On, sojević i potomak prvih begova u Bosni, eno ga sjedi na divanu i dršće od hladnoće. Do jučer živio u bonluku, šerbetom konja pojio, rakijom se umiv’o a šampanjcem iz Beča abdest uzim’o, a vidi ga sada. Kažu da je u prve dvije hefte kako je ova zima počela prvo seharu, a onda i kredenac izlomio i izložio. Kada mu je duhana ponestalo, čibuk je istes’o i ispušio. Paturike u mast za kundure umače i od toga živi. Ali taj nije naučio uzajmat’, jordami k’o i do sad. A nejma se vala od koga ni uzajmit’. Takav je vakat doš’o, u Gradačcu sve fukara do fukare. A opet, narod nekako bogatiji što je beg siromašniji. Pun im stomak, a duša na mjestu kada se pusti priča da je beg spao na prosjački štap.
Dalje »
Objavio/la:
Bosanscki, 17. Oct. 2007. u 22:23 |
Litersatura, TERSAONA |
6 komentara
Imam curu koja je sada u Španiji. Poslao sam joj divnu poruku, da zna da mislim na nju i da je natjeram da misli na mene. Evo šta sam joj napisao:
”Španiju nikada nisam volio. Ali bih je sada posjetio iz par razloga. Da iznajmimo sobičak u španskom selu, da se nasapunjamo španskom sapunicom, zatvorimo prozore da nam ne smetaju španske mušice i da pričamo o španskom seksu.”
Ona nikada neće dobiti tu poruku, jer kurac od BH-Telecoma nam prodaje maglu umjesto telekomunikacijskih usluga. DaBogda ga već jednom prodali strancima, pa da se makar čestito možemo čuti sa našim svijetom vani, kada im već nećemo moći doći u posjetu ni u narednih sto godina! Ja nikada nisam bio nigdje gdje bi me pitali za pasoš, koji nikada nisam izvadio. I nešto i ne gorim od želje da to promijenim. Jedino me malo boli što sam u takvoj materijalnoj situaciji da mi je i Sarajevo na kraj svijeta, a tamo su ljudi koje volim: Armin, Anis, Ninja, Nićo, Mija, Selma… I još puno njih, koji me se možda više i ne sjećaju.
Ja ne znam puno o ljubavi, pa sam se možda i zajebao kada sam je ubacio u naslov. Mene ljubav asocira na upaljenu šibicu u mraku, kojom Dobri Bošnjanin pripaljuje cigar pod pljuskom iz vedra neba, zaklanjajući ga golim šakama od uragana najačeg stupnja koji je odnekud zalutao u naše krajeve. Mnogi će utemeljenost ovog poređenja dovesti u pitanje, ali ja imam spremljen neoboriv argument za njih. Pa, gospodo, nije li, na kraj kraja, takav i život? Čuvamo ga dok ga ne izgubimo…
Dalje »
Objavio/la:
Bosanscki, 26. Sep. 2007. u 4:42 |
Litersatura, TERSAONA |
3 komentara
Kada bi mi rekli da nacrtam tok svijesti (Vjeko i ja smo jedan drugom postavljali slične zadatke na dosadnim predavanjima. Gurne me laktom i kaže:”Nacrtaj PDV.” Izmislim biće koje ima deset očiju i deset ruku, biće koje krasi ogroman kurac koji mu služi da naguzi gologuzu sirotinju koja čeka u redu za hljeb i kajmak. Ja njemu kažem da nacrta Krivični zakon i tako to ide…), šta mislite kako bi on izgledao? Kao pruga.
Digresija: ako bi neko tražio da napišem moj trenutni tok svijesti, evo na šta bi ličio: Stream of consciousness. Train of thought. Dream Theater. Dobar bend. Usrana zadnja dva albuma. U porodičnom albumu nemam ni jednu sliku mlađu od tri-četiri godine. Ova godina nije bila rodna. Porodilje. Dojilje. Sise. Dalje nije potrebno…
Pruga. Probudio sam se oko podne, decembarsko sunce je kroz rupice na roletnama golicalo mrak. Sve turobne misli sam zamotao u jorgan, ustao i sudario se sa svakodnevnicom vječnog studenta. Na filozofsko pitanje kako proćerdati još jedan dan nametnuo se mudar i, ispostaviće se, koristan (to dvoje rijetko ide jedno uz drugo) odgovor: Zijaretiti majku u Špionici. To, preko osamdeset godina staro, drago stvorenje mi uvijek vrati izgubljenu životnu radost. Životna radost nije poput ostalih radosti. Nju rasplamsa i sreća i tuga, i nježnost i bol. Sve što te podsjeti da si živ.
Dalje »
Objavio/la:
Bosanscki, 17. Sep. 2007. u 3:26 |
Litersatura, TERSAONA |
3 komentara
Kao trenutak od kojeg počinje ova priča, izabrao sam onaj u kom sam ugledao tri buhe na Alminoj glavi. Dvije su se nešto zadeverale jedna oko druge, a treća je bila u nekom svom filmu. Gledao sam ih čitavih par sekundi i pokušavao dokučiti smisao u njihovim kretnjama i položajima. Kako shvatiti ljudski rod, kada ne mogu skontati buhe? Šta je to toliko zanimljivo, što je one dvije privuklo jednu drugoj, a što nema ona treća?
Alma je mentalno zaostala djevojčica. U puno većem zaostatku nego što bi joj trebalo da ne spozna u kakvoj bijedi živi, a da opet bude i toliko sretna. Donijela je neki bukvar, šta li, i sjela pored mene. Prstom joj pokazujem rečenicu:
TRI PRIJATELJICE PRIČAJU.
”Šta ovdje piše?”
Dalje »
Objavio/la:
Bosanscki, 11. Sep. 2007. u 4:01 |
Litersatura, TERSAONA |
4 komentara
Prstima lagano prebirem po žicama gitare, tako nježno, da pod vrhovima jagodica jedva osjetim vibracije žice. Odsvirao bih nešto za nju, a ni sam ne znam šta. Odsvirao bih bilo šta, ali to bilo šta opet mora biti nešto što će je oboriti s nogu. Šta ako pogriješim, ako me prsti izdaju ili mi glas bude grub? Tišina, pucketanje drveta koje dogorijeva je jedino što se čuje. Ponovo pokrećem prste, ovaj put povlačim i žicu, kroz mozak mi kreću i stihovi pjesme, koju ću sada odpjevati samo za nju… Pogled mi se u tom momentu ukrsti sa njenim, oči obasjane plamenom vatre bljesnuše kao u divlje zvijeri. Žica se vrati u prvobitni položaj, potiskujući prst ispred sebe. Umjesto zvuka, gitare i stihova pjesme, osta samo moj zaleđeni pogled, na njenom licu. Rukom je prebacila kosu preko ramena, pogledala me i rekla:
- O čemu razmišljaš?
- O svemiru.
- Šta te privlači toliko u tom prostranstvu bez kraja i početka?
- Možda prostranstvo, možda nepoznanica, možda nešto treće.
- Ti si meni tako čudna osoba, kao da si pun nekih skrivenih tajni.
- Ne bih rekao da sam čudan, prije bih rekao da sam zaljubljen.
- U koga si zaljubljen, ako nije tajna?
Dalje »
Objavio/la:
Pospanko, 7. May. 2007. u 5:40 |
Litersatura, TERSAONA |
6 komentara
Niko mi ne bi vjerovao da kažem da se toga sjećam. Ponekad ni sama sebi ne vjerujem. Iz priča koje sam čula kad su mislili da nisam u blizini, iz onih komadićaka otrgnutih od rečenica, nekako sam shvatila da sam, kad se to desilo, bila samo nekoliko sati stara. Možda ni toliko. Možda me upravo bila rodila. Ne znam. To ne znam. Tad nisam imala osjećaj za vrijeme. Ali sjećam se. Sjećam se njenog lica, krupnih plavih očiju i upalih obraza, sjećam se da je plakala, sjećam se tišine, i njene velike teget mont jakne. Sjećam se straha, i tame, i nekog beskrajnog povjerenja u nju, i opet straha. I nagle buke, i puno, puno ljudskih glasova. I sjećam se lica žene koja me je odnijela. I ne sjećam se ničega više. Nekad to sanjam. Sve. I nikad ništa novo, nikakva promjena, samo ona, i jakna, i strah, i buka, i kraj. Dugo nisam znala šta je to sve. Jednom, dok sam još bila mala, pitala sam nenu šta je to. Ona je rekla da je to samo san, da se to nije desilo. Ja sam vjerovala kao što sva djeca vjeruju svojim nenama, i kad im pričaju priče o zmajevima i vilama, i kad ih tješe, i kad im lažu.
Dugo sam se pitala kako je moguće da nimalo ne ličim na svoju mamu. Druga djeca liče na mame, nekad čak toliko da je moguće posumnjati da su klonirana, a ja, eto, nimalo. Ni jedna jedina crta lica nam nije zajednička. Nekad sam pomišljala da me je usvojila, i čak bih i povjerovala u to da se ona ne pojavljuje u tom najranijem sjećanju koje imam. A ovako samo mislim da sam ja pljunuta očeva slika - oca za kojeg ne znam ni postoji li, a znam da mora postojati; oca za kojeg ne znam kako izgleda, ali imam jasnu sliku kad god stanem pred ogledalo: crn kao crni đavo, kose crne i guste i divlje, i očiju punih iskrica, nekog neobičnog sjaja, neke… da, zlobe.
Dalje »
Objavio/la:
Nesvjesna, 1. May. 2007. u 7:13 |
Litersatura, TERSAONA |
8 komentara
Oluja je pred zoru opozvala svoje snjegonosne vjetrove, skupila svoje ledene skute i lijenim se korakom, dostojnim zmske kraljice, sa svojom svitom vratila natrag na sjever. Dan je osvanuo bistrinom gorskog jezera, hladnoćom utegnut u studeni korzet, dan stvoren da ljepotom miluje oči, dok ti mrzlinom izjeda lice.
Zaustavio sam vozilo na kraju ulice što je vodila na dok, i zabacio sam pogled preko njegove dužine. Na drugom je kraju, sa svih strana okruženom vodom, pocupkivala sitna, crna prilika, okrećući leđa ubitačno hladnom povjetarcu. Još jednom sam utegao sve ono što sam stigao natrpati na sebe, unaprijed znajući da će biti nedovoljno da me zaštiti od naleta sjeveroistočnjaka, zakopčao se preko grla, sve do nosa i izjurio van.
Nisam se ni potrudio zaključati auto. Ionako se niko ne bi zamarao mojom pohabanom Corollom, barem ne po ovakvom vremenu i ne u ovaj rani sat. Koliko god ja korakom grabio prema otvorenom, tih se sedamsto metara dobrano odužilo. Naposlijetku sam se približio dovoljno da mogu razabrati starčevo vedro, borama išarano lice, namreškano poput površine mora.
“Hej, eto te…” - nasmiješio se - “Nisi zakasnio, baš si na vrijeme.”
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 26. Feb. 2007. u 7:28 |
Litersatura |
4 komentara
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi:
