Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

“Možda sam trebala nazvati”, pomislila je zureći u tamne prozore: “Kasno je, a i odveć je vremena prošlo… Prokleta impulsivnost. Prokleta… Bože, samo se ja mogu uputit u sjeverne krajeve bez kaputa…” To je vjerovatno bio odlučujući momenat da uđe u zgradu, stiskajući onu tanku jaknu oko sebe. To, i činjenica da nije imala novaca za hotel. Zgrada je bila sablasno tiha za ovaj grad. Možda stoga što je radni dan, možda što je ponoć već prošla. Zastala je pred vratima i grčevito stiskala ključ u ruci: “Ne bi mi dali ključ da ne žele da dođem. Zar ne? Rekli su bujrum, kad kod ti bude trebalo… Prošlo je vremena… Možda su promijenili bravu. Kasno je. Ponoć je prošla” Već se počela okretati, kad joj se ona prokleta riječ opet usadi u mozak:

“Deložacija.”

Polako, bojažljivo, otključala je vrata, povukla za sobom ono koferče i ušla u mračni hodnik. Sablasna tišina. Tek što je par koraka napravila kad joj se lice sudarilo sa paučinom. Vrisak je prekinuo tišinu tek na momenat. Dok je proklinjala svoje iznenađenje nad malo paučine i ponavljala u sebi besprijekorno uvježbanu rečenicu: “Samo par dana, dok se ne snađem,” shvatila je da niko ne izlijeće iz mračnih soba.

Dalje »

Godinu za godinom sam provodio, upinjući se, iz petnjih žila, da svijetu i sebi… ponajviše sebi, dokažem kako rat nije uspio da me obori na koljena i da me natjera da pognem glavu i priznam da mi je, čeličnim stiskom, savio volju kao proljetni prut. Tvrđi i neporozniji od stijene, ne odrekoh se niti jednom, a kamoli triput, svojih ondašnjih sanja i nakana, spreman da, ako treba, otkupim svijet da ih vidim ostvarene onako kako sam namislio.

“Vjerujem da bih, da nije bilo rata, opet bio upravo ovo što sam sada.” – glasio je moj lakonski odgovor na pitanje, uzgredno postavljeno u ćaskanju na otvorenju izložbe, u predahu između dvaju predavanja ili netom po služenju deserta i kafe na izmaku dosadne, službene večere. Za sebe bih zadržao objašnjenje kako sam ratu, tom nakaznom sinu majke historije, pri našem prvom susretu u lice sasuo da mu ja ne namjeravavam činiti nikakve ustupke i da ću se nastaviti kretati svojom stazom bez obzira na sve.

Dalje »

Sjedim za radnim stolom, zavaljen u fotelju. Pogledom šaram po papirima razbacanim na stolu. Po mislima mi se vrzmaju face koje sam proteklog vikenda susreo na proslavi petnaest godina mature. Neke od njih sam vidio po prvi put od maturalne zabave. Par puta sam pokušao da se koncentrišem na posao, ali svaki put bi to bila nemoguća misija. Mozak je jednostavno bezobrazno odbijao sve naredbe i slušao moj unutarnji nemir.

Kao da je bilo juče, a ne prije petnaest godina, kada smo se zaklinjali na vječita prijateljstva. Razišli smo se, nakon maturske večeri u proljeće 1992. Djevojke su se većinom brzo poudale. Već sada neke od njih mjerkaju ispod oka odijela po izlozima, za maturu svoje djece. Sjetim se kako smo bili naivni, kako smo samo naivno mislili da možemo svijet mijenjati. Danas vidim da nismo uspjeli promijeniti čak ni sebe. Jedine promjene koje su vidljive, nastale su u fizičkom izgledu. Ostarilo se za ovih petnaest godina. Prije petnaest godina smo nekako bili svi isti. Danas su razlike drastično vidljive u svakom pogledu.

Gledam u papire ispred sebe i na njima vidim ispisan svoj životopis:

Dalje »

Kad je počeo rat imao si nepunih deset godina. Nekako početkom devedesetih u mojoj mahali igralo se samo lopte i rata. Rat je bio omiljena igra. Ako imaš tetka ili dajdžu stolara, kumiš i moliš da ti naprave pušku istu kao pravu. I onda je s ponosom pokazuješ jaranima. Budeš faca. Mada je to bila privilegija rijetkih. Plastike nije bilo, ni Kineza, pa nisi ni sanjao o ovim današnjim puškama iz izloga. Kažu da djeca, igrajući se rata, rat i naslute…

Shvatio si da se dešava nešto skroz zajebano kada je otjeralo učiteljicu Veru i njenu kćer Sandru sa drugog sprata iz prvog ulaza. Govorilo se da je četnikuša jedva dočekala da prebjegne k svojima. Teta Vera nije bila četnikuša. Bila je učiteljica tvom starijem bratu od prvog do četvrtog. Jednom, ti si tada bio sasvim mali, sa starim si možda po prvi put kročio u školu. Nešto u vezi buraza je bilo. Mislio si kako unutra marišu prutovima i vežu djecu. Zvonilo je za veliki odmor, pojavila se odnekud teta Vera i iz kuhinje ti donijela krišku eurokrema. Nikada joj to nećeš zaboraviti.

Sa drugog sprata su odnijeli sve stvari a Sandrine igračke i odjeću pobacali s balkona. Djeca su se jagmila i raznijela lutkice i prnjice. Ostao je samo neki ružni, tužni, sivi medo kojeg niko nije želio usvojiti. I ti si ga odnio kući.

Dalje »

Mene je rat zatekao vani, u zemlji preko pola zemaljske kugle, i kao vrlo mladu. Imala sam neku ludu sreću da mi niko od uže familije nije poginuo, i da smo se 1996. svi opet okupili u Sarajevu. Nisam sigurna koliko sam ja mjerodavna, ali vjerujem da bi moj život ipak bio drugačiji da se to zlo nije nadvilo nad mojom zemljom.

Da nije bilo rata… ja bih imala svoje djetinjstvo. Ne bih sa 13 godina naučila kako se organizuju humanitarne akcije, ne bih napamet znala kako se razvija politička situacija u mojoj zemlji, i ne bih već od svoje 12. godine znala da je neko u stanju silovati nane od preko 70 i curice od 5-6 godina. Ne bih se razočarala u ljude oko sebe, i ne bih svaku osobu koja mi priđe, ma koliko prijatna ona bila, gledala kao moguceg koljača, ubicu i silovatelja. Ne bih ljudima sudila po imenima, mada… Tvrdim da to ne radim, ali samo ja i dragi Bog znamo da sudim, itekako sudim.

Dalje »

Vrijeme bira nas, a mi se onda u njemu pronalazimo. Da se nije desio rat, danas bih vjerovatno imao jedan umjeren i lagan porodični zivot u krugu svoje uže, a i šire familije.

Moj život bi bio kao Miljacka: usporen, ispresijecan poznatim mostovima, rijetko bujan i poprilično siguran. Grad u kojem sam odrastao ne bi danas bio ispunjen čeznjom svaki put kada prosetam njegovim ulicama. Danas bih živio puno manje svjestan prolaznosti ljudskog vijeka.

Život od danas do sutra je, na žalost, zamijenjen iščekivanjem – od susreta do susreta.

*  *  *

Pregledaj sve postove objavljene na godišnjicu

Vidiš, bila je strašna gužva jutros, kad sam se vraćala u Sarajevo… I čekajući da se to malo raskrčmi, u podvožnjaku sam osjetila snažan miris glinamola, koji me automatski vratio u ’92. Na časove likovnog.

E to sam bila prije rata. Glinamol, mekan, mirisan, lak za oblikovanje.

Sada sam zemlja. Ne dam se gniječiti i savijati. I nisam za igre.

Možda bih bila pjevačica, možda pijanistica. Možda ljekar. Ali nije moja profesija ta na koju se utjecalo. Nekad ću, ne znam tačno kad, tačno znati šta su mi uzeli, a sta su mi dali zauzvrat, jer ono što se mijenjalo su bili životi ljudi oko mene, a ja sam bila premala za život.

Pa sam se, onda, promijenila ja.

*  *  *

Pregledaj sve postove objavljene na godišnjicu