Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Svjestan sam da nemam baš previše izbora. Isto sam tako svjestan da, sa protokom vremena, mogućnosti izbora iščezavaju, baš onako kako se osipa krug ljudi oko mene. Jedno po jedno izlaze oklijevajućim korakom, unatraške, sa pozornice moga života, neko u suzama, neko sa psovkom na usnama, neko sa šapatom koji moli za oprost… ali izlaze, nestajući iza namreškane, crne, brokatne zavjese koja odijeljuje svijet od ove predstave koju nazivam svojim životom.

Svijet je stvaran, barem ja tako mislim. Moj život nije. Moj život je ušećereni cocktail obmana i laži, sa primjesom tinkture gorkog kajanja, ugodno ohlađen zdrobljenim, isitnjenim ledom cinizma i urešen floretima anisa i kukute. Opojan. Blag. Smrtonosan. Ali, tu ja već ne mogu ništa.

Dalje »

“Ne razumijem…” – zamucao je sudija, zbunjeno se češući po glavi uvrh čelenke – “Vi ste u ovom pismenu naveli da teretite optuženog za… baksuzluk?”

“Ne bilo kakav baksuzluk, Časni suče.” – ispravih ga – “Globalni baksuzluk, moliću lijepo.”

“Globalni, da, vidim.” – prebirao je očima po tekstu kao gatara po grahu, pokušavajući se snaći u čudnom dopisu – “Ali, nije mi jasna utemeljenost, jer podnosilac tužbe…”

“Kako Vam nije jasna utemeljenost?” – prekinu ga Alfie – “Mislim, šta tu ima nejasno, kad je sve lijepo napisano, crno na bijelom? Doduše, meni pisanje baš i ne ide od ruke, ali ovom gospodinu do mene…”

“Pa, jeste napisano.” – potvrdio je sudija – “Ali je teško za povjerovati, a ne vjerujem da je moguće i dokazati uzročno-posljedičnu vezu u nizu fantastičnih zbivanja za koja vi ovdje navodite da…” Dalje »

Blijed, nao?it mu�karac, odjeven u laganu, lepr�avu bijelu odoru, je polako ustao sa svoje stolice. Mala dru�ba, okupljena oko stola, se za njim osovila na noge i spontano, srda?no zapjevala:

“Happy birthday to you,
Happy birthday to you…”

Slavljenik je duboko udahnuo i punim plu?ima zapuhao po mnogobrojnim svije?ama koje su blje�tale, bri�ljivo naredane po aluminijskoj foliji, koja je bila zastrta da zadr�i vosak i od vreline za�titi stol. Da se neko u tom trenutku udostojio prebrojati te silne svije?e, izbrojio bi, zacijelo, nekih par hiljada. No, nakon samo dvatesetak sekundi, koliko je trajalo njegovo puhanje, slavljenik ih je uspio sve pogasiti.

Dalje »

“Bje�’ od mene, marvo jedna daskaro�ka!” – brecnu se Alfie na boardera koji se, uz zlokobni, �mirglaju?i �i�taj, stu�tio kraj njega.

“Alfie?” – okrenuo sam se od sunca, oslonjen na �tapove – “�ta ti je? �to si se tako razbjesnio?”

“Ma, kako ne?u?!” – odgovara on, jednako ljutit – “Pogledaj samo kako su se ustrijemili na mene! Isto k’o da sam im ja neka meta… kao da mu ja nosim pet bodova ako malo prod�iba* po meni.”

“Nemoj tako, Alfie…” – krenem ja – “Pa imaju i oni pravo da budu na planini…”

“Imaju, ali ne preko mojih le?a! I to doslovno!” – odgovara on odlu?no, poku�avaju?i �tapom dohvatiti slijede?eg daska�a koji se iskezio na Alfieja, okre?u?i se u fakie – “Odmi?i se oda me… ma, �to se kezi�, lavina te odnijela!”

Dalje »

U potku je svakog društva, svake ljudske zajednice, utkana vodilja o produženju postojanja do prividne beskonačnosti, slika beskrajne bujice života koja, sve raskošnija i sve snažnija, nosi u sebi, za svakog od nas, zamamnu ideju neprekinutog trajanja i napretka još dugo nakon što, kao pojedinci, prestanemo postojati.

Stoga u svakom društvu, bez izuzetka, pominjanje onoga što je suprotno postojanju uvijek izaziva jezu i nelagodu. O smrti, a posebno o umiranju, se u većini društava ne razgovara ili je svaki razgovor o tome omeđen strogim pravilima, baš kao što je i sama smrt uokvirena jasno određenim ritualima, koji služe tome da se smrt ograniči i protjera na ivicu kolektivne svijesti kao nešto neizbježno, ali nešto što mi prihvatamo tako što nećemo na to misliti, niti govoriti o tome.
Dalje »

Iako novootvorena, kineska je praonica rublja izgledala kao da je oduvijek bila tu. Oduvijek, ili barem od onog dana otkako je u neuglednu četverokatnicu ugrađena posljednja bordo cigla, a iz njenih dimnjaka pokuljao gusti, čađavi dim, pa se iza njenih prozora nadžidžala dječica, crna, žuta i bijela. Ništa na toj praonici na ćošku nije bilo novo, blještavo, niti veselo i moderno.

Dapače, sve je na njoj bilo neupadljivo i neprimjetno oku slučajnog prolaznika. Već je i natpis nad ulazom izgledao staro i iznemoglo, nije bilo posebnih ponuda i sniženja ispisanih šarenim bojama koje bi mamile mušterije, a kroz zamrljana se stakla mogao nazrijeti tek, rukom ispisan, izblijedjeli oglas na španjolskom, u kom je neka vrijedna trabajadora nudila usluge čuvanja djece i pospremanja kuće.

Da nisam znao da je tu, do prije mjesec- dva, bila piljara ili neka slična sitna prodavnica, ne bih mogao ni pretpostaviti da se praonica, pred čijim sam se vratima nalazio, ičim mogla vezati uz riječ nova. A opet, kako je varljivo moje sjećanje, možda je praonica, u koju sam upravo ulazio, doista oduvijek i bila tu, samo sam ja, ovako zbrkane pameti, pomiješao ćoškove svoje prošlosti; ćoškove na kojima sam, priznajem, ionako protraćio isuviše vremena.

Dalje »

Plaho se ovaj ters napatio u mladosti. Proganjalo ga haman k’o Titne partizane, salijevalo strave, bacalo sihire i anti-sihire, slalo u ćošak i direktoru na razgovor, a sve ne bi li se jednom stalo u kraj mome Alfie-ju. Naučih zarana da se pretvaram, onda kada moram, da budem razuman, odgovoran, angažiran, sve comme il faut, da klimam glavom kao da mi je sve jasno…

Svašta sam nešto preturio preko glave, ali sam uvijek uspijevao, na kraju dana, odbaciti svo smeće koje bi mi tovarili na leđa i u glavu i ostati isti. Iznimku sam napravio samo u jednom slučaju, zbog jedne mudre izreke koju sam čuo tek kad proputovah pola svijeta:

Ako o nečemu nemaš reći ništa lijepo, onda radije šuti.

Dalje »