Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Trčao sam, kao pušten s lanca,
Hvatao muhe u letu,
Namirisao nečije govno
Pa se sjetio
Blaženog osjećaja
Koji zastruji kičmenom moždinom
Kada sebi ližeš šupak.
Pružio sam se na travu
Koliko sam dug i širok.
Bilo je hiljadu razloga za sreću
Ali se u meni rodila
Spontana odluka
Da ovog sunčanog dana
Budem bezrazložno sretan.

Onda sam ustao
I nemajući zacrtan svoj pravac
Krenuo za dvojicom tužnih starih pasa.
Jedan je pričao o trideset i šest
Sadnica koje je izbrojao
Između dva mosta.
Više ih nije bilo,
A ja u tome nisam vidio razloga
za zabrinutost.
Pa i mi smo sad tu
Između ta ista dva mosta.
Pa ćemo nestati, možda brže nego
Trideset i šest sadnica i nikada više
nećemo hodati tuda.

Onda sam ugledao kuju
Onako napirlitanu, nacifranu i nadmenu
Koja je na uzici vodila takođe dotjeranu
Djevojku mojih godina.
Djevojko, zovnuo sam je.
Htjedoh joj pričati o suncu, travi,
Mirisima iz prodavnice mesnih specijaliteta,
O dvojici tužnih pasa koji prijevremeno
oplakuju svoj nestanak.
Ona mi je potrčala u susret, radosna
Što, eto, stvari ne prestaju da se dešavaju
U njenom odsustvu.
Kuja je grubo povukla uzicu
I između nas dvoje ostvarila zacrtanu distancu.

Svi su, popodne, nestali.
Zatvorili su se među zidove.
Pljesnuo sam dlanovima i zamolio ulicu za ples.
Noć je sišla s trona, preobukla se i čestitala
Prosjacima, klošarima i lutalicama koji su
Slavili još jednu pobjedu života.

Džez,
Igra prstiju
Pod potkošuljom
I vlažan trag
Na vratu.

San,
Pokret usana kao
Izvidnica jutra
I toplota
Ispod jorgana.

Prolaznici
Na ulicama prolaznosti.
Ruka u ruci
I ritam naših
Koraka.

Dva zagrljaja,
Na početku i na kraju
Čežnje, čekanja
I usamljenosti
U krdu.

Svijest
O prisustvu
U milijardama atoma
Moga i tvoga
Tijela.

I opet džez, noć
Ljubav
I spajanje.
Svijet u granicama
Kauča na razvlačenje.

“Je li istina da ti je dosadilo da budeš ters?!” – izbečio se Alfie na mene, bez imalo okolišanja.

“Ne razumijem kako to misliš? Zašto bih ja sad…?” – nevješto sam se izvlačio.

“Ne zanima mene zašto bi ti, nego te pitam da li ti je dosadilo i da li si odlučio prestati biti ters?!”- prekinuo me je, dok mu se u uglu usana počela skupljati bijela skramica bijesa i ljutnje.

“Ne znam odakle ti sad to?” – slijegao sam ramenima koliko god su mi spondilotična leđa to dopuštala – “Mislim, nije toliko važno da li je čovjeku nešto dosadilo ili ne, ali ne može se insan tek tako promijeniti, sve i da hoće.”

“Ali to saznanje nije insana, to jest tebe, u prošlosti sprečavalo da pokušaš.” – namrštio se ozlojeđeno.

“U pravu si.” – uzvrpoljio sam se – “No, takvi su me događaji upravo učvrstili u ubjeđenju da su promjene nemoguće.”

“Pa kako si onda…?” – začudio se.

“Pa, i nisam.” – odgovorih – “Ti si.”

Dalje »

Nisam spavala već četvrtu noć zaredom. Nepomična, tiho bih sačekala dok se umiri pa se onda, polako, izvukla ispod njegove ruke i kliznula sa svog mjesta. Najčešće bih se uputila ka prozorskoj dasci na kojoj bih se šćućurila, iz ne baš tajnog skrovišta ispod ljubičastog jastuka izvukla cigarete i malenu pepeljaru te, pripalivši još jednu, skoro odsutno, rezignirano, brojala osvijetljena prozorska stakla. Razmišljajući. Pitajući se. Povremeno se sažalijevajući.

A onda bih se sjetila da je samosažalijevanje neproduktivno. I sasvim neiskreno. Potom bih ugasila cigaretu, u nekim slučajevima nedovršenu, i za sebe umorno zaključila da će me to ubiti. Cigarete, mislim.
A ja to dozvoljavam. Zdušno radim na tome, čak.

Bilo bi lijepo da sam se mogla samo slobodno ispružiti u fotelji. Bilo bi lijepo da se ne moram vraćati na svoje mjesto. Navodno, moje mjesto. Jer nije. Sama sam ga prodala.

Dalje »

Mnogi dani moje uludo protraćene i netragom protutnjale mladosti, uskiptjele obiješću i samovoljom, bijahu utrošeni u perfunktornoj potrazi za smislom, koju je pothranjivala opsesivno-razvratna želja da se stvari ‘postave na svoje mjesto’. Nije iza te želje stajala nikakva namjera da promijenim svijet i raspored stvari u njemu, već nešto mnogo prisnije i nemjerljivo skromnije – jednostavna nakana da razaberem šta mi, u izobilju ljudskih tvorevina, dođe lijevo, a šta desno, šta smatram pametnim, dobrim i dragim, a šta, pak, glupim, lošim i mrskim, pa da se tako i postavim.

Bijaše to, naprosto, pokušaj dvodimenzionalnog adolescentskog uma da si iscrta mapu života i svijeta, da za sebe označi predjele bogate kuturnim i estetskim vrijednostima koje valja često posjećivati da bi se oplemenio duh, i da ih razluči od onih estetikom krševitih i kulturom posnih, koja ne kriju nalazišta znanja i ljepote, pa ih, stoga, ne vrijedi ni obilaziti. U svom ondašnjem stanju duha, stvari i pojmove o kojima bih razmišljao sam običavao svrstavati uzduž jedne nevidljive linije, po kojoj sam bilježio recke koji su označavali kultone (kulton – jedinica kulturno-umjetničke vrijednosti nečega).

Dalje »

Već u sedamnaestoj je počela prodorno plave oči isticati debelim nanosima surme, a duge, valovite kose bi uklanjala sa lica, uplitavši ih tako da se bogato rasipaju preko ramena. Odnekud je, iako je nisu školovali, zarana naučila i čitati i pisati, pa je otac, kome to ne bi pravo, još u osamnaestoj posla svojoj materi, u drugi grad. Smatrao je, mislim, da će strogi očuh njegovu jedinicu prije sačuvati da ne proašikuje sa nekim ko ne bi bio po njegovu ukusu, makar dok je ne udaju. U njihovu kuću se dolazilo, a cura je oduvijek bila vatrene naravi i poprilično svojeglava. Možda bi se zagledala u nekog ko joj ne bi priličio, ni po rodu ni po imutku, a šta bi onda? Mlada Nadija je dobro znala kako oca i majku može svrnuti po svome, a to je učesto i koristila.

Obećali su je imućnom trgovcu iz Banja Luke. Nestrpljiv da je što prije dovede sebi, dao je pisati ljubavna pisma koja su joj trebala zagrijati srce i saletiti je da što prije dođe njemu. Međutim, cura je odugovlačila, izgovarajući se nekad naninom bolesti, nekad svojom mladošću, zahtijevajući sve neobičnije dokaze trgovčeve ljubavi. Možda je razmišljala i o mladom kadiji iz daleka, koji joj se slučajno zadio za oko kad je došao posjetiti njenog dedu. Doduše, imala se u šta i zagledati. Mladi kadija je, kažu, pored položaja i mladosti, imao i blagu narav i čvrst iman, sve u licu i tijelu zbog kog bi cure uzdisale kad bi ga spazile kako prolazi čaršijom. Istovremeno, Banjalučanin je svoje darove i pisma slao sve češće, dok sa zadnjim nije poslao i svile, nek’ ona sašije vjenčane haljine, on više neće čekati već šalje po nju. I vakat je.

Dalje »

Kada neko kaže “profesor” nekako su ti usta puna, ovo slovo R na kraju pustiš da odzvanja barem još koju minutu, što u ušima slušaoca što u ušima sebe same. Gordo zvuči, nekako stranjski, kao i na njemačkom, tako i na francuskom, pa i na engleskom. A kada kažeš…prosvjetni radnik… ta me fraza uvijek podsjeti na jedan skeč Nadrealista, gdje se prosvjetni radnici nalaze na samom dnu, ispod penzionera i rudara. I onda me uhvati tuga. Provuče mi se dušom tuga kao što mi smrad memle i mokraće se provuče kroz nosnice dok prolazim pored kina Radnik i onog haustora na kojem piše Udruženje prosvjetnih radnika.

Biti profesor je plemenito zanimanje, gdje hiljade i hiljade mladih mozgova dolazi do tebe, do izvora znanja. Stoga je donekle i opravdana arogancija pojedinih sarajevskih profesora, jer oni svaki dan izađu pred stotine očiju koji gledaju u njih kao u sveznadara sa špicastom teget kapicom prošaranom zlatnim zvijezdicama. Oni svaki dan stoje ispred publike, gdje pričaju uhodane, ali nekoć pažljivo pripremane teme, a publika guta i zapisuje svaku riječ. Ili izvrgava ruglu, ali opet, ti su nekako rijeđi.
Ali, biti profesorsko dijete je ponekad više kletva nego blagodet.

Dalje »