Underwhelmed SoulSurfers©
Od sada, roman SEVDALI MANTRA, autora mene, Bosansckog, cije postove ste imali priliku ne/procitati na Tersaoni, mozete naruciti i u najvecoj online knjizari u BiH.
Link: http://www.knjiga.ba/Knjizevnost/Romani/Trileri/Sevdali-mantra_K4231.html
O cijeni, načinu i dometu dostavljanja – na linku.
Bosanscki
“Možda sam trebala nazvati”, pomislila je zureći u tamne prozore: “Kasno je, a i odveć je vremena prošlo… Prokleta impulsivnost. Prokleta… Bože, samo se ja mogu uputit u sjeverne krajeve bez kaputa…” To je vjerovatno bio odlučujući momenat da uđe u zgradu, stiskajući onu tanku jaknu oko sebe. To, i činjenica da nije imala novaca za hotel. Zgrada je bila sablasno tiha za ovaj grad. Možda stoga što je radni dan, možda što je ponoć već prošla. Zastala je pred vratima i grčevito stiskala ključ u ruci: “Ne bi mi dali ključ da ne žele da dođem. Zar ne? Rekli su bujrum, kad kod ti bude trebalo… Prošlo je vremena… Možda su promijenili bravu. Kasno je. Ponoć je prošla” Već se počela okretati, kad joj se ona prokleta riječ opet usadi u mozak:
“Deložacija.”
Polako, bojažljivo, otključala je vrata, povukla za sobom ono koferče i ušla u mračni hodnik. Sablasna tišina. Tek što je par koraka napravila kad joj se lice sudarilo sa paučinom. Vrisak je prekinuo tišinu tek na momenat. Dok je proklinjala svoje iznenađenje nad malo paučine i ponavljala u sebi besprijekorno uvježbanu rečenicu: “Samo par dana, dok se ne snađem,” shvatila je da niko ne izlijeće iz mračnih soba.
Činilo se da, s prvim lijepim vremenom, izbijaju iz lijeha u podnožju Velikog parka, baš kao da ih je tamo prethodne jeseni posadila i ostavila neka nevidljiva ruka. Za prvomajskih uranaka i školskih izleta, mileći ka Vrelu Bosne, prolazili smo pored njihovih bezbrojnih grozdova u Aleji. Psovali smo ih onda kada bi, poput sjena rascvalih lipovih krošnji, prekrili i zauzeli sve neoštećene klupe na Wilsonovom, tjerajući nas da se, prislonjeni uz stabla, ljubimo stojeći.
Djeca cvijeća – zvali su sami sebe, naivno i lirički. Hašišari, zvali smo ih mi, prezrivo i mahalski. Nevješto su prstima prebirali po žicama svojih jeftinih čeških gitara pokušavajući opjevati kalifornijske snove, nudeći svijetu ljubav kao smisao i mir kao rješenje. Pogledi su im bludjeli ravno kroz nas, u potrazi za postojanjem u kom sreća jednoga dana doista nalazi svoj dom. Raspletenim kosama i bosim stopalima pokušavali su, po zraku i po pijesku, pisati manifest o istinskoj ljudskoj slobodi.
Oni su voljeli čitav svijet. A mi, mi nimalo nismo voljeli njih.
Kao što svaka ‘tica svome jatu leti, tako kafanske priče, kada nestane cuge, cigara i zajebancije završe-pa gdje drugo nego u politici. Tako se evo pola sata prepiremo i ubjeđujemo: koji je Visoki Predstavnik do sada bio najviši? Meni se onaj švabo učinio povisok, samo je bio malko pogrbljen pa mi je teško nametnuti stav. Lajčak je onako, osrednji, ali ima onih koji smatraju da televizija malo doda u širinu, nauštrb visine. Pedi je bio majušan, ali je zato vozio motokultivator i gacao po bosanskim poplavama.
Onda smo, preko dileme ko se više zajebao-oni što su glasali ili oni koji nisu, došli do stranačke pripadnosti. Podijelili smo se na zelene, crvene i neutralne. Neutralan sam bio ja, pa su se počeli jagmiti oko mene.
”Polako gospodo, ja ću biti član isključivo one stranke koja će bez pogovora poštivati moje pravo na apsolutnu apolitičnost.”
Nakon što smo se Voji Kalašnjikovu složno najebali matere, a Sanaderu preko konobara poslali poruku ”Ćopiće ga Branko i baciti s mosta”, obreli smo se u vanjskoj politici. Skontali smo da bi se naši trebali ponuditi Americi da one štitove instalira u BiH, pod uslovom da na njima zaposli našu omladinu, makar na betonažama. Jedino treba dogovoriti da te preusmjerene rakete ravnomijerno padaju po Federaciji i RS-u, da se ni jedni ni drugi ne bi bunili. Da ne bude ”Banjalučke rakete završavaju u Sarajevu. Pa ja, jesu li te raketle pravljene u Teheranu ili nisu?”
Tako smo se nesvjesno vratili domaćim aktuelnostima. Čitao sam negdje da se Milorad Dodik nakrao para pa pravi vilu i nekakvo lovište od milion ojra, i to u Srbiji. Pa sam skontao da bi svi naši političari trebali slijediti njegov primjer. A onda ta lovišta naseliti hajvanima koji su glasali za njih, pa ožeži. Rokati prvo penzionere po zemlji, oni su puzajuće životinjice, pa onda malo one koje trče, a na kraju leteću perad, omladinu koja se stalno nešto vrzma oko grane.
Jebem li ga, vidi ti to, kažem našim građanima, kod nas su političari zamijenili sportiste, glumce, pjevače, književnike… i samo se o njima priča. Te Haris je puk’o, te Tihić ima lice za naslovnice, te Adnan ovo, te onaj ono… Još kada se svi oni ugledaju na Sarkozija pa se počnu mahom razvoditi od svojih oštrokondži… Jebote, skupe dodatne političke poene, a još se kutarišu brige koja ih je, haman, i napravila dobrim političarima.
I na kraju sam usmeno poručio našim građanima da ni ne pomišljaju na građansku neposlušnost, čak ni onda kada nam skupštine izglasaju kolektivno samoubistvo.
Post scriptum: Kada kažem političari, neka ne bude zabune, ne mislim Na Željka Komšića i Marka Vešovića. Oni su ljudi.
On, sojević i potomak prvih begova u Bosni, eno ga sjedi na divanu i dršće od hladnoće. Do jučer živio u bonluku, šerbetom konja pojio, rakijom se umiv’o a šampanjcem iz Beča abdest uzim’o, a vidi ga sada. Kažu da je u prve dvije hefte kako je ova zima počela prvo seharu, a onda i kredenac izlomio i izložio. Kada mu je duhana ponestalo, čibuk je istes’o i ispušio. Paturike u mast za kundure umače i od toga živi. Ali taj nije naučio uzajmat’, jordami k’o i do sad. A nejma se vala od koga ni uzajmit’. Takav je vakat doš’o, u Gradačcu sve fukara do fukare. A opet, narod nekako bogatiji što je beg siromašniji. Pun im stomak, a duša na mjestu kada se pusti priča da je beg spao na prosjački štap.
Mnogima od vas nije pravo kada mi priča ode u dubljak. Zato vam neću saopćiti otkud to ja jutros u Bahrijinoj kafani. Počećemo od razbijenog izloga, obogaljenih stolica i pohlupanih čaša. Poželićemo Bahriji dobro jutro i sjesti za šank. Sačekaćemo da Bahrija odnese džoger i kantu u vanjski wc, vrati se i natoči meni jedno popravno. Vi naručite šta vam je merak…
Iz sjemena tišine
Koje koitus zasadi u papirne maramice
Nikne novi zid između nas.
Žalio bi se kako te bole leđa,
Kako imaš problematičnu prostatu.
Pričao bi mi o kolegi s posla
Kojem je pukao čir na želucu.
Ali se fetusi riječi pretvaraju
U ugrušak sline u tvom grlu,
Koji nikako da progutaš.
Oblačiš se. Zapravo
Sakrivaš od mene
Mlohavost koja
Pred nama obara glavu
I nijemo bulji u pod.
Muče te razlozi
Zbog kojih bi morao
Biti negdje van ove sobe.
Zato žuriš.
Otvaraš vrata i zastaješ na trenutak.
Stvaljaš ruku u džep.
Kćeri, vidiš li negdje tatin
Izgubljeni pogled?
Vraćaš se.
Ostvaljaš mi džeparac na stolu.
I odlaziš bez riječi.
