Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Čovjek je iskren onoliko koliko može podnijeti da mu se obrazi od stida zažare, a da, od silne vreline njihove, ne odvrati pogled u stranu. Nekad i više, ali samo ako nema drugog izbora. Ako ima, granica je tu. Zato je, biće, i zovemo obraz. Obraz je naša predstava o sebi kao o moralnoj osobi, osobi koja je sklopila nepisani pakt sa društvom da će se ponašati onako kako društvo očekuje od svojih pojedinaca, a da će, za uzvrat, od društva dobiti neko poštovanje, ugled, i čast.

Ponad svega, obraz nama samima služi kao svjedožba da znamo razlikovati dobro od zla, da smo ljudi. Zato, nerijetko, obraz i ispadne važniji od života, jer… kakav bi to život bio kojeg neko nije bio u stanju proživjeti kao čovjek. Obraz je, izvjesno, važan u svakom obliku bivstvovanja, pa i onom virtualnom, tim više što nečije prisustvo u virtualnom svijetu biva sve značajnije, pa čak postaje i dio identiteta (ja – blogger). To znači da, nakon prvobitnih izleta u brutalnu iskrenost spram sebe, spram svojih strasti, svojih tajni i svojih nagona, ljudi polako počinju investirati sebe u svoj blog, i na njega prenose dio svojih vrijednosti, uključiv i one moralne. Što čovjek više piše, i što ga se više čita, to on sebi teže dopušta da iznosi stvari koje se protive njegovim vlastitim načelima, koje prkose njegovom ćudoređu, kakvo god ono bilo.
Dalje »

U vaseljeni u kojoj zvijezde izgaraju prosto kao ro?endanske prskalice, a planete se ostavljaju kao sitan kusur za pregovara?kim stolom vje?nosti, na�i su �ivoti ni�tavni. Nismo ni koliko treptaj vremena, niti zrno postojanja.

Nepodno�ljiva te�ina nepostojanja nam ledenom, postojanom strpljivo�?u, priti�?e le?a i ti�ti ramena, hinjski nam izmi?e tlo ispod svakog slijede?eg koraka, ili nas, u zlokobnoj ti�ini ?eka iza prvog ?o�ka. Svako od nas, pri potpuno bistroj svijesti i zdravoj pameti, odbija biti svjestan svoje prolaznosti i nastupaju?eg ni�tavila, stoga, ravnodu�ni, ne govorimo o svojoj prolaznosti, vlastitoj smrti, ili o �ivotu u kojem mi ne?emo ni�ta zna?iti koliko ni trenutak nakon �to se na�e trajanje zavr�i.

Ne, unato? svemu onome �to nas uvjerava u suprotno, mi se, manje ili vi�e ?vrsto, ali jednako tvrdoglavo i jednako o?ajno, dr�imo svojih malih zabluda i umi�ljenih predstava o sebi kao nekome i ne?emu va�nom, nezamjenjivom i trajnom. Uostalom, ba� nekako tako smo i po?eli.
Dalje »

Poput sličica na preslikavanje iz starih žvakaćih, koje su se uvijek preslikavale vodenasto i mutno, potom prebrzo blijedile, a opet predugo ostavljale trag, tako i blogovi danas predstavljaju razmrljanu, preslikanu sliku nečije stvarnosti. Svaki blog predstavlja aproksimaciju, približnu kopiju, barem dva aspekta ljudskih društvenih odnosa: jedan je blog kao medij, a drugi blog kao cyber-ego, pretekst za online društvenu matricu.

Uloga bloga kao medija je slična ulozi klasičnih medija: protok informacija od izvora ka javnosti, uz određene razlike. Jedna je ta da na blogu izvor može biti svako ko ima pristup internetu, dok je u klasičnim medijima pristup svima nemoguć. Druga je razlika da se mediju (blogu) pristupa po želji korisnika (on demand), a a treća da je omogućena povratna informacija (to je kad ostaviš komentar). Unatoč ovome, protok informacija je mahom jednosmjeran, a izvor (onaj ko vodi blog) sebe ne ‘prodaje’ kao osobu, već kao Pisca, Pjesnika, Političara, Prepisivača, ili Pacijenta (ili sve od pobrojanoga).

Kada funkcionira kao osnova za komunikaciju, onda ti blog, brat-bratu, služi kao stan, a svaki post mu dođe kao dernek. Baš kao i tema o kojoj pišeš, tako i povod za dernek može biti dobar ili bezvezan, ali to nije toliko bitno, bitne su interakcije koje uslijede (čitaj: komentari), koje, opet, često nemaju veze s povodom. Prednost ovakvog ‘druženja’ je što prkosi zakonima fizike, jer se ne mora odvijati na jednom mjestu i u isto vrijeme. Onaj ko vodi ovakav blog se ‘prodaje’ kao cjelokupna osoba, kao raja.

Dalje »