Dobro. Izgnani smo iz raja i lišeni milosti. Čije, ne moram ti objašnjavati, naći će se već dušebrižnici da te prosvijetle i unesreće, palacanjem svojih jezika što se račvaju na licemjerje i osudu. Nije važno, podvući ćeš žutu crtu, bliznicu i uporednicu onoj grimiznoj, što se već odavno žari podvučena za nama. A jednom se povučena žuta crta, kažu, samo slijedi, i nikada ne prelazi.
Ugasi svjetlo u predobro znanom, studenom prostoru što si ga do sada zvala svojim životom, oprosti se, bezglasnim poljupcem, sa onima koje ostavljaš za sobom, zakračunaj bravu na vratima teškim katancem zagubljenih sjećanja, okreni se od svijeta i kroči prema meni. Zakorači bosim tabanima po čavlima dugim devet palaca i kucanim devet godina. Toliko, naime, ljubavi treba da dozre i da se porodi. I da, znam da boli. Znam po sebi, da prvih je sedam hiljada koraka uvijek najteže. Nakon toga bol rastoče crvi ataraksije i ona ustupa mjesto blaženoj ravnodušnosti.
I ne brini, jer sve do tada i mnogo svitanja nakon toga, s tobom ću koračati ja. Ruka u ruci… znaš već. Priđi mi, dok čekam na uglu tvoje ulice, ispod nakrivljene svjetiljke koja jantarno žmirka treperenjem moga srca. Priđi mi, otkravi me vrelim dahom sa usana svojih i pruži mi ruku.
Stani.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 6. Nov. 2007. u 7:08 |
Introskopija |
12 komentara
Činilo se da, s prvim lijepim vremenom, izbijaju iz lijeha u podnožju Velikog parka, baš kao da ih je tamo prethodne jeseni posadila i ostavila neka nevidljiva ruka. Za prvomajskih uranaka i školskih izleta, mileći ka Vrelu Bosne, prolazili smo pored njihovih bezbrojnih grozdova u Aleji. Psovali smo ih onda kada bi, poput sjena rascvalih lipovih krošnji, prekrili i zauzeli sve neoštećene klupe na Wilsonovom, tjerajući nas da se, prislonjeni uz stabla, ljubimo stojeći.
Djeca cvijeća - zvali su sami sebe, naivno i lirički. Hašišari, zvali smo ih mi, prezrivo i mahalski. Nevješto su prstima prebirali po žicama svojih jeftinih čeških gitara pokušavajući opjevati kalifornijske snove, nudeći svijetu ljubav kao smisao i mir kao rješenje. Pogledi su im bludjeli ravno kroz nas, u potrazi za postojanjem u kom sreća jednoga dana doista nalazi svoj dom. Raspletenim kosama i bosim stopalima pokušavali su, po zraku i po pijesku, pisati manifest o istinskoj ljudskoj slobodi.
Oni su voljeli čitav svijet. A mi, mi nimalo nismo voljeli njih.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 2. Nov. 2007. u 6:32 |
Introskopija, TERSAONA |
23 komentara
“Riješite se svih svojih dugova! Još danas!” - cvrkutao je vedar ženski glas u moju slušalicu, usiljenom, uvježbanom intonacijom, hineći pažnju i zainteresiranost.
“Stvarno? Pa to zvuči isuviše sjajno da bi ostalo neiskorišteno!” - prihvatio sam njenu prozodiju, pa, prigušivši lažno oduševljenje u svome glasu, dodao - “Samo… tu postoji jedan problem…”
“Problem?” - uskočila je samouvjereno - “Ne vjerujem da postoji problem koji mi ne bismo mogli riješiti. Uostalom, recite.”
“Problem je u tome što ja nemam dugova.” - rekao sam, a iskra ponosa se zacaklila u mome glasu - “Ja nikome ne dugujem novac.”
“Nemate dugova?” - upitala je, više iskreno iznenađena, negoli razočarana - “Ali danas svi imaju dugove! Naš se posao sastoji u tome da ljudima pomažemo da se riješe svojih dugova. Kreditne kartice? Hipoteka?”
“Moram priznati… sad se već osjećam neugodno, čak i pomalo krivim.” - uzvratio sam na njeno iznenađenje - “No, ja dugova, svejedno, nemam. Šta ćemo sad? Mogu li se nekako zadužiti, pa da vam se javim?”
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 4. Apr. 2007. u 6:55 |
Introskopija |
3 komentara
Kao brodovlje što ga moreplovci, izgubljeni na pučini, upravljaju ka nejasnim obrisima kopna što se naslućuje na obzoru, tako i mi svoje živote, od djetinjstva, usmjeravamo prema varljivim predstavama o tome što bismo, jednoga dana, željeli biti. Ne moraju te naše želje, naši ideali spram vlastitog ja biti jasni poput slike u dobro izoštrenom okularu, niti moraju biti golemi, da bi, jednom, postali veći od života i prelili se u historiju.
Nije potrebno snivati o nepoznatim, dalekim predjelima, tajnama svemira, i velikim otkrićima da bi dijete sebe, tako lako i tako prosto, zamislilo u budućnosti. Mnogima je, dapače, želja da postanu vatrogasac ili učiteljica najljepša uloga koju si mogu poželjeti u svijetu odraslih, svijetu kojem se raduju i od kojeg strijepe. Neki od nas od svoje treće, pete ili desete godine tačno znaju šta žele postati kada odrastu, ali za većinu nas, ta slika ostaje lelujava i neuhvatljiva.
No, ako već i ne znamo šta želimo biti, mi itekako predosjećamo kakvi želimo biti. A tu se, bez obzira na šarolikost naših djetinjih želja, zapanjujuće malo razlikujemo među sobom. Svi, naime, želimo biti sretni. Želimo biti poštovani od drugih i od sebe. Želimo, napose, biti plemeniti, na neki način pošteni, pravedni i dosljedni u onome što jesmo i što radimo.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 30. Mar. 2007. u 15:33 |
Introskopija |
6 komentara
Desilo bi se to u toku slučajne, poslijepodnevne šetnje Ferhadijom, ili dok u sitan sat, gladan sna, iz taksija gledaš kako kraj tebe promiče svježa sarajevska noć, ili za punom trpezom, dok, prepune duše, sjediš sa prijateljima koji ti pričaju o malenim stvarima koje im uljepšavaju i zagorčavaju život…
Prikrade se odnekud nepojmljiva, nikad prije probuđena misao da oni neće razumjeti. I želja da pođeš kući.
Sve što bi imao reći, zvučalo bi tuđe, baš kao i svijet iz kojeg dolaziš. Zvučalo bi grubo i bezosjećajno, poput kuđenja, samoživo i oholo, poput hvalisanja, ili predvidivo i tegobno, poput jadikovke zabludjelog grešnika kad, naposlijetku, ugleda svjetlo i spozna istinu. Svu silu tananih, isprepletenih osjećanja što te razdiru i koja bi želio iskazati, nikako ne bi uspio neoštećene prevesti kroz daljine što si ih svladao, niti kroz vrijeme što je ostalo izgubljeno. Ne bi ih umio pretočiti u razborite riječi i dotaknuti sva ta srca za čijim treperenjem čezneš, već bi one, do ušiju onih drugih stigle izobličene, izazivajući kod njih zavidljive uzdahe, sažaljive poglede ili otrovnu ljutnju.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 3. Oct. 2006. u 1:52 |
Introskopija |
Nema komentara
Baš kao što rastanak, po Jesenjinu, novi susret obećava, tako i svaki odlazak u sebi nosi zametak povratka. Svako ko napušta dolinu sjećanja iz koje potiče, nosi sa sobom tajnu povelju o povratku, nepisan ugovor kojeg neće prekršiti, jer tek i samo sa povratkom, svaki taj odlazak dobiva smisao.
To je stoga što smisao ćutimo tamo gdje pripadamo, a pripadamo, prije svega i ponajviše, tlu koje nas je iznjedrilo. Na istom onom mjestu na kom smo spoznali svijet, najlakše ga možemo razumjeti. Na tom mjestu, na kom smo kušali život, najsočniji su nam njegovi sokovi. Zbog toga svako sidro svoje duše baca tamo gdje je prvi put razabrao zrake sunca kroz krošnju platana u jesenje poslijepodne ili posrnuo u februarskoj bljuzgavici, pokušavajući uhvatiti pahuljice na vrh jezika.
Jednom bačeno, to sidro, poput baobabova korijena, ostaje jedini oslonac, jedino uporište u silnim olujama i neverama života, jedino svjetlo u najcrnjem mraku oceana tuđine, jedina zvijezda na nebu prema kojoj možemo okrenuti svoj krhki čamac da bi se vratili onamo odakle smo pošli, u maleni kutak što ga zovemo svojim domom. Tek kada znamo gdje se i čemu vratiti, mi možemo otići, jer, bez tog znanja, ni odlazak ne bi bio odlazak, no tek besciljno lutanje zabludjelih beskućnika.
I tako… mi odlazimo.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 29. Sep. 2006. u 1:55 |
Introskopija |
Nema komentara
Dotaknuo sam skriveno, meni nepoznato, brtvilo i otvorio slavinu vremena. Ono je poteklo. Kapima, isprva, koje su kao rosa dozrijevale na ustima česme, otkidajući se kad postanu bremenite, jedre i pune sebe . Mogao sam ih, spočetka, izbrojati na prste jedne ruke. Mogao sam svakoj od njih nadjenuti ime i ispratiti je u njenom nehajnom sunovratu u nepovrat. Mogao sam, za svaku od njih, odvojiti tren i umijesiti joj misao sazdanu od radoznalosti, sućuti i nemara, a da ni jedna ne bude nalik prethodnoj, već da svaka bude posebna, da svaka bude dragocjena. Niti za jednu nisam mario.
Onda su kapi postale krupnije. I češće. Sve su se ubrzanije otkidale, jedna za drugom, da više nisam mogao razabrati svaku ponaosob, i nisam mogao razlučiti kada jedna prestaje, a druga se začinje. Nisam im više posvećivao misli, tek nejasnu svjesnost - da su tu i da teku. Prolaze. Mimo mene.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 26. Sep. 2006. u 1:59 |
Introskopija |
Nema komentara
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi:
