Iako novootvorena, kineska je praonica rublja izgledala kao da je oduvijek bila tu. Oduvijek, ili barem od onog dana otkako je u neuglednu četverokatnicu ugrađena posljednja bordo cigla, a iz njenih dimnjaka pokuljao gusti, čađavi dim, pa se iza njenih prozora nadžidžala dječica, crna, žuta i bijela. Ništa na toj praonici na ćošku nije bilo novo, blještavo, niti veselo i moderno.
Dapače, sve je na njoj bilo neupadljivo i neprimjetno oku slučajnog prolaznika. Već je i natpis nad ulazom izgledao staro i iznemoglo, nije bilo posebnih ponuda i sniženja ispisanih šarenim bojama koje bi mamile mušterije, a kroz zamrljana se stakla mogao nazrijeti tek, rukom ispisan, izblijedjeli oglas na španjolskom, u kom je neka vrijedna trabajadora nudila usluge čuvanja djece i pospremanja kuće.
Da nisam znao da je tu, do prije mjesec- dva, bila piljara ili neka slična sitna prodavnica, ne bih mogao ni pretpostaviti da se praonica, pred čijim sam se vratima nalazio, ičim mogla vezati uz riječ nova. A opet, kako je varljivo moje sjećanje, možda je praonica, u koju sam upravo ulazio, doista oduvijek i bila tu, samo sam ja, ovako zbrkane pameti, pomiješao ćoškove svoje prošlosti; ćoškove na kojima sam, priznajem, ionako protraćio isuviše vremena.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 4. Sep. 2006. u 2:21 |
Tersologija, Litersatura |
Nema komentara
Kada se podno Trebevića ugnijezdi studen, navali se zima gradu na pleća poput teške bijele koprene i ne skine se sa njega sve do proljeća, pretvarajući mu dah u tegobno soptanje. Ustajali se zrak nataloži po podrumima i plućima, grebe po grlu i naplavljuje nosnice, i tek se iznimno rijetko, ako ikako za vladavine zime, do nozdrva probije fina mješavina svježega snijega i pečenog kestenja, plazajući polako uz Bistrik, gore prema Hridu.
Nekoć, baš tamo na Bistriku, sjemeništarci kod Svetog Ante bi se radovali Božiću, a u kućici podno pruge bi, u ova doba godine, jedna omanja gospođa, sasvim blago pogrbljena i sa ozbiljnim izrazom lica, palila svijeće u osmokrakom svijećnjaku, paleći svakoga predvečerja po jednu svijeću više, dok ih ne nareda osam. Teta Sarina je znala reći kako Hanuka i nije neki praznik, kako su Pesah, Roš Hašana ili Jom Kipur daleko veći praznici, ali i Hanuka je, eto, dio tradicije, a do tradicije je teta Sarina itekako držala. U još ponekom sarajevskom prozoru se mogla pratiti slična igra svjetlosti - sa svakim akšamom po jedna svijeća više, dok ih se ne napuni osam.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 29. Dec. 2005. u 2:16 |
Litersatura |
3 komentara
