Kada bi sebe mogao sagledati u stvarnom odnosu spram svijeta i vremena, čovjek bi se, spoznavši vlastitu beznačajnost, od užasa naprosto skamenio i pretvorio u stup soli. Od ovakve starozavjetne sudbine nas, ljude dobre i proste, štite dvije stvari. Jedna od njih je naša nesposobnost da stvari sagledamo iz stvarne perspektive, bilo čijim drugim očima, doli ovim našim, kratkovidim. Druga je naš bezgranični narcizam - sposobnost da sebe doživimo kao najvažnije biće na svijetu. Što u našoj priči, i u svijetu viđenom iz naše perspektive, mi i jesmo.
Kao najvažnije biće, mi zaslužujemo da se svijet vrti oko nas, i upravo ga tako doživljavamo u prvim godinama svoga života. Poslije smo voljni činiti neke ustupke, ali samo do jedne određene granice. Dobro, možda se svijet i ne vrti oko nas, ali smo tu negdje, svijet i mi, i ako bismo se jako potrudili, mogli bismo ga promijeniti, prekrojiti ga prema našim nahođenjima. To bi, usput, bilo sjajno, jer ono što mi zamišljamo je, ionako, jedan pravedniji, ljepši i svima bolji svijet.
Problem je samo u tome što svijet ni ne primijeti da mi postojimo, ma koliko se mi upinjali da mu pokažemo da smo mi, ipak, tu. S vremenom, mi se odričemo i ovih zabluda, pa zadržimo samo one o skoro-pa-besmrtnosti i o sreći-što-nas-čeka-iza-ćoška. Ko će se još baviti svijetom, kad život vapi da se pobrinemo za njega, odnosno za nas same? Većina nas preboli ove zablude kao dječije bolesti, pa se posvetimo podizanju porodice, uzgoju blogova i kalemljenju ruža.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 30. Apr. 2007. u 7:45 |
Bloggernautika |
20 komentara
Nekoć davno sam primijetio da našem svijetu blogovi, u velikoj mjeri, dođu kao cyber-stanovi, a postovi kao povodi za dernek, pretekst vritualnog druženja. Mi blog manjim dijelom koristimo kao medij, a većim kao socijalnu matricu, mjesto gdje se, kao u kafani, okupljamo i razmijenjujemo gledišta, šale, uvrede, savjete, tračeve… Nema u toj našoj posebnosti ništa loše, možeš nas zbog toga prezirati ili nam zavidjeti na tome, ali mi se ni zbog koga ne namjeravamo mijenjati.
Zbog toga je pokretanje bosanskohercegovačke blog zajednice bila sjajna ideja, sprovedena u djelo u pravo vrijeme - u onom trenutku kada su ljudi sa bosanskohercegovačkog kulturnog prostora počeli da istražuju koncept bloga, flertujući sa idejom o pokretanju vlastitog kutka za piskaranje. Iako bi se, ovako malobrojni, uklopili u bilo koji od svjetskih ili regionalnih blog-servisa, mi smo u blogger.ba prepoznali svoje mjesto. Prije svega, mjesto koje će nam omogućiti da se na njemu družimo.
I mi smo se družili. Što u srdačnim, što u manje srdačnim okolnostima. Neko prisnije, neko malo hladnije i uzdržanije, ali se u moru napuštenih i propalih pokušaja iskristalizirala jedna veća grupa ljudi koja je ‘nosila’ blog. Kako sadržajem i kvalitetom pisanja, tako i svojom društvenom ulogom, ova grupa ljudi je dostigla kritičnu masu raje zbog koje je vrijedilo redovito navraćati na blogger.ba, baš kao u kakav zanimljiv kafić.
Ovaj osjećaj istinske zajednice, nažalost, nikada nije pretočen na ekran. Blogger.ba je, kao servis, iznevjerio svoje korisnike.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 27. Apr. 2007. u 7:43 |
Bloggernautika |
9 komentara
Nepogrijeivim okom primitivnog psihologa, jo tamo od Krapine, Altamire i Neumannove doline, mi znamo da ljudi o sebi lau ?im zinu. Kad god imaju priliku razmisliti o onome to ?e re?i, ljudi ?e ublaiti jetkost i razvodniti gor?inu svojih rije?i, da ne bi naruili krhku ravnoteu izme?u istine to je zatomljena u nutrini i predstave o sebi to je ugla?avaju na povrini.
Stoga na mahalski psiholog ne pada na te briljivo sro?ene izjave za javnost. A ne, on ?eka da u pravom trenutku ne?ije pravo ja izbije na povrinu i, dapa?e, ta?no zna kada se to deava. Deava se svaki put kada se mi emotivno angairamo - kada smo ljuti, kada smo sretni, bijesni, tuni, radosni, o?ajni, eufori?ni… tada nae ja izviri iza zavjesa i prozbori svojim vlastitim glasom. E, tada mi gledamo. I sluamo.
I zato mi volimo drame, volimo sva?e, volimo zaplete i rasplete svakolikih ljudskih odnosa u kojima ?e neko od u?esnika, a moda i vie njih, posegnuti za rije?ima koje ?e i?upati ravno iz svoje nutrine, kao da s njima pred nas iskaljava komadi? svoje due. Tada mi hladnim, ali ipak radoznalim, okom slu?ajnog i, nadasve potenog, nalaza?a osmatramo to to se nalo pred nama, pokuavaju?i sabrati iz kog kraji?ka due pristie to to gledamo i kojim je mentalno-geolokim silama oblikovano.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 23. Oct. 2006. u 1:12 |
Bloggernautika |
Nema komentara
Ono za ?ime udi, to ?ovjek i ostvari. Snivali smo da letimo poput ptica. Danas letimo i vie i bre od njih. Smiljali smo kako da se niz polje stutimo noeni dahom vjetra. Danas cestama jurimo bre od orkana. Zamiljali smo kako otkrivamo nepoznate zemlje i daleke krajeve. Do danas smo zavirili u svaki kutak nae malene plave planete i razgledali jo malo unaokolo, po komiluku.
Golema je to neka elja, koja nas tako, kao vrstu, goni da se prihvatimo ne?ega, nau?eni da ne putamo dok ne ispadne po naem. Lije?imo najtee bolesti, ubijamo savreno precizno, istr?imo i maraton, cijelih 42 kilometra i 195 metara, u dva sata ne?ijih koraka, valjda ?emo i Windows jednom napraviti da radi bez greke… samo ?e nam dvije elje, arke poput saharskoga sunca, ostati neispunjene. Jo zadugo, ako ne i zauvijek.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 18. Oct. 2006. u 1:30 |
Bloggernautika |
Nema komentara
Mnogo je arina kojima se mjerio i mjeri ?ovjek, sve njegove veli?ine i njegove manjkavosti, od stopala do spolovila, od pameti do potenja, od sre?e do sramote. Svi mi, od jednog do drugog mjerila, padamo ?as na jednu, ?as na drugu stranu, i nikad se usaglasiti oko toga koja su mjerila prava, jer svako od nas eli da ga se mjeri i pamti ba po onome po ?emu je velik, dobar i pozamaan, a nikako po onome po ?emu ispada malen, krljav i nitavan.
Od svih tih vaskolikih i me?usobno nespojivih procjena ljudskosti, jedna je, ?ini mi se, prisutna kroz historiju ?ovje?anstva i u svim kulturama, a to je spremnost ?ovjeka da stane iza svojih rije?i. Odgovornost, volja da se stane iza svojih rije?i i svojih postupaka, spremnost da se za njih odgovara bez obzira na posljedice, ?ini od ?ovjeka uporite, ?vrstu ta?ku u posvemanjem kozmi?kom haosu, tvr?u od dijamanta i jednako toliko dragocjenu i rijetku. Po?esto i rje?u.
Izre?ena rije? je data rije?, zbog toga je odgovornom ?ovjeku svaka re?enica obe?anje. A rije? koja se odri i obe?anje koje se ispuni potuje se, bez razlike, i kod prijatelja i kod dumanina, i kod partnera i kod protivnika. U tome je, valjda, univerzalna vrijednost odgovornosti, jer moe stvoriti potovanje ?ak i tamo gdje, me?u ljudima, ne postoji nita zajedni?ko ili, jo gore, nita osim mrnje i prezira. Moemo zastupati razli?ite moralne vrijednosti, moemo se nalaziti na razli?itim stranama zakona, moemo imati opre?ne politi?ke stavove, mrziti se zbog imena, roda i krvave prolosti, ali ?e spremnost da se stane iza svojih rije?i uroditi barem potovanjem. To potovanje, i onda kada je okrueno mrnjom, nepovjerenjem i strahom, moe posluiti kao temelj na kom ?e po?ivati iskrenije i pravednije veze me?u ljudima i me?u drutvima. Zbog toga je odgovornost toliko vana.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 7. Oct. 2006. u 1:48 |
Bloggernautika |
Nema komentara
Uljuljkani svježe uspostavljenim moralnim ekvilibrijem i razbaškareni na svome cyber-čardaku, bloggeri marljivo, kao što djeca mijenjaju sličice, međusobno razmjenjuju sitna priznanja, sitne grijehe i sitne skrivene požude, a sve u svjetlu dopuštenog, novouspostavljenog moralnog kodeksa. U takvom zanosu prosječan blogger gubi iz vida činjenicu da naše živote određuju, istodobno ih ograničavajući, ali i olakšavajući, i neki druga pravila. Zakoni, recimo, koji jednako važe u stvarnome, kao i u virtualnome svijetu.
Za razliku od morala, koji je fluidan, određen trenutno važećim, prešutnim dogovorom i namigivanjem desnim okom, zakon je krut, slijep na oba oka, i uvijek isti, barem dok ga ne promijeni neka aman-zaman komplicirana, službena procedura. Za razliku od morala, zakon našem narodu nije na prvom mjestu. U našoj kulturi to je tako, i sigurno postoje dobri razlozi za to. Možda to ima neke veze sa činjenicom da su zakoni uvijek bili nametnuti i tuđi, a moral naš i iznjedren iz duše i vjere, da je pravo češće bilo na strani jačeg, a samo pravda na strani slabijeg, da je zakon svojom krutošću lomio kosti, a moral svojom mehkoćom jačao dušu…
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 21. Sep. 2006. u 2:04 |
Bloggernautika |
Nema komentara
Čovjek je iskren onoliko koliko može podnijeti da mu se obrazi od stida zažare, a da, od silne vreline njihove, ne odvrati pogled u stranu. Nekad i više, ali samo ako nema drugog izbora. Ako ima, granica je tu. Zato je, biće, i zovemo obraz. Obraz je naša predstava o sebi kao o moralnoj osobi, osobi koja je sklopila nepisani pakt sa društvom da će se ponašati onako kako društvo očekuje od svojih pojedinaca, a da će, za uzvrat, od društva dobiti neko poštovanje, ugled, i čast.
Ponad svega, obraz nama samima služi kao svjedožba da znamo razlikovati dobro od zla, da smo ljudi. Zato, nerijetko, obraz i ispadne važniji od života, jer… kakav bi to život bio kojeg neko nije bio u stanju proživjeti kao čovjek. Obraz je, izvjesno, važan u svakom obliku bivstvovanja, pa i onom virtualnom, tim više što nečije prisustvo u virtualnom svijetu biva sve značajnije, pa čak postaje i dio identiteta (ja - blogger). To znači da, nakon prvobitnih izleta u brutalnu iskrenost spram sebe, spram svojih strasti, svojih tajni i svojih nagona, ljudi polako počinju investirati sebe u svoj blog, i na njega prenose dio svojih vrijednosti, uključiv i one moralne. Što čovjek više piše, i što ga se više čita, to on sebi teže dopušta da iznosi stvari koje se protive njegovim vlastitim načelima, koje prkose njegovom ćudoređu, kakvo god ono bilo.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 20. Sep. 2006. u 2:09 |
Bloggernautika |
1 komentar
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi:
