Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Pokušavam da svoje roza naočale naguram skroz do vrha nosa. Da mi ništa od drugih boja ne prolazi sa strane. Pokušavam da se nasmijem svaki puta kada se jedna te ista stvar ponovi, ali mi ne ide. Tersuluk probija na sve pore. Šišti kao para iz ušiju. Nakostreši svaku dlaku na glavi i onda lagano, kap po kap se penje uz istu. Iz očiju sijeva i topi tanku roskastu plastiku u okvirima naočala. Naime, ježim se od jedne relativno novo-nastale pojave. Pojave turbo-folk trebica i pojave ultra sega-mega faker frajera i svakog popratnog rezultata istih.

Recimo, ne pamtim kada mi je neki od silnih frajera u Sarajevu i široj okolici osmislio nešto romantično. Ne sjećam se kada je pokušao i potrudio se da me osvoji. U glavu mi ne dolazi niti jedan trenutak kada taj isti lafčina i dasa pokušava da te poljubi. Ovih dana, jačina sarajevskih frajera se računa u riječima, ili još češće putem sms poruka. Pri prvim slučajevima, ja sam pokušavala da to shvatim kao uvredu. Onda mi se činilo da ima neke primjese komplimenta, samo ružno formulisanog, nekako životinjskog. Kao kada uzmeš nekakav odnos dvoje ljudi, koji bi nama, generaciji podignutoj na romantičnim filmovima i jeftinim ljubavnim romanima koje smo gutale na moru uz sličice iz žvaka o paru gole dječice, trebao da bude nešto što će ti izazvati leptiriće, što će ti svijet okrenuti naopačke, što će te držati budnom i od čega ćeš danima treperiti. Eh, onda taj odnos fino oguliš od svega onoga što ljude razlikuje od životinja, pospeš hrpom feromona i ostalih hormonalnih kašica, i svedeš recimo na odnos dvije pantere, ili dva majmuna. A sve se to svodi na nekakav životinjski, spolni nagon.

Dalje »

Imam curu koja je sada u Španiji. Poslao sam joj divnu poruku, da zna da mislim na nju i da je natjeram da misli na mene. Evo šta sam joj napisao:

”Španiju nikada nisam volio. Ali bih je sada posjetio iz par razloga. Da iznajmimo sobičak u španskom selu, da se nasapunjamo španskom sapunicom, zatvorimo prozore da nam ne smetaju španske mušice i da pričamo o španskom seksu.”

Ona nikada neće dobiti tu poruku, jer kurac od BH-Telecoma nam prodaje maglu umjesto telekomunikacijskih usluga. DaBogda ga već jednom prodali strancima, pa da se makar čestito možemo čuti sa našim svijetom vani, kada im već nećemo moći doći u posjetu ni u narednih sto godina! Ja nikada nisam bio nigdje gdje bi me pitali za pasoš, koji nikada nisam izvadio. I nešto i ne gorim od želje da to promijenim. Jedino me malo boli što sam u takvoj materijalnoj situaciji da mi je i Sarajevo na kraj svijeta, a tamo su ljudi koje volim: Armin, Anis, Ninja, Nićo, Mija, Selma… I još puno njih, koji me se možda više i ne sjećaju.

Ja ne znam puno o ljubavi, pa sam se možda i zajebao kada sam je ubacio u naslov. Mene ljubav asocira na upaljenu šibicu u mraku, kojom Dobri Bošnjanin pripaljuje cigar pod pljuskom iz vedra neba, zaklanjajući ga golim šakama od uragana najačeg stupnja koji je odnekud zalutao u naše krajeve. Mnogi će utemeljenost ovog poređenja dovesti u pitanje, ali ja imam spremljen neoboriv argument za njih. Pa, gospodo, nije li, na kraj kraja, takav i život? Čuvamo ga dok ga ne izgubimo…

Dalje »

Odvajkad su se dječica po Sarajevu dijelila na haustorčad i mahalce. Život u mahali je valjda teško opisati, a život u haustoru nije ni po čemu previše različit. Mahala u malome. Osim što taj haustor ima nešto svoje. Što je mahala u malome i što ima vrata i/ili interfon pa se može i zatvoriti od vanjskog uticaja.

Mom haustoru ima preko 30 godina. A on i ja se poznajemo skoro pa toliko. I svaki put kada uđem u njega, iako se struktura stanovništva odavno izmjenila, on još uvijek ima ono svoje. Ima onaj svoj miris. Polu-memljivi, polu-varikinasti, sa primjesima drva koje komšija čuva u šupi. Ima slojeve kreča, a na svakom ima sigurno barem pet imena određene generacije. Ima tragove patika, tenisica, starki i štiklica po zidovima, iako nikada nikoga nisam vidjela kako se naslanja na te zidove.

Dalje »

Kada bi mi rekli da nacrtam tok svijesti (Vjeko i ja smo jedan drugom postavljali slične zadatke na dosadnim predavanjima. Gurne me laktom i kaže:”Nacrtaj PDV.” Izmislim biće koje ima deset očiju i deset ruku, biće koje krasi ogroman kurac koji mu služi da naguzi gologuzu sirotinju koja čeka u redu za hljeb i kajmak. Ja njemu kažem da nacrta Krivični zakon i tako to ide…), šta mislite kako bi on izgledao? Kao pruga.

Digresija: ako bi neko tražio da napišem moj trenutni tok svijesti, evo na šta bi ličio: Stream of consciousness. Train of thought. Dream Theater. Dobar bend. Usrana zadnja dva albuma. U porodičnom albumu nemam ni jednu sliku mlađu od tri-četiri godine. Ova godina nije bila rodna. Porodilje. Dojilje. Sise. Dalje nije potrebno…

Pruga. Probudio sam se oko podne, decembarsko sunce je kroz rupice na roletnama golicalo mrak. Sve turobne misli sam zamotao u jorgan, ustao i sudario se sa svakodnevnicom vječnog studenta. Na filozofsko pitanje kako proćerdati još jedan dan nametnuo se mudar i, ispostaviće se, koristan (to dvoje rijetko ide jedno uz drugo) odgovor: Zijaretiti majku u Špionici. To, preko osamdeset godina staro, drago stvorenje mi uvijek vrati izgubljenu životnu radost. Životna radost nije poput ostalih radosti. Nju rasplamsa i sreća i tuga, i nježnost i bol. Sve što te podsjeti da si živ.

Dalje »

Kao trenutak od kojeg počinje ova priča, izabrao sam onaj u kom sam ugledao tri buhe na Alminoj glavi. Dvije su se nešto zadeverale jedna oko druge, a treća je bila u nekom svom filmu. Gledao sam ih čitavih par sekundi i pokušavao dokučiti smisao u njihovim kretnjama i položajima. Kako shvatiti ljudski rod, kada ne mogu skontati buhe? Šta je to toliko zanimljivo, što je one dvije privuklo jednu drugoj, a što nema ona treća?

Alma je mentalno zaostala djevojčica. U puno većem zaostatku nego što bi joj trebalo da ne spozna u kakvoj bijedi živi, a da opet bude i toliko sretna. Donijela je neki bukvar, šta li, i sjela pored mene. Prstom joj pokazujem rečenicu:

TRI PRIJATELJICE PRIČAJU.

”Šta ovdje piše?”

Dalje »

Jedan moj pra-pradeda je imao dvije žene. I to u isto vrijeme. Živa istina.

Ovo je priča o tome kako je pra-pradeka nadošao na ideju da ima dvije žene i dolazi iz arhiva zvanog “bajke o precima”. Svaka slijedeća od ovih kratkih priča je prosto nevjerovatnija od one prethodne. I ne samo to, već je jednostavno nemoguće izbrojati silne povrede ljudskih, a pogotovo ženskih, prava, u ovim primjerima koji se i dalje plasiraju novim generacijama kao prigodne pričice o podrijetlu.

Bajka prva

Taša, prapradeka, je imao ženu koju su zvali Bela (kao Bella, kao Lijepa, Lepa, Lipa…). Bela je bila toliko lijepa da ju je neki Turčin, spazivši je, ukrao i odveo sebi.

(Ne znam ni gdje da počnem. Od kvalifikacije najljepše žene u selu koja onda biva preimenovana tako da se to zna za vjeke-vjekova-amin, preko te ljepote kao razloga za otmicu u 18. stoljecu? U 19? I da, kad se kaže Turčin, misli se na državljanina Turske, da ne bude zabune. Ali, vidite kako je bitno pripovjedaču da to napomene? Vidim, ova bajka će biti puna disclaimera i pravnih ograda…)

Dalje »

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, skupina frtalj-umjetnika, frtalj-intelektualaca, a polu-seoskih varalica, predvođena R. Karadžićem i R. Mladićem, nezadovoljna globalnim stanjem u suvremenoj umjetnosti, odlučila je napraviti provokativan iskorak izvan dotadašnjih okvira koji su umjetnost ubijali u pojam i ograničavali je do apsurdne beznačajnosti. Gnušajući se učenja Foucaulta i Lacana koja su im uporno poturali dosadni T. Dizdarević i B. Marković, Karadžić i Mladić se uspješno odriču naslijeđa post-strukturalizma i dekonstrukcionizma, i ustanovljavaju novi pravac u misli i umjetnosti – masivni destruktivizam.

Prema njihovom učenju, uništavanjem se oslobađa kreativnost, a oslobođena kreativnost dalje dovodi do novog uništavanja. Među onima koji se zateknu usred ovog kovitlaca najmodernije umjetnosti, nastaje ničeansko-darwinistička borba za opstanak koja će, putem negativne selekcije, do kraja performance-a rezultirati duhovnim oplemenjenjem i tjelesnim očvršćenjem svih onih koji prežive ovaj vid umjetnosti. Ako ga prežive.

U tada dekadentnom Sarajevu, oni ustanovljavaju t(r)ajnu i, sada već tradicionalnu, manifestaciju: Dani Darwina u Sarajevu – Manifest ubrzane evolucije, kojom žele pokazati svu opravdanost i utemeljenost svojih zamisli.

Dalje »