Ovih dana, puca me uobičajena paranoja. Pregledaju mi mail, prisluškuju mi telefon, snimaju me na ulici….
Mislim da, ipak, nije samo do mene, nego da se naš svijet pretvara u Orwellovu 1984. Ovo je samo par detalja:
Pojavila se glasina da je Symantec u pregovorima sa Vladom. Pa šta? Velika kompanija koja se bavi cyber sigurnošću i čije produkte neki od vas koriste, je u pregovorima sa vladom. Pregovorima da ostave otvorena ’stražnja vrata’ na svojim antivirus programima tako da divni, dušebrižni i, nadasve, tajni agenti, mogu da provjeravaju kakve sve stvari vi imate na svom kompjuteru.
Bez previše tehničkih detalja, samo da vas obavijestim da bilo tko može da nadgleda vaš mail, tko ste i kome šaljete, šta otprilike šaljete i koje stranice pregledate. Stoga, kada idući put budete slali slike sa vjenčanja svojem prijatelju negdje u Baghdadu, neka vas ne iznenadi ako vam Specijalna jedinica za borbu protiv terorizma zakuca na vrata zbog povećanog protoka informacija nepoznatog sadržaja prema neprijateljskim zemljama ili, pak, zbog slučajnog klika na pedofilsku stranicu zbog vaše nepažnje da isti link prepoznate kao spam.
Next:
Dalje »
Objavio/la:
Bloo, 21. Jun. 2007. u 6:22 |
TERSAONA |
2 komentara
Sjedim sinoć sa poznanikom u jednoj poprečnoj ulici koja vodi ka onoj većoj i glavnoj, kojom kuljaju mase ljudi:
“Eto na šta smo spali, nas Sarajlije satjerali u bočne ulice… Znaš li ti da pravih, prijeratnih Sarajlija trenutno u gradu ima samo 17 posto?”
Znam, dobro znam. Čak sam osjećala i da su ti procenti znatno manji. Kao u mreži, misli mi se odmah isprepletoše oko jednog dešavanja od prije par godina. Naime, kao i svakog drugog “Sarajliju” (pojam koji u mom tekstu nije baš definisan po mjestu rođenja, već po privrženosti svome gradu, u kojem je rođen, živi, radi ili slično), mene srce zaboli kada vidim koliko se ljudi bahato i bezobrazno ponašaju. I onda reagujem, urlicima, psovkama, užasavanjem i tome sličnom… Baš kao i tada, prije par godina, kada sam, prolazeći uzanom uličicom koja mi služi za alternativni pristup svom domu, odlučila spustiti prozor da bih ispsovala čovjeka koji se autom ispriječio i stao nakrivo, a potom otvorio vrata, i na miru otišao pričati sa komšijom.
Dalje »
Objavio/la:
Strippy, 20. Jun. 2007. u 6:21 |
TERSAONA |
12 komentara
Danas dobih mail od druge polovice svoga mozga, moje najbolje drugarice iz srednje škole. U mailu, ona se prisjeća našeg roadtrip-a na Woodstock ’99, kad smo bile četvrti srednje, maturantice iliti high-school seniors, i kada smo mislile da imamo svijet na dlanu. Kad je ona planirala svoj odlazak na East-coast college, gdje imaju vremenske prilike i godišnja doba, za razliku od naše pustinje i 350 dana sunca godišnje. Kad smo obećale jedna drugoj da ćemo ići i na Woodstock ’09. Koji nam je u to vrijeme bio nezamisliv. I kad smo razmišljale gdje bi bile i šta bi radile za deset godina. Moram priznati da smo bile u pravu, u najvećem dijelu. Ona jeste u Njujorku, pri izdavačkoj industriji, hrani svoj apetit za knjigama. Ja sam tamo gdje sam se i zamišljala u profesionalnom životu, čak i sa istom osobom.
Samo što sam u Bosni.
I da sad upoznam osamnaestogodišnju sebe i kažem “bona self, za osam godina ti ćeš živjeti u Bosni” – sama bih sebi umrla od smijeha.
Dalje »
Objavio/la:
Intercontinental TerSanja, 15. Jun. 2007. u 5:46 |
TERSAONA |
9 komentara
Ovo je prvi post koji pišem, a možda mi bude i zadnji, ako me stigne duga ruka lezbijske puterske mafije… no, barem će mi, nakratko, biti lakše kada otersam svoje.
Možda ste, u zadnje vrijeme, primijetili učestala party-okupljanja naše ‘homoseksualne’ populacije? Nemam ništa protiv homoseksualaca, niti sam homofobična, dapače, bilo bi apsurdno, jer sestra mi je jedna od njih, ali… Uvijek sam smatrala da je istupanje u javnost (coming-out-of-the-closet), odluka koja se promišlja i važe, nešto što nećemo uraditi ako nismo potpuno sigurni.
No, pravi flood maloljetnica u Sarajevu koje se otvoreno deklariraju kao lezbejke u zadnje vrijeme je pravi razlog mog pisanja. Puterice obrijane na keca (moja generalna podjela lezbejki: identične kratkodlake sa repićem i dugodlake koje su rjeđe, ali ih je lakše razlikovati), sa repićem kao znakom prepoznavanja i ja-sam-very-special-jer-sam-lezbijka stavom su sveprisutne.
Dalje »
Objavio/la:
Bloo, 14. Jun. 2007. u 5:45 |
TERSAONA |
7 komentara
Nisam maratonac, ali, kao i svi, volim trčati počasni krug. U utrkama i utakmicama života što ih međusobno razbacuju razne društvene skupine navijam ponajčešće za slabiji tim, nadajući se da će isti odigrati makar neriješeno i tako doprinijeti ostvarenju posvemašnje jednakosti među pripadnicima ljudskog roda. Nisam tih u svome navijanju i rado iznurene trkače na duge staze društvenih promjena obodrim prijateljskom riječju i rashlađujućim osvježenjem.
Mada potpuno neutemeljeno, vjerujem da, svojim zalaganjem, zaslužujem počasno članstvo u F.C. Feminist i u Sportskom ribolovačkom udruženju homoseksualaca-amatera “Toplak”. Nije mi, naime, jednom valjalo izdržati zapjenjene izljeve svojih istospolnika, pune ogorčenja i prijezira, usmjerene u pravcu i na račun ovih dvaju populacija. Kako takve izljeve smatram otvorenom diskriminacijom i nipodaštavanjem, uvijek sam, bez iznimke, stajao na stranu onih koji za sebe traže samo ono što mi, mahom hetero-momčine, već odavno imamo i što uzimamo zdravo za gotovo.
U posljednje vrijeme, međutim, moram priznati da mi kojekakve džender-bajas-eliminatorke i niz-polje-idu-babo-gaymani, zadaju sitan osip na zatiljku i uzrokuju šum na tersluku.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 8. Jun. 2007. u 17:34 |
TERSAONA |
6 komentara
“Hoćeš li me prestati zvati ’starinom’?!”, zagrmio je dedo, kao da mi je čitao misli.
Ustao je sa kauča, i tek tada sam primijetila koliko je dedo visok. Meni su noge landarale barem dvadesetak centimetara uzdignute od poda dok sam sjedila na kauču, i moje silaženje sa istog bi bilo ravno skaknju a ne elegantnom ustajanju kao što je bio slučaj sa dedom.
Sa cigaretom zalijepljenom ispod donjeg desnog ugla usta, dedo je lagano pušio i otišao u susjednu sobu. Vratio se sa sveskom tvrdih korica. Sveska je imala tamne šareno-maskirne korice, nešto nalik koricama koje se mogu vidjeti po kancelarijama računovođa. Unutra su papiri bili glatki, nekako masni, a žuto-smeđi. Ponosno su se sa stranica kočoperila slova krasopisa, pisana tintom. Dedo mi je pružio svesku i dodao:
“Uradiš li nešto da i gram ove sveske promijeniš, ima da ti obje noge polomim, jes’ čula?!”
Dalje »
Objavio/la:
Strippy, 4. Jun. 2007. u 17:27 |
TERSAONA |
3 komentara
Priču sam čula, naime, veoma slučajno. Jedva pronalazeći parking sa “one” strane rijeke Miljacke (da, da, upravo tamo gdje sada dijele kazne od 40 KM i šapkom i kapom), krenula sam preko mosta na “kafu u gradu”. Već sam podobro kasnila, ali sam na mostu srela starca koji je nosio dva cekera. Stala sam kao ukopana i gledala u njega, a ni sama nisam znala zašto. On mi se obratio i rekao da nema boljeg mladog sira od onog što prodaju u Tržnici, i da on svake nedjelje se zaputi preko rijeke. Inače ne bi napuštao svoju najdražu i najmiliju stranu rijeke koja Sarajevo, po nekoj čudnoj logici dijeli na sunčanu i hmmm… recimo… da se lijepo i neobično izrazim…vlažnu.
Okrenula se na peti, prišla starini i ponudila da mu pomognem i ponesem cekere. Riječima se nećkao, glavom je vrtio, ali su mu ruke pružile cekere ravno u moje. Došli smo do ulaza koji je vodio do jednog starog, austrougarskog stana, visokih plafona i debelih zidova. Ponudio je da uđem. U biti, samo je otvorio vrata i išaretom me uputio gdje ću spustiti cekere.
Dalje »
Objavio/la:
Strippy, 3. Jun. 2007. u 16:47 |
TERSAONA |
1 komentar
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi:
