Stajao sam u dovratku, lijevim ramenom oslonjen na vratnicu. Pogled mi je, kao i korak, uvijek oklijevao kada bih se zatekao na ovom pragu. Ako se tek malo pomaknem, ako se nakašljem ili ako samo brzo preletim pogledom preko prostorije, umislio bih sebi, pokvarit ću čaroliju. A čarolija se svaki puta odvijala na drugom dijelu velikog radnog stola, koji je zapremao govtovo čitavu sredinu omanje sobe.
Danas je čarolija bila u svome stadiju brušenja i sastavljanja, blistava pod snopom mliječno-bijele svjetlosti koja je isticala iz metalne lampe pričvrščene za rub stola. Kupajući se u slapu svjetla, dvije su čvornovate, izborane ruke, neobičnom vještinom premetale i okretale komadiće drveta, posežući svako malo za turpijom, četkicom, dlijetom, i drugim sitnim alatkama kojima nikada nisam bio u stanju upamtiti ni imena ni namjene. Kratki slijed kuckanja po mekanom drvetu, po zvuku nalik slovima N i S otipkanim Morse-ovom azbukom, bi se ponovio nekoliko puta, a potom bi slijedilo jedno M, i desna bi ruka mali instrument odlagala na stol. Nakon toga bi, skupa sa lijevom, još malo obrtala par drvenih dijelova, koji su meni često naličili tek na triješčice, i nevidljivom ih magijom uklapala u jednu cjelinu.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 25. Feb. 2007. u 9:21 |
Litersatura |
3 komentara
Ula sam u ku?u nataloenu tekim enskim uzdasima. O, koliko ena, koliko nena, nana, tetki, dajnica, bliih i daljih rodica, i sve odreda sa ukiseljenim facama i suzama u o?ima. Neke i pla?u, zaista.
Ja nemam facu za ovu situaciju. Gubim se…, pomislih dok su mi pruali ruke, nudili vlane obraze na zvu?ne cjelove…
Odnekud osjetih Njenu mekanu kou kako mi grije ledene ruke. Prvo mi grudi stegnu otpor, ali ve? u slijede?oj sekundi Joj se predah. Nije se tu vie radilo o meni. Premiljala sam se da li da Joj za svoj propust kaem odmah.
Rekoh Joj, i noge po?ee da mi trnu kad spazih kako se preda mnom raspada… Kao neka lan?ana reakcija, neprevazi?ena me?usobna empatija… Gr? mi stegnu eludac, i potr?ah na balkon… na vazduh: O, Boe ( sa velikim, uzvienim B. Da, tako sam to izgovorila u sebi - ja, obznanjena ateistkinja), a ta ako je Ona svoju snagu crpila iz njega, a njega vie nema. ta ?e biti sa mnom? Jer ja sam svoju snagu crpila iz Nje… Bit ?e…
Tevhid.
Dalje »
Objavio/la:
Legally Ters, 29. Jan. 2007. u 5:17 |
Litersatura, TERSAONA |
12 komentara
Vjetar je zamro, ptice su utihnule, amor je prolaznika ugasnuo… ?itav je svijet zastao u pokretu, i samo je jo mala lica u njenoj ruci zveckala vrte?i krugove po porculanskoj alici, a ja sam se vrtloio u njima. Kako bih se samo rado utopio u crnoj, vru?oj te?nosti to ju je ona prinosila svojim ustima, da joj, barem tako, jo jednom o?utim usne i dotaknem jezik.
Otpila je gutljaj svoje kafe i blago se namrtila. Potom se zagledala u ogoljele kronje topola sa moje lijeve strane, negdje prema jugu-jugozapadu, i dalje ne upravljaju?i pogleda prema meni. Ja, opet, nisam mogao svratiti pogleda sa nje. Sam je od sebe, ?avlima ?enje zakovan, po?ivao na njoj. Izme?u obrva su joj se ugnijezdile dvije mrtilice, oiljci ranjenog srca. Iz o?iju joj se, kao sa naslovnice, ?itala sre?a, tek neznatno, skoro neuhvatljivo, zamu?ena tragovima davnanje boli.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 12. Dec. 2006. u 22:03 |
Litersatura |
Nema komentara
Bila je to jedna druga jesen, jedan drugi ivot, neko drugo vrijeme i neki drugi grad… Zapravo, laem, grad je uvijek isti, zato je i Grad. I mi smo uvijek isti, nepopravljivi, prepoznatljivi, koliko god se mi trsili da se promijenimo. Samo su okolnosti druga?ije. Zato ih i krivimo za sve, nadaju?i se da ?e se, kada se one promijene, s njima promijeniti i naa sre?a.
I naa o?ekivanja su manja, pa se ufamo da ?e se ostvariti, jer smo ih, eto, stesali, stanjili, sveli na pravu mjeru, pa se s njima u depu skrueno obra?amo Sudbini, ne bi li kona?no usliila nae skromne zahtjeve. Jer, moda smo neko?, davno prije, i znali biti ohola, nezahvalna deri?ad, ali sada, ovaj puta, doista ne pretjerujemo i od nje i?emo tako malo. Malo, tek koliko soli stane na vrh noa…
Sjedili smo, ili leali, zavaljeni na sjedalu automobila, svako na svome, a opet nespretno isprepleteni, neraskidivo zagrljeni, uvijek preblizu jedno drugom. Izvana je po staklima rominjala tuga, a unutra se po njima maglila neizgovorena strast, hvatali se nai oteti uzdasi, pa se iz njih lu?ile i niz okna klizile suze. Nae suze, zajedni?ke. Na radiju je svirala [umetni svoju pjesmu], a magla se, negdje na Brusu, spremala za svoj ve?ernji izlazak u grad.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 5. Dec. 2006. u 20:58 |
Litersatura |
Nema komentara
Jesen je, ki?icom majstora, zamijeala vodene boje grada i oslikala ba?e i parkove zlatnim i rumenim ruhom. Sunce se trsilo da, u skra?enom radnom vremenu, to vie ljudi izmami na ulice i da sa njih poskida dempere i jakne.
Ljetne su bate preutjele godinje doba iz svoga imena i arenim stolicama izmolile prolaznike da sjednu i odmore se, i tako im, za barem jo jedan dan, produe ivot. Pijace su vrvjele dobrim doma?icama i uzornim doma?inima koji su se, ve? tre?u subotu u nizu, razmilili izme?u pija?nih stolova, prebiru?i po paprikama, kupusu, krompiru, cvekli. Trgovi su romorili, prenapu?eni dokonim narodom koji je hvatao zjale i blage sun?eve zrake, spremaju?i ih za neku svoju zimnicu.
Grad je jezdio prema svome savrenom trenutku za slikanje, negdje oko pola tri.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 1. Dec. 2006. u 18:02 |
Litersatura |
Nema komentara
“Sino? sam ti ?uvala san.” - rekla je,
“Stvarno?” - upitao sam, ne diu?i pogleda sa papira po kom sam pisao besmislice - “A od ?ega to?”
“Ne znam.” - zamiljeno je slegla ramenima, odsutno gledaju?i u zid na kom su njene misli razvile projekcijsko platno - “Od svega onoga ?emu utekne po danu, a to te obno? sustigne u snovima… od zalutalih metaka, od razbjenjelih vukova prolosti, od kletvi oja?enih djevojaka, od nesmiljenog zuba vremena…”
“Od tog dvoje posljednjeg me sigurno ne?e uspjeti sa?uvati.” - podigao sam glavu, kilje?i na lijevo oko - “Ni mene, ni moj san.”
“Znam.” - primakla se, i poloila moju ruku na svoje dlanove, pa pal?evima zategla kou na mome dlanu - “Znam, i to saznanje mi ne da mira. Nae su linije tako kratke i tako tanke, i tvoja i moja, a ova izme?u njih, to ih povezuje… gotovo mi se ?ini da ?e i?iliti ako svjetlost samo malo druga?ije padne na dlan.”
“Ne?e, ne brini.” - odgovorio sam, sti?u?i prste i zape?e, nabravi tako ponovno kou dlana - “Mi ?emo, ako zatreba, pobje?i i sakriti se u zemlju vje?itog sutona u kojoj ?e sjene biti due od stvarnosti i uvijek ?e padati tako da se nae linije posve jasno vide. Onda niko, pa ni ti, ne?e mo?i posumnjati u njihovo postojanje.”
“Ja nimalo ne sumnjam u postojanje, samo u njihovo trajanje.” - oborila je pogled - “A kad na to pomislim, svaki put mi srce, od straha, premre na tren.”
“Ma, ta zna srce? Ono je jedna plaljiva umska zvjer?ica.” - odmahnuo sam - “Preplai se vlastitog otkucaja, pa potom pola sekunde oslukuje ta ga je to prepalo. I onda opet tako.”
“Bit ?e da je srce i glupavo.” - nasmijala se - “Nita ne zna i nita ne pamti.”
“Ba nita.” - sloio sam se - “Ne moe ga ni?emu nau?iti, koliko god, uvijek i iznova, pokuavao. Ostaje samo ono to uree u njega. Otricom ljubavi, igom strasti, sje?ivom mrnje.”
“Zato se ja nikada ne?u prestati plaiti.” - licem joj je prela sjena - “Neprestance ?u se, ?ini mi se, plaiti, da se ja tebi nisam… urezala u srce.”
utio sam.
“Vidi…” - prekinula je tiinu ne doputaju?i joj da postane preteka - “Tako ?u jednom zaboraviti da podsjetim tvoje srce da sam jo uvijek tu i ono ?e, blesavo kakvo jeste, zaboraviti, kao… kao da me tu nikada nije ni bilo. E, ne znam da li bih to mogla… nebitno… a, ta tebe plai?”
utio sam i dalje.
Ovoga puta, tiina je pala na pod i razlila se poput sipinog crnila u vodi, obavijaju?i nas tminom, odijeljuju?i nas, lagano, nezaustavljivo, jedno od drugoga. Niti jedno nije podizalo pogleda. Trenuci su klizili, a tiina je postajala sve gromoglasnija, odjekuju?i u uima poput nijeme grmljavine.
“Plaim se…” - naposlijetku sam razbio utnju i ona je, u ?as, iscurila kroz pukotinu na podu - “Plaim se da, kada bih sebi, barem i na tren, priznao koliko mi doista zna?i… plaim se da bih se u tom trenu osjetio tako ogoljelim i ranjivim, da bih se na mjestu skamenio.”
“Ne bi ti nita falilo da to i prizna.” - podigla je glavu, vlanih o?iju i napola objeenja?kog osmijeha.
“Makar se od straha pretvorio u kamen?” - nabrao sam obrve.
“Makar i u kamen.” - nasmijeila se i pomilovala me po licu - “Tako barem znam da bi zauvijek bio moj.”
“Kako to?” - upitao sam - “ta bi to ti uradila da zauvijek ostanem tvoj, ako bih se, kojim slu?ajem, pretvorio u kamen?”
“Ja bih se onda pretvorila u vjetar.” - otpuhala je pramen sa svoga ?ela - “Puhala bih svom snagom i silinom, osovljuju?i se na svakoga ko bi se usudio da ti se priblii. Urlikala bih danju, je?ala no?u, zavijala po poljima i seoskim cestama govore?i svima da si samo moj, milovala bih ti kameno lice svojim ledenim dahom.”
“Ali, tako bi smo zauvijek ostali zato?eni u dva zasebna svijeta.” - primijetio sam - “Ja u svijetu tvari, osu?en da budem vje?ito nepomi?an, a ti u svijetu pokreta, bez ikakvog oslonca, bez ijednog truna za opipati i osjetiti.”
“Hm.” - zamislila se - “Ako bih puhala dovoljno snano i postojano, mogla bih svaki dan odijeliti po jedno zrno pijeska od tvoje kamene povrine i uplesti ga u svoju vjetrovitu kosu. Ako bih puhala dovoljno dugo i dovoljno uporno, mogla bih, tren prije vje?nosti, ispjeskariti i posljednje zrno iz tvoje preostale kamene nutrine i metnuti ga u svoje olujno srce. Tako bih, naposlijetku, postala jednako tvoja koliko i ti moj.”
“Postali bismo pje?ana oluja.”
“I to ona pustinjska. Najsilnija. Stihija koju nita zemaljsko, niti ljudsko, ne moe zaustaviti.”
“Bili bismo jedno. Bez straha.”
“Kao to smo oduvijek trebali biti. Bez straha.”
Oduvijek. I… zauvijek.
* * *
Divlji je vjetar
->for men<- ->for women<-
Voli me, voli… reci da me voli
Dopusti mi da odjezdim sa tobom
Jer ljubav je moja poput vjetra
A divlji je ovaj vjetar
Da, divlji je vjetar
Prui mi vie od pukoga dodira
I utai ovu silnu glad
Daj vjetru da zapuhne
Kroz srce ti
Jer, divlji je ovaj vjetar
Divlji je ovaj vjetar
Kada me dodirne
Zajecaju mandoline
A kada me poljubi
Tek tada oivim
Ti si mi prolje?e
Sve i jedna stvar
Na ovom svijetu si mi
Za mene… ivot si sam
Zna li to?
Voljena, privij se uza me,
Jer mi smo srodna bi?a
Ro?eni na vjetru
A, divlji je ovaj vjetar
Tako divlji je ovaj vjetar
Kada me dodirne
Zajecaju mandoline
A kad me poljubi
Moj ivot zapo?ne
Ti si mi prolje?e
Sve i jedna stvar
Na ovom svijetu si mi
Za mene… ti si ivot sav
Zna li to?
(Tiomkin/Washington, prepjev: MoodSwingeR)
Objavio/la:
MoodSwingeR, 11. Nov. 2006. u 18:45 |
Litersatura |
Nema komentara
