Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Kada jednom u mladosti postaneš profesionalni bjegunac, nemaš puno stvari sa kojima bježiš. Onoliko koliko stane u kofere, po jedan u svaku ruku, pa to uprtiš sa sobom. Kada bježiš od sebe i koferi su preveliki luksuz. A i nezgrapni za ono sto nosiš – sjećanja.

Odlučiš ponijeti sjećanja tek koliko stane u šake, tek toliko da ne zaboraviš ko si, onda shvatiš da se bijeg i sastoji u tom zaboravu, pa nesretan širiš prste, pustajući sjećanjima da cure na tlo, nadajući se da ćeš se sutra probuditi kao neko drugi, bolji, neko čija će sjećanja biti vrijedna pamćenja.

Ponavlja se ova stvar iz noći u noć, iz godine u godinu, the eternal sunshine of the spotless mind, dok, naposlijetku, jednom ne digneš ruke. Ko na sebe, ko od sebe, ko od bježanja. Sjedneš iscrpljen i prazan na tlo, znaš da nikad nećeš biti neko drugi, osvrneš se oko sebe, da ti je barem biti onaj prvi, onaj od koga bježiš, gledaš da nije šta ostalo od tvojih sjećanja koja si raskalašno razbacivao poput bezvrijednih dinara.

Dalje »

Od sebe doista ne možeš pobjeći. Ta istina je tako jednostavna i očevidna, da je nevjerovatno što se ljudi, uglavnom, ne usuđuju sagledati je. Pa se pitam – kako li je strašno to od čega bježiš, kad ni ne stigneš vidjeti da se saplićeš, da se zapravo ne pomičeš iz mjesta? Bježiš od bola, bježiš od patnje, bježiš od… sebe. Jer, nije lako biti JA. Nije lako biti TI.

Umjesto toga, ljepše je biti neko DRUGI. Neko drugačiji. Jednostavniji. Pametniji. Ljepši. Bogatiji… kako god hoćeš, samo da je drugi i da manje boli. I onda počinje bježanje od sebe. Uh, ljudi moji, koja je to strka. Neopisiva.

Mada… ne budeš ti toga svjestan, te grozničave mrtve utrke. Ti vjeruješ da se usavršavaš, postaješ bolji, pametniji, zreliji, iskusniji. Odrastaš, a sve u paničnom bijegu od sebe. Onda, jednog dana, ispunjavaš neki upitnik i podigneš karticu s rečenicom na kojoj piše “Volio bih biti sretan kao sto drugi ljudi izgledaju sretni”. I tada te dokači. Ona istina od koje svo vrijeme bježiš i koja te svo vrijeme, kao sjenka, prati.

Dalje »

Ima dana kada se čovjeku naprosto više ne živi. Što od tuge, što od jeda, počesto iz očaja, još češće iz dosade… Razmišljam tako kako bi bilo tek prestati živjeti i shvatim da me razmišljanje nikamo ne vodi. Za ove stvari potrebna je akcija. Odlučna akcija koja dovodi do konačnog, hm, rješenja.

Sam čin oduzimanja vlastitog života je neka vrsta potpisa na ono što jesmo, tj. što smo bili, način na koji to uradimo nas definira kao osobu, kao karakter, kao muškarca ili ženu. Čak ni u tim stvarima nismo isti.

Na svakog muškarca koji se pokuša ubiti dolaze četiri žene koje su pokušale isto. No, na svaku ženu koja se zaista ubila, dolaze četiri muškarčine koje su uspješno okončale svoj pokušaj. Iz toga mogu zaključiti da:

1. Žene promašuju, i
2. Kod žena je sve drama, čak i kada se, tobože, ubijaju.
Dalje »

U početku bijaše žeđ. Žeđ za znanjem, za smislom, za pivom. Ponajviše za pivom. Onda pive nestade.

Potom je došla radoznalost. Ona je zavirivala po ćoškovima, podrumima, tavanima. Onda je radoznalost dohakala proverbijalnoj mački. Usput.

Boleštine su dolazile i prolazile, kako koja, samo je tersluk ostajao. A pošto se, kažu, pravi prijatelji poznaju tek u nevolji, ja prigrlih svoj tersluk kao nešto najrođenije.

Tu se mi izgrlismo, izljubismo, potapšasmo se po ramenima i nastavismo kroz život kao nerazdvojni jarani.

Tersluk me je održao na pravome putu: nikad nada, nikad pusto beznađe, već onako sredinom… umjereni očaj, bez previše bihuzurluka. Pretjeran bihuzurluk, to znaju svi upućeni, škodi tersluku.

Nikakvih naprezanja, nikakvih očekivanja. Prošlost je već izmakla iz ruku, budućnost ni na dohvatu istih. Sadašnjost (i stvarnost) uglavnom sivo-crna. Samo je smrt svakim danom bliža. I penzija. To mi je drago. Mislim, zbog penzije. Nikakvih naprezanja, nikakvih očekivanja. Nikakvih maštanja, tek poneko sjećanje.

Sjećam se, recimo, kako je Alija tražio veću lopatu i potom sišao u rudnik.

Kopati.