Koliko?
Koliko vremena čovjeku treba da zacijeli, ako je rana - on sam? Koliko mu treba da zaboravi, ako gumicom zaborava briše svoje ime? Koliko vremena da preboli, ako se i sam pretvorio u bolest, pa diše na njezine čudovišne škrge i gleda na njezine slijepe oči? Koliko?
Petnaest godina… otkucava sat. Petnaest godina… a ja odgovora nemam. U ove nas dane Prošlost, kao zečeve hvata u snop svojih crnih svjetala, pa nas, najlakši plijen, ščepa i potrpa u svoju vreću, da bi nas žive odrala i bacila u kotao vrelih sjećanja da se u njima pržimo. Uzbere nas kao zrelu krušku, pa nas sječivom sudbine raspoluti na dvije pole. Onda nam ih, iskežena, prinese pred lice, da nam pokaže da to nisu dvije pole iste kruške, već parčići različitih voćaka što su se, raskomadani, razbacani našli na krvavoj meraji, nabasali jedni na druge, pa su se uklapali i krpili, dok nisu skrpili… nešto.
To nešto su naši životi.
