Svijet je stvaran, barem ja tako mislim. Moj život nije. Moj život je ušećereni cocktail obmana i laži, sa primjesom tinkture gorkog kajanja, ugodno ohlađen zdrobljenim, isitnjenim ledom cinizma i urešen floretima anisa i kukute. Opojan. Blag. Smrtonosan. Ali, tu ja već ne mogu ništa.

Lažem, naravno. Mogu, ali ne želim. Jer, kakav bih ja to nitkov bio, kakva hulja, kakva varalica, ako bih odustao od sebe, ovakvoga kakav jesam, promijenio se, pokušao se… popraviti? Posljednja hulja, eto kakva, a ovako sam samo pretposljednja, što je dobro, jer ni u čemu ne valja biti prvi. Takva neumjerenost, naime, nikome nije donijela dobra, pa zašto bih ja bio izuzetak? Ako bih i bio, bio bih prvi, a to ‘prvi’, opet, ne valja.

Jasno ti je, valjda, da, ako biram između sebe i drugih – biram sebe. Ta, ne činiš li i ti to isto? Nisam od onih što biraju sebe kroz druge, nekako mi je to isuviše, što licemjerno, što komplicirano, a ja, kad već biram, osim sebe biram i izravno i jednostavno. Proste duše, prost čovjek. Prostačina.

I nije mi to mrsko, iako cijenu koju za to plaćam ne mogu sebi priuštiti. Pa posuđujem, teretim kartice, plastiku duše, valjda ću jednom vratiti sa kamatama. Do tada, lažući se, ostajem dosljedan sebi. Svjetina mi ne treba. Niti da me bodri, niti da me psuje. Dovoljno mi je ono što imam. Dovoljno mi je mojih troje ljudi koji me znaju u dušu, u misao, u otkucaj srca, i koji me prihvataju ovakvog kakav jesam…

“Ma, jooj!” – prekinula me usred rečenice, ražniježeno tepajući – “Ko mi ce to siwno wacpic’o?”

“Molim?” – prenuh se.

“Uh, kako ci mi camo swadak kad se tako zamiswiš.” – nastavila je, posežući palcem i kažiprstom za moj desni obraz.

“Dobro, ali ja bih sada volio ovo dovršiti.” – odvratih, izmičući se.

“Eh…” – tobože se snuždila – “Camo bwog, bwog, bwog… mene ci zabowawio.”

“Nisam te zaboravio.” – odgovorih odsutno, pokušavajući se prisjetiti onoga o čemu sam mozgao koliko tren prije.

“Jeci, jeci.” – kudila me kažiprstom – “Zabowawio ci cwog weptiwića.”

“Čega?!”

“Weptiwića!”

“Nisam.” – pokušah još jednom – “Samo me pusti da ovo završim, pa ću ti pokazati koliko dobro te se sjećam. I nemoj se više kreveljiti, molim te.”

“Dobjo.” – rekla je, napućivši usne, i ne uslišivši moju molbu – “Ti ci moj cwatki tews.”

“Molim?!”

“Tews. Tews!”

Bang!

Ima stvari preko kojih jedan ters doista ne može preći – pomislih, otpuhujući u cijev iz koje se, prema plafonu, još uvijek lijeno uspinjao dim.

Dakle, kao što rekoh, dovoljno mi je onih dvoje ljudi koji me znaju u dušu…

“Ne bilo kakav baksuzluk, Časni suče.” – ispravih ga – “Globalni baksuzluk, moliću lijepo.”

“Globalni, da, vidim.” – prebirao je očima po tekstu kao gatara po grahu, pokušavajući se snaći u čudnom dopisu – “Ali, nije mi jasna utemeljenost, jer podnosilac tužbe…”

“Kako Vam nije jasna utemeljenost?” – prekinu ga Alfie – “Mislim, šta tu ima nejasno, kad je sve lijepo napisano, crno na bijelom? Doduše, meni pisanje baš i ne ide od ruke, ali ovom gospodinu do mene…”

“Pa, jeste napisano.” – potvrdio je sudija – “Ali je teško za povjerovati, a ne vjerujem da je moguće i dokazati uzročno-posljedičnu vezu u nizu fantastičnih zbivanja za koja vi ovdje navodite da…”
“Fantasti?nih?” – prekidoh ga sada ja – “Naprotiv! Da su fantasti?na, ne bi se mi ovdje tu�ili. Ovo je, na�alost, crna istina, sudija moj.”

“Molim Vas, manite se familijarnosti.” – uozbilji se sudac, pa se naka�lja i po?e i�?itavati – “Dakle, vi u ovoj tu�bi navodite da je, njenim glasanjem na referendumu 2. 3. 1992. u korist dr�avne samostalnosti Bosne i Hercegovine, baksuzluk tu�ene strane uzrokovao rat koji je poharao navedenu dr�avu?”

“Ta?no!” – povikasmo uglas Alfie i ja.

“I tvrdite da je, nakon �to je tu�ena strana navedenog dana u aprilu, sa djevojkom sjedila na stepeni�tu Olimpijskog muzeja, isti izgorio u granatiranju ni dvadeset i ?etiri sata kasnije?” – ?itao je sudac dalje.

“Da!” – opet u isti glas.

“Dalje, tvrdite da je tu�ena strana, pomenutog augustovskog dana, pro�la pored Vije?nice…”<>

“Ni?im izazvana!” – ubaci Alfie.

“Ni?im izazvana.” – dopuni se sudija – “I da je iste ve?eri Vije?nica bila spaljena do golih zidova?”

“Istina.” – potvrdih.

“U ovom podnesku vi navodite da je tu�ena strana bila na mno�tvu lokaliteta u Sarajevu u narednih nekoliko godina i da su svi oni, nakon toga, misteriozno uni�teni ili te�ko stradali.” – nastavio je uva�eni doktor prava – “To su ozbiljne optu�be. Da li se ova optu�ba odnosi i na podru?ja van Bosne i Hercegovine?”

“Fakat!” – ustvrdi Alfie – “Zato se i zove globalni baksuzluk. Eto primjera na drugoj strani.”

“Da vidim…” – zamisli se sudija, okre?u?i stranice – “Aha, evo ovdje. Tu�ena strana se zatekla u Zagrebu…”

“2. maja 1995.” – dovr�i Alfie.

“To je vrlo ?udna podudarnost.” – zamisli se sudija – “A da li ovaj baksuzluk uvijek neposredno prethodi nekom ratnom zbivanju i teroristi?koj zbrci ili tu postoji neki vremenski okvir?”

“Odli?no pitanje, uva�eni.” – pohvalih njegovu o�troumnost – “Naj?e�?e su tu negdje, ali postoji vremenski rok koji bi za ovakav baksuzluk bio, otprilike, godinu dana.”

“Ali, nije geografski ograni?eno.” ?itao je sudac dalje – “Vidimo da je tu�ena strana bila na Baliju 2002. i to par mjeseci prije teroristi?kog napada. Ovdje se navodi i jedan let avionom, nakon kojeg je uslijedila helikopterska nesre?a na istom mjestu. Osim toga, tu�ena je strana odlu?ila preseliti u New York…”

“U augustu 2001. godine.” – dopuni ga Alfie.

“Majku mu…” – ote se sucu – “Pa vi imate neoborive dokaze i gotovo dobijen slu?aj. Nego, prije nego �to donesem presudu, ima li za tu�enu stranu nekih olak�avaju?ih okolnosti?”

“Ima.” – bubnu Alfie – “Obi�la je Beograd 1998.”

“Dobro.” – re?e sudac – “To donekle skida te�inu odgovornosti sa tu�ene strane, ali jo� vi�e potvr?uje uzro?no-posljedi?nu vezu. Dakle… ustanite svi… u slu?aju Ters i Alfie protiv… protiv…”

“Ma �ta je sad bilo?” – uzvrpolji se Alfie – “De, proglasi ve? jednom!”

“Protiv…” – zamuckivao je sudac – “Pa, stanite malo… vi ste tu�ili sami sebe?!”

“Pa koga ?emo drugo?!” – zavapismo mi – “Kad smo sami sebi krivi?”

“Ali, to je pravno nemogu?e.” – usprotivi se sudac – “Ne mo�ete tu�iti sami sebe!”

“Kako ne mogu?” – za?udi se Alfie – “Pa zna� li ti onu – kadija te tu�i, kadija ti sudi?”

“Ma, znam…” – ibretio se sudac – “Ali to nije isto. Ja sam, naime, kadija.”

“Ti?!” – izgubismo se mi – “A �ta smo onda mi?”

“Vi ste… baksuzi.” – pravdao se sudija, dodav�i – “Globalni baksuzi.”

“Pa �ta sad da radimo?” – snu�dismo se mi.

“Ne znam.” – uhvatio se sudija za glavu – “Ovdje nema pravnog lijeka. Vi ste lijepo naveli sebe i svoj tersluk, kako tu�ite isto sebe i svoj tersluk, a zbog baksuzluka… e, sad, jedino ako bi ste vi bili voljni, kao �to ste to u?inili sa Alfiejem, da i svoj baksuzluk registrirate kao pravno lice, pa da mu date ime, i onda da ga tu�ite…”

“Registracija?! Ime?!” – povikasmo Alfie i ja u o?ajni?ki, pa se zgledasmo – “Jedva i ovako jedan drugog podnosimo. Jo� da nam se ovdje upetlja baksuzluk…”

Prestravljeni mogu?no�?u prisilnog su�ivota sa raznim baksuzlucima, ugursuzlucima, pasjalucima, inatima, tabijatima, i �tatijasveznam-atima, Alfie i ja se prvo uhvatismo za glave, a onda se, kao po komandi, bezglavo i pani?no sjurismo niz stepenice.

Sudija je, za to vrijeme, s olak�anjem otpuhno, ustao sa stolice, i podigav�i ruke u zrak kao da je na Bazenima, obznanio: “Pik, Tito! Nisam nadle�an!”

Potom se sapleo o svoju togu i vas se polomio pred o?ima sudske stenografkinje, kojoj je, dok je prekucavala zadnju Alfiejevu izjavu, pukao nokat.

Tako im i treba, kad ne znaju da imaju posla s baksuzlukom.

Globalnim.

Photo by MoodSwingeR

“Happy birthday to you,
Happy birthday to you…”

Slavljenik je duboko udahnuo i punim plu?ima zapuhao po mnogobrojnim svije?ama koje su blje�tale, bri�ljivo naredane po aluminijskoj foliji, koja je bila zastrta da zadr�i vosak i od vreline za�titi stol. Da se neko u tom trenutku udostojio prebrojati te silne svije?e, izbrojio bi, zacijelo, nekih par hiljada. No, nakon samo dvatesetak sekundi, koliko je trajalo njegovo puhanje, slavljenik ih je uspio sve pogasiti.

“?uda ?ini�, D�ej!” – rekao je ugla?eni, stariji gospodin, prosijede, valovite kose i toplih plavih o?iju.
“�ta ?u, Jo�a, to mi je u opisu posla.” – skromno se osmijehnuo slavljenik.
“�uti, ti bar ima� opis posla. Ja svoj nikad nisam ni dobio.” – dobro?udno ?e gospodin, koji se, radije, odazivao na drug, popravljaju?i kragnu na mar�alskoj uniformi.

“Neka, ako, i zaslu�io je, koliko se samo napatio.” – dopro je iz ?o�ka glas koji je pripadao uglednom trgovcu i speleologu amateru – “Nego, Isa, haveru, dobra ti ova gajba. A ti… odli?no izgleda�. Ne bih ti dao ni dana preko tri’es’ tri. U ?emu je tajna… vje�ba� li na ovim svojim spravama?”

“Pa, trudim se, mada moram priznati da se, ponekad, dobro namu?im. Ali, sve za raju.” – odgovori prostodu�no slavljenik, pa?eni?ki pogleduju?i prema golemom plusu �to je visio na zidu.

“Ko igra za raju i zanemaruje taktiku…” – sebi ?e u bradu dostojanstveni kosooki starac sa kosom uvezanom u per?in, sjede?i ogrnut u rasko�nu, raznobojnu halju od svile i kadife.

“Ma, pusti to.” – prekide ga suhonjavi, crnomanjasti i crnoputi lik, koji je polugol, samo sa prega?om preko slabina i sa turbanom na glavi, alla turca sjedio na podu – “Taktika je karmi?ki odre?ena. U ovom slu?aju, treba samo malo bolje rasporediti ?avle.”

“Bolje rasporediti ?avle?” – za?u?eno ?e gospodin, pardon, drug, pose�u?i za d�epom iz kog ?e izvaditi miri�ljavu cohibu, davna�nji poklon od Fidela – “Misli�, simo-tamo, kao proleterske brigade?”

“Ne, nikako!” – zabezeknuto ?e slavljenik – “Ko tebe kamenom, ti njega kruhom. Nipo�to proleterskom!”

“Eh, sad… da je Jo�a udarao kruhom, danas bi ti Adolf sjedio za stolom i pjevao ro?endanske pjesmice.” – opet ?e dostojanstveni glas iz sjene u ?o�ku – “Nego, stari, kako Maajka Marija?”

“Ko, jel’ moja?” – upita ugla?eni gospodin u uniformi, sunete?i cohibu.

“Moja?” – upita blijedi mu�karac u bijeloj odori u isti tren.

” Ma, slavljenikova. ” – pojasni kosooki mudrac, sklapaju?i ruke u otjelovljenju dostojanstva – “Gospo?u, doista, dugo nismo vidjeli. Nadam se da vodi ra?una o svome zdravlju i da ?e nas uskoro posjetiti.”

“Mo�da uskoro.” – zamisli se slavljenik – “Mada, mislim da ?e prvo u Me?ugorje. Tamo, znate, nije dugo bila. A mo�da ode i na Djevi?anske otoke.”

“Neka, treba obi?i svijeta. Obogatiti duh.” – sve?anim ?e glasom fakir, koji je, ujedno, meditirao zatvorenih o?iju – ” Jedino tako mo�e� na?i i dosegnuti nirvanu. A ne kao ova dana�nja mlade�, koja nirvanu tra�i preko Google-a.”

“Nemoj mi samo ove dana�nje mlade�i.” – jetko ?e Mar�al, otpuhuju?i prve dimove. – “Sve su zaboravili �to smo ih u?ili. Ne znaju sastaviti ni dr�avu od lego-kockica, a svi bi da su velike vo?e, poslanici, proroci…”

“Moram se slo�iti s tim.” – zami�ljeno ?e slavljenik – “Mi smo, svi ovdje, ispekli pokoji zanat, bili svoji ljudi, a ovi danas ne znaju ispe?i ni misao. Niti umiju si?i sa grba?e roditeljima.”

“Ali, moramo to umjeti prihvatiti. Pa, tome si nas i ti u?io.” – obazrivo ?e polunagi mr�avko ispod svog turbana – “Tako im grah pao. A, i karma im je takva.”

“Kaj mu je vi�e ta karma?” – upita Mar�al, zavaljen u svojoj stolici – “Kaj je to, neka nebeska Kominterna?”

“Danas Agnus Dei, a sutra Bajramski Kurban.” – rafinirano ?e glas iz ?o�ka – “To ti je karma, a sve ostalo je u me?uvremenu. Nego, Moke, ne budi ti zapovije?eno, de nam malo razgrni ovo po stolu, pa da zamezimo i nastavimo gdje smo stali.”

Pogureni starac produhovljenog lica i guste sijede brade spusti dvije tanke kamene plo?e na pod, pa laganim pokretom ruku, ni ne doti?u?i stola, razmaknu sve �to se nalazilo na njemu.

Dru�tvo se opet okupilo oko stola i prionulo na mezu. Zrak oko njih je isijavao ?udnovatom bijelom svjetlo�?u.

U daljini je zvono prekinulo tihu no?, najavljuju?i Bo�i?. U toru su, prepla�eno, zablejale ovce.

Stoga u svakom društvu, bez izuzetka, pominjanje onoga što je suprotno postojanju uvijek izaziva jezu i nelagodu. O smrti, a posebno o umiranju, se u većini društava ne razgovara ili je svaki razgovor o tome omeđen strogim pravilima, baš kao što je i sama smrt uokvirena jasno određenim ritualima, koji služe tome da se smrt ograniči i protjera na ivicu kolektivne svijesti kao nešto neizbježno, ali nešto što mi prihvatamo tako što nećemo na to misliti, niti govoriti o tome.

Kada neko prekrši nepisana pravila o nepominjanju smrti i umiranja i nerazmišljanju o njima, time na sebe privlači pažnju i neodobravanje ostatka društva. Ukoliko taj neko ustraje na svojim morbidnim temama, osjetit će na vlastitoj koži kako se neodobravanje pretvara u ljutnju, a ljutnja u gnjev i odbacivanje, izopćenje iz društvene matice.

Upravo ovakva reakcija, odbacivanje od strane društva, i jeste jedan od osnova goth supkulture. Prvi je, dakako, obična znatiželja, koja nekoga navede da obrati pažnju na stvari i teme od kojih većina svijeta zazire. Drugi je, vjerovatno, kontrafobički pokušaj da se, širenjem vlastite spoznaje o njoj, smrt doživi kao nešto čega se ne treba plašiti, da se, druženjem sa smrću, savlada vlastiti strah od nje.

Treći je onaj društveni – goth pojedinac izriče svoj protest i gnušanje nad društvom tako što će prigrliti ono čega se to društvo najviše plaši i od čega najviše zazire – smrt. Zauzvrat, društvo će na jednak način izopćiti njega, ostavljajući ga po strani, da bude drugačiji i da, u gomili izopćenih, traži sebi slične. Baš zbog ove svoje odlike, fascinacija smrću ne ostaje tek preokupacija bolesnih pojedinaca, već prerasta u zajedničku aktivnost, u čitav jedan kolektivni izričaj.

Goth tako postoji kao umjetnost, kao kultura, kao način života, kao duhovni, pa i politički izraz, omogućavajući svojim pripadnicima, da u svim ovim aspektima, budu drugačiji od većine. Iako fascinacija smrću i ritualima vezanim za smrt postoji kroz sva društva u ljudskoj historiji i u svim kulturama, tek je goth, krajem dvadesetog stoljeća, uobličen kao globalna supkultura, sa veoma jasnim i upečatljivim obilježjima i simbolima.

A u tim simbolima i jeste problem. Iako prisutan globalno, goth svoj identitet zasniva, avaj, isključivo na postavkama i poimanju smrti koje postoje u kršćanstvu. Boje, simboli i rituali vezani za smrt koji služe kao temelji goth estetike se crpe izravno iz kršćanstva (napose iz katoličanstva), iako goth kao underground pokret, u principu, ne pravi razliku među religijama.

E sad, šta da radi mlađahni Sutko i malešna Emina koji se, svim žarom svojih mladalačkih srca, žele furati na goth? Kako da se oni identificiraju sa simbolima i ritualima koji im, u biti, ništa ne znače, kako da osjete jezu kad ugledaju kovčeg, vampira, kad začuju pojanje na latinskom ili kad ih preplave kojekakve reference na Noć vještica? Moguće je, vjerujem, osjetiti nešto, ali to iskustvo nikako ne može biti autentično kao što ga, recimo osjeća malešna Kimberly, čiji je babo bogobojazni prezbiterijanac.

Stoga je, u skladu sa proglašenim kulturnim principima i humanističkim težnjama naših naroda, neophodno izvršiti ubrzanu, tačnije, instant-izgradnju jedne čitave, kulturno prikladne supkulture, kako bi i na našim prostorima zaživio jedan kvalitetan, autohton goth, dapače – Hadžigoth. Ovo je jedan težak i nadasve neizvjestan poduhvat, ali mu, zbog dalekosežnih pozitivnih posljedica, treba pristupiti na najozbiljniji način.

* * *

Čitav bi proces mogao započeti laganim izletom suvremene bh. muzike u svijet mračnog i mističnog – okupljanjem jednog kontemplativno-post-punk banda koji bi se zvao Dark Dervishes i čiji bi prvi hit mogao biti Mystic Mevlud. Goth palicu bi onda preuzeo death-rock band Meleci smrti, sa svojom neponovljivom hadžigoth himnom – Horror Sucks, Terror Rocks! Iz Krajine bi se, potom, oglasio hard-metal band Haram-kubure, sa svojim prvijencem Anarchy in the USK.

Samo za potrebe našeg tržišta, na estradnom nebu bi se pojavila i prva zvijezda turbo-goth-folka, Hamo Horrorbaša, sa pjesmom Doj’te džini mojoj strini! Muzičku bi scenu, dakako, upotpunilo tek postojanje girl-bandova, kao što su Šejtan Sisters, sa svojim hitom Jihad In Pink, a tu bi bile i njihove ljute hadžigoth-chick suparnice, Hell Hurije, sa rap-poskočicom Džennet? Džehenem? Whatever? (It’s Forever…).

Najveći pomak u formiranju instant-hadžigoth kulture bi ipak bio postignut na području sedme umjetnosti. Filmovi kao što su Jeziva jacija ili Tamni donji vilajet: Bitka za Siraat-ćupriju bi udarili temelje vizualnog hadžigoth identiteta u Bosni, pa bi, preko njih, i mala djeca znala da je, recimo, simbol bosanskih darkera crni ljiljan, a ne tamo neka crna ruža.

Poseban doprinos u približavanju goth kulture našoj svakodnevnoj, mainstream kulturi, bi imao serijal naučno-fantastičnih i akcionih filmova o Sihirinatoru. Sihirinator, glavni lik iz tog serijala, je cyborg-veteran iz bosanskog rata, kojeg pokreće jedan nadahnuti hodžin zapis, vještim rukama Salke programera pretvoren u nesavladivi firmware. Na primjer, u trećem nastavku iz ovog serijala, Sihirinator 3: Kijametski dan, glavni lik se uspješno bori protiv Ćorovite Debile i njene jaranice Gluhovite Hazire, koje bacaju sihire uz pomoć zvučnih viljuški.

Pogrešno bi bilo, međutim, pomisliti da je hadžigoth kultura zapravo tek goth-kultura prilagođena islamu. Naprotiv, ova je kultura čvrsto utemeljena na bosanskom kulturnom naslijeđu, što se posebno može vidjeti iz jako popularnih stripova kao što su Misterija Kulina bana ili Prokletstvo crnog stećka.

Naposlijetku, da bi ova kultura zaživjela na duže staze, moralo bi joj se osigurati obavezno mjesto na našim malim ekranima, u vidu kultne serije, koja bi se, po potrebi, mogla re-emitirati godinama. Kao najizvjesnije rješenje se nameće serija Kemo, the Kurban Slayer, u kojoj se Kemo, mladi mesarski šegrt, bori protiv čudovišnih kurbana koji, u dugim zimskim noćima, terorišu bosanske kasabe proganjajući raspamećenu čeljad po košmarnim snovima.

I tako… bio bi ovo jedan mali korak za gothove i vampire, ali veliki za hadžigotove i naše lokalne krvopije. Za početak, sasvim dovoljno, jer, kao što veli stara narodna:

Za svakog gotha, tri kapi krvi dosta.

Dapače, sve je na njoj bilo neupadljivo i neprimjetno oku slučajnog prolaznika. Već je i natpis nad ulazom izgledao staro i iznemoglo, nije bilo posebnih ponuda i sniženja ispisanih šarenim bojama koje bi mamile mušterije, a kroz zamrljana se stakla mogao nazrijeti tek, rukom ispisan, izblijedjeli oglas na španjolskom, u kom je neka vrijedna trabajadora nudila usluge čuvanja djece i pospremanja kuće.

Da nisam znao da je tu, do prije mjesec- dva, bila piljara ili neka slična sitna prodavnica, ne bih mogao ni pretpostaviti da se praonica, pred čijim sam se vratima nalazio, ičim mogla vezati uz riječ nova. A opet, kako je varljivo moje sjećanje, možda je praonica, u koju sam upravo ulazio, doista oduvijek i bila tu, samo sam ja, ovako zbrkane pameti, pomiješao ćoškove svoje prošlosti; ćoškove na kojima sam, priznajem, ionako protraćio isuviše vremena.

Kako sam zakoračio unutra, zvuci gradske vreve su se utopili u pozadini, a prostor su, umjesto njih, ispunili nadvikivanje pranja i pretpranja, crescendo centrifuga, šištanje pegli na paru i lupnjava tankih, žičanih vješalica odjevenih u tek ispeglane košulje, što ih je mršavi mladić vješto prebacivao sa jedne na drugu stranu. Drugi je, jednako visok i nešto manje mršav, petljao oko dvaju korpi s rubljem, a sitna je, crnokosa djevojka, kose vezane u rep, stidljivo provirujući iza pulta, razvrstavala košulje po samo njoj poznatim mjerilima.

Njih troje nisu govorili ništa, ali je zato za sve njih, nadjačavajući buku svog strojevlja, kao iz pećine romorila ženska prilika koja je, do pasa, bila uronjena u bubanj jedne od golemih mašina za pranje, prebirući nešto po njemu. Na žustrom mandarinskom je ova, polu-žena, polu-perilica, sipala naredbe i određivala tempo rada onima koje nije vidjela, govoreći im svako malo da požure.

“Cuī, cuī!” – dopiralo je svako malo iz mašine, a troje mladaca bi se panično zadalo da svoj posao ubrzaju još više. Naposlijetku su iz perilice provirile ruke, uhvatile se za rubove bubnja i iz njega izvukle ostatak omalene sredovječne gospođe, koja je ovdje, neupitno, vodila igru. I pranje. I peglanje. Njene su se stisnute oči zaustavile na meni, odmjerile me od glave do pete, potom opet od pete do glave, pa se gospođa u dva koraka stvorila kraj mene i unijela mi se u lice.

“Heeeeee!” – izašlo je iz njenog grla, a usta su joj se razvukla u srdačan kez.

“Heeee… ovaj, dobar dan.” – odgovorio sam, odmičući se par centimetara od njenog ozarenog lica – “Evo, imam neke košulje za oprati i ispeglati, pa ako mogu ostaviti….”

“Heeeeee.” – prekinula me, ovaj put dugosilazno, pa pogledala kesu koju sam držao u ruci i, pokazavši prstom na nju, upitala – “Hamm’eni?”

“Ha… ha? Aha! Koliko?” – zamucao sam, pokušavajući odgonetnuti pitanje, pa pokazao rukom, uz odgovor – “Pet.”

“Heeeeee. Oke.” – rekla je, klimnuvši glavom, pa je zgrabila kesu i otišla sa njom iza pulta da mi napiše cedulju. Vratila se sa komadićem ružičastog papira i tutnula mi ga u ruku – “Heeeee.”

“Hvala.” – rekao sam, pogledavši papirić, na kojem obično stoji broj komada, ukupna cijena i dan kada će odjeća biti spremna za preuzimanje. Na ovom papiru nije stajalo kada mogu doći, već samo koliko novaca da ponesem sa sobom.

“Oprostite…” – nakašljao sam se, a ona je zastala, nakon što se već okrenula i pošla natrag – “A kada da dođem po košulje? Koji dan?”

Ona se malo počešala po glavi, kao da pokušava izračunati koliko će vremena trebati za pet košulja, uzevši u obzir brzinu centrifuga, relativnu vlažnost zraka i cijenu pamuka na berzi, pa odgovorila ozbiljno i polagano – “Doo-day.”

“Today?” – moje se lice ozarilo u nevjerici – “Pa to je sjajno! Nova praonica, ma vi ćete ima…”

“Heeeee!” – prekinula me, niječući glavom, pa naglasila – “Doo-day!”

“Hmm.” – zamislio sam se – “Two days? Pa čujte, i to je dobro, odlično zapravo, naravno da…”

“Heeeeee!” – prekinula me, ovaj put oštrije, a guturalno ‘e’ je, u ovoj verziji, sadržavalo neskrivenu dozu nestrpljenja i agresivnosti. Potom je, sastavljajući palac i kažiprst desne ruke i naglašavajući njima svaki slog, razgovjetno i polagano, izgovorila – “Dooo – daay!”

“Tuesday?” – ispružio sam ruke prema njoj, nudeći joj utorak od srca – “Ma, savršeno mi odgovara. Samo da znam kada da do…”

“Heeeeeeeeee!” – prekinula me, sada bez imalo strpljenja, grčeći šake poput pandži, a potom je iz nje potekla sva sila artikulacija i gestikulacija, svaka slijedeća glasnija i živopisnija od prethodne, označavajući tako neizbježnu, nastupajuću kung-fu ataku na moju malenkost. Dok sam ja prebirao s koje će strane uslijediti udar, omalena je gospođa nekako ipak ovladala sobom, pa je, udahnuvši duboko, i zaokružujući rukama zrak ispred sebe, strpljivo pokušala još jednom – “Doooh – dayyy.”

Tišina.

“Thursday?” – ponudio sam, naposlijetku i bojažljivo, još jedino čega sam se mogao sjetiti. Na pomen četvrtka, njeno se lice ozarilo, a iz nje je poteklo jedno sretno i zadovoljno – “Heeeeee…”

Potom me potapšala po ramenu, pa se odmakla korak od mene. Gledali smo jedno drugo sa olakšanjem, zadovoljni zbog uspješnog sporazumijevanja. Gotovo da smo se mogli i zagrliti, ali smo se ipak oprostili manje srdačno, a više dostojanstveno – ljubaznim osmijesima.

“Hvala, onda, i vidimo se…” – rekoh, hvatajući se za kvaku, stišćući u drugoj ruci ružičasti papirić – “Thursday?”

“Doo-day.” – odgovori ona potvrdno, klimajući glavom i mašući u znak pozdrava.

“Heeee.” – rekoh, i izađoh na ulicu.

* * *

Po košulje odlazim redovno, subotom.