Link: http://www.knjiga.ba/Knjizevnost/Romani/Trileri/Sevdali-mantra_K4231.html

O cijeni, načinu i dometu dostavljanja – na linku.

Bosanscki

“Možda sam trebala nazvati”, pomislila je zureći u tamne prozore: “Kasno je, a i odveć je vremena prošlo… Prokleta impulsivnost. Prokleta… Bože, samo se ja mogu uputit u sjeverne krajeve bez kaputa…” To je vjerovatno bio odlučujući momenat da uđe u zgradu, stiskajući onu tanku jaknu oko sebe. To, i činjenica da nije imala novaca za hotel. Zgrada je bila sablasno tiha za ovaj grad. Možda stoga što je radni dan, možda što je ponoć već prošla. Zastala je pred vratima i grčevito stiskala ključ u ruci: “Ne bi mi dali ključ da ne žele da dođem. Zar ne? Rekli su bujrum, kad kod ti bude trebalo… Prošlo je vremena… Možda su promijenili bravu. Kasno je. Ponoć je prošla” Već se počela okretati, kad joj se ona prokleta riječ opet usadi u mozak:

“Deložacija.”

Polako, bojažljivo, otključala je vrata, povukla za sobom ono koferče i ušla u mračni hodnik. Sablasna tišina. Tek što je par koraka napravila kad joj se lice sudarilo sa paučinom. Vrisak je prekinuo tišinu tek na momenat. Dok je proklinjala svoje iznenađenje nad malo paučine i ponavljala u sebi besprijekorno uvježbanu rečenicu: “Samo par dana, dok se ne snađem,” shvatila je da niko ne izlijeće iz mračnih soba.

Svjetlo u hodniku je radilo: “Možda se nešto strašno desilo”, prestravljeno pomisli. “Ma ne”, odmahnu rukom, “Možda su samo otputovali,” zaključi sretno nad novom, pozitivnijom mišlju i rukama poče sklanjati paučinu, ispred sebe.

Prazne sobe, mukla tišina. Slike duž hodnika sa kojih se kreveljio poznati lik. Tek onaj šeretski, pomalo cinični osmijeh podsjeti je na neke stare priče, i gotovo da zastade tu, usred hodnika, ponesena sjećanjima. Nije zastajala ispred slika. Možda što se htjela uvjeriti da ipak u nekoj od soba ima nekoga, ili možda što je očekivala da će iskočiti iz jedne od onih slika i reći: “Bu!”. U jednoj od soba neraspremljen krevet. Možda ipak nekog ima.

Kuhinja prazna. Hladan šporet. Skoreni ostaci nekog iskipjelog jela. Ni tanjira, ni namirnica, tek iza jednih vrata, stara bakrena džezva i par okrnjenih fildžana. Zvukovi iz stomaka su joj skrenuli pogled ka frižderu, a na njemu, ispod magneta u obliku zelene gospođice s visoko podignutom bakljom, pismo. Pravo pravcato pismo. Njen osmijeh kao da je shvatio šalu momenta. Njen pogled u frižider u kojem ništa do jedne stare limene kutije pune kafe nije bilo. Hladni prsti otvaraju kovertu, vade pismo i poluglasno izgovaraju:

“Putniče namjerniče…”

Djeca cvijeća – zvali su sami sebe, naivno i lirički. Hašišari, zvali smo ih mi, prezrivo i mahalski. Nevješto su prstima prebirali po žicama svojih jeftinih čeških gitara pokušavajući opjevati kalifornijske snove, nudeći svijetu ljubav kao smisao i mir kao rješenje. Pogledi su im bludjeli ravno kroz nas, u potrazi za postojanjem u kom sreća jednoga dana doista nalazi svoj dom. Raspletenim kosama i bosim stopalima pokušavali su, po zraku i po pijesku, pisati manifest o istinskoj ljudskoj slobodi.

Oni su voljeli čitav svijet. A mi, mi nimalo nismo voljeli njih.

Naprotiv, doživljavali smo ih kao što se doživljavaju prosjaci i maloumnici, iritantni balast koji se trpi i podnosi, sve dok ti se ne ispriječi na putu ili ti se ne obrati, dajući ti time dozvolu da na njemu iskališ svoje frustracije i svoj nakupljeni bijes. Čak i u prolazu, postranični pogledi što smo ih, s visoka i preko volje, upravljali ka njima su uvijek bili podrugljivi, a žaoke naših riječi bez iznimke zajedljive i zlobne.

Siromašni imanjem i nižnji mudrošću, ali prebogati snovima, oni su svoje pokore podnosili strpljivo i sa prvim slijedećim sutonom opet pjevali o ljubavi. Njihove zablude mi nismo dijelili, njihove snove nismo željeli razumjeti, a njihovu nadu nismo imali… Ona nam, zapravno, nije ni trebala. Mi smo, naime, znali bolje – za razliku od njih, znali smo pravo stanje stvari.

Samo nam je ljubav potrebna, pjevali su oni. Potrebna ti je samo lova, izrugivali smo se mi.

Stvarnost ćemo promijeniti tako što ćemo je učiniti ljepšom i boljom, maštali su oni. Stvarnost će promijeniti nas, tako što će od nas načiniti ružnije i lošije ljude, spuštali smo im mi.

Mir može okončati rat, sanjarili su oni. Samo rat može nametnuti mir, odjekivale su detonacije naše nemilosrdne logike.

Da… mi smo doista znali bolje. Znali smo da se tajna postojanja ne krije u redoslijedu akorada i treperenju žica, da se ljudska savjest ne da olako oprati, a ćud ispeglati, poput izblijedjelih traperica, da se pregršt lijepih želja očas rasprši pred naletom vihora obijesti i pohlepe. Znali smo da se ne vrijedi zaludu truditi i traćiti svoj život na gluposti kao što su neostvarive i nedodirljive iluzije i da, umjesto toga, treba živjeti.

I mi smo živjeli, sa svojim jednodnevnim ambicijama, svojim malenim pakostima, sitnim šićarima i zrncima radosti, zadovoljni time što nas život ne može toliko razočarati koliko mi možemo malo od njega očekivati, baš štoga što znamo kako otkucava njegov hrđavi mehanizam u krvavoj i ljigavoj mu nutrini. I svaki puta kada bi nas sudbina kurvanjski odvalila po plećima, mi bismo se, ošamućeni, otresali po ramenima, zadovoljno primijećujući kako smo, eto, opet preživjeli, jer smo i na ovaj udarac bili spremni.

Umjesto da beskorisno sanjarimo i propovijedamo ljubav, mi smo naučili da se nosimo sa životom tako što smo sve njegove ćudljive hirove prihvatili kao neminovnost. Usvojili smo da je rat ljudskom rodu svojstven kao i meso sa roštilja, pustili smo sujetu i mržnju u svoje društvo i dopustili im da nas uzmu pod svoje okrilje, bijedi i patnji redovito dajemo danak, jer su nas odavno zastrašile i potčinile svojom snagom i moći… Bili smo mudri jer smo znali koliko malo toga možemo promijeniti, a koliko puno toga moramo bespogovorno trpiti.

Da, doista smo znali bolje, a danas, čini mi se, znamo najbolje. Umjetnost preživljavanja smo doveli do savršenstva, samo smo, u svemu tome, postali manje ljudi nego što smo to bili kada smo kročili u ovaj život. Ratovi nam više ne smetaju, niti nam se protiv njih diže glas, mizerija nam je prihvatljiva utoliko što će danas zakucati na vrata nekom drugom i odvesti ga u carstvo očaja, a nas ostaviti na miru, na sveopće urlikanje i riganje mržnje oko nas rezignirano sliježemo ramenima i pojačavamo muziku, svako u svojim slušalicama, a posvemašnja trulež nam dođe kao fashion accessory i Zeitgiest istodobno.

Danas smo tu gdje jesmo, zato što smo tako odabrali. Pametno i mudro. Realno, za razliku od djece cvijeća.

Njih ionako već odavno nema, po našim parkovima i na našim klupama. Oni su prerasli svoje snove ili su snovi prerasli njih, preobrazivši se u noćne more što su ih, prije svitanja, proždrale ili protjerale s onu stranu razuma. Čudnovata, nikome potrebna omaška socijalne evolucije, nestali su sa naših ulica, baš kao što je i mantra ljubavi iščezla sa naših usana.

Oni rijetki među njima, osamljeni i prezreni, oni koji su preživjeli ne odrekavši se svojih ideala, danas se, ako to požele, mogu smijati nama. U svojoj smo osionosti, naime, tvrdili da znamo bolje i možemo više, a nismo uradili ništa. Svijet nismo ni pokušali promijeniti, a oni su, uprkos svojoj naivnosti, ili upravo zahvaljujući njoj, to ipak uspjeli.

Ratove nismo probali zaustavljati, jer smo znali da se naš glas ionako neće čuti. Njima, pak, nije bilo važno hoće li se njihovi glasovi čuti i hoće li ih iko saslušati i poslušati, bilo im je bitno da urade pravu stvar i, baš zbog toga, ratovi su stali, barem dijelom zbog njih. U dubini duše, oni su morali znati ili osjetiti da se njihovi snovi neće ostvariti, ali ih to nije učinilo manje vrijednim. Oni su sklopili oči, skupili hrabrost, skočili… i stigli do Mjeseca. Mi smo odlučili, otvorenih očiju, čvrsto stajati na zemlji… i ostali tonuti u živo blato historije.

Danas bih volio reći da razumijem i pjesme i snove, i vizije ljubavi i držanje za ruke, volio bih priznati da sam možda bio u krivu, volio bih… ali nemam kome. Mogu samo zapaliti mirišljavu svijeću sjećanja na djecu cvijeća, cvijeća čije je latice vjetar vremena već odavno sparušio i raznio na sve strane.

– U nadi da će jedan gitarski riff, koliko ovih dana, svetom vodicom sjećanja poškropiti preostali dim onemoćalog sarajevoskog hašišarskog duha –

Onda smo, preko dileme ko se više zajebao-oni što su glasali ili oni koji nisu, došli do stranačke pripadnosti. Podijelili smo se na zelene, crvene i neutralne. Neutralan sam bio ja, pa su se počeli jagmiti oko mene.

”Polako gospodo, ja ću biti član isključivo one stranke koja će bez pogovora poštivati moje pravo na apsolutnu apolitičnost.”

Nakon što smo se Voji Kalašnjikovu složno najebali matere, a Sanaderu preko konobara poslali poruku ”Ćopiće ga Branko i baciti s mosta”, obreli smo se u vanjskoj politici. Skontali smo da bi se naši trebali ponuditi Americi da one štitove instalira u BiH, pod uslovom da na njima zaposli našu omladinu, makar na betonažama. Jedino treba dogovoriti da te preusmjerene rakete ravnomijerno padaju po Federaciji i RS-u, da se ni jedni ni drugi ne bi bunili. Da ne bude ”Banjalučke rakete završavaju u Sarajevu. Pa ja, jesu li te raketle pravljene u Teheranu ili nisu?”

Tako smo se nesvjesno vratili domaćim aktuelnostima. Čitao sam negdje da se Milorad Dodik nakrao para pa pravi vilu i nekakvo lovište od milion ojra, i to u Srbiji. Pa sam skontao da bi svi naši političari trebali slijediti njegov primjer. A onda ta lovišta naseliti hajvanima koji su glasali za njih, pa ožeži. Rokati prvo penzionere po zemlji, oni su puzajuće životinjice, pa onda malo one koje trče, a na kraju leteću perad, omladinu koja se stalno nešto vrzma oko grane.

Jebem li ga, vidi ti to, kažem našim građanima, kod nas su političari zamijenili sportiste, glumce, pjevače, književnike… i samo se o njima priča. Te Haris je puk’o, te Tihić ima lice za naslovnice, te Adnan ovo, te onaj ono… Još kada se svi oni ugledaju na Sarkozija pa se počnu mahom razvoditi od svojih oštrokondži… Jebote, skupe dodatne političke poene, a još se kutarišu brige koja ih je, haman, i napravila dobrim političarima.

I na kraju sam usmeno poručio našim građanima da ni ne pomišljaju na građansku neposlušnost, čak ni onda kada nam skupštine izglasaju kolektivno samoubistvo.

Post scriptum: Kada kažem političari, neka ne bude zabune, ne mislim Na Željka Komšića i Marka Vešovića. Oni su ljudi.

On, sojević i potomak prvih begova u Bosni, eno ga sjedi na divanu i dršće od hladnoće. Do jučer živio u bonluku, šerbetom konja pojio, rakijom se umiv’o a šampanjcem iz Beča abdest uzim’o, a vidi ga sada. Kažu da je u prve dvije hefte kako je ova zima počela prvo seharu, a onda i kredenac izlomio i izložio. Kada mu je duhana ponestalo, čibuk je istes’o i ispušio. Paturike u mast za kundure umače i od toga živi. Ali taj nije naučio uzajmat’, jordami k’o i do sad. A nejma se vala od koga ni uzajmit’. Takav je vakat doš’o, u Gradačcu sve fukara do fukare. A opet, narod nekako bogatiji što je beg siromašniji. Pun im stomak, a duša na mjestu kada se pusti priča da je beg spao na prosjački štap.

Sabah je, zima 1885. kada Ahmet, jedan od dvojice braće, begovih najamnika, zakuca begu na vrata.

”Sabah hajrula, beže, ne bih te bizuhurio Allaha mi, al’ neki austrijanac, Johan Hanke veli da se zove, doš’o maksuz iz Sarajeva i kaže da ti je haberio da će doć’.”

”Znam, zovni ga.”

Johan Hanke, za njega će se čuti nešto malo kasnije, kada prvi tramvaj prođe Sarajevom a on tramvajdžija bude, poslat je iz Sarajeva da od našeg bega kupi najboljeg konja u Bosni, bijelca begovog, ponos begov. Za pet stotina krajcera, to je u to doba bila lijepa para, beg je sarajevskom poglavarstvu prodao bijelog konja koji će, upregnut u prvi evropski vagon-tramvaj, zauzeti važno mjesto u historiji javnog prijevoza.

Noć je, zima 1885. kada Ahmet sa jacije svrati u kahvanu i zateče bega kako šenluči.

”Beže, kad si naumio isplatiti brata i mene?” Pitao je Ahmet bega, gledajući ga kako pazar na rakiju i rospije rasipa.

”Sikter, fukaro bosanska.”

”Kako si kren’o, Boga mi beže, za noć ćeš proćerdati i konja, ništa ti ostat’ neće.”

”Ama, sikter rek’o sam. Šta neće? Eno hana… Koliko para imaš uza se?”

”Nemam, beže, u džamiji sam bio, nisam ponio…”

”Donesi pare, onoliko koliko imaš, i pazarićemo. Vi meni pare i nadnice, a ja vama han.”

”Zar han, beže?”

”Han!”

Ahmet je zadihan i crven u licu banuo bratu Mehi u sobu i probudio ga. Meho se, iza sna, ibretio gledajući brata u bunilu k’o da je na sihir nagazio.

”Han, Meho! Han. Begov han.”

”Ama, kakav han, šta ti je, saberi se.”

”Han!!! Beg će nam prodati han. Odnijeću mu sve ovo para što smo do sada uštedili.” Ahmet je pod dušekom napipao kesu.

Meho, onako u pelengaćama, pođe s bratom do kahvane. Tamo begu dadoše pare i to i bi.

”I neka se zna,” zagalamio je beg da ga cijela kahvana čuje, ”ova dva ugursuza su bega služila!!!”

”Bega nad begovima.” Složio se Meho, misleći da sanja.

U neka doba, u spomenutoj kahvani pjevajka je uz harmoniku pjevala pjesmu o nekom mladom begu Ibrahimu. Stari Ibro, pijanac, u trenutku bistre svijesti obratio se begu.

”E moj beže… Da si bogdo i ti, k’o i svi tvoji, u Stambol otiš’o kad je trebalo. Vidi te sad. Niđe ništa nejmaš.”

”Kako? Šta? Oni nemaju, ja imam!” Galamio je beg, da ga otac, seste i zetovi u Stambolu mogu čuti. ”Imam!!! Imam vatan!!! Vatan!!!” stiskao je beg podignutu šaku, baš k’o da u njoj cijelu Bosnu drži i boji se da će mu iscurit’.

Pred zoru, naš beg je naslonio glavu na sto da malo odahne i tako izdahn’o… Rahmet mu duši.

*

U taj zeman, kuće su pravili tako da se i kuća sa vlasnikom mogla, zlu ne trebalo, preseliti. Takve japije je bio i han koji su Ahmet i Meho, dva brata težaka, kupili od bega. Do pola u kamenu, od pola u šeperu. Zato neka ne čudi informacija da su braća han premjestila iz Humaka kod Gradačca u Špionicu kod Srebrenika. Našlo se tamo dulum dva djedovine, kraj rijeke Tinje, gdje su han smjestili i gdje se han i danas dan nalazi.

Ne zna se kako su Ahmet i Meho, nepismeni, došli na ideju da se počnu baviti trgovinom, ali se ideja sama od sebe pokazala dobrom. Poklopilo se vrijeme, kada im se siromašan, mlad i pismen arnaut ponudio da radi kod njih, i prostor, kada se han našao na raskršću odjednom važnih puteva prema Brčkom, Gradačcu i Tuzli. Posao je išao k’o po loju. Za godinu-dvije, dva brata Ahmet i Meho bili su dobro stojeći, u najmanju ruku. A bilo je i onih koji su pričali da su se obogatili toliko da su postali najimućniji ljudi u kraju.

Ahmet se oženio. Rodilo mu se dvoje djece, sin Alija i kći Rasema. Alija je bio inteligentno dijete, odmalehna je pokazivao dar za trgovinu. Ali k’o da mu se u glavu prelilo i Rasemine pameti, ili su curicu neke oči urokljivo pogledale, helem, Rasema se izrasla kao stasita, garava djevojka, ali Bože mi oprosti, maloumna. Aliju su upisali u medresu.

Meho, neuk al’ lijep, zgodan insan, a uz to i bogat, nikada se nije ženio. Sve zbog njegovog Sarajeva. Bio je petak, srpnja 1914. kada je posjetio bratića Aliju i odnio mu pare u medresu. Kasnije je u Gazi Ferhat-begovoj džamiji klanjao džumu namaz. Iz džamije se uputio u hotel Evropa gdje je te iste noći nastupala pjevačica u koju se Meho zagled’o na prvi pogled. Sutradan ujutro ju je pozvao na šetnju kroz Sarajevo. Djevojka je pristala. Na ulicama se nalazilo mnoštvo naroda. Zastali su da djevojka mahne nekom nadvojvodi i njegovoj ženi koje su vozili u crnom automobilu. U trenutku kada je kolona od tri auta, sa pomenutim crnim automobilom u sredini, prolazila pored Mehe i njegove izabranice, neki čovjek, ispostaviće se da se zove Nedeljko Čubrinović, bacio je bombu koja je oštetila zadnji automobil u koloni i ranila nekoliko ljudi iz mase, među njima i Mehinu ljubav. Meho joj je tu noć odnio cvijeće u bolnicu. Sutradan ujutro je podlegla. Meho je rek’o da će se oženiti ako se nađe ljepša od nje. Nije se našla…

*

Rasemu su, u njenoj četrnaestoj, pred hodžom udali za najstarijeg sina iz kuće Alibegovića. Sa Rasemom je u kuću Alibegovića ušao i pogolem miraz, dijelom što je mlada iz bogate kuće, a opet dijelom zbog njenih epizoda u kojima nije baš sva svoja. Uglavnom obje familije su se zaklele na vječnu šutnju, jedni su čuvali sramotu drugih da su iz kuće dali mutavu mladu, a drugi su čuvali sramotu prvih da su mutavu mladu u kuću primili. Ali tu je ujdurmu batalila sama Rasema.

Prvi put su je pušćali kada je komšiluku ispričala da Alibegovići deset koljena unazad k’o biva nisu Alibegovići, nego su, da Bog sačuva i sakloni, njihova tijela naselila nekakva jednooka zelena stvorenja koja se lažno predstavljaju k’o oni.

Drugi put su je pustili kada je u po noći nestala iz kuće, pa su je sabahile našli izbezumljenu u žitu koje je haman svu noć gazila i valjala. Šteta se mogla vidjeti čak sa Golog brda na Majevici. Ljudi koji su se zatekli na Majevici pa to svojim očima gledali, pričali su da jedno žensko, pa još i mutavo, nikako za jednu noć samo nije moglo načiniti onako pravilne krugove u žitu Alibegovića.

Treći put, kada se Rasema šerijatski i zauvijek vratila ocu i materi, pričala je kako na hiljadu mjesta na dunjaluku žive i množe se onakvi isti Alibegovići i kane, valjda kada se namnože u tolikom broju, okrenuti se i protiv Svemogućeg Boga.

Alija se iz Sarajeva vratio za vrijeme drugog Raseminog pušćanja. Oholost i pohlepa, dvije ružne i crne osobine su se za vrijeme medrese sparile i toliko nakotile u njemu, da ga otac, mater, amidža i sestra nisu mogli prepoznat’.

-Prvo što je uradio, otjerao je arnauta koji je godinama vodio porodične poslove. Nije ga ni isplatio. Ubogom je mladiću Meho dao izvjesnu svotu novca, i to krišom da mladi Alija ne sazna za to.

-Zatim je sve poslove preuzeo na sebe. Svojom bahatošću uspio je ono što svojom ludošću nije uspjela Rasema: i oca i mater je u mezar otjerao. Ahmet je prvo skren’o s pameti i htio han zapaliti, pa se onda objesio u sobi u kojoj su ga držali zatvorenog. Od tuge i žalosti za voljenim insanom umrla mu je i žena.

-Onda je jedno jutro u trgovinu pozvao amidžu Mehu.

”Slušaj amidža. Nema druge nego da se dijelimo. Ne mislim ja tebe izdržavat dok si živ.”

”Dobro, sine. Ako nema druge, onda… Dijeli.”

Alija je na tezgi napravio dvije gomile od štofa, basme, soli, suhih šljiva, fenjera i ostale kojekakve robe.

”Biraj amidža. Koju god hoćeš gomilu.”

”A pare? Gdje su pare?”

”Nejma para.”

”Kako nejma? Gdje su srebrenjaci? Ja i rahmetli ti otac smo u prazne platnene vreće od soli namećali stotine i stotine srebrenjaka. On ih je nosio gore u sobu.”

”Kažem nejma.”

Meho je obje gomile robe poizbacivao kroz prozore. Prije nego što je zauvijek napustio han i imanje prokleo je čitav svoj rod:

”Slušaj derane. Ti i ja to možda nećemo doživit’, al’ po ovom imanju će se tuđe kobile placat’.”

Kasnije su ljudi pričali da su Mehu viđali po ciganskim čergama čak u Vojvodini. Ali im se nije odazivao kad su ga zvali po imenu, pa su možda ti ljudi i pogriješili…

-U narednih dvadesetak godina, stekao je toliko imanje da je sigurno postao najbogatiji čovjek u Bosni. Njegova zemlja prostirala se od Špionice do Ormanice. Za zlato se samo nagađalo koliko ga je u njegovim odajama, srebra je imao još duplo više. I čitavo to bogatstvo se svakodnevno duplalo, za što se Alija služio svakakvim marifetlucima. Da spomenem da je, još dok je u Sarajevu medresu pohađao, od sarajveskih jalijaša pokupio sve tajne u kartanju. Pa je u hanu otvorio kahvanu. Znalo se desiti da opije čovjeka pa mu za noć na kartama odnese svu njegovu zemlju koja je, zahvaljujući vezama koje je parom stekao, do ujutru već bila prevedena. Imao je ljude koji su u njegove štale dotjerivali stoku na kartama dobivenu od kakvog ubogog seljaka. Nije se Alija obazirao ni na gladnu i slinavu dječurliju koja je plakala, ni na žene koje su proklinjale i njega i muževe.

-Pet je žena promijenio, ali ni jedna od njih da začne. Onda je, donešena vihorom rata, u han ušla ciganka koja mu je kazala da postoji način kako da žensko začne njegovo dijete.

”Daj ženi da u onu svoju stvar ulije tvoju spermu i krv kakvog novorođenčeta. Tako će zatrudnit’.”

Ne zna se je li poslušao ciganku, ali mu je šesta žena 1942. rodila blizance. Jednom dade ime Orhan a drugom Suljo. Pet dana i pet noći se nije trijeznio i sve je ponavljao jednu te istu rečenicu:

”Eto amidža, je li jača riječ najamnika Mehe ili age Alijage?” Od tada ga i prozvaše Alijaga…

*

1967. godine Suljo je doktorirao, pa se potom zaposlio na Sarajevskom univerzitetu. Alijaga mu je kupio novog, crnog mercedesa u kakvom su Tita vozali. Suljo je izrastao u sitnog, tihog i povučenog momka. U svemu je bio dobar, čega god taj da se prihvati, to na hair izađe. Od svih vrlina koje je imao, a bilo ih je mnogo, jedna se u tolikoj mjeri isticala da se u mahanu preturila. Imao je tu neku patološku sklonost ka štednji. Nije njemu bilo toliko mrsko trošit’, koliko ga je sama pomisao da neko zarađuje na njemu dovodila do ludila. Jeo je jednom u tri dana, nosio se k’o kakav prosjak, sam se uvijek šišao i brijao, a kada mu je otac kupio tog mercedesa, tri mjeseca je bio depresivan jer je neki švabo nadnicu zarađivao kuckajući i deverajući nešto oko tih kola. Kola su trošak, smatrao je i ni jednom ih nije registrov’o ili, ne d’o Bog, u njih goriva nasuo.

Ali je zato Orhan bio sušta suprotnost. Završio je, i to zahvaljujući babinim vezama, tek srednju trgovačku i više nije htio ni da čuje za školu. Galamdžija, k’o od brda odvaljen, uvijek veseo, onako pun sebe, a tek što je troškali bio. Gazde, konobari, muzičari, rospije i besposličari ruke su trljali kad ga vide u kahvanu da ulazi. Nije bilo ljepšeg, jačeg ni mudrijeg od njega, ali je on i tu mudrost i snagu koristio samo da se pokazuje. Znao je sastave svih poznatih i nepoznatih timova iz svih sportova, odnekud je naučio i nazive američkih državica, nije bilo sevdalinke a da je nije znao napamet, po sahat vremena je citirao Marksa. I um da caruje, a i snagu da klade valja je imao. Jedan Čustić je važio za najačeg čovjeka, šest je vreća cementa mogao nositi na leđima. Orhanu su, kad je čuo za to, na leđa natovarili osam. I nosio ih je.

Sada, zamislite netrpeljivost između ta dva brata. Alijaga ih je obojicu volio podjednako, ali je obećao tri frtalja imanja onome ko se prvi od njih oženi. To ni jednom nije padalo na pamet, iako je Alijaga kumio i molio. Orhan je ionako imao svaku koju je poželio, a Sulji se povraćalo od pomisli da hrani tuđa usta. Tako je Alijagu zatekla smrt, a da ne dočeka da mu se unučići igraju na avliji.

Poslije očeve smrti, Suljo je zatražio i dobio premještaj na Tuzlanski univerzitet. Da bude bliže imanju. Kupio je sedam krava i svako jutro ih muz’o i mlijeko nosio u zadrugu na otkup. Brao je šljive, pekao i prodavao rakiju. Narod se čudio, čovjek ima zlata da može kupiti šta mu duša poželi, a on muze krave i vraćajući se s posla, iz autobusa ide pravo na njivu.

Orhan je trošio i trošio. A i pomagao je svakome, nije gledao radi li se o znancu ili neznancu, o komšiji ili putujućem ciganu kojeg više nikada neće sresti. Živio je od danas do sutra. I napokon se umorio od plahog života. Kurve i piće, kako mu je Suljo govorio, došle su mu glave.

”To dvoje mi nije došlo glave, da si mi ti zdrav i živ. To dvoje iz moje glave nije nikada ni izišlo.” Odgovarao je bratu.

Fasov’o je sifilis, pa onda i šećer. I živci su mu skroz popustili, što zbog bolesti, što zbog sve češćeg Suljinog prigovaranja, a što zbog lude tetke Raseme koju je sad mor’o češće gledat’, jer je bio prikovan za postelju.

Znalo se da to tako neće potrajati. Svađe su bivale sve gore i gore. Suljo mu je za sve prigovarao. Rasema ga je pazila, ali i izluđivala. Jedna od najgorih svađa, izbila je zato što jedno jutro Orhan nije mog’o durat bolova, pa je sa kućnog telefona koji se vodio na Sulji zvao poštu i poručio da mu pošalju hitnu sa inzulinom. Taj mjesec se Suljo prvo pojavio u pošti.

”Kakav je ovo račun?” Cifra je iznosila dva dinara i četrdeset para, koliko je, radi poređenja, iznosila vrijednost dvije kutije šibica.

”Orhan je jednom zvao, bolilo ga.”

”Svaki dan mu hitna ionako dolazi, zar nije mog’o osaburit’?”

”Eto, haman nije.” U pošti kažu da je to jedini poziv ikada upućen sa Suljinog broja.

Bilo je poslijepodne, kada se Suljo vratio s posla. Nije ni kaput skinuo, s vrata je počeo Orhanu prigovarati zbog Bog zna čega. Orhan je imao napunjenu dvocijevku i upucao ga je. Rasema je čula pucanj i dotrčala u sobu. Ubio je i nju. Došla je milicija i odvela ga u bolnicu. Svi su bili pažljivi prema njemu, jer je valjao gotovo svakome ko ga je poznavao. Ali je njegova odluka bila jača od njihovog nagovaranja.

”Jok. Neću više primati inzulin.”

”Orhane dragi, pašćeš u komu i umrijeti.”

”To i hoću.”

Tako je i bilo. Nakon tri dana je umro…

Imanje je uglavnom propalo. Većina blaga nije nikada pronađena. A opet, od onoga što je ostalo, imalo je šta naslijediti i šesnaesto koljeno rodbine koja se niotkud pojavila… Han je, eno ga, čitav, ali u njemu već odavno niko ne živi. Neki hodža je prič’o kako sve ove ispričane nesreće imaju veze s hanom.

”Jedan kamen zazidan u taj han, veličine samo dječije šake, nije bio halal, braćo moja. I čuli ste kakve je to posljedice imalo. Pazite dobro šta jedete, gdje spavate i čime se oblačite, jer je istina ono što braća pravoslavci i kršćani kažu:

Đavo uvijek dođe po svoje.”

Mnogima od vas nije pravo kada mi priča ode u dubljak. Zato vam neću saopćiti otkud to ja jutros u Bahrijinoj kafani. Počećemo od razbijenog izloga, obogaljenih stolica i pohlupanih čaša. Poželićemo Bahriji dobro jutro i sjesti za šank. Sačekaćemo da Bahrija odnese džoger i kantu u vanjski wc, vrati se i natoči meni jedno popravno. Vi naručite šta vam je merak…

”I? Ko je ovo sinoć fasov’o?”

”Ma joj šuti. Ahmo ”Udure je” bruntalno pretučen. Eno ga u bolnici, ne mogu kostantovat’ jel’ živ il’ mrtav.” Bahrija voli da koristi stručni ”lokabular”.

”Pa koji katil se nađe na njega ruku da digne?”

”Govorio sam ja njemu sve ove godine. Nemoj bolan Ahmo sa svakim komzumirat’ alkohol, nema svako semzibilitet za tvoju zajebanciju. Sinoć zasjeo sa Mehinim gangstabajterima. Istukoše ga ovdje na mrtvo ime, izbaciše kroz moj izlog i napolju fizički napad opetovaše lopatištima i sikirištima.”

U kafanu ulaze Senči i Sejo i sjedaju za sto do vrata. Dok im Bahrija pravi kahve, dozvolite da vam kažem koju riječ o Ahmi…

*

Ahmo ”Udure je” jedan je od najboljih ljudi koje poznajem. Ima sedamdesetijednu godinu, voli popit’, vozi žutog pasata karavana, lovac je i automehaničar. Kada su ljudi u pitanju uvijek je spreman na dvije stvari: pomoć’ im i zajebat’ ih. Pomogao je taj svakome ko god je za pomoć pit’o. A zajebaće te pit’o ga ti ili ne pit’o. A ne znam od čega bi ti bilo da ga pitaš za tako nešto.

*

Da krenemo redom. Bahrija je trenutno zauzet pa ću vam umjesto njega ispričati kako je sam postao žrtva Ahmine ”komspiracije”. Bilo je to osamdesetisedme. Bahrija dovez’o Pezejca Ahmi na džabnu popravku. Ler mu, čini mi se, nije valj’o. Ahmo ”imtervenis’o” nešto oko ”kamburatora” i zaključio jedno.

”Ne valja, brate, nikako. Nema u Bosni onoga ko bi ti ovo mog’o popravit’.”

”Pa šta mu je?”

”Luft fufna je stradala skroz na skroz.”

I Ahmo ”Udure je” ubijedi našeg Bahriju da ima dvije ”artelnative”. Ili kola na smeće, ili da ode do jednog majstora u Crnoj Gori, daće mu on adresu naknadno. Taj jedino nabavlja te luft fufne. Bahrija sjedne u auto i zaputi se u tu neku vukojebinu crnogorsku. Kad je doš’o tamo, brkaliji jednom objasni ko je, šta je i zašto mu treba luft fufna.

”A reci mi avetinjo, da mi te nije poslao Ahmo ”Udure je”? Kakva luft fufna, ne postoji to junače, ali da ti kažem nisi prvi kojeg je on tako zajebao.”

Crnogorac okrene koji put šarafcigerom pod haubom i uštima mu paljenje.

”Koliko će me to koštati?”’

”Ma ništa. Pozdravi mi Ahmu kada ga vidiš.”

*

Senči, onaj proćelavi što sjedi do prozora i stalno šara okicama, umalo zbog Ahmine domišljatosti glavu ne izgubi. On je prije rata radio u Željeznici, bio otpravnik vozova. A Ahminog sina zaposlilo da radi u magacinu, što će reći utovara, pretovara i istovara vagone. Svi željezničari su imali nekakvu zajedničku prostoriju, gdje su se presvlačili i ostavljali stvari. Tada se ručak nosio od kuće. Desio se taj slučaj da je uvijek neko ostajao bez ručka jer bi misteriozno bio pojeden prije pauze. E sad, znalo se ko ručkove tamani, jer je jedino Senči halovijes’o dok su se drugi znojili i rintali. Ali mu se nije moglo stati u kraj. A da vam kažem, što žena u Ahme umije gulaš napraviti, nema ga onakvog ni u restoranu. I bezbeli da bi Ahmin mali zatek’o praznu kanticu na pauzi kad god bi Radenka gulaš pravila. Čuo za to Ahmo i dohak’o Senčiju. Kako? Zapovijedio Radenki da napravi gulaš kakav nikada do tad nije napravila. I šejtan ga odnio, nadrobio toliko listova tatule (narodni laksativ) u kanticu s gulašem da se od te količine mogla usrati cijela Željeznica. Isti dan Senči je završio u bolnici, sedam dana mu je duša u čmaru bila, pa ni tam ni vam. Niko osim Ahme i Senčija nije znao uzroka Senčijevom sranju, sve dok se priča sama od sebe nije pročula…

*

Red dođe da kažem koju riječ i o tome kako je Sejo nadever’o sa Ahmom. Sejo ima dva kontradiktorna ćeifa. Voli pare i kurve. Dobro gledajte ko će platiti one dvije kahve što piju Senči i on, jer garantujem da je Sejo zaboravio pare kod kuće.

Kad se stadoše oni sumnjivi lokali po Arizoni otvarati, Sejo umalo da se skroz na skroz ne raskući. Žao mu para da se ne može opisati, ama opet veći strah mu da će kakvo novo jadno dijete jal iz Ukrajine jal ti odnekle drugo doćerati, a da ga Sejo neće i tu malo umočiti. Kad mu se ispraznio buđelar, požalio se Ahmi.

”Ahmo, šta da radim? Draga mi para, al’ bez pičke ne mogu.”

”Ženi se.”

”Gluho bilo, ja hoću da jebem, razumiješ li ti mene, a ne da se sikiram.”

”Ma ne beri brige. Zna Ahmo rješenje i za to. Naćemo ti neku koja je malo sporija, tek toliko da se non stop smije na tebe.”

I sutradan, Ahmo ”Udure je” Seju upozna sa Nevenkom. Nevenka pička i po, milina je pogledati. I sve se smješka kada Seju gleda. Uskoro bi svadba, na Ahmin račun. Za jednim stolom Sejina rodbina i prijatelji, ono malo radoznalih besposličara, a za drugim šestorica Nevenkine braće, drvosječa iz Majevice k’o od Majevice odvaljenih.

Od svadbe nije prošla ni hefta, kad eto ti Seje u Ahminu radionicu.

”Ahmo brate, šta mi ono napravi.”

”Šta je Sejo, pobogu?”

”Pa s ludom me ženom oženi. Prvo jutro, ustala i uključila ringlu da nam skuha kahvu. Jedna ringla na peći se užarila, a ona čajluk metla na drugu i čeka da voda prokuha. I kada je skontala valjda da je bio vakat da prokuha, nako hladnom nam zalije kahvu. Koncentracija joj je nula. Odmah potom…”

”Pa sam si rek’o da samo budala može pametno žensko oženiti.”

”Joooj majko, pusti sad to…”

”Pa razvedi se…”

”Ama kako ću, kad su mi ona šestorica aždaha zaprijetila da će mi od kurca sudžukicu napraviti ako čuju da šaram ili seju im kako god bilo nasikiram.”

*

Popili ste svoje. Šta čekate? A, to. Hoćete da znate kako je mene Ahmo zajeb’o. Pa kad me već pitate. Ahmo me zadužio u ratu, na Liporašću. O tome ne mogu i neću. A dubljak je i to, što da vam pričam. Četerestreća mi je, nemam nigdje nikog svog i nigdje ništa svoje nemam. To treba da znate zbog onog što kanim da vam ispričam. Jutros oko tri ili četiri, bio sam kod Senade u kafani kada su ušla trojica. Čujem ja, pričaju kako su u Bahrijinoj kafani na mrtvo ime prebili Ahmu. Ubili ga. Je li istina, pitam i drugi mi kažu da jeste. Izađem, odem u ono malo svoje šupice po kalašnjikov, vratim se kad ono: nema ih. Nejse. Svratim do Hajata. Bili i otišli. Dobro. Navratim i Kod Avdage. Vidim sjede sami za stolom. Pitam konobara koliki je njihov ceh. Imao sam toliko para da mu i za bakšiša ostane. Izvadim kalaša ispod vijetnamke i bum, bum, bum, jebem im mater svetrojici. I eto, dok vam ovo pričam, murija je krenula u potragu za mnom. Svratili su prvo u Hajat, vidili da me nema. Otišli su kod Senade, ni tamo me nisu našli. Tako su od kafane do kafane pitali za mene, dok nisu, eno ih na vratima, došli i ovamo…

Eto kako me Ahmo zajeb’o. Ubio sam zbog njega. I ako me pitate, opet bih…