Igramo Alfie i ja tenisa. Po običaju, gubim. Pita mene Alfie:
“Kako ti, bolan, ne dosadi? Pa svaki put te rasturim.”
“Ma neka, dobri moj Alfie, dobar si ti meni. Neka tebe.” - kažem ja.
“Ih?” - kliberi se on - “A kako to?”
Onda ja stanem tumačiti Alfieju u čemu su prednosti tersluka. Nadugačko i naširoko. Ponad svega, sloboda i iskrenost u izražavanju. Kada si nadrkan, možeš fino svima jasno staviti do znanja da si nadrkan. Kad te ne zanima, kažeš “boli me” ili, ako si turistički nastrojen, šalješ ljude u razne destinacije (mjesto rođenja ponajprije), a da se niko ne nađe pretjerano uvrijeđen.
Pošto si ters, niko od tebe ne očekuje da budeš happy što je mali Sutko naučio koristiti tutu ili tužan što je uginuo Nemo, pa mala Ajlica plakala dok je povlačila vodu. Ne moraš se trsiti da pokažeš da ti je stalo, onda kada nije. Posto ih ne foliraš kao svi ostali, neki ljudi s vremenom počnu cijeniti tvoju iskrenost, pa te čak smatrati i za prijatelja.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 31. Mar. 2005. u 3:55 |
Tersologija |
Nema komentara
Nekad mozganje dovede do upale moždanih ovojnica, a ako bude baš intenzivno, i do upale samoga mozga. Ponekad, odnosno izuzetno rijetko (bar u mene), intenzivno razmišljanje dovodi do fascinantnih otkrića. Kao, recimo, o razlogu postojanja tersova.
U ova posljednja dva dana, kako god okrenem, pokušam, ne ide. Gdje god da metnem tersove, oni se ne uklapaju. Jeste da tu ima individualnosti, tvrdoglavosti, idiosinkrazije (latinski za mimo svijeta), senzibilnosti, ali kako god ih sastavim, nema razumnog objašnjenja. Ali… tersovi neće s umjetnicima, neće s psihopatama, neće sa osobenjacima, neće sa glavninom (to pogotovu)…
Jedno vrijeme je u igri bila teza da tersovi daju originalna viđenja, da navode ljude na preispitivanje, da daju afketivni pomak svojim emotivnim odudaranjem, ali ni jedna ne držaše vode (ni dok su majstori bili tu). Već sam bio na izmaku intelektualnih snaga (koje me drže i do 15 minuta), spreman da priznam poraz i sam razbacam svoje krugove, kad odjednom…
konačno… (tu je Alfie viknuo: “Heureka!”)
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 25. Mar. 2005. u 3:57 |
Tersologija |
Nema komentara
U vrhu piramide svekolikih antitersističkih snaga stoji majstor svog zanata, ninja-specijalac, u narodu poznatiji kao Pollyanna. Baš kao i James Bond, i Pollyanna je literarni lik koji dolazi tiho i podmuklo ulazi u naše živote (eh, da je bar u legendu).
Pollyanna je za tersa isto što i Buffy za vampira. Takve se osobe rađaju sa misijom širenja optimizma, veselog raspoloženja i nalaženja nečeg pozitivnog u svemu što nas okružuje. Fuj! One se raduju proljeću, sunčanom danu, cvrkutu ptica… ah, ne mogu dalje…
Tako opremljeni i obučeni specijalci se svom snagom ustrijemljuju na tersove, ne bi li ih kako “dozvali pameti” i natjerali da svijet promatraju ružičasto. Nema te gorčine i tersluka koja se može izliti a koja će jednu Pollyannu natjerati da poklekne i promijeni gledište. Tamo gdje pametan čovjek popušta (pred tersom, dakako), Pollyanna ne posustaje i tvrdoglavo nastavlja dalje. Pošto su svi u raji uvijek na strani Pollyanne a protiv tersa, tersu preostaje jedino da bježi glavom bez obzira ili da se uputi u pravcu Jekovca. Između Njih i Nas nema mira, suživota i tolerancije. Tačka! Osim ako…
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 23. Mar. 2005. u 6:16 |
Tersologija |
Nema komentara
Život jednog tersa nikad nije jednostavan, ali da bi vazda bio veseo i zabavan, brinu se posebne antitersističke snage. One su brojne, dobro organizovane i dolaze u raznim oblicima, veličinama i bojama, vične su različitim oblicima borbe i opremljene za borbu u svim uvjetima.
Ruku na srce, pošto su tersovi neizlječivi individualisti, a pođehkad i samotnjaci, pripadnici antitersističkih jedinica također najčešće djeluju pojedinačno, nešto kao Delta Force. U slučaju potrebe, one su se u stanju jako brzo uvezati u cilju opkoljavanja i iskorijenjivanja jednog tersa. Antitersističke snage postoje u vidu paravojnih i zvaničnih formacija.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 23. Mar. 2005. u 6:09 |
Tersologija |
Nema komentara
Odlučim ja tako neki dan da svom tersluku nadijem ime. Sve mislim, dugo smo se družili, jedan drugom poslužili i, k’o Fata Muju, ni mene moj tersluk nikad, pa ni u najtežim trenucima, nije napuštao… Postali smo pravo bliski, pa mi tersluk već neko vrijeme zvuči odveć generički, bezlično. Ne dolikuje to više mome tersluku.
Jer, moj je tersluk jedna ljudina od tersluka. Ima i ličnost i karakter, mijenja raspoloženja k’o kaleidoskop, jos i više nego ja. Što više gledam oko sebe, sve mi više ima smisla - ljudi daju imena cukama, macama, biljkama, autima, razornim vjetrovima (ne onim koje sami proizvode), pa što ja ne bih dao ime svome tersluku?
I sad premišljam - koje ime da mu dam? Naše ili Njihovo? Domaće ili strano? Muško ili žensko? Lijepo ili ružno? Uh, koliko dvojbi oko jednog tersluka. Na trenutak mišljah da ovdje otvorim kakvu vrstu konkursa, ali posto mi je do tuđeg mišljenja stalo kao do cijena nekretnina u Patagoniji, brzo me prođe i ta misao.
Naposlijetku, ja se opredijelim za Alfie. Alfie!? Aha, i to iz nekoliko razloga. Jedan je taj što se jedan od rijetkih tersova koji je uspio u show-businessu zvao Alf (makar bio i izmišljeni lik i, usto, vanzemaljac). Drugi je u tome što se jedan od meni omiljenih altova (i ters po prirodi), Alison Moyet, također odaziva na isti nadimak. Treći je taj sto su i malenog Alfreda (Hitchcocka) sigurno zvali Alfie dok isti nije jednog dana potersao i stao praviti onako vesele i bezbrižne filmove.
Naposlijetku, ko ne bi želio da mu tersluk izgleda kao Jude Law? Elokventan, šarmantan, duhovit, naočit, elegantan, baš kao i lik iz istoimenog filma, e to je sve što moj tersluk nije. Zato je Alfie baš dobro ime za njega.
Sad lijepo, kad god nešto pročitam, vidim ili čujem, mogu u miru i rahatu da se obratim svom tersluku za stav i mišljenje. Pa kažem:
“What’s it all about, Alfie, ha?“
Objavio/la:
MoodSwingeR, 21. Mar. 2005. u 8:55 |
Tersologija |
3 komentara
Tersluk odražava skeptičnu individualnost i uvijek otkriva drugačiji pogled na stvari, makar često crn i/ili blesav. Svaki kolektiv, s druge strane, teži bespogovornom konformizmu i nudi isključivo jedno, i samo jedno, viđenje stvari.
Razumijem tu potrebu društva da se ponaša poput stada, jer kad svi misle i djeluju u istom pravcu, to povećava izglede tog društva za opstanak. Pod uslovom da stado ne kaska veselo ka ambisu, što se znalo desiti nebrojeno puta do sada.
Tersovi u takvim situacijama mogu pomoći svojim trezvenim, zajedljivim gledištima. Ali nam se ne da. A i što bi, nije se ters rodio da bi svijetu ugodio, niti da bi stada izvlačio iz kojekakvih zabluda. To je posao za aktiviste, disidente i čobane, mi smo već odavno u pastorali, zadovoljni onim što jesmo.
No, evo jednog paradoksa koji me progoni danima - tersovi su više diskriminirani u slobodnim negoli u totalitarnim režimima.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 20. Mar. 2005. u 3:58 |
Tersologija |
Nema komentara
U opstanku jednog tersa, sarkazam i ironija imaju prilično istaknutu ulogu. Neizravnim riječima ljudima daješ do znanja šta stvarno misliš, pobereš koji bod na inteligenciju, izmamiš pokoji osmijeh, a pođehkad i probiješ led među rajom.
Po jednostavnoj definiciji, ironija i sarkazam su stilske figure u kojima govoriš upravo suprotno od onoga što misliš. Razna su tumačenja po kojima se sarkazam i ironija razlikuju jedno od drugog, ali je meni najdraža ona britanska.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 19. Mar. 2005. u 3:45 |
Tersologija |
Nema komentara
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi:
