“Možda sam trebala nazvati”, pomislila je zureći u tamne prozore: “Kasno je, a i odveć je vremena prošlo… Prokleta impulsivnost. Prokleta… Bože, samo se ja mogu uputit u sjeverne krajeve bez kaputa…” To je vjerovatno bio odlučujući momenat da uđe u zgradu, stiskajući onu tanku jaknu oko sebe. To, i činjenica da nije imala novaca za hotel. Zgrada je bila sablasno tiha za ovaj grad. Možda stoga što je radni dan, možda što je ponoć već prošla. Zastala je pred vratima i grčevito stiskala ključ u ruci: “Ne bi mi dali ključ da ne žele da dođem. Zar ne? Rekli su bujrum, kad kod ti bude trebalo… Prošlo je vremena… Možda su promijenili bravu. Kasno je. Ponoć je prošla” Već se počela okretati, kad joj se ona prokleta riječ opet usadi u mozak:

“Deložacija.”

Polako, bojažljivo, otključala je vrata, povukla za sobom ono koferče i ušla u mračni hodnik. Sablasna tišina. Tek što je par koraka napravila kad joj se lice sudarilo sa paučinom. Vrisak je prekinuo tišinu tek na momenat. Dok je proklinjala svoje iznenađenje nad malo paučine i ponavljala u sebi besprijekorno uvježbanu rečenicu: “Samo par dana, dok se ne snađem,” shvatila je da niko ne izlijeće iz mračnih soba.

Svjetlo u hodniku je radilo: “Možda se nešto strašno desilo”, prestravljeno pomisli. “Ma ne”, odmahnu rukom, “Možda su samo otputovali,” zaključi sretno nad novom, pozitivnijom mišlju i rukama poče sklanjati paučinu, ispred sebe.

Prazne sobe, mukla tišina. Slike duž hodnika sa kojih se kreveljio poznati lik. Tek onaj šeretski, pomalo cinični osmijeh podsjeti je na neke stare priče, i gotovo da zastade tu, usred hodnika, ponesena sjećanjima. Nije zastajala ispred slika. Možda što se htjela uvjeriti da ipak u nekoj od soba ima nekoga, ili možda što je očekivala da će iskočiti iz jedne od onih slika i reći: “Bu!”. U jednoj od soba neraspremljen krevet. Možda ipak nekog ima.

Kuhinja prazna. Hladan šporet. Skoreni ostaci nekog iskipjelog jela. Ni tanjira, ni namirnica, tek iza jednih vrata, stara bakrena džezva i par okrnjenih fildžana. Zvukovi iz stomaka su joj skrenuli pogled ka frižderu, a na njemu, ispod magneta u obliku zelene gospođice s visoko podignutom bakljom, pismo. Pravo pravcato pismo. Njen osmijeh kao da je shvatio šalu momenta. Njen pogled u frižider u kojem ništa do jedne stare limene kutije pune kafe nije bilo. Hladni prsti otvaraju kovertu, vade pismo i poluglasno izgovaraju:

“Putniče namjerniče…”

Kao najvažnije biće, mi zaslužujemo da se svijet vrti oko nas, i upravo ga tako doživljavamo u prvim godinama svoga života. Poslije smo voljni činiti neke ustupke, ali samo do jedne određene granice. Dobro, možda se svijet i ne vrti oko nas, ali smo tu negdje, svijet i mi, i ako bismo se jako potrudili, mogli bismo ga promijeniti, prekrojiti ga prema našim nahođenjima. To bi, usput, bilo sjajno, jer ono što mi zamišljamo je, ionako, jedan pravedniji, ljepši i svima bolji svijet.

Problem je samo u tome što svijet ni ne primijeti da mi postojimo, ma koliko se mi upinjali da mu pokažemo da smo mi, ipak, tu. S vremenom, mi se odričemo i ovih zabluda, pa zadržimo samo one o skoro-pa-besmrtnosti i o sreći-što-nas-čeka-iza-ćoška. Ko će se još baviti svijetom, kad život vapi da se pobrinemo za njega, odnosno za nas same? Većina nas preboli ove zablude kao dječije bolesti, pa se posvetimo podizanju porodice, uzgoju blogova i kalemljenju ruža.

Drugi, opet, ideju o promjeni svijeta zadrže negdje u svojoj riznici želja, pa gledaju da kormilo života uprave tako da i oni budu sretni i da, ako im se baš posreći, uspiju doprinijeti preobraženju svijeta u nešto ljepše. Ovakvi ljudi, baš zato što su se uspješno odrekli zabluda o vlastitoj veličini, za nagradu dobiju besmrtnost u sjećanju svijeta.

Treći se, po cijenu života ne žele odreći predstave o sebi kao o orijašima postojanja, pa se, po svaku cijenu (a cijena uključuje i vlastiti i tuđe živote), suprotstavljaju svijetu, pokušavajući ga mijenjati. Ako im sudbina udijeli dobre karte, oni postaju tirani i satrapi koji će gledati da, za svoga postojanja, iza sebe ostave kakav, od krvi i blata umiješen i vrelim čelikom udaren, pečat, da svjedoči o njihovoj silovitosti. Većina drugih, koji ne dobiju silu i moć i ne uspiju ih se dokopati, postaju agitatori, glasni buntovnici koji zagovaraju promjenu svijeta.

Ta promjena, koju oni zagovaraju, uvijek je drastična i radikalna, i to ne zato što oni stvarno tako misle, već zato što znaju da će, izražavajući takve stavove i ideje, najlakše biti uočeni i doživljeni. To što su izgledi da se promjena desi po njihovom ćejfu neznatni, nije, zapravo, nimalo bitno. Oni se bave svijetom da bi se svijet, zauzvrat, bavio njima. Pa i kad trunu po zatvorima i kad se koprcaju na vješalima, narcis u njima je zadovoljen, jer im je svijet, eto, morao udijeliti dužnu pažnju. U svakom parlamentu sjedi barem po jedan ovakav agitatorski lik, ako već nije negdje u šumi, u kazamatu ili na obližnjem groblju.

Naposlijetku, postoje i oni koji nisu ništa od ovog gore pobrojanog. Oni su prihvatili da budu ono prvo, tek ljudi koji žive svoj život, ali se nikada nisu odrekli maštanja da promijene svijet i tako mu, jednom za svagda, pokažu ko su oni. No, oni nemaju dovoljno sposobnosti ni dara za velika otkrića i veličanstvena ostvarenja, niti su, pak, voljni žrtvovati život, slobodu i blagodeti svakodnevnog života, za malo pažnje na svjetskoj ili lokalnoj historijskoj pozornici.

Stoga oni tu svoju žudnju, svoju želju i viziju nose zatomljene duboko u sebi. Što vrijeme nemilosrdnije produbljuje jaz između želja i stvarnosti, to se snovi pažljivije zamotavaju u paperjaste ovitke podsvijesti i odlažu da dočekaju pravi trenutak. A pravi trenutak nastupa kada se malo popije, pa se dernek prvo zahukta, a potom graja utihne. E, tada počinje pjanska. Onaj ko ugrabi riječ, prvo se osvrne neće li ga ko ošinuti ili izvrgnuti ruglu zbog toga što priča, a potom iz riznice maštanja vadi, odmotava i brižljivo iznosi svoje viđenje, svoje ideje, svoja rješenja…

Ljudi, što ubandačeni, što zaokupljeni drugim stvarima, ni ne dožive početak pjanske, što govornika još više osokoli, pa on počinje hrabro iznositi vizije – treba ovako, ja bih to onako, najpreče je… Poneki ga podrugljivac obodri da priča još zanesenije, vješto prikrivajući podsmijeh, a kod pokojeg supatnika, dok sluša nadahnuto izlaganje, zatitra ista želja i probudi se isto snoviđenje, pa i on krene sa svojom pričom. Pa se, poslije njega, pridružuje i treći, četvrti… Iako zvuči kao dijalog, pjanska je uvijek tek kolektivni monolog. Bavljenje svijetom je, u ovom slučaju, izgovor za bavljenje sobom.

E, ovo stanje pjanske priče traje po viđenijim blogovima na blogger.ba već nekih godinu dana. Da li to znači da je prevršilo svaku mjeru?

Nipošto. Svako ima pravo na bilo koji vid izražavanja, uključujući i ovaj, jer vođenje bloga i služi zadovoljavanju nekih potreba, kakve god one bile. Onaj ko na takav način piše na svome blogu ne mora čekati slijedeći dernek, pa se na njemu opijati, a čitaoci imaju priliku vidjeti kako izgleda pjanska u trijeznom stanju. Korist je očita i obostrana. I zabavna, pri tome, pa se ja tako i ravnam prema ovom fenomenu.

No, da bi nešto bilo zabavno štivo, prvo treba znati kako ga tumačiti. Dakle, kako prepoznati pjansku u pismenom obličju?

Prije svega, treba znati šta pjanska nije. Bavljenje sobom i naricanje nad svojom sudbinom ne spadaju u pjansku, mada znaju biti iritantni. Dijeljenje savjeta zna biti još iritantnije, ali, opet, ne spada u današnju temu. Lamentiranje nad situacijom u zemlji/svijetu/galaksiji također nije pjanska, kao što to nije ni nečija ovlašna analiza istoga. Zagovaranje društvene promjene kratkim osvrtom, bez imalo namjere da se izrečeni stav sprovede u djelo… e, ni to nije pjanska.

Nju nepogrešivo odaju dvije stvari. Prva je prividna ozbiljnost, poziv za postizanjem promjena u društvu, ali bez ikakve jasne namjere, uz prekomjerno bavljenje efemernim detaljima i insistiranje na raspravi radi rasprave. Svaki puta kada se nasluti uspostavljanje dijaloga, rasprava se, ili preusmjerava, ili vraća na početnu tačku – jer pjanska, kao što je rečeno, ne postoji kao dijalog, već samo kao kolektivni monolog. Svako definiranje cilja i započinjanje nekog procesa je nepoželjno, jer odvlači pažnju od govornika ka novouspostavljenom cilju. A cilj nečije pjanske je da se, pod izlikom bavljenja svijetom, zapravo bavi sobom. I da se drugi bave njime i posvećuju mu pažnju, koliko god je to moguće.

Druga je izdajnica pjanske, odsustvo pominjanja sličnih nastojanja u stvarnom životu. Naime, svaka osoba, kojoj na srcu leži boljitak društva kroz promjenu ove ili one vrste, tu promjenu pokušava postići nekim stvarnim zalaganjem – političkim angažiranjem, akademskim radom, ulaganjem u privredu, pisanjem knjiga, pomaganjem nevladinih organizacija… Podržavajući ideju koja im je draga, ljudi sa njom žele upoznati i prijatelje i poznanike i čitaoce na blogu. Ako neko, kao odrasla osoba, zagovara krupne društvene promjene i samo o tome govori, uvijek i iznova, a pri tome ne prikazuje šta je uradila i šta radi na postizanju tih promjena u svome životu, dok nije na blogu, onda toga ili nema, ili nije spojivo sa pričom koja biva ispričana na ekranu. U oba slučaja, ta priča je, dakle, pjanska.

Isprana izlika prepredenog narcisa za još jedno javno bavljenje sobom. Ako se opisani fenomen ovako shvati, onda on može biti i zanimljiv i zabavan. U protivnom, vodi u zbunjenost i razočarenje, kao posljedicu raspršenih iluzija. A da na ovom virtuelnom prostoru iste ne treba gajiti, podsjeća i dvanaesta teza o Bloggerbachu:

Blogeri su do sada samo različito tumačili svijet; radi se, međutim, o tome da su oni – ipak samo blogeri.

Zbog toga je pokretanje bosanskohercegovačke blog zajednice bila sjajna ideja, sprovedena u djelo u pravo vrijeme – u onom trenutku kada su ljudi sa bosanskohercegovačkog kulturnog prostora počeli da istražuju koncept bloga, flertujući sa idejom o pokretanju vlastitog kutka za piskaranje. Iako bi se, ovako malobrojni, uklopili u bilo koji od svjetskih ili regionalnih blog-servisa, mi smo u blogger.ba prepoznali svoje mjesto. Prije svega, mjesto koje će nam omogućiti da se na njemu družimo.

I mi smo se družili. Što u srdačnim, što u manje srdačnim okolnostima. Neko prisnije, neko malo hladnije i uzdržanije, ali se u moru napuštenih i propalih pokušaja iskristalizirala jedna veća grupa ljudi koja je ‘nosila’ blog. Kako sadržajem i kvalitetom pisanja, tako i svojom društvenom ulogom, ova grupa ljudi je dostigla kritičnu masu raje zbog koje je vrijedilo redovito navraćati na blogger.ba, baš kao u kakav zanimljiv kafić.

Ovaj osjećaj istinske zajednice, nažalost, nikada nije pretočen na ekran. Blogger.ba je, kao servis, iznevjerio svoje korisnike.

Prije tačno godinu dana sam pisao o izazovima sa kojima se, kao virtuelna zajednica, suočava blogger.ba. U ovih godinu dana, koliko je proteklo od tada, ništa se značajno nije promijenilo. Možda estetski, jer naslovnica ima druge boje. Možda tehnički, jer je nešto promijenjeno ispod haube. Ali u onom suštinskom, društvenom smislu – blogger.ba je danas ‘mrtva skripta na ekranu’. Dapače, na naslovnici je bilo više znakova života krajem 2004. kada je servis pokrenut, nego danas.

Danas ekranom samo prolaze samo dva niza blogova i to je sve. Otkako koristim BlogBox i vlastite linkove, na blogger.ba gotovo i da ne svraćam, jer izvjesno znam da tamo nema ništa novo. Lista popuarnih blogova sa desne strane nije nimalo mjerodavna, jer su svi parametri po kojima se ‘popularnost’ određuje izigrani i zloupotrijebljeni do apsurda. Horde nazovi-blogera svo svoje vrijeme u budnom stanju provode ‘objavljujući’ prazne postove kako bi im se imena opet našla izlistana na vrhu. Ozbiljnijim blogerima je ostavljeno da se druže i pokreću humanitarne akcije gotovo ilegalno, isključivo mimo glavne stranice, a na roditeljskom portalu sarajevo-x, blogger.ba je predstavljen tek sa par diskretnih linkova. Postavlja se pitanje svrhe samoga servisa, jer se blogeri po kućama, odnosno vlastitim blogovima, mogu družiti na bilo kom drugom blog-alatu.

Zašto je to tako? Ne znam, ne mogu dokučiti odgovor. Možda je aktivno vođenje glavne stranice zahtjevno i traži vrijeme i trud kojeg vlasnici servisa ne mogu odvojiti. Možda blogger.ba nije isplativ, jer zahtijeva prostor na serveru i održavanje, a oglasi ne ostvaruju neki značajan prihod. Možda onima koji su ga pokrenuli, blogger.ba više nije zanimljiv. Možda žele ljude natjerati da više koriste sarajevo-x kao portal, kao osnovnu stranicu. Možda, jednostavno, ne znaju šta blogeri žele. Možda… toliko možda, a ni jedan siguran odgovor.

Međutim, sve dok pokretači budu voljni držati skriptu u pogonu, blogovi na blogger.ba neće lako izumrijeti. Ljudi, naime, u blog pretoče dio svoga identiteta i više ga, od drugih oblika izražavanja na interentu, doživljavaju kao nešto svoje. Zbog toga će, iako nezadovoljni, nastaviti sa pisanjem i sa druženjem, čak i ako je blogger.ba u stanju kome. Ali, ne dovijeka. Meni je bilo teško oprostiti se sa svojom virtuelnom rodnom mahalom, ali evo me sad tu – živ, zdrav, samostalan. I nisam jedini. Ako se ovako nastavi, naš najveći blog alat će doista preći u stanje moždane smrti, a njegove će navrijednije organe, to jest blogere, pobrati i sebi odnijeti drugi.

Da li mora ovako biti? Ne, ne mora. Ja nemam iluziju da će se stanje popraviti, ali ako za to postoji volja, to je moguće. Kako? Osnovna stvar koja treba našim blogerima je živi centralni prostor, jedan trg, jedno okupljalište, jedna kafana, jedna avlija. Nije to nikakva pamet, takvo nešto već odavno imaju i susjedi i komšije. Na tim je mjestima uvijek živo, uvijek ima nešto novo, uvijek se nešto dešava. Blogerima treba omogućiti da se, osim bjelosvjetskim temama, bave i sobom, a naslovnica je pravo mjesto za to. Čak i kada se blogovi dijele u kategorije, naslovnica ima svoju ulogu i svoje mjesto.

Sama glavna stranica, dakako, nije jednostavna za održavati, niti je dovoljna sama po sebi. Za blog alat nema ništa strašnije od zapuštene i zaboravljene naslovnice koja nije obnovljena više od godinu i po. No, blogerska zajednica na blogger.ba je dovoljno velika da može stvoriti dobar protok novosti i informacija. Osim naslovnice, postoje tu i tehničke stvari kojima se blog može unaprijediti, kao što su kategoriziranje postova, naslovi za slike, povratni linkovi i mnoštvo drugih, ali to, u ovom trenutku, nije bitno.

Jedina bitna stvar je komunikacija između pokretača servisa i korisnika i jedini način da se blogger.ba oporavi je uključivanje blogera u njegovo vođenje i njegov rad. Ovo nije samo nužno, ovo je i obostrano korisno. A za one koji imaju uložena sredstva, može biti i unosno. Da su, primjerice, vlasnici blogger.ba podržali Pospanka u izdavanju njegove knjige, dobili bi značajnu besplatnu reklamu u tradicionalnim medijima, a potom bi tu istu knjigu mogli prodavati na sarajevo-x ili blogger.ba, zadržavajući za sebe procenat zarade. Sa ovakvim su pristupom svi mogli dobiti – i autor, i blogger.ba i cjelokupno čitalaštvo.

Dalje, na našim se blogovima do sada našlo dovoljno dobrih priča da su se, bez velikog truda, mogle izdati barem dvije knjige najkvalitetnije kratke bosanskohercegovačke poslijeratne proze. Umjesto toga, domaći su blogeri sretni ako im priče sporadično izađu u izdanjima sa nekih drugih prostora. Da sam imao mogućnost, kao što to nude na drugim blog-alatima, kupiti domenu i prostor i pri tome ostati na blogger.ba, to bih rado učinio i tako ostavio Tersaonu dijelom zajednice iz koje je ponikla. Ja bih imao manje glavobolja oko održavanja stranice, moje pare bi ostale u zemlji, a čitaoci ne bi morali mijenjati linkove, klikati na ‘DALJE’ ili posve odustajati od daljeg čitanja mojih tekstova.

Ovo su samo neki od primjera kako blog alat može biti unaprijeđen na zadovoljstvo i na korist vlasnika, blogera i čitalaca. Pokrenuti stvari sa mrtve tačke, međutim, mogu samo i administratori i korisnici zajedno. Ništa drugo neće uspjeti. Da li će, naposlijetku i zaista, doći do zajedničkog rada, ne znam. Za to mora postojati obostrana volja.

Ono što znam je da bosanskohercegovački blogeri tu volju imaju. Oni žele bolje.

Oni zaslužuju bolje. Dakle?

*DNR (Do Not Resuscitate) – uputa kojom osoba zahtijeva da se, u slučaju njene kliničke smrti, nad njom ne provodi oživljavanje.

Stoga na� mahalski psiholog ne pada na te bri�ljivo sro?ene izjave za javnost. A ne, on ?eka da u pravom trenutku ne?ije pravo ja izbije na povr�inu i, dapa?e, ta?no zna kada se to de�ava. De�ava se svaki put kada se mi emotivno anga�iramo – kada smo ljuti, kada smo sretni, bijesni, tu�ni, radosni, o?ajni, eufori?ni… tada na�e ja izviri iza zavjesa i prozbori svojim vlastitim glasom. E, tada mi gledamo. I slu�amo.

I zato mi volimo drame, volimo sva?e, volimo zaplete i rasplete svakolikih ljudskih odnosa u kojima ?e neko od u?esnika, a mo�da i vi�e njih, posegnuti za rije?ima koje ?e i�?upati ravno iz svoje nutrine, kao da s njima pred nas iska�ljava komadi? svoje du�e. Tada mi hladnim, ali ipak radoznalim, okom slu?ajnog i, nadasve po�tenog, nalaza?a osmatramo to �to se na�lo pred nama, poku�avaju?i sabrati iz kog kraji?ka du�e pristi�e to �to gledamo i kojim je mentalno-geolo�kim silama oblikovano.

Ko se odva�i o svojim silama, smutnjama, strahovima i nadama pisati iskreno, mo�e na blogu vjerno oslikati sebe, i to ne onako kakvim sebe zami�lja, ve? onakvim kakav stvarno jeste. Ne znam ho?e li od toga imati kakve koristi, ali ?e brutalnom istinom zacijelo privu?i pa�nju. A mi, �eljni pa�nje kao djeca slatki�a i bajramluka, u trenu nau?imo �ta ?e nam je donijeti. Pa pi�emo jo� iskrenije, iska�ljavaju?i du�u sve obilatije, blistaju?i u pa�nji �to je time dobivamo. A kada zanema i ponestane – mi izmislimo i napravimo. I tako jo� neko vrijeme.

Ali ne zadugo. Jer, svaki mahalac, virtualni ili stvarni, oslanjaju?i se na onu istu diplomu pretpotopskog pshologa vrlo brzo prokljuvi stvari, pa se s ga?enjem okre?e od onog ko je sebe izmislio, gledaju?i s podozrenjem i sumnjom i na sve one druge �to doklikaju do ovog prostora, pa stanu na njemu otvarati du�u. A i svaka monodrama, po prirodi stvari, ubrzo dosadi.

No, kada se pred na�im o?ima razvije igrokaz koji uklju?uje dvoje, troje, pa i vi�e ljudi, stvari nam ponovno postanu nove, zanimljive i privla?ne, jer u mahalsko-znanstvenom opitu nemamo vi�e jednog, upitnog zamorca, ve? njih nekoliko. I ne samo jedno ja za gledati pod pove?alom, ve? njih ?itavu �a?icu. Zato su nam sad tako drage sva?e, kra?e, tabori i zavjere �to se po?inju umno�avati na ovom prostoru, dok razdragana cyber-svjetina bodri blogladijatore i bira svoje favorite. Bloga i igara.

Ja sa ovom pri?om, mogu?e, nisam u pravu. Mo�da ogovaranje nema ama ba� nikakve veze sa na�om �eljom da se pribli�imo iskustvu tu?eg ja. Mo�da je rije? o na�oj nasu�noj potrebi da raspola�emo va�nim informacijama da bismo opstali u okru�enju koje se stalno mijenja. Mo�da je na�a potreba ne�to druga?ija, mo�da tajnim informacijama dobivenim ogovaranjem mi za sebe kupujemo status u dru�tvu, status povla�tene osobe, one koja zna.

A mo�da… mo�da sam ja, ipak, u pravu.

U kom slu?aju, neka igre po?nu.

* * *

U ta?no zakazano vrijeme, Alfie je iza�ao pred govornicu obilje�enu slu�benim simbolima Ujedinjenih tersijata. Zvani?nim je glasom pozdravio je sve prisutne, to jest mene, i pozvao nas da krenemo sa pitanjima. Podigao sam olovku. Alfie se malo osvrtao po sali, kao da ra?una ko je prvi podigao ruku, pa se, naposlijetku, obratio meni.

“Izvolite.” – rekao je samouvjereno.

“Khm, Alfie…” – zapo?eo sam – “Mislim da nas sve zanima onaj odgovor o broju koji nam je obe?an prije nekoliko dana.”

“Vrlo rado bih svima dao, do u tre?u decimalu, ta?an broj” – zapo?eo je odgovor bez imalo krzmanja – “Ali to iz tehni?kih razloga ne?e biti mogu?e. Zato je jedini ta?an odgovor – ne zna im se broj.”

“Ne zna im se broj?” – za?udio sam se – “Ali ne misli� valjda na to da si toliko…”

“Ne mislim.” – prekinu me on – “To ti misli�. Ali ono �to je istina jeste da ja ne znam koliko je njih, kroz ?ije je postelje protutnjao orkan po imenu Alfie, u me?uvremenu otvorilo svoje blogove. Sa svima njima, na�alost, nisam ostao u toliko srda?nim odnosima da bih mogao upitati imaju li svoj blog.”

“Dobro…” – ote mi se uzdah razo?arenja – “A �ta je sa ovim sada�njim blogericama? Sa koliko njih…?”

“Odlu?no odbijam svaku pomisao o tome.” – prekinu me on – “To se nikad nije desilo! A i da se desilo, ne bih ovd… dakle, niti sa jednom!”

“Ba� niti jednom?” – zbunim se – “Ali ve? se ?uju i neki pozivi za utvr?ivanje o?instva?”

“To su najobi?nije glasine i ogovaranja!” – ne dade se on zbuniti – “To se nikako nije moglo desiti, jer sam ja… jer ni?eg nije ni bilo. Uostalom, za sve one koji sumnjaju u moj karakter, ja sam spreman dati na analizu i uzorak svoje TNA.”

“TNA?” – upitah.

“Da, tersoksiribonukleinske kiseline. Da se zna da nije do mene.”

“Pa do koga je?” – za?udih se.

“Otkud ja znam. Slu�aj �ta se pri?a po mahali. Mo�da ne�to sazna�.” – raspusti Alfie konferenciju i ode djeci dijeliti bajramluke.

Samo da ih ne pita ?ija su.

Golema je to neka �elja, koja nas tako, kao vrstu, goni da se prihvatimo ne?ega, nau?eni da ne pu�tamo dok ne ispadne po na�em. Lije?imo najte�e bolesti, ubijamo savr�eno precizno, istr?imo i maraton, cijelih 42 kilometra i 195 metara, u dva sata ne?ijih koraka, valjda ?emo i Windows jednom napraviti da radi bez gre�ke… samo ?e nam dvije �elje, �arke poput saharskoga sunca, ostati neispunjene. Jo� zadugo, ako ne i zauvijek.

Prva je �elja da uteknemo smrti, da �ivimo unedogled. Ali, pri tome mi izvolijevamo, mi bismo da �ivimo, a da ne starimo, da ne bolujemo i ne stradamo od ki�a i ultraljubi?astih zraka, da nas ne more kostobolja i upale mokra?nih puteva… Tako da ostvarenje ove na�e �elje, barem zasad, ostaje mahom metafizi?ko, bilo preko religije, bilo preko mitologije, bilo preko literature.

?ini mi se ne�to da je ta �elja izazovna samo dok je neostvariva. Onog trenutka kad ljudi budu ostvarili svoju beskona?nost i kada u svoju DNA upletu ‘rok trajanja: neograni?en’, �ivot ?e izgubiti barem polovicu dra�i, pa ?emo naposlijetku, nakon mnogo odlaganja, opet po?eti umirati. Ovaj puta svojevoljno, i to od dosade. U tom ?e vaktu i pojam opro�tajni dernek dobiti posve novo zna?enje, i zacijelo ?e, po provodu i provalama, ti derneci nadma�iti i one glasovite predratne sarajevske. U me?uvremenu, na�u �elju o vje?nom �ivotu i neprolaznoj mladosti ?e iskori�tavati golema industrijska ma�inerija, snabdijevaju?i nas privremenim surogatima u vidu botoxa, kolagena, eliksira, balzama i krema.

Druga je �elja, jednako neostvariva kao i prva, neuta�iva radoznalost da, barem nakratko, osjetimo kako je to biti neko drugi. Da vidimo svijet tu?im o?ima, da ?ujemo rije?i onako kako ih drugi ?uju, da mislimo tu?e mudrosti i da ?utimo tu?a osje?anja… makar na tren. Makar da znamo kako je drugima, da bi smo, iz sebi?nih razloga, saznali kako je, zapravo, nama i da li je na� �ivot, na�e ja, doista onako sretan kako nam to nekad drugi ka�u ili onako tegoban kakvim ga ponekad ?utimo.

Kao dru�tvene zvjerke, mi smo napravljeni da dijelimo i upore?ujemo svoja iskustva, po tome se prepoznajemo i po tome se razlikujemo od ostalog zvjerinja na dunjaluku. No, upravo u tome le�i za?koljica. Jer, sva se na�a iskustva daju uporediti, osim onog osnovnog – kako do�ivljavamo sebe. Zbog toga mi tako dirljivo i tako uporno poku�avamo osmotriti druge, izu?iti druge ili postati neko drugi na tren, kako bismo se poslije mogli vratiti svome ja, pa sve lijepo i natenane isporediti.

Odatle balovi pod maskama, odatle la�na imena, odatle izdavanja za ono �to nismo, sve to samo da bismo, posredno, iz odnosa drugih prema na�em privremenom, la�nom ja, sagledali kako je doista biti neko drugi. Odatle i �elja da se pronikne u um drugih ljudi, da se razlu?e tanana osje?anja i sitne misli, i to, naravno, one stvarne, jer smo davno nau?ili da se svi odreda, jedni pred drugima pretvaramo, i da nam nije vjerovati ono �to jedni drugima u lice kazujemo.

U svojim istra�iva?kim te�njama mi se, stoga, opredijelimo za ulogu objektivnog, ali pasioniranog promatra?a, nekoga ko pa�ljivo prikuplja informacije da bi, poslije, od njih sastavio kockice ne?ijeg tu?eg ja, pa ga uporedio sa svojim vlastitim. Vi�e nas ne zanimaju predstave, drame i njihovi glorificirani junaci sa kojima ?emo se, u svojoj nesavr�enosti, �eljeti identificirati. O, ne, nama trebaju stvarni likovi, po svojim slabostima i manama sli?ni nama, a opet malo druga?iji, spram kojih se mo�emo distancirati i diferencirati. Ma�ta vi�e ne mo�e sva�ta, a stvarnost se name?e i kuca nam vrata, a nas tjera da drugima virimo kroz prozor i kroz klju?aonicu.

U svome predanom zapa�anju i izu?avanju ljudskog roda, mi svoja opa�anja pa�ljivo bilje�imo, pa ih poslije pomno izu?avamo, upore?uju?i ih sa bilje�kama i zapa�anjima drugih.

- nastavit ?e se –

U nastavku otkrivamo: Sa koliko je blogerica do sada spavao Alfie?

Na slici: Ogovara?ice, Francisco de Goya

Od svih tih vaskolikih i me?usobno nespojivih procjena ljudskosti, jedna je, ?ini mi se, prisutna kroz historiju ?ovje?anstva i u svim kulturama, a to je spremnost ?ovjeka da stane iza svojih rije?i. Odgovornost, volja da se stane iza svojih rije?i i svojih postupaka, spremnost da se za njih odgovara bez obzira na posljedice, ?ini od ?ovjeka upori�te, ?vrstu ta?ku u posvema�njem kozmi?kom haosu, tvr?u od dijamanta i jednako toliko dragocjenu i rijetku. Po?esto i rje?u.

Izre?ena rije? je data rije?, zbog toga je odgovornom ?ovjeku svaka re?enica obe?anje. A rije? koja se odr�i i obe?anje koje se ispuni po�tuje se, bez razlike, i kod prijatelja i kod du�manina, i kod partnera i kod protivnika. U tome je, valjda, univerzalna vrijednost odgovornosti, jer mo�e stvoriti po�tovanje ?ak i tamo gdje, me?u ljudima, ne postoji ni�ta zajedni?ko ili, jo� gore, ni�ta osim mr�nje i prezira. Mo�emo zastupati razli?ite moralne vrijednosti, mo�emo se nalaziti na razli?itim stranama zakona, mo�emo imati opre?ne politi?ke stavove, mrziti se zbog imena, roda i krvave pro�losti, ali ?e spremnost da se stane iza svojih rije?i uroditi barem po�tovanjem. To po�tovanje, i onda kada je okru�eno mr�njom, nepovjerenjem i strahom, mo�e poslu�iti kao temelj na kom ?e po?ivati iskrenije i pravednije veze me?u ljudima i me?u dru�tvima. Zbog toga je odgovornost toliko va�na.

Kao plemenita i dragocjena roba, odgovornost ne dolazi jeftino. Spremnost da stanemo iza jedne rije?i nam ne dozvoljava da stanemo i iza druge ili tre?e, umanjuju?i nam tako dragocjenu slobodu izbora. Ona podrazumijeva dosljednost, spremnost da zastupamo isti stav i da ga ne mijenjamo olako, a onda kada ga, s vremenom, u rijetkim slu?ajevima promijenimo, da smo to spremni valjano objasniti.

Kao dosljednost sebi i svojim principima, odgovornost nije nu�no podudarna sa zakonito�?u i moralom. Naprotiv, odgovornost podrazumijeva spremnost da se, zbog svojih stavova, rije?i i postupaka, suo?i sa mogu?om zakonskom i moralnom osudom. Odgovornost je mnoge ko�tala glave, a tek malobrojne ovjen?ala slavom i odvela u nezaborav, pa je, valjda zbog toga, na mnogim prostorima postala gotovo iskorijenjena.

U vlastitim �ivotima, mi svoj osje?aj odgovornosti iste�emo u mukotrpnim pregovorima izme?u onoga kakvi smo se rodili, onoga kako su nas odgojili, onoga �to od nas zahtijeva sredina i onoga koliko smo se spremni odre?i da bismo svoju odgovornost doveli do one mjere koja ?e nam biti prihvatljiva. Svi bismo mi �eljeli biti vi�e odgovorni nego �to, u biti, jesmo, a zadovoljavamo se s onim �to ?e nam omogu?iti da sebe, kroz druge, do�ivimo kao odgovornu osobu. Negdje u toj sredini, mi �ivot provodimo kao neodgovorne, umjereno odgovorne ili izuzetno odgovorne osobe.

U virutalnom svijetu, stvari stoje druga?ije. Oni koji virtualno do�ivljavaju kao fantaziju, kao igrali�te, ne primijenjuju na njega principe stvarnoga �ivota, ostavljaju?i sebi slobodu da se izraze na bilo koji na?in koji im u tom trenutku odgovara. Oni drugi, koji virtualni svijet vi�e koriste za obavljanje stvarnih poslova i odr�avanje stvarnih veza, kao i oni koji su dio svoga identiteta prenijeli u svoje virtualno ja, razli?ito do�ivljavaju ove stvari.

Njima je va�no kako ih vide drugi ljudi i nastoje da, ba� kao i u stvarnosti, to vi?enje bude u skladu sa slikom koju imaju o sebi. Mo�da ono poti?e iz cyber-izvora, ali po�tovanje, divljenje i pa�nja �to ih ovdje dobijamo, idu u na�e stvarno, a ne ono virtualno, ja. Zbog toga se, i na ovom ovdje prostoru, s vremenom uskladimo sa preovla?uju?im moralnim vrijednostima i pridr�avamo se na?elnih zakonskih odrednica.

No, dok su i moral i zakon, u pone�to izmijenjenom obliku preuzeti iz na�ih stvarnih sredina, pitanje odgovornosti ostaje prvo pitanje pojedinca, pa tek onda zajednice. Osim toga, odgovornost se uvijek ima prema nekome ili ne?emu, a ti odnosi vrlo ?esto znaju biti proturje?ni. Jedna bloggerka, po pravilu, ne psuje na svome blogu iz odgovornosti �to je osje?a prema mla?im ?itaocima. Drugi psovanje izbjegavaju iz vjerskih razloga.

Tre?i, opet, koriste psovke svaki put kada smatraju da tako najvjerodostojnije izra�avaju sebe i stoje iza tih rije?i. Mnogi su pisali o skora�njim izborima, smatraju?i za svoju odgovornost poticanje drugih da iza?u na izbore. Ja nisam, dosljedno svome principu da na takav na?in ne uti?em na tu?e mi�ljenje i slobodu izbora. Svako svoje odgovornosti do�ivljava razli?ito.

Ujedno, svako druga?ije tuma?i i tu?u odgovornost. Ja neke blogove vidim kao prili?no odgovorne, zbog toga �to su vjerodostojni, informativni i ozbiljni, ?ak i kad im nazivi govore suprotno. Ve?inu njih, ipak, ne gledam kroz tu prizmu. Mo�da grije�im. Mo�da bih trebao? Da li bi to ne�to zna?ilo onima koje ?itam? Da li bi meni ne�to zna?ilo da me vide kao odgovornog?

Da li je, naposlijetku, bloggerima uop?e potrebna odgovornost? Ako jeste, u kojoj mjeri? Da li je bitno kada neko, veoma rado ?itan, autoritativno, kao dato, napi�e par stvari koje su de facto neta?ne. Da li je bitno �to neko, rukovo?en najboljim namjerama, djevojkama i �enama savjetuje ne�to �to im mo�e nanijeti �tetu? Da li i�ta, �to je ovdje napisano, treba shvatiti ozbiljno i koliko je to upo?e va�no?

Da li iko od nas �eli ovdje biti shva?en ozbiljno i, samim tim, biti odgovoran za ono �to napi�e, i u kojoj to mjeri? Ne zakonski ili moralno, ve? onako… ljudski. Da li nam je va�no da drugi znaju da pi�emo ozbiljno i da stojimo iza onoga �to napi�emo? �elimo li se, opet, zarad odgovornosti, odre?i vlastite slobode da napi�emo ba� ono �to mislimo i kako se osje?amo?

Treba li, uop?e, ovoj zajednici rasprava o odgovornosti?

Ho?e li, napose, Alfie ikada snositi ikakvu odgovornost?

Slika preuzeta sa: Mamamusings