Ugasi svjetlo u predobro znanom, studenom prostoru što si ga do sada zvala svojim životom, oprosti se, bezglasnim poljupcem, sa onima koje ostavljaš za sobom, zakračunaj bravu na vratima teškim katancem zagubljenih sjećanja, okreni se od svijeta i kroči prema meni. Zakorači bosim tabanima po čavlima dugim devet palaca i kucanim devet godina. Toliko, naime, ljubavi treba da dozre i da se porodi. I da, znam da boli. Znam po sebi, da prvih je sedam hiljada koraka uvijek najteže. Nakon toga bol rastoče crvi ataraksije i ona ustupa mjesto blaženoj ravnodušnosti.

I ne brini, jer sve do tada i mnogo svitanja nakon toga, s tobom ću koračati ja. Ruka u ruci… znaš već. Priđi mi, dok čekam na uglu tvoje ulice, ispod nakrivljene svjetiljke koja jantarno žmirka treperenjem moga srca. Priđi mi, otkravi me vrelim dahom sa usana svojih i pruži mi ruku.

Stani.

Sa svoje ruke, na čijem dlanu nosiš ispisanu moju sudbinu, moraš saprati kajanje i bijes, agoniju i sumnju… sve. Sve osim grijeha; da barem u tome budemo čisti. Jer, samo se zbog takvog grijeha i vrijedi odreći ovoga čega se mi upravo odričemo.

Stoga se nećemo kajati, jer koliko god suzama natapali jalovu zemlju pod nogama, iz nje neće izniknuti cvijet oprosta. Kajanje je za slabe, za one koji ne smiju sudbini prkosno pogledati u oči, niti su, pak, u stanju oboriti pogled i pomiriti se sa njom. Nećemo se prepustiti ni bijesu, koliko god privlačno izgledalo uzvratiti udarac i prekrižiti svijet onda kada on prekriži tebe. Bijes je za slijepe, za one koji ne vide cilja, pa bi sav svoj otrov i jed istresli koliko sada, utopivši u njemu i sebe i druge.

Agoniju i sumnju ne bih, hvala, s njima smo živjeli do sada, a mučno je s takvim gostima dijeliti postelju i dušu. Njih ćemo prepustiti neodlučnima, onima koji se ne usuđuju pustiti da im ono što imaju iscuri kroz prste, kako bi, slobodnih ruku, posegnuli za onim što žele.

Mi ćemo biti slobodni. Slobodni od kajanja, slobodni od bijesa, slobodni da isprepletemo prste u mraku, i sa njima naše udove, duše i misli, i da ih ne rasplićemo sve do samrtnog hropca. Slobodni da život provedemo stiješnjeni, priljubljeni, srasli jedno uz drugo, taman da se između nas ne može smjestiti ni kap rose, ni trun prašine, ni zrno pijeska, ni sjeme zaborava. Slobodni da se predamo ljubavi, slobodni da volimo, da zarijemo zube jedno u drugo i da se, poput jabuka, izgrizemo do okrajaka požude i strasti. A potom, u slast, prožderemo i njih. U mrvi vremena između sada i vječnosti, ispisat ćemo, slutim, knjige i knjige sladostrašća.

Ti ćeš, za mene, proplesati noć. I onu slijedeću. I onu što dođe nakon nje, a moj će se svijet okretati oko tebe.

Bit ćemo jedno drugome Zapadni grijeh. Odreći ćemo se Sunca i svoje vrijeme mjeriti mjesečevim mijenama. Šivat ćemo noći jednu na drugu i našoj ljubavi istkati prekrivač od zvijezda. Uplest ću ti vjetrove u kosu da urlikanjem najavljuju i slave dolazak tvoje ljepote i moje nerazboritosti. Podastrijet ću pod tvoje noge ovo malo taštine da ne bi ukaljala stopala dok gaziš lokvama ljudske kvarnosti. Hvatat ću ti dah dok budeš spavala i njime rositi okna, crtajući po staklima našu sreću, da te, uz svježe kifle i kafu s mlijekom, sačeka kad se probudiš.

Neću ti dati da se osvrneš, nikada, niti ćeš ti isto dopustiti meni. Umjesto toga, ostat ćemo očiju čvrsto prikovanih jedno za drugo. Bez imalo oklijevanja. Bez kajanja. Bez bijesa. Bez sumnje. Samo ljubav.

Zbog te ljubavi, ja čekam na uglu tvoje ulice, ispod nakrivljene svjetiljke koja usplahireno pulsira skupa s mojim srcem. Duboko u sebi, međutim, potpuno sam miran. I posve siguran. Nije me strah, nimalo. Jer, znam da, odrekavši se svega, u tvojim očima nalazim sve što mi treba i što bi mi ikada moglo trebati.

Iskupljenje.

[See post to listen to audio]

Djeca cvijeća – zvali su sami sebe, naivno i lirički. Hašišari, zvali smo ih mi, prezrivo i mahalski. Nevješto su prstima prebirali po žicama svojih jeftinih čeških gitara pokušavajući opjevati kalifornijske snove, nudeći svijetu ljubav kao smisao i mir kao rješenje. Pogledi su im bludjeli ravno kroz nas, u potrazi za postojanjem u kom sreća jednoga dana doista nalazi svoj dom. Raspletenim kosama i bosim stopalima pokušavali su, po zraku i po pijesku, pisati manifest o istinskoj ljudskoj slobodi.

Oni su voljeli čitav svijet. A mi, mi nimalo nismo voljeli njih.

Naprotiv, doživljavali smo ih kao što se doživljavaju prosjaci i maloumnici, iritantni balast koji se trpi i podnosi, sve dok ti se ne ispriječi na putu ili ti se ne obrati, dajući ti time dozvolu da na njemu iskališ svoje frustracije i svoj nakupljeni bijes. Čak i u prolazu, postranični pogledi što smo ih, s visoka i preko volje, upravljali ka njima su uvijek bili podrugljivi, a žaoke naših riječi bez iznimke zajedljive i zlobne.

Siromašni imanjem i nižnji mudrošću, ali prebogati snovima, oni su svoje pokore podnosili strpljivo i sa prvim slijedećim sutonom opet pjevali o ljubavi. Njihove zablude mi nismo dijelili, njihove snove nismo željeli razumjeti, a njihovu nadu nismo imali… Ona nam, zapravno, nije ni trebala. Mi smo, naime, znali bolje – za razliku od njih, znali smo pravo stanje stvari.

Samo nam je ljubav potrebna, pjevali su oni. Potrebna ti je samo lova, izrugivali smo se mi.

Stvarnost ćemo promijeniti tako što ćemo je učiniti ljepšom i boljom, maštali su oni. Stvarnost će promijeniti nas, tako što će od nas načiniti ružnije i lošije ljude, spuštali smo im mi.

Mir može okončati rat, sanjarili su oni. Samo rat može nametnuti mir, odjekivale su detonacije naše nemilosrdne logike.

Da… mi smo doista znali bolje. Znali smo da se tajna postojanja ne krije u redoslijedu akorada i treperenju žica, da se ljudska savjest ne da olako oprati, a ćud ispeglati, poput izblijedjelih traperica, da se pregršt lijepih želja očas rasprši pred naletom vihora obijesti i pohlepe. Znali smo da se ne vrijedi zaludu truditi i traćiti svoj život na gluposti kao što su neostvarive i nedodirljive iluzije i da, umjesto toga, treba živjeti.

I mi smo živjeli, sa svojim jednodnevnim ambicijama, svojim malenim pakostima, sitnim šićarima i zrncima radosti, zadovoljni time što nas život ne može toliko razočarati koliko mi možemo malo od njega očekivati, baš štoga što znamo kako otkucava njegov hrđavi mehanizam u krvavoj i ljigavoj mu nutrini. I svaki puta kada bi nas sudbina kurvanjski odvalila po plećima, mi bismo se, ošamućeni, otresali po ramenima, zadovoljno primijećujući kako smo, eto, opet preživjeli, jer smo i na ovaj udarac bili spremni.

Umjesto da beskorisno sanjarimo i propovijedamo ljubav, mi smo naučili da se nosimo sa životom tako što smo sve njegove ćudljive hirove prihvatili kao neminovnost. Usvojili smo da je rat ljudskom rodu svojstven kao i meso sa roštilja, pustili smo sujetu i mržnju u svoje društvo i dopustili im da nas uzmu pod svoje okrilje, bijedi i patnji redovito dajemo danak, jer su nas odavno zastrašile i potčinile svojom snagom i moći… Bili smo mudri jer smo znali koliko malo toga možemo promijeniti, a koliko puno toga moramo bespogovorno trpiti.

Da, doista smo znali bolje, a danas, čini mi se, znamo najbolje. Umjetnost preživljavanja smo doveli do savršenstva, samo smo, u svemu tome, postali manje ljudi nego što smo to bili kada smo kročili u ovaj život. Ratovi nam više ne smetaju, niti nam se protiv njih diže glas, mizerija nam je prihvatljiva utoliko što će danas zakucati na vrata nekom drugom i odvesti ga u carstvo očaja, a nas ostaviti na miru, na sveopće urlikanje i riganje mržnje oko nas rezignirano sliježemo ramenima i pojačavamo muziku, svako u svojim slušalicama, a posvemašnja trulež nam dođe kao fashion accessory i Zeitgiest istodobno.

Danas smo tu gdje jesmo, zato što smo tako odabrali. Pametno i mudro. Realno, za razliku od djece cvijeća.

Njih ionako već odavno nema, po našim parkovima i na našim klupama. Oni su prerasli svoje snove ili su snovi prerasli njih, preobrazivši se u noćne more što su ih, prije svitanja, proždrale ili protjerale s onu stranu razuma. Čudnovata, nikome potrebna omaška socijalne evolucije, nestali su sa naših ulica, baš kao što je i mantra ljubavi iščezla sa naših usana.

Oni rijetki među njima, osamljeni i prezreni, oni koji su preživjeli ne odrekavši se svojih ideala, danas se, ako to požele, mogu smijati nama. U svojoj smo osionosti, naime, tvrdili da znamo bolje i možemo više, a nismo uradili ništa. Svijet nismo ni pokušali promijeniti, a oni su, uprkos svojoj naivnosti, ili upravo zahvaljujući njoj, to ipak uspjeli.

Ratove nismo probali zaustavljati, jer smo znali da se naš glas ionako neće čuti. Njima, pak, nije bilo važno hoće li se njihovi glasovi čuti i hoće li ih iko saslušati i poslušati, bilo im je bitno da urade pravu stvar i, baš zbog toga, ratovi su stali, barem dijelom zbog njih. U dubini duše, oni su morali znati ili osjetiti da se njihovi snovi neće ostvariti, ali ih to nije učinilo manje vrijednim. Oni su sklopili oči, skupili hrabrost, skočili… i stigli do Mjeseca. Mi smo odlučili, otvorenih očiju, čvrsto stajati na zemlji… i ostali tonuti u živo blato historije.

Danas bih volio reći da razumijem i pjesme i snove, i vizije ljubavi i držanje za ruke, volio bih priznati da sam možda bio u krivu, volio bih… ali nemam kome. Mogu samo zapaliti mirišljavu svijeću sjećanja na djecu cvijeća, cvijeća čije je latice vjetar vremena već odavno sparušio i raznio na sve strane.

– U nadi da će jedan gitarski riff, koliko ovih dana, svetom vodicom sjećanja poškropiti preostali dim onemoćalog sarajevoskog hašišarskog duha –

“Stvarno? Pa to zvuči isuviše sjajno da bi ostalo neiskorišteno!” – prihvatio sam njenu prozodiju, pa, prigušivši lažno oduševljenje u svome glasu, dodao – “Samo… tu postoji jedan problem…”

“Problem?” – uskočila je samouvjereno – “Ne vjerujem da postoji problem koji mi ne bismo mogli riješiti. Uostalom, recite.”

“Problem je u tome što ja nemam dugova.” – rekao sam, a iskra ponosa se zacaklila u mome glasu – “Ja nikome ne dugujem novac.”

“Nemate dugova?” – upitala je, više iskreno iznenađena, negoli razočarana – “Ali danas svi imaju dugove! Naš se posao sastoji u tome da ljudima pomažemo da se riješe svojih dugova. Kreditne kartice? Hipoteka?”

“Moram priznati… sad se već osjećam neugodno, čak i pomalo krivim.” – uzvratio sam na njeno iznenađenje – “No, ja dugova, svejedno, nemam. Šta ćemo sad? Mogu li se nekako zadužiti, pa da vam se javim?”

“Gospodine, ta nemojte se tako šaliti.” – prekorila me je – “Budite sretni što nemate dugova. Ne možete ni pretpostaviti koliko dugovi opterećuju nebrojene ljude… uostalom,bolje mi je da idem pomoći nekome drugome, a vama želim ugodan dan.”

Klik.

Djevojka koja ljudima iz ruku uzima puno sitnih dugova, pa im ih vraća natrag pretvorene u jedan krupni, je krenula dalje, niz svoju listu imena i brojeva, uvjerena da će im svojim poletom pomoći da se riješe velikog bremena i nadajući se da će do vikenda zaraditi dovoljno novca za malu crnu haljinu koju priželjkuje još od dolaska u veliki grad. Ja sam se, zavaljen u naslonjač, prihvatio knjige, pokušavajući da na iščitanu stranicu nakalemim slijedeću, i da tako dovršim rečenicu usred koje me je, prije par minuta, prekinula elektronska imitacija telefonskog zvona.

Pogled mi je, međutim, spadao sa rubova knjige, pokušavajući se otisnuti u daljinu, a nad glavom mi se valjao narogušen crni oblak slutnji i strahova, iz kojeg su, ubrzo, počele rominjati prve misli. Kako se usuđujem, tako olako i tako uznosito, proglasiti sebe slobodnim od dugova? Otkad sam ja pozvan presuditi dugujem li ikome išta i otkad se to dugovi mjere isključivo novcem? Šta je, recimo, sa olako datim, pa iznevjerenim obećanjima? Šta, pak, sa izmamljenim uzdasima i neispunjenim čežnjama?

A šta, opet, sa bezočno smišljenim i lažima i drsko sklopljenim obmanama, izrečenim tek da bi se zadovoljila moja sebična tjelesna želja ili istalio kakav sitan duševan ćar? Kako mogu zaboraviti sve te konce i niti kojima se uvezah sa drugima, kojima svoju sudbinu isprepletoh sa inim sudbama, pa se sada, rahat od pamćenja i obraza, proglašavam nedužnim. Jer, nedužan je, valjda onaj koji nikome ništa ne duguje. Beli je sve dugove poplaćao, ili se nikada nije ni zaduživao.

Ja… nisam od takvih. Zadužili su me, a zadužih se i sam, još i preko toga. Toliko se zadužih da, kada stadoh redati dugove, ne stigoh ih ni pola nabrojati, a već shvatih da ih vratiti ne mogu. Zabljesnu mi pred očima crveni saldo na računu sudbine, odakle povlačih i šakom i kapom, posuđivah neštedimice ni ne znajući da posuđujem, niti me ikada, pri tome, presrete misao da će tome što uzeh, osvanuti dan dospijeća. Jedan od ovih dana, možda baš ovaj današnji.

K vragu, kako da otplatim komadinu života i dobar dio sebe što ih posudih od drugih? Kako da počnem, od zaboravljenih zakletvi, od zaboravljenih obećanja, od silne oholosti kojom se ogriješih o druge? Kako da sakupim toliko gotovine kad svoj obraz triput otpisah na mjenicu? Da proglasim duševni bankrot, podvučem crtu i počnem iz početka, iako ću sve svoje povjerioce i dalje morati gledati u oči? Da pozovem onog kome sve poslah na početku ovog pasusa, tog krijumčara ljudskih duša, pa da njemu ponudim i svoju? Dajem je jeftino, i ne tražim mnogo zauzvrat – nikakav vječiti život i neprolaznu mladost, već samo otpis od dugova u ovom, prolaznom i malo mira u starosti. Ima li ko, poput one djevojke, ko bi uzeo sve silne dugove moje, pa ih pretočio u jedan pozamašan, ali dug kojeg bih barem mogao početi otplaćivati? I morao, jer se ne bih mogao pretvarati da ga je nevidljiv i da sam ga opet, poput računa za telefon, negdje zaturio i previdio.

Telefon… je i raspršio moje misli, zazvonivši opet, upinjući se da zvuči poput svojih predaka sa crnim, bakelitnim kućištem i pravim zvoncetom u svojoj nutrini. Podigao sam slušalicu.

“Riješite se svih svojih dugova? Eh, ja sam… opet.” – oklijevajući je započeo isti ženski glas, nesiguran bez vodilje koja mu, sa ekrana, diktira riječi.

“Izvolite?” – rekao sam, gledajući u ćošak na plafonu. Opet se počela hvatati paučina.

“Htjela sam samo reći da sam provjerila vaše račune i da…” – hvatala je dah – “Vi doista nikome ništa ne dugujete.”

“Aha.” – potvrdio sam, sad bez imalo primjese zadovoljstva tom činjenicom.

“Nikome ništa niste dužni.” – ponovila je, pa pridodala – “Samo sebi. Ne zaboravite to… i sad vam stvarno, jer žurim, želim ugodan dan.”

“Također.” – odgovorio sam, odsutno odlažući slušalicu, prepoznajući u ušima zvuk prekinute linije.
Nikome ništa nisam dužan, kovitlalo je među mojim mislima, samo sebi. Kako bi divno, kako olakšavajuće, kako oslobađajuće, djelovala ova rečenica kada bi se, umjesto na novčana potraživanja, mogla primijeniti na ona svakodnevna, ljudska. Eh, kada bi moji dugovi bili tako lako otpisani. Igrala je kolo u mojoj glavi ova misao, zavrtivši se poput vihora, poput čigre, poput najbržeg ruleta, sve dok se konačno nije zaustavila na zelenom polju na kom je stajala ništica.

Čovjek, doista, nikome nije ništa dužan. Sve što duguje, sve što uzajmi, što posudi bez pitanja ili ukrade, uzima od sebe. Sve što ostane nevraćeno, ostaje zapisano kao dug sebi kada se knjiga zaklopi. Knjiga sa kojom čovjek, onda polaže račune sebi i za sebe. Pa sve što otplati, sebi otplati. A sve što zadrži, sebi uskrati. I tako svako za sebe – niti ti možeš otplatiti tuđe dugove i grijehe, niti neko može otplatiti tvoje. I svaki tvoj dug nije obaveza prema drugome, on je obaveza prema samome sebi.

Moj se dug, dakako, nije promijenio. Niti je postao manji. Samo su se svi dugovi sakupili u jedan, onaj najveći, a svim su povjeriocima izblijedila imena i razvodnila se lica, pa se, umjesto njih ukazalo ono dobro poznato, lice koje gledam svako jutro u ogledalu.

A s njime ću lako, njega najbolje znam. I njega mi je najlakše prevariti.

Toga se, priznajem, i najviše plašim.

Nije potrebno snivati o nepoznatim, dalekim predjelima, tajnama svemira, i velikim otkrićima da bi dijete sebe, tako lako i tako prosto, zamislilo u budućnosti. Mnogima je, dapače, želja da postanu vatrogasac ili učiteljica najljepša uloga koju si mogu poželjeti u svijetu odraslih, svijetu kojem se raduju i od kojeg strijepe. Neki od nas od svoje treće, pete ili desete godine tačno znaju šta žele postati kada odrastu, ali za većinu nas, ta slika ostaje lelujava i neuhvatljiva.

No, ako već i ne znamo šta želimo biti, mi itekako predosjećamo kakvi želimo biti. A tu se, bez obzira na šarolikost naših djetinjih želja, zapanjujuće malo razlikujemo među sobom. Svi, naime, želimo biti sretni. Želimo biti poštovani od drugih i od sebe. Želimo, napose, biti plemeniti, na neki način pošteni, pravedni i dosljedni u onome što jesmo i što radimo.

Začudo, čak i kada se zapisi naših želja promijene, rukopis, bez iznimke, ostaje isti. Neminovnošću odrastanja i nemilosrđem života, mi ćemo obrisati ono astronaut, nobelovac, muzička zvijezda ili velika pjesnikinja koje smo, krišom, prislanjali uz naša imena i zamijeniti ih nečijim skromnijim – kontrolor letenja, petrohemičar, novinarka… ali će, pri tome, naša predstava o ostvarenju vlastite sreće ostati neizmijenjena. Štoviše, ako se zadesi da nas život baci na dno ili prebaci sa one strane zakona, mi ćemo se i kao dileri, kriminalci ili prostitutke i dalje trsiti da sačuvamo predstavu o sebi kao plemenitim ljudima, koji zavrijeđuju poštovanje i pravo na vlastitu sreću. Otuda i naizgled paradoksalno ustrajavanje mafijaša na svojim kodeksima i na izvitoperenom poimanju časti.

S vremenom, naše želje bivaju ispisane i izbrisane toliko puta da nam, naposlijetku, i rukopis zadrhti. Ili ostanemo bez želja koje bismo mogli zamisliti i riječi kojima bismo ih iskazali. Pa nam se učini da, zbog toga što nećemo uspjeti dosegnuti snove, nećemo uspjeti ostvariti ni sreću koja nam se, od malena, smiješila u tim snovima. Pokušao si, nisi uspio, i sreća ti je izmakla za sva vremena. Sad ti valja živjeti životom četvrtoplasiranog, onoga koji nije dočekao da se popne do podija, pa mu još samo preostaje da traga za nekom drugom, utješnom nagradom.

No, verzija u kojoj osvaneš na pobjedničkom postolju, ostvarujući sve želje što si ih zamislio uz padalice u davnoj ljetnoj noći, zna biti daleko okrutnija. U njoj se zatekneš na vrhu, okružen onim što si usnio i zbunjen se češkaš po glavi, shvaćajući da sreća i osjećaj plemenitosti i ispunjenja i dalje ostaju nedostižni, daleki poput varljivih zvijezda namiguša. Dok oni koji su nisu ostvarili snove dobiju barem zvečku koja će im uvijek, po želji, otkucavati “a samo je još malo trebalo”, oni koji su uspjeli svejedno dobiju samo šipak.

Onoga što potom uslijedi, mi u potpunosti ne budemo svjesni. A i bolje je što je tako, jer je posrijedi jedan veoma buran proces. Ono što osjećamo i što smo u stanju prepoznati mi opisujemo tek kao posvemašnje razočarenje. Zgadi nam se život i svijet i mi ovakvi kakvi smo u njemu, pa se strašno naljutimo. Razbjesnimo, na koga god stignemo. Neko se naljuti na svijet i prezre ga, neko se posvadi sa Bogom, neko zamrzi okolnosti koje su svemu krive, neko se rasrdi na samoga sebe, neko na one koji su ga donijeli na ovaj svijet…

Iz bijesa i očaja, neki od nas se demonstrativno odreknu glupavih iluzija o sreći, pa iz inata prigrle sebe u stanju u kakvom se nađu u tom trenutku, i potom ostatak života provedu kao mizerna čangrizala, ljudi koji pravo na sreću ne priznaju ni sebi ni drugima. Drugi preispitaju i preračunaju svoje prvobitne želje, pa se preusmjere na ostvarivanje samo jedne od njih: neko se baci na traganje o sreći, podliježući hedonizmu i kratkim materijalnim i čulnim zadovoljstivma koja će pothraniti iluziju; neko se odluči za poštovanje, čineći sve da za sebe, što zasluženo, što nezasluženo, priskrbi i zadrži poštovanje ostalih, a neko se posveti plemenitosti, dajući se nesebično drugima i trudeći se da ovom odlikom, možda, stekne poštovanje i sreću.

Naposlijetku, postoje i oni koji se odluče na izgradnju fasade i održavanje iluzije u životu po svaku cijenu, zaludno se nadajući da će se ona, jednom, ipak pretočiti u stvarnost. Takvi ljudi zaključe da je, ako ništa, važno izgledati sretno i ponašati se sretno, ostaviti utisak sreće na druge, pa da će onda ptičica sreće možda dolepršati i ugnijezditi se u svom, za nju izgrađenom, domu, iako se ne desi ništa drugo osim što raskorak između njihova Schein und Sein postaje sve veći i sve čudovišniji…

Sve ove skice predstavljaju naše priče, moju i tvoju sličicu u kolažu odustajanja od sebe, procesu koji je ljudski jednako koliko i naša sposobnost uspravnog hoda i oponiranja palčevima. Odricanje od dijela sebe je cijena koju plaćamo za pristupnicu u svijet odraslih i ožiljak od čežnje što ga sa sobom nosimo do kraja života.

Zbog toga mi tako rado gledamo svoje slike iz djetinjstva ili fotografije dragih nam osoba iz razdoblja kada su bili mali. Jer, samo na njima vidimo ono bez čega smo, u međuvremenu, ostali. Jeste, bili smo tada i mili i lijepi i bezbrižni i veseli, i iskrilo nam je u očima obećanje da ćemo mijenjati svijet, ali smo, ujedno, samo tada nosili u sebi zametak sreće, poštovanja i plemenitosti, stvari kojih ćemo docnije postati svjesni i, poželjevši ih za sebe, izgubiti ih.

Ali tada, na toj slici (a svako od nas ima barem po jednu takvu sliku), u tom trenutku, bili smo sretni, bili smo poštovani, bili smo plemeniti. Bili smo poptuni.

Prikrade se odnekud nepojmljiva, nikad prije probuđena misao da oni neće razumjeti. I želja da pođeš kući.

Sve što bi imao reći, zvučalo bi tuđe, baš kao i svijet iz kojeg dolaziš. Zvučalo bi grubo i bezosjećajno, poput kuđenja, samoživo i oholo, poput hvalisanja, ili predvidivo i tegobno, poput jadikovke zabludjelog grešnika kad, naposlijetku, ugleda svjetlo i spozna istinu. Svu silu tananih, isprepletenih osjećanja što te razdiru i koja bi želio iskazati, nikako ne bi uspio neoštećene prevesti kroz daljine što si ih svladao, niti kroz vrijeme što je ostalo izgubljeno. Ne bi ih umio pretočiti u razborite riječi i dotaknuti sva ta srca za čijim treperenjem čezneš, već bi one, do ušiju onih drugih stigle izobličene, izazivajući kod njih zavidljive uzdahe, sažaljive poglede ili otrovnu ljutnju.

Shvatiš da se i jezik promijenio, da su se značenja izmetnula i da ih ne uspijevaš sva rastumačiti, jer živom čovjeku nije dato da govori već jezikom jedne duše. Kada oni upitaju: … i kako život tamo?, oni misle na tamo, ono nešto tamo, a ti misliš na život, evo ovaj svoj nasušni. Kada kažeš ‘teško mi je’, oni čuju ‘tamo se teško živi’. Kada kažeš ’sretan sam’, oni čuju ‘tamo se sretno’. Kada kažeš… zato šutiš i ništa ne govoriš, jer zacijelo nećete isto govoriti i jedni druge razumjeti.

A i onaj ko bi razumio, ništa ne kazuje. Niti će kazivati, niti mora. Tišina sve kazuje, a bijeli mermer tišinom pritišće više no svojom težinom. U toj tišini zrcališ sebe i shvatiš da sve ono zbog čega si otišao, sve ono što si trudom napravio i pameću stekao, sve ono za šta si se izborio, sve to blijedi pred onom šačicom petica iz trećeg osnovne, jer njih si, eto, imao kome pokazati, a sve ovo sada nemaš. Shvatiš, na kraju, da tebe nostalgija vuče i rastače između dva vremena, a ne između dva mjesta i da, koliko god bio vješt u putovanjima kroz prostor, kroz vrijeme koračaš u samo jednom pravcu.

Sazriješ, valjda, u tom trenutku kao čovjek, pa polako, nemajući druge, umornim, krzmavim korakom od rodnog doma kreneš prema kući, svjestan da do nje nikada nećeš dospjeti. Sazriješ, baš tada, kao zrno u grozdu na septembarskom suncu i otkineš se od svoje loze, znajući, još dok hitaš ka zemlji, da se na tu svoju lozu više nikada nećeš ispeti.

Danas sam tu, u slobodnom padu ka tlu i nadam se da udarac koji će uslijediti neće biti odveć nemilosrdan. Danas sam tu, svjestan da me, jednom iščupanog iz korijena, ne možeš ponovno zasaditi u tvrdu zemlju iz koje sam istrgnut, niti me, ovakvoga, možeš presaditi u neku mekšu, rahliju i sokovima obilatiju zemlju. Ja sam svoje sokove već odavno nacrpio.

Danas sam tu, zrelo zrno grožđa.

*   *   *

Terroir je izraz koji se, među znalcima grožđa, vina i kahve, koristi kako bi se opisale odlike arome koje se ne mogu objasniti na drugi način, već se pripisuju tlu iz kojeg potiče navedena berba. Iz boje, okusa i mirisa svakog grozda i svakog zrna kahve provejavaju sokovi i elementi, sparine i suše, kiše i mrazovi, sve ono što je natapalo i mrvilo taj komadić zemlje i, pride, još ono što je zemlja, onakva kakva je, sama od sebe ulila u te sokove.

Kad već ne mogu pustiti korijen u ovim dalekim, tuđim dvorima od kamena u kojima sam sada, nadam se barem da će sok koji iz mene potekne, sve ono što uradim, sve što dotaknem i promijenim, sve što ostvarim i ostavim iza sebe kad mene ne bude, nositi jednu filigranski upredenu šaru, taj opori, baršunasti, raskošni terroir bosanskog tla, kojeg, bez obzira gdje bili i gdje počivali, svi nosimo u sebi.

To je stoga što smisao ćutimo tamo gdje pripadamo, a pripadamo, prije svega i ponajviše, tlu koje nas je iznjedrilo. Na istom onom mjestu na kom smo spoznali svijet, najlakše ga možemo razumjeti. Na tom mjestu, na kom smo kušali život, najsočniji su nam njegovi sokovi. Zbog toga svako sidro svoje duše baca tamo gdje je prvi put razabrao zrake sunca kroz krošnju platana u jesenje poslijepodne ili posrnuo u februarskoj bljuzgavici, pokušavajući uhvatiti pahuljice na vrh jezika.

Jednom bačeno, to sidro, poput baobabova korijena, ostaje jedini oslonac, jedino uporište u silnim olujama i neverama života, jedino svjetlo u najcrnjem mraku oceana tuđine, jedina zvijezda na nebu prema kojoj možemo okrenuti svoj krhki čamac da bi se vratili onamo odakle smo pošli, u maleni kutak  što ga zovemo svojim domom. Tek kada znamo gdje se i čemu vratiti, mi možemo otići, jer, bez tog znanja, ni odlazak ne bi bio odlazak, no tek besciljno lutanje zabludjelih beskućnika.

I tako… mi odlazimo.

Neko iz želje, neko iz nevolje, neko svojevoljno, neko prisilno, neko iz potrebe, a neko iz meraka, ali odlazimo. Otišli smo prije dvadeset godina, otišli smo prije deset, otišli prije pet, otišli smo prošlog ljeta, otišli smo jučer. Otišli smo i danas, pa nas je, kao i one prije nas, vjetar usuda kao maslačkove sjemenke raspuhao i razbacao onako kako mu je, ćudljivom, u tom trenu bilo po volji.

Kao i oni što su ostali, i mi koji smo otišli smo: voljeli, plakali, patili, pjevali, varali, slavili; rječju – živjeli, ali živjeli uvijek u nekom međuvremenu, nadajući se da će sve to što proživljavamo, stičemo i gubimo, još jednom slavodobitno poprimiti miris, ukus i boju, dobiti smisao, onda kada se vratimo, kada se ono u međuvremenu pretvori u konačno. Zato su radosti bile suzdržane, suze gutane, a pjesme prigušene, zato ih se nije smjelo sve potrošiti, već ih se brižljivo čuvalo za kuće, za podijeliti sa onima sa kojima će naša tuga i naša radost, naša sreća i naš bol nešto značiti, i tako naposlijetku dobiti pravi smisao i za nas same.

Baš kao kad u nekom sitnom razredu osnovne škole kući doneseš đačku knjižicu nadžidžanu peticama, pa materino lice, kada je otvori, zablista, a u  tebe srce ispuni sobu i obuzmu te ponos i sreća još triput onoliki nego što su bili onda kada si knjižicu otvorio sam.

Zato su naši odlasci, ma koliko bolni, ma koliko tegobni i tjeskobni, ma koliko neizvjesni i zastrašujući, ipak bili podnošljivi. Podnošljivi, jer su na kantaru naših života bili uravnoteženi svečanom težinom naših povrataka, baš kao što je i naše vrijeme, umjesto po gregorijanskim, julijanskim i hidžretskim kalendarima, bivalo mjereno odbrojavanjem dana do našeg puta nazad. U tim našim odlascima, mi smo se ćutili ograncima neke divlje, ali žilave, izdržljive loze, čije su se vitice pružile na sve strane i uspuzale uz najudaljenije i najnegostoljubivije pritke, pa na njima i opstale, zahvaljujući tome što crpe životne sokove iz jednoga, zajedničkog korijena.

S takvim je osjećanjem i sa takvom mišlju dočekivan i ispraćan svaki dan u odlasku, svaki dan u tuđini. Svaki te novi dan, govorio bi sebi, za mrvu približava danu povratka. Svaki novi dan, hrabrio bi sebe. Svaki novi dan, lagao bi sebe.

Dok, naposlijetku, jedan dan ne bi shvatio…

- nastavit će se -