Ljubavno sklonište
Imam curu koja je sada u Španiji. Poslao sam joj divnu poruku, da zna da mislim na nju i da je natjeram da misli na mene. Evo šta sam joj napisao:
”Španiju nikada nisam volio. Ali bih je sada posjetio iz par razloga. Da iznajmimo sobičak u španskom selu, da se nasapunjamo španskom sapunicom, zatvorimo prozore da nam ne smetaju španske mušice i da pričamo o španskom seksu.”
Ona nikada neće dobiti tu poruku, jer kurac od BH-Telecoma nam prodaje maglu umjesto telekomunikacijskih usluga. DaBogda ga već jednom prodali strancima, pa da se makar čestito možemo čuti sa našim svijetom vani, kada im već nećemo moći doći u posjetu ni u narednih sto godina! Ja nikada nisam bio nigdje gdje bi me pitali za pasoš, koji nikada nisam izvadio. I nešto i ne gorim od želje da to promijenim. Jedino me malo boli što sam u takvoj materijalnoj situaciji da mi je i Sarajevo na kraj svijeta, a tamo su ljudi koje volim: Armin, Anis, Ninja, Nićo, Mija, Selma… I još puno njih, koji me se možda više i ne sjećaju.
Ja ne znam puno o ljubavi, pa sam se možda i zajebao kada sam je ubacio u naslov. Mene ljubav asocira na upaljenu šibicu u mraku, kojom Dobri Bošnjanin pripaljuje cigar pod pljuskom iz vedra neba, zaklanjajući ga golim šakama od uragana najačeg stupnja koji je odnekud zalutao u naše krajeve. Mnogi će utemeljenost ovog poređenja dovesti u pitanje, ali ja imam spremljen neoboriv argument za njih. Pa, gospodo, nije li, na kraj kraja, takav i život? Čuvamo ga dok ga ne izgubimo…
Kada bi mi rekli da nacrtam tok svijesti (Vjeko i ja smo jedan drugom postavljali slične zadatke na dosadnim predavanjima. Gurne me laktom i kaže:”Nacrtaj PDV.” Izmislim biće koje ima deset očiju i deset ruku, biće koje krasi ogroman kurac koji mu služi da naguzi gologuzu sirotinju koja čeka u redu za hljeb i kajmak. Ja njemu kažem da nacrta Krivični zakon i tako to ide…), šta mislite kako bi on izgledao? Kao pruga.
Prstima lagano prebirem po žicama gitare, tako nježno, da pod vrhovima jagodica jedva osjetim vibracije žice. Odsvirao bih nešto za nju, a ni sam ne znam šta. Odsvirao bih bilo šta, ali to bilo šta opet mora biti nešto što će je oboriti s nogu. Šta ako pogriješim, ako me prsti izdaju ili mi glas bude grub? Tišina, pucketanje drveta koje dogorijeva je jedino što se čuje. Ponovo pokrećem prste, ovaj put povlačim i žicu, kroz mozak mi kreću i stihovi pjesme, koju ću sada odpjevati samo za nju… Pogled mi se u tom momentu ukrsti sa njenim, oči obasjane plamenom vatre bljesnuše kao u divlje zvijeri. Žica se vrati u prvobitni položaj, potiskujući prst ispred sebe. Umjesto zvuka, gitare i stihova pjesme, osta samo moj zaleđeni pogled, na njenom licu. Rukom je prebacila kosu preko ramena, pogledala me i rekla:
Niko mi ne bi vjerovao da kažem da se toga sjećam. Ponekad ni sama sebi ne vjerujem. Iz priča koje sam čula kad su mislili da nisam u blizini, iz onih komadićaka otrgnutih od rečenica, nekako sam shvatila da sam, kad se to desilo, bila samo nekoliko sati stara. Možda ni toliko. Možda me upravo bila rodila. Ne znam. To ne znam. Tad nisam imala osjećaj za vrijeme. Ali sjećam se. Sjećam se njenog lica, krupnih plavih očiju i upalih obraza, sjećam se da je plakala, sjećam se tišine, i njene velike teget mont jakne. Sjećam se straha, i tame, i nekog beskrajnog povjerenja u nju, i opet straha. I nagle buke, i puno, puno ljudskih glasova. I sjećam se lica žene koja me je odnijela. I ne sjećam se ničega više. Nekad to sanjam. Sve. I nikad ništa novo, nikakva promjena, samo ona, i jakna, i strah, i buka, i kraj. Dugo nisam znala šta je to sve. Jednom, dok sam još bila mala, pitala sam nenu šta je to. Ona je rekla da je to samo san, da se to nije desilo. Ja sam vjerovala kao što sva djeca vjeruju svojim nenama, i kad im pričaju priče o zmajevima i vilama, i kad ih tješe, i kad im lažu.
