“Možda sam trebala nazvati”, pomislila je zureći u tamne prozore: “Kasno je, a i odveć je vremena prošlo… Prokleta impulsivnost. Prokleta… Bože, samo se ja mogu uputit u sjeverne krajeve bez kaputa…” To je vjerovatno bio odlučujući momenat da uđe u zgradu, stiskajući onu tanku jaknu oko sebe. To, i činjenica da nije imala novaca za hotel. Zgrada je bila sablasno tiha za ovaj grad. Možda stoga što je radni dan, možda što je ponoć već prošla. Zastala je pred vratima i grčevito stiskala ključ u ruci: “Ne bi mi dali ključ da ne žele da dođem. Zar ne? Rekli su bujrum, kad kod ti bude trebalo… Prošlo je vremena… Možda su promijenili bravu. Kasno je. Ponoć je prošla” Već se počela okretati, kad joj se ona prokleta riječ opet usadi u mozak:

“Deložacija.”

Polako, bojažljivo, otključala je vrata, povukla za sobom ono koferče i ušla u mračni hodnik. Sablasna tišina. Tek što je par koraka napravila kad joj se lice sudarilo sa paučinom. Vrisak je prekinuo tišinu tek na momenat. Dok je proklinjala svoje iznenađenje nad malo paučine i ponavljala u sebi besprijekorno uvježbanu rečenicu: “Samo par dana, dok se ne snađem,” shvatila je da niko ne izlijeće iz mračnih soba.

Svjetlo u hodniku je radilo: “Možda se nešto strašno desilo”, prestravljeno pomisli. “Ma ne”, odmahnu rukom, “Možda su samo otputovali,” zaključi sretno nad novom, pozitivnijom mišlju i rukama poče sklanjati paučinu, ispred sebe.

Prazne sobe, mukla tišina. Slike duž hodnika sa kojih se kreveljio poznati lik. Tek onaj šeretski, pomalo cinični osmijeh podsjeti je na neke stare priče, i gotovo da zastade tu, usred hodnika, ponesena sjećanjima. Nije zastajala ispred slika. Možda što se htjela uvjeriti da ipak u nekoj od soba ima nekoga, ili možda što je očekivala da će iskočiti iz jedne od onih slika i reći: “Bu!”. U jednoj od soba neraspremljen krevet. Možda ipak nekog ima.

Kuhinja prazna. Hladan šporet. Skoreni ostaci nekog iskipjelog jela. Ni tanjira, ni namirnica, tek iza jednih vrata, stara bakrena džezva i par okrnjenih fildžana. Zvukovi iz stomaka su joj skrenuli pogled ka frižderu, a na njemu, ispod magneta u obliku zelene gospođice s visoko podignutom bakljom, pismo. Pravo pravcato pismo. Njen osmijeh kao da je shvatio šalu momenta. Njen pogled u frižider u kojem ništa do jedne stare limene kutije pune kafe nije bilo. Hladni prsti otvaraju kovertu, vade pismo i poluglasno izgovaraju:

“Putniče namjerniče…”

“Vjerujem da bih, da nije bilo rata, opet bio upravo ovo što sam sada.” – glasio je moj lakonski odgovor na pitanje, uzgredno postavljeno u ćaskanju na otvorenju izložbe, u predahu između dvaju predavanja ili netom po služenju deserta i kafe na izmaku dosadne, službene večere. Za sebe bih zadržao objašnjenje kako sam ratu, tom nakaznom sinu majke historije, pri našem prvom susretu u lice sasuo da mu ja ne namjeravavam činiti nikakve ustupke i da ću se nastaviti kretati svojom stazom bez obzira na sve.

Baš kao i čovjeku koji ti pred licem maše pištoljem, a ti mu okreneš leđa i pođeš svojim putem, i ratu su, mislio sam, mojim ultimatumom preostala tek dva izbora – da me ubije ili da me ostavi na miru. Taj izbor, ionako, nije bio moj, stoga sam odlučio da se njime ne zamaram, već da nastavim koračati prema svome cilju, makar ka njemu više ne mogao grabiti širokim drumovima, već se morao verati planinskim vrletima. Dobro, trebat će mi više vremena, mišljah, ali ja ću svejedno stići tamo. Ako ikamo prispijem.

Tako je i bilo. Ili nije.

Ne znam.

Zbunjujući odgovor za samouvjerenog mladića sa početka ove priče, zar ne? Nije me sramota priznati, ali ja stvarno ne znam. U nekim sam crtama, onim grubljim, rekao bih, doista postao sve ono što sam sebi naumio i dao u zadaću – zanimanjem, statusom, ljubavlju… U onim drugim, fino osjenčenim, ne znam da li sam – jesam li za druge i za sebe uradio sve što sam mogao i trebao, koliko mi se preklapaju ljubav i sreća, kako mi se graniče samoljublje i prijezir prema sebi u odnosu na ono kako sam ja to zamislio… ali ništa od toga, zapravo, nije bitno, jer se, u međuvremenu, desilo nešto drugo.

Rat je, taj kučkin sin, taj perpetuum mobile historijskih čitanki, jednostavno isprevrtao sve oko mene i okrenuo moj svijet naglavačke. Moje je uspone pretvorio u padove, a moje padove u uspone, moje pobjede je pretočio u izdaju, a moju samoću u utjehu. Sve je, ili izgubilo smisao, ili je taj smisao postao grdno izobličen. Postići i postati ono što sam želio je izgubilo svoju svrhu, svoje mjesto. Kao kad pod punom skijaškom opremom izbiješ na, junskim suncem okupanu, zelenu ledinu Babinog dola ili kad, samo u mudantama i sa šugomanom preko ramena, stigneš na plažu skupa sa novembarskom burom.

Takva su saznanja praznici malodušnosti. Slasno jelo što ga, uz golemi trud, spravljamo i čiji zamamni miris već dopire iz pećnice, zapravo neće biti jestivo jer je nepovratno zatrovano zluradošću sudbine. Možeš ga pojesti onako, iz inata, pa se slijedeća tri dana previjati od nesnosnih bolova. Usput se, dotakavši se inata, počneš pitati – nije li sve što si učinio i stvorio postignuto samo iz prkosa? I… šta i ako jeste?

Hoćeš li, rasrđen tim saznanjem, popljuvati i razbacati sve što si sakupio, razrušiti svoju kulu babilonsku, pa krenuti ispočetka? Ili ćeš ostati na tome na čemu si, na jalovoj kolekciji bezvrijednih novčanica života koje su proglašene nevažećim, pa su ih zamijenili nekim novijih, šarenijim, poželjnijim komadićima papira? Ili…

U takvim situacijama, ako ne posrne i ne izgubi nadu, čovjek počinje opažati sitne razlike, razlike između onoga što je sebi zamislio i onoga što je stvarno postao. Počne se prisjećati svojih potucanja po planinama, svojih tumaranja neutabanim stazama, prebroji svoje korake po blatu i prašini i shvati koliko se svaki takav korak razlikuje od koraka koje bi napravio da je nastavio koračati starom, tada poznatom cestom. Shvati da je je život mnogo više od onoga što je nekoć zamišljao i da se zvijezde jasnije vide sa vrhova gora nego dole iz doline.

Da nije bilo rata, moj bi život naličio brzoj vožnji automobilom, cestom kojom bih ja samo projurio ne uočivši krajolik. Ovako, moje je putovanje mukotrpno pješačenje, sporije, ali daleko stvarnije. Mi, koje je rat dotakao i oprljio svojim sumpornim zadahom, znamo koliku smo cijenu morali platiti za svoje preživljavanje, ali smo zato mudriji, iskusniji… više živi.

Bez tog iskustva i tog sastojka, moj bi život, čini mi se, bio na dobrom putu da bude isprazan, a ja bih, izvjesno, postao jedan od onih ljudi koje prezirem, i mislim da se sebi, ovakvom kakav sam danas, kako reče Zora, nimalo ne bih svidio. Bio bih jedan od onih što ovlaš čitaju vijesti o ljudskoj patnji, miješajući u paleti svojih osjećanja sažaljenje sa osjećajem superiornosti i olakšanjem što sam, ipak, ‘iznad toga’. Bio bih ubijeđen da poznajem ljude i umro bih u neznanju, nikada ne spoznavši pravu jačinu veze koja spaja one koji prođu kroz sito i rešeto.

Bio bih mali ters i veliki kreten, a to sebi, ovakav kakav sam sad, ne bih nikada oprostio. Ovako sam veliki ters i nešto manji kreten i sa tim saznanjem već mogu živjeti. I umrijeti.

Toliko.

* * *

Veliko hvala svima koji su, na ovaj ili onaj način, učestvovali u ovom poduhvatu.

Pregledaj sve tekstove objavljene na ovu godišnjicu

Kao da je bilo juče, a ne prije petnaest godina, kada smo se zaklinjali na vječita prijateljstva. Razišli smo se, nakon maturske večeri u proljeće 1992. Djevojke su se većinom brzo poudale. Već sada neke od njih mjerkaju ispod oka odijela po izlozima, za maturu svoje djece. Sjetim se kako smo bili naivni, kako smo samo naivno mislili da možemo svijet mijenjati. Danas vidim da nismo uspjeli promijeniti čak ni sebe. Jedine promjene koje su vidljive, nastale su u fizičkom izgledu. Ostarilo se za ovih petnaest godina. Prije petnaest godina smo nekako bili svi isti. Danas su razlike drastično vidljive u svakom pogledu.

Gledam u papire ispred sebe i na njima vidim ispisan svoj životopis:

Diplomirao sam na Pravnom fakultetu 1996. Nakon par mjeseci, dobio sam posao u rodnom gradu. Par godina poslije sam se oženio, sada imam troje djece. Život mi se u zadnje vrijeme svodi uglavnom na posao. Radim puno više, nego što bih trebao, ali životne potrebe su danas takve, da se mora raditi puno više, nego u vrijeme mog odrastanja. Jedino što sam uspio zadržati je ljubav prema ribolovu. Uspjevam svaki slobodni trenutak da odem do rijeke. Imam tu sreću pa mi dvije rijeke protiču ispod samog nosa. Po glavi mi se motaju i dalje prijatelji iz školskih dana. Kako smo samo sretna generacija, svi do jednog smo imali sreće, svima, baš svima su nam se ostvarili dječački snovi…

A.M. je nastavio porodični biznis. Poslovi mu idu više nego dobro. Oženio se i on, ima sina. Ostao je u rodnom gradu, nije puno toga mijenjao u životu. Njega često srećem, čak i fudbal povremeno skupa igramo.

N.M. se ovih dana oženio, tako da je pao i posljednji neženja naše generacije. Kao što je i obećao kada smo išli u školu, otišao je za Švicarsku, gdje i danas živi. Ipak je došao u rodni grad da se oženi.

M.A. nije dogurao do NBA, kako je planirao, ali je pokorio Evropu svojim koševima. On je od svih nas u generaciji uspio napraviti najbolju karijeru. Ostvario je u potpunosti dječačke snove. Uvijek kada se sjetim njega ili kada ga vidim na TV, sjetim se kada je na turniru sakrio loptu A.L. Koji se nakon toga, bespomoćno okretao u krug, pokušavajući da skonta gdje je nestala lopta .

Z.V. je uspio zaigrati u Želji. Poslije toga nije daleko dogurao, ali ipak je i to bilo dovoljno da ispuni svoj san. Još uvijek nije okačio kopačke o klin. Planira da se vrati u rodni grad, mada mu ja ne vjerujem. Ipak je on bacio sidro u neku drugu rijeku.

R.E. završio za profesora fizike. Ipak nisu bile uzaludne sve one nagrade koje je donosio sa takmičenja širom Jugoslavije. Sada je profesor u srednjoj školi. On nam je sada glavna veza za upis djece u školu.

M.K. je završio elektrotehnički fakultet. Njegov život je, izgleda, od djetinjstva vezan za računare. Dječiju igru je pretvorio u biznis i sada ima informatičku firmu. Nedavno mi je njegova kompanija, radila umrežavanje računara u firmi.

Š.A. je postao državni prvak u strijeljaštvu. Nastavio je da se bavi tim sportom, za razliku od mene, koji sam nekako sve to batalio nakon škole. Više nisam imao volje a ni vremena za tim. Pružio sam mu ruku da mu čestitam na uspjehu, koji postiže već drugu godinu za redom. Čekao sam da mi pruži ruku, ali on je stajao i gledao u mene, da bi nakon toga nekako stidno spustio pogled prema mojoj ruci. Oborio sam i ja pogled te vidio da na mjestu gdje bi trebala da bude njegova ruka, stoji prazan rukav. Zbunjeno sam gledao u njega, ali mi je on tiho rekao:

“Ostala je negdje u brdima oko Goražda, još 1992.”

Htio sam nešto da kažem, ali mi je grlo bilo suho. Naprezao sam se, ali glasa nije bilo. U tom momentu sam se trznuo i probudio iz sna…

Sjeo sam na rub kreveta i počeo da vrtim san koji sam prekinuo. Upravo sam sanjao svoje dječačke snove i snove svojih prijatelja iz razreda. Upravo sam u snovima proživio ono što nismo imli prilike, u stvarnom životu da proživimo. Naše sudbine su zarad većih interesa jeftino potrošili lideri koji su svojoj djeci dali puno više nego što to bilo ko od njih zaslužuje.

Umjesto odlaska na maturalnu zabavu, moju generaciju je sudbina odvela na krvavi pir. Još uvijek mnogi od nas bezuspješno tragaju za nekim znakom koji bi im pomogao da pronađu put ka dječakim snovima. Papirne mete na kojima sam do tada trenirao, zamjenio sam metama od krvi i mesa. Umjesto diplome, 1996. dobio sam rješenje da sam slobodan čovjek i da mogu skinuti uniformu, koju sam nosio četiri ratne godine. Iste one četiri godine koje sam planirao da ću potrošiti za studiranje. Rodni grad sam svih tih godina, kao i sada, gledao samo na slikama, koje s vremenom postaju sve blijeđe i nekako sve više i više neprepoznatljive. Nisam uspio izgraditi porodicu u ovom periodu koji je iza mene…

Danas moje sjećanje na dječačke snove, predstavlja noćnu moru… Puno prije se prekinuo moj san, nego što sam usnio sve prijatelje iz razreda koji nisu uspjeli da dosanjaju niti jedan san. Ostavili su živote, da bi im se danas imena mogla pročitati na nekom mermernom spomeniku ili na mesinganim tablama okačenim na zidovima škola. Sanjah prijatelje, koji ne dosanjaše svoje snove, nego ostaviše izgleda nama u amanet da to za njih odradimo…

A.M. poginuo 1992 kao pripadnik JNA na brdu Mojmilo kod Sarajeva. Tijelo još uvijek nije pronađeno. Izgorio je u jednom od onih oklopnjaka koji su gore uništeni.

N.M. poginuo 1994 usljed ratna igre pištoljem. Nije uspio da se, na vrijeme, dočepa vize za budućnost.

M.A. nije dogurao do NBA, ali nije pokorio ni Evropu . Završio je u logoru u Foči, gdje je nakon jednogodišnjeg zatočeništva i premlaćivanja uspio da izađe i ode u Evropu. Ubrzo se uspješno vraća košarci. Na žalost, logoraški dani su ostavili svoj pečat, tako da ga ubrzo izdaje zdravlje. Nakon čega je, za sva vremena, morao košarci reći zbogom .

Z.V. nije uspio zaigrati u Želji. Stao je na minu 1993. u vrijeme ofanzive na Goražde, kada je izgubio nogu.

R.E. nije postao profesor fizike. Odveden je iz kuće u maju 1992. Tijelo mu još uvijek nije pronađeno.

M.K. nije uspio dječiju igru pretvoriti u biznis. Poginuo je 1995. na Treskavici.

Š.A. nije postao državni prvak u strijeljaštvu. Izgubio je ruku 1992, na Osanici kod Goražda.

Često pomislim, šta bi bilo da da nije bilo rata? Gdje bih to bio ja i moji prijatelji? Da li bi se naši dječački snovi ostvarili? Moj život je od 1992. do danas nošen potragom za obećanom zemljom. Lutao sam od grada do grada, lutao sam od države do države, lutao sam od kontinenta do kontinenta… Lutam svo ovo vrijeme, tragam, zavirujem po mračnim ulicama, ponekad zavirim i ispod kamenja… pitam se šta… tražim… Onda odjednom utonem u snove, gdje prepoznajem likove, mjesta, ulice… sudbine… pronalazim odgovor… da tražim baš to, tražim svo ovo vrijeme svoju sudbinu u onom obliku u kakvom sam je zamislio kada sam bio dijete.

Da li bi inače iko od nas danas sjedio za ovim računarima i tipkao, ko zna sa kojeg dijela ove zemaljske kugle, da nije bilo te kobne 1992? Imam osjećaj da svi imamo samo jedan cilj, a to je da budemo dio onoga što nikako više ne možemo biti. Taj dio je ono što meni a sigurno i mnogima drugim nedostaje, taj dio se zove normalno odrastanje.

Život ide dalje, ja ću se i dalje prilagođavati, vremenu i prostoru, gdje me ova sudbina odnese. Snovi će se sigurno javljati i ubuduće. Bit će tu, uz mene, da bi me upozorili da ovaj život koji sada imam, nije ono što sam ja htio i što sam želio. Sve ovo je za mene strano i nepoznato. Ako budem uporan, možda uspijem shvatiti da je ipak ovo što sada imam moja sudbina, a sve drugo su samo pusti snovi…

* * *

Pregledaj sve postove objavljene na ovu godišnjicu

Shvatio si da se dešava nešto skroz zajebano kada je otjeralo učiteljicu Veru i njenu kćer Sandru sa drugog sprata iz prvog ulaza. Govorilo se da je četnikuša jedva dočekala da prebjegne k svojima. Teta Vera nije bila četnikuša. Bila je učiteljica tvom starijem bratu od prvog do četvrtog. Jednom, ti si tada bio sasvim mali, sa starim si možda po prvi put kročio u školu. Nešto u vezi buraza je bilo. Mislio si kako unutra marišu prutovima i vežu djecu. Zvonilo je za veliki odmor, pojavila se odnekud teta Vera i iz kuhinje ti donijela krišku eurokrema. Nikada joj to nećeš zaboraviti.

Sa drugog sprata su odnijeli sve stvari a Sandrine igračke i odjeću pobacali s balkona. Djeca su se jagmila i raznijela lutkice i prnjice. Ostao je samo neki ružni, tužni, sivi medo kojeg niko nije želio usvojiti. I ti si ga odnio kući.

Kada je stara čula odkud ti medo dobro te nagrdila. Moguće da je i šamara bilo ali se više ne sjećaš. Biće da si namjerno zaboravio. Sjećaš se samo da si se kajao k’o nikad do tad. Medu si bacio. I danas dan čekaš Sandru, mada se više ne sjećaš ni kako izgleda, da joj se izvineš. I u svoje, a i u ime ostalih… (Ispravka: Vera je predavala Domaćinstvo, a Mira je bila burazova učiteljica. Obje su dobre žene.)

Kada nije rat, paketiće donosi Djed Mraz. A kada se zarati u nekoj zemlji, nju djedica izbriše sa mape. Gdje se ratuje, tu nema dobrih ljudi. A gdje nema dobrih ljudi, biva, ne mere biti ni dobre djece. Helem, kada se zaratilo paketiće su nam dijelili Unproforci. Vozali su se u oklopnim vozilima. Gdje god bi ih vidio da prolaze dizao si dva prsta. Nisi kont’o zbog čega. Četnici dižu tri prsta, a mi ostali dva. A i Unproforcima je bilo drago. A kada su parkirani, priđeš im i kažeš ”giv mi lanč paket”. Danas znaš da nisu svi oni bili šupci, iako se to mišljenje odomaćilo ovdje. Zato što znaš šta znače riječi Lanč Paket. Tada si znao samo riječ ”paket”, a forsirao si deminutive. Nisi znao da ljudi dijele s tobom svoj ručak. Ničemu se nisi radovao kao tom nepromočivom kockastom poklonu od kafene plastike u kojem su bile sve same najveće gluposti. Na njima su pisali i neki brojevi. Znao si koji broj sa sobom nosi čokoladu u prahu, ali si ga rijetko dobivao. U paketima je još bilo i nekih malih bočica sa crvenom ljutom tekućinom, nekakve materije koja se zagrije kada se pokvasi, jela sa rižom, šibica i de se sjeti čega još sve ne.

A kod kuće – tranzistor prikopčan na akumulator. Pod slabašnim neonskim svjetlom, u akšam se skupi cijela porodica. Tišina. Čekaš da počnu Sajgonci. Humoristička emisija koja je isfuravala Ozrenske četnike i našem narodu dizala moral. I staro i mlado im se smijalo do besvijesti. Oni su u ratu zamjenjivali sve današnje radosti na struju. I ostali su nezamjenjivi. Poslije rata su pokušali nastaviti onim tempom ali su ih ubrzo svi zaboravili. Nikome više nisu bili smiješni. Kada se završio rat, ljudi su odjednom izgubili smisao za humor.

”Da mi se jednom nasmijati onako kako sam se znao smijati u ratu.” – neko je rekao. A i ako nije, ja sad kažem.

I tako. Bio je rat, ginulo se, a ti pričaš o kojekakvim glupim sitnicama. Bezbroj potisnutih sjećanja ti je ovog šestog isplivalo na površinu. Neke su neugodne i žalosne da ih ne možeš ni napisati. A neke su tako lijepe da ti se čini, da možeš birati kakvo bi djetinjstvo ponovo imao, izabrao bi opet ono isto. Ratno… Tako ti je to. Da je samo minut tvog života bio drugačiji, ti ne bi bio ovakav – današnji. Da nije bilo rata, bio bi neko skroz treći. A taj neko treći ne bi bio ovaj sad u kojeg se Ona zaljubila. Zato bi, da te se pita, opet sve ispočetka. Bez Nje, ko zna, sigurno bi to bio tek ”jedan od onih života”…

*  *  *

Pregledaj sve postove objavljene na ovu godišnjicu

Da nije bilo rata… ja bih imala svoje djetinjstvo. Ne bih sa 13 godina naučila kako se organizuju humanitarne akcije, ne bih napamet znala kako se razvija politička situacija u mojoj zemlji, i ne bih već od svoje 12. godine znala da je neko u stanju silovati nane od preko 70 i curice od 5-6 godina. Ne bih se razočarala u ljude oko sebe, i ne bih svaku osobu koja mi priđe, ma koliko prijatna ona bila, gledala kao moguceg koljača, ubicu i silovatelja. Ne bih ljudima sudila po imenima, mada… Tvrdim da to ne radim, ali samo ja i dragi Bog znamo da sudim, itekako sudim.

Rat me isto tako naučio sta znači mogućnost da ostaneš bez dozvole boravka (pogotovo sa starim YU pasošima, koji ističu, a novi ne pristižu) i kako je kad bi domaćin da te deportuje, ali nit’ mi znamo, nit’ domaćin zna – a gdje bi nas to deportovao? Rat me naucio da uvijek, ali uvijek, imam rezervne varijante, i da, gdje god se nalazim prvo osmislim svoju putanju bježanije. Zato, recimo, ne volim ove popularne sarajevske klubove koji su u podrumu, sa jednim izlazom…

Ukratko, da nije bilo rata, ne bih vidjela Ameriku, studirala bih u svom gradu, šenlučila po kafićima i diskotekama, osvitala sa društvom, još uvijek bih, najvjerovatnije, bila student i živjela (k)od roditelja… I svako bi mi odgovarao, i svako bi bio fin. Živjela bih u društvu gdje prioriteti nisu ovoliko poremećeni, u društvu bez ovolike količine papaka, i barem bih imala neku sigurnost, koju trenutno, u Bosni i Hercegovini, kao zemlji koju vode ljudi koji smatraju da prije njih vlast, država i organizovanost nisu postojali, niko nema…

*  *  *

Pregledaj sve postove objavljene na godišnjicu

Moj život bi bio kao Miljacka: usporen, ispresijecan poznatim mostovima, rijetko bujan i poprilično siguran. Grad u kojem sam odrastao ne bi danas bio ispunjen čeznjom svaki put kada prosetam njegovim ulicama. Danas bih živio puno manje svjestan prolaznosti ljudskog vijeka.

Život od danas do sutra je, na žalost, zamijenjen iščekivanjem – od susreta do susreta.

*  *  *

Pregledaj sve postove objavljene na godišnjicu