Link: http://www.knjiga.ba/Knjizevnost/Romani/Trileri/Sevdali-mantra_K4231.html

O cijeni, načinu i dometu dostavljanja – na linku.

Bosanscki

“Možda sam trebala nazvati”, pomislila je zureći u tamne prozore: “Kasno je, a i odveć je vremena prošlo… Prokleta impulsivnost. Prokleta… Bože, samo se ja mogu uputit u sjeverne krajeve bez kaputa…” To je vjerovatno bio odlučujući momenat da uđe u zgradu, stiskajući onu tanku jaknu oko sebe. To, i činjenica da nije imala novaca za hotel. Zgrada je bila sablasno tiha za ovaj grad. Možda stoga što je radni dan, možda što je ponoć već prošla. Zastala je pred vratima i grčevito stiskala ključ u ruci: “Ne bi mi dali ključ da ne žele da dođem. Zar ne? Rekli su bujrum, kad kod ti bude trebalo… Prošlo je vremena… Možda su promijenili bravu. Kasno je. Ponoć je prošla” Već se počela okretati, kad joj se ona prokleta riječ opet usadi u mozak:

“Deložacija.”

Polako, bojažljivo, otključala je vrata, povukla za sobom ono koferče i ušla u mračni hodnik. Sablasna tišina. Tek što je par koraka napravila kad joj se lice sudarilo sa paučinom. Vrisak je prekinuo tišinu tek na momenat. Dok je proklinjala svoje iznenađenje nad malo paučine i ponavljala u sebi besprijekorno uvježbanu rečenicu: “Samo par dana, dok se ne snađem,” shvatila je da niko ne izlijeće iz mračnih soba.

Svjetlo u hodniku je radilo: “Možda se nešto strašno desilo”, prestravljeno pomisli. “Ma ne”, odmahnu rukom, “Možda su samo otputovali,” zaključi sretno nad novom, pozitivnijom mišlju i rukama poče sklanjati paučinu, ispred sebe.

Prazne sobe, mukla tišina. Slike duž hodnika sa kojih se kreveljio poznati lik. Tek onaj šeretski, pomalo cinični osmijeh podsjeti je na neke stare priče, i gotovo da zastade tu, usred hodnika, ponesena sjećanjima. Nije zastajala ispred slika. Možda što se htjela uvjeriti da ipak u nekoj od soba ima nekoga, ili možda što je očekivala da će iskočiti iz jedne od onih slika i reći: “Bu!”. U jednoj od soba neraspremljen krevet. Možda ipak nekog ima.

Kuhinja prazna. Hladan šporet. Skoreni ostaci nekog iskipjelog jela. Ni tanjira, ni namirnica, tek iza jednih vrata, stara bakrena džezva i par okrnjenih fildžana. Zvukovi iz stomaka su joj skrenuli pogled ka frižderu, a na njemu, ispod magneta u obliku zelene gospođice s visoko podignutom bakljom, pismo. Pravo pravcato pismo. Njen osmijeh kao da je shvatio šalu momenta. Njen pogled u frižider u kojem ništa do jedne stare limene kutije pune kafe nije bilo. Hladni prsti otvaraju kovertu, vade pismo i poluglasno izgovaraju:

“Putniče namjerniče…”

Uglavnom, ne ide.

I kurve, gospodo, kao i svi mi, prodaju sebe, a ne dio svog tijela. Vi koji sjedite u kancelarijama, vi koji radite na gradilištima, vi koji truhnete za računarima, svi ste kurve u tom smislu, svi prodajete svoje tijelo i vrijeme za materijalne viškove, koje vam mozgovi isprani reklamama naređuju da kupujete i da se za njih žrtvujete. Iste te materijalne viškove koje je čovjek stavio na mjesto svoje ženke i koje uzalud pokušava osvojiti. Što je više tih viškova, čovjek je uistinu samo jadniji. Isto važi za ženke, naravno, to treba spomenuti.

Prave kurve, u zaboravljenom smislu riječi, kraljice noći, žene su koje sticanje materijalne koristi ne interesira. Žene koje već imaju sve. Žene koje su gospodarice svega živog i neživog što ih okružuje. One su suvereni u svojim kafanama. Žene koje, za razliku od svih nas, ne možeš kupiti. Upravo zbog njih se provincijske kafančuge o kojima pričam razlikuju od noćnih barova rasutih po svjetskim metropolama. One žive u tim kafanama. Sve što se tu nalazi je njihovo.

Njih ne možeš kupiti jahtama, četverosobnim stanovima, skupim autima i vikendicama na moru. U kafani, sve to je svedeno na puki pojam misaone imenice. Njih ne možeš kupiti parama, jer im pare ništa ne znače, sve što se nalazi u njihovom univerzumu, kafani, one ionako već posjeduju. Njih ne možeš kupiti laskavim titulama i poznavanjem svjetske književnosti, historije, politike itd. Za jednu kurvu Dostojevski, Buš i Napoleon su mali miševi. Bubašvabe. Njih ne možeš kupiti nabildanim bicepsima, jer za njih si malo novorođenče i usahli starac. Za njih nisi važan trenutni ti, kako bi bio važan svima nama.

Za njih uopće nisi važan, ali te one vide onakvog kakav jesi, vanvremenskog. Da skratim, njih uopće ne možeš kupiti. Dođi u kafanu, prije toga skini sve maske, sve epolete, svu šminku, sve titule, sva priznanja, razgoliti svoju dušu i pokušaj osvojiti ženu. Kurvu. Izbori se. Od dvadeset muškaraca, koji su možda doktori, profesori, tajkuni, bokseri, bauštleci, probisvijeti, lopovi, hodže i popovi, budi taj jedan. Jedan s kojim će ona večeras leći u krevet. Sutradan i nikada više možda nećeš dobiti šansu. Takva kafana je Fight club.

Volim da nas zamislim u prostranoj sali. Ja sam na pozornici i držim mikrofon. Vi, gospodine s naočalama, ustanite. Popnite se gore. Vi, gospodine, koliko imate kilograma? Stotinu i dvadeset. Trenirate li nešto? Da. Karate. Odlično. Pridružite se ovom gospodinu. Gospodine s naočalama, čime se bavite? Advokaturom. Izvrsno. Ako bi gospodin karataš poželio da ima vaše auto, uzeo ključeve i sjeo u njega i odvezao se, šta biste uradili? Pozvao bih policiju. Zatražili biste, dakle, pomoć društva. Da. U cilju ostavrivanja pravde. Da. Kada bi vam siromah iz, recimo, Etiopije, ukrao pare sa računa da nahrani svoju izgladnjelu djecu, šta biste uradili? Ne znam. Pravo ne dozvoljava takav način sticanja novca. A pravda? Da li bi pravda bila zadovoljena? Vi imate višak novca. Koji vam ne treba. Zašto ga čuvate? Razmislite o tome. No, prethodno, da vas pitam, da li ste oženjeni? Ne. Ok. Sjetite se vaše najveće ljubavi u životu. Zamislite da ste sretno oženjeni. Volite se. Svaki vaš dan, svaki trenutak proveden s njom, nezaboravni su. Jedno veče se vratite kući i zateknete karataša. Upravo je silovao vašu ženu. Totalno joj je uništio maternicu i ona nikad neće moći imati djecu. Ne. Ipak ju je sjeckao nožem i ona je iskrvarila. I jebao ju je. Iživljavao se nad njenim lešom. Pratite li me? U ruci vam je pištolj. Upucali biste ga, zar ne? Mislim da bih. Prilično sam siguran. Dakle, ne biste zvali policiju? Zato što drušvo nije u stanju da vam pomogne. Ljubav koju ste imali, trenuci s voljenom ženom, to je zauvijek izgubljeno.

Vratite se na svoja mjesta. Ovo je samo jedna jadna ilustracija o odnosu materijalnih viškova i ženkama, pravim vrijednostima. Žalosno je to što se te vrijednosti poštuju još samo u provincijskim kafanama. Dok se, zaista, parama može kupiti sve. Kurve su čuvari muškosti, iz noći u noć one je svojim mušterijama nude u instant dozama i sanjaju neki bolji svijet.

No, moderno i postmoderno doba su iznjedrili prve pojave otpora. Feminizam, pokret koji nastoji ženi vratiti njeno dostojanstvo i staviti je na pijedestal koji joj oduvijek pripada, uz neotuđivo pravo da bude oplođena od strane muškarca sa najboljim karakteristikama koje je ona u stanju prepoznati. Postmodernizam, koji polahko ali sigurno vrši mudru rekonstrukciju stvarnosti onakve kakva bi trebala da bude. Da dalje ne nabrajam, jer bih skrenuo s teme, uglavnom, javlja se čitav sistem pokreta otpora koji ima za cilj evokaciju atavističkog duha.

Marginalizirana, ali neizostavna karika u tom sistemu su provincijske kafane, barovi, koje, između ostalog, muškarcima nude buđenje u njima uspavanog drevnog bića Testosteron-a. Takva institucija je organizirana na jasno utvrđenim načelima i sa definisanim planom organizacije. Izbor prave lokacije je od neopisivog značaja za pravilno i neometano funkcioniranje kafane. Ukoliko je moguće, na mapi obilježiti gradska naselja. Potruditi se da mjesto kafane bude najbliže u prigradskoj zoni u odnosu na centar dotrajalog urbanog duha sa pratećim objektima-pozorištem, bibliotekom i sl. Struju i ostale izmišljotine postprahistorijskog doba koje ometaju pravilno buđenje i funkcioniranje uma predaka obavezno odstraniti. Objekat zamračiti. Osvjetljenje, ukoliko je neophodno, koristiti u sljedećoj varijanti. Plava neonska svjetla, koja simboliziraju mjesečinu, u kombinaciji sa crvenim neonskim svjetlima, koja, još ukoliko trepere, podsjećaju na prosvjetljujući sjaj lomače ili baklje. U ponudu uvrstiti sva moguća, legalna i ilegalna, omamljujuća sredstva koja će isključiti vremenom nametnute kočnice razuma. Tako će potisnuti instinkti biti oslobođeni, što u krajnjoj liniji inicira ciljano oslobađanje željenog ideala: pračovjeka. I na kraju, vodeći računa o veličini objekta i broju očekivanih posjetilaca, instalirati kremen koji će zapaliti davno izgubljeni plamen: zaposliti jednu, dvije ili više kurvi. U opisu radnog mjesta navesti, svakako, isključivo redovno obavljanje poslova konobarice, što je nužna semantička igrica, jer se radi tek o krhkim prvim fazama vraćanja na istinsku stazu evolucije, pa je nužno vještačko kreiranje ambijenta za idealno funkcioniranje muškog organizma. Jedna tako oformljena arena, regrutovaće plejadu boraca za bolju budućnost, budućnost koja počiva u/na prošlosti.

To be continued…

I nije bilo važno
što sam te zapravo mrzio
i što me nisi podnosila.
Bili smo sebi sve.

Zapravo se radilo o naučno objašnjivoj pojavi

Koja se, neobjašnjivo, događala samo

Onda kada nisi bila sa mnom.

Od kad si pala

Ono kada su ti u vodokotliću našli

Tri kilograma žutog,

Uredno upakovanog u najlon,

Sjećaš li se, tada si progutala

Dvadeset tableta prosječnog ekstazija,

Trideset grama spida,

I paketić trave,

Od toga su ti stali bubrezi,

Pa si se na putu prema stanici komirala

I naposlijetku

Umrla,

A naša mačka je izašla iz stana

Sišla niz stepenice i došla do ulaznih vrata

Koja su je prepolovila,

Jer je opruga na vratima i danas prezategnuta,

Uprkos brojnim pritužbama stanara,

Vrati se na četvrti red

I nastavi na dvadeset i četvrtom,

Pričam malo nepovezano

Iz razloga što se srušio sav moj svijet,

Figurativno rečeno, saobraćaj misli mi

Je opravdano u haotičnom stanju.

Zvijezde više ne padaju.

Slagaću ti,

Možda padaju,

Od kada su ti rasporili stomak

I izvadili svu tu drogu,

A u kontejner bacili dvije polovice

Naše mačke,

Nebo je oblačno, na vremenskoj prognozi

Najavljuju snijeg,

Zbog takve nebeske situacije ne mogu

Sa sigurnošću tvrditi

Šta se dešava iza oblaka.

Ljubav je nemoć imaginacije

Da zamisliš svijet bez voljene osobe,

A stvarnost, ona je ionako nezamisliva.

Jebiga, sve bih dao da si tu,

Bar na trenutak,

Da mi kažeš gdje si, koji kurac,

Zaštekala

Onih pola kilograma heroina

Koji nisu spomenuti u zapisniku.

Da se sredim.

Rewind.

Zamišljeni pad zvijezde.

Želja.

Nepostojeći trenutak:

”Maznuli drotovi.”