Bez naslova
“Možda sam trebala nazvati”, pomislila je zureći u tamne prozore: “Kasno je, a i odveć je vremena prošlo… Prokleta impulsivnost. Prokleta… Bože, samo se ja mogu uputit u sjeverne krajeve bez kaputa…” To je vjerovatno bio odlučujući momenat da uđe u zgradu, stiskajući onu tanku jaknu oko sebe. To, i činjenica da nije imala novaca za hotel. Zgrada je bila sablasno tiha za ovaj grad. Možda stoga što je radni dan, možda što je ponoć već prošla. Zastala je pred vratima i grčevito stiskala ključ u ruci: “Ne bi mi dali ključ da ne žele da dođem. Zar ne? Rekli su bujrum, kad kod ti bude trebalo… Prošlo je vremena… Možda su promijenili bravu. Kasno je. Ponoć je prošla” Već se počela okretati, kad joj se ona prokleta riječ opet usadi u mozak:
“Deložacija.”
Polako, bojažljivo, otključala je vrata, povukla za sobom ono koferče i ušla u mračni hodnik. Sablasna tišina. Tek što je par koraka napravila kad joj se lice sudarilo sa paučinom. Vrisak je prekinuo tišinu tek na momenat. Dok je proklinjala svoje iznenađenje nad malo paučine i ponavljala u sebi besprijekorno uvježbanu rečenicu: “Samo par dana, dok se ne snađem,” shvatila je da niko ne izlijeće iz mračnih soba.
Kada bi sebe mogao sagledati u stvarnom odnosu spram svijeta i vremena, čovjek bi se, spoznavši vlastitu beznačajnost, od užasa naprosto skamenio i pretvorio u stup soli. Od ovakve starozavjetne sudbine nas, ljude dobre i proste, štite dvije stvari. Jedna od njih je naša nesposobnost da stvari sagledamo iz stvarne perspektive, bilo čijim drugim očima, doli ovim našim, kratkovidim. Druga je naš bezgranični narcizam – sposobnost da sebe doživimo kao najvažnije biće na svijetu. Što u našoj priči, i u svijetu viđenom iz naše perspektive, mi i jesmo.
Nekoć davno sam 
Nepogrijeivim okom primitivnog psihologa, jo tamo od Krapine, Altamire i Neumannove doline, mi znamo da ljudi o sebi lau ?im zinu. Kad god imaju priliku razmisliti o onome to ?e re?i, ljudi ?e ublaiti jetkost i razvodniti gor?inu svojih rije?i, da ne bi naruili krhku ravnoteu izme?u istine to je zatomljena u nutrini i predstave o sebi to je ugla?avaju na povrini.
Ono za ?ime udi, to ?ovjek i ostvari. Snivali smo da letimo poput ptica. Danas letimo i vie i bre od njih. Smiljali smo kako da se niz polje stutimo noeni dahom vjetra. Danas cestama jurimo bre od orkana. Zamiljali smo kako otkrivamo nepoznate zemlje i daleke krajeve. Do danas smo zavirili u svaki kutak nae malene plave planete i razgledali jo malo unaokolo, po komiluku.
Mnogo je arina kojima se mjerio i mjeri ?ovjek, sve njegove veli?ine i njegove manjkavosti, od stopala do spolovila, od pameti do potenja, od sre?e do sramote. Svi mi, od jednog do drugog mjerila, padamo ?as na jednu, ?as na drugu stranu, i nikad se usaglasiti oko toga koja su mjerila prava, jer svako od nas eli da ga se mjeri i pamti ba po onome po ?emu je velik, dobar i pozamaan, a nikako po onome po ?emu ispada malen, krljav i nitavan.
Uljuljkani svježe uspostavljenim moralnim ekvilibrijem i razbaškareni na svome cyber-čardaku, bloggeri marljivo, kao što djeca mijenjaju sličice, međusobno razmjenjuju sitna priznanja, sitne grijehe i sitne skrivene požude, a sve u svjetlu dopuštenog, novouspostavljenog moralnog kodeksa. U takvom zanosu prosječan blogger gubi iz vida činjenicu da naše živote određuju, istodobno ih ograničavajući, ali i olakšavajući, i neki druga pravila. Zakoni, recimo, koji jednako važe u stvarnome, kao i u virtualnome svijetu.