kuju
Onako napirlitanu, nacifranu i nadmenu
Koja je na uzici vodila takođe dotjeranu
Djevojku mojih godina.
Djevojko, zovnuo sam je.
Htjedoh joj pričati o suncu, travi,
Mirisima iz prodavnice mesnih specijaliteta,
O dvojici tužnih pasa koji prijevremeno
oplakuju svoj nestanak.
Ona mi je potrčala u susret, radosna
Što, eto, stvari ne prestaju da se dešavaju
U njenom odsustvu.
Kuja je grubo povukla uzicu
I između nas dvoje ostvarila zacrtanu distancu.
Svi su, popodne, nestali.
Zatvorili su se među zidove.
Pljesnuo sam dlanovima i zamolio ulicu za ples.
Noć je sišla s trona, preobukla se i čestitala
Prosjacima, klošarima i lutalicama koji su
Slavili još jednu pobjedu života.
Uvodna napomena: Mene ovaj post čini prilično depresivnim. Ono, pisao sam ga sam sebi, i nemam pojma što ga sa vama dijelim. Sevdah volim i slušam, izvornu muziku ne volim i ne slušam. Turbofolk isto tako ne slušam niti ga volim, ali ga tu i tamo čujem, mnogo češće nego što bih želio. Sefardi su neizostavan dio be-ha prošlosti i njenog identiteta, kao uostalom i Romi, Iliri, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Slovenci, Mađari… Dokaz su da Istok nije svima Istok, niti je Zapad svima Zapad. Islam se dijeli (će se podijeliti) na sedamdeset i tri frakcije. Samo je jedna (će biti) na Pravom putu. Svi unutar tih frakcija misle da su oni u pravu. Pisaću možda nekad i o Gorskom vijencu (fuj fuj), Tomsonu (neko i to voli), Šabanu Bajramoviću (legendi) itd. Šta sve stane u post o progresu turbofolka u Bosni i Hercegovini, za ne povjerovati. Postujem ovo, zapravo, zato što Rose (prema.blog.hr) ima komentar na tekst koji slijedi…
Hajde da kažem koju o muzici kao komadiću našeg bosanskog identiteta. Dalje »
“Je li istina da ti je dosadilo da budeš ters?!” - izbečio se Alfie na mene, bez imalo okolišanja.
“Ne razumijem kako to misliš? Zašto bih ja sad…?” - nevješto sam se izvlačio.
“Ne zanima mene zašto bi ti, nego te pitam da li ti je dosadilo i da li si odlučio prestati biti ters?!”- prekinuo me je, dok mu se u uglu usana počela skupljati bijela skramica bijesa i ljutnje.
“Ne znam odakle ti sad to?” - slijegao sam ramenima koliko god su mi spondilotična leđa to dopuštala - “Mislim, nije toliko važno da li je čovjeku nešto dosadilo ili ne, ali ne može se insan tek tako promijeniti, sve i da hoće.”
“Ali to saznanje nije insana, to jest tebe, u prošlosti sprečavalo da pokušaš.” - namrštio se ozlojeđeno.
“U pravu si.” - uzvrpoljio sam se - “No, takvi su me događaji upravo učvrstili u ubjeđenju da su promjene nemoguće.”
Nisam spavala već četvrtu noć zaredom. Nepomična, tiho bih sačekala dok se umiri pa se onda, polako, izvukla ispod njegove ruke i kliznula sa svog mjesta. Najčešće bih se uputila ka prozorskoj dasci na kojoj bih se šćućurila, iz ne baš tajnog skrovišta ispod ljubičastog jastuka izvukla cigarete i malenu pepeljaru te, pripalivši još jednu, skoro odsutno, rezignirano, brojala osvijetljena prozorska stakla. Razmišljajući. Pitajući se. Povremeno se sažalijevajući.
A onda bih se sjetila da je samosažalijevanje neproduktivno. I sasvim neiskreno. Potom bih ugasila cigaretu, u nekim slučajevima nedovršenu, i za sebe umorno zaključila da će me to ubiti. Cigarete, mislim.
A ja to dozvoljavam. Zdušno radim na tome, čak.
Bilo bi lijepo da sam se mogla samo slobodno ispružiti u fotelji. Bilo bi lijepo da se ne moram vraćati na svoje mjesto. Navodno, moje mjesto. Jer nije. Sama sam ga prodala.
Mnogi dani moje uludo protraćene i netragom protutnjale mladosti, uskiptjele obiješću i samovoljom, bijahu utrošeni u perfunktornoj potrazi za smislom, koju je pothranjivala opsesivno-razvratna želja da se stvari ‘postave na svoje mjesto’. Nije iza te želje stajala nikakva namjera da promijenim svijet i raspored stvari u njemu, već nešto mnogo prisnije i nemjerljivo skromnije - jednostavna nakana da razaberem šta mi, u izobilju ljudskih tvorevina, dođe lijevo, a šta desno, šta smatram pametnim, dobrim i dragim, a šta, pak, glupim, lošim i mrskim, pa da se tako i postavim.
Bijaše to, naprosto, pokušaj dvodimenzionalnog adolescentskog uma da si iscrta mapu života i svijeta, da za sebe označi predjele bogate kuturnim i estetskim vrijednostima koje valja često posjećivati da bi se oplemenio duh, i da ih razluči od onih estetikom krševitih i kulturom posnih, koja ne kriju nalazišta znanja i ljepote, pa ih, stoga, ne vrijedi ni obilaziti. U svom ondašnjem stanju duha, stvari i pojmove o kojima bih razmišljao sam običavao svrstavati uzduž jedne nevidljive linije, po kojoj sam bilježio recke koji su označavali kultone (kulton - jedinica kulturno-umjetničke vrijednosti nečega).
Rođeni smo da bi nam se sudilo. Život provodimo strahujući od osude, kopnimo zazirući od presude. A čudna čeljad, kakvi već jesmo, umiremo od čežnje da sudimo drugima, iako nam to nije dato. Zato i venemo i izgaramo. Neko od čežnje da sudi, neko od satirućeg ognja osude.
Evo ti, stoga, ova knjiga da o njoj sudiš. Ona je onakva kakvom je vidiš, zato je ne zagledaj i ne otvaraj. Ona nema ništa osim korica. Između mene, koji stojim na početku, i tebe, koji je zatvaraš, ne stoji ništa doli praznina. Ne traži, zato, nešto što nećeš naći, ne poseži za onim što ne postoji.
Ne troši zalud truda i ne traći vremena. O ovoj knjizi sudi samo po njenim koricama, baš onako kako to insan oduvijek želješe činiti.