“Možda sam trebala nazvati”, pomislila je zureći u tamne prozore: “Kasno je, a i odveć je vremena prošlo… Prokleta impulsivnost. Prokleta… Bože, samo se ja mogu uputit u sjeverne krajeve bez kaputa…” To je vjerovatno bio odlučujući momenat da uđe u zgradu, stiskajući onu tanku jaknu oko sebe. To, i činjenica da nije imala novaca za hotel. Zgrada je bila sablasno tiha za ovaj grad. Možda stoga što je radni dan, možda što je ponoć već prošla. Zastala je pred vratima i grčevito stiskala ključ u ruci: “Ne bi mi dali ključ da ne žele da dođem. Zar ne? Rekli su bujrum, kad kod ti bude trebalo… Prošlo je vremena… Možda su promijenili bravu. Kasno je. Ponoć je prošla” Već se počela okretati, kad joj se ona prokleta riječ opet usadi u mozak:

“Deložacija.”

Polako, bojažljivo, otključala je vrata, povukla za sobom ono koferče i ušla u mračni hodnik. Sablasna tišina. Tek što je par koraka napravila kad joj se lice sudarilo sa paučinom. Vrisak je prekinuo tišinu tek na momenat. Dok je proklinjala svoje iznenađenje nad malo paučine i ponavljala u sebi besprijekorno uvježbanu rečenicu: “Samo par dana, dok se ne snađem,” shvatila je da niko ne izlijeće iz mračnih soba.

Svjetlo u hodniku je radilo: “Možda se nešto strašno desilo”, prestravljeno pomisli. “Ma ne”, odmahnu rukom, “Možda su samo otputovali,” zaključi sretno nad novom, pozitivnijom mišlju i rukama poče sklanjati paučinu, ispred sebe.

Prazne sobe, mukla tišina. Slike duž hodnika sa kojih se kreveljio poznati lik. Tek onaj šeretski, pomalo cinični osmijeh podsjeti je na neke stare priče, i gotovo da zastade tu, usred hodnika, ponesena sjećanjima. Nije zastajala ispred slika. Možda što se htjela uvjeriti da ipak u nekoj od soba ima nekoga, ili možda što je očekivala da će iskočiti iz jedne od onih slika i reći: “Bu!”. U jednoj od soba neraspremljen krevet. Možda ipak nekog ima.

Kuhinja prazna. Hladan šporet. Skoreni ostaci nekog iskipjelog jela. Ni tanjira, ni namirnica, tek iza jednih vrata, stara bakrena džezva i par okrnjenih fildžana. Zvukovi iz stomaka su joj skrenuli pogled ka frižderu, a na njemu, ispod magneta u obliku zelene gospođice s visoko podignutom bakljom, pismo. Pravo pravcato pismo. Njen osmijeh kao da je shvatio šalu momenta. Njen pogled u frižider u kojem ništa do jedne stare limene kutije pune kafe nije bilo. Hladni prsti otvaraju kovertu, vade pismo i poluglasno izgovaraju:

“Putniče namjerniče…”

“Darko-�treberu, ?ik ako smije�!”

“Neko ?e te vidjeti.”

“Pa �ta?! Eto te k’o u prvom osnovne… ?ik, ako smije�!”

“Ne ?ikaj me, nisam dijete. Jednostavno ne vidim nikakvu satisfakciju�”

“Kukavice! �treberu! ?ik, ako smije�!”

“Ne znam samo kako jedna odrasla osoba, tvoje inteligencije�”

“?ik, ako smije�!”

“�ta to radi�?!”

“Podi�em suknju. Smeta mi.”

“Jesi li ti normalna?! Ljudi�”

“Do?i, pa me zaustavi! Zaleti se ve? jednom, smislove. Zaleti!.. Tooo, Darko! Skoro trideset godina ti je trebalo!”

“I ne vidim da sam i�ta propustio�”

“Ko ?e prije do idu?e bare?”

“Kako samo jedna racionalna, razumna osoba, mo�e na?i satisfakciju u..?”

“Jedan – nula za mene! Pu�u!”

“Jednostavno ne vidim razloga, da u ovim godinama�”

“Dva – nula za mene. Po�uri Darko, nije jo� puno bara ostalo�”

“E, ako si ti normalna!”

“A sada, pobjednik u preskakanju preko bara iz drugog osnovne�”

“Pik ova moja!”

“Nije fer, gurn’o si me!”

“Dva � dva. �ta ?e� sad?”

“Lako je tebi, u pantolama. Pazi Darko..! Hehehe, tri – dva za mene!”

“Vara�! Tri – tri! Oho, i ?etiri – tri! Nego, ho?e� li mi objasniti, �ta jednu odraslu osobu kao �to si ti, tjera da ska?e po barama?”

“Ho?e� li da ti objasnim s emocionalnog ili sa ekono-socijalnog aspekta ? ?etiri – ?etiri!”

“Ma, s kojeg god ho?e�. E, ova je moja! Pet – ?et’ri!”

“U biti, dva su razloga… Hej, nema tr?anja dok pri?am!”

“�est – ?etiri!”

“Kao �to rekoh, dva su razloga. Prvi: obe?ala sam dedi. Drugi: pravo je dobro!”

“Sedam – ?etiri! �ta re?e?”

“Bez da nazivamo ovu pojavu patolo�kim poreme?ajem, infantilizmom i regresijom�”

Pljus!

I nisam bila sama u toj bari. Bila sam okru�ena gomilom sedmogodi�njaka, koji su pljackali po bari, tik prije svoje prve priredbe u �ivotu. Sumnjam da je bilo ko od nas shvatao ozbiljnost te situacije. Dobro, bilo ko, osim Maje i Darka. Maja je stajala sa strane i uporno ponavljala: “Ubi?e te mama kad te vidi”, a Darko je ne�to bulaznio o priredbi, gledaocima, kako smo mi veliki i kako treba da budemo ozbiljni na dan priredbe. Dodu�e, on je bio glavni recitator taj dan, pa vjerujem da mu je bilo jako bitno da ostavi dobar dojam. Danas, iz ove perspektive vjerujem, da mu je bilo bitno da ostavi dobar dojam. Taj dan je bio Darko-�treber, ?ik-ako-smije�-Darko, tr?i-u?iteljici-Darko, ubi?e-te-mama-Darko�

U?iteljica nas je sa vriskom odvukla u prvi wc, uporno kvasila onu jednu maramicu, i poku�avala da skine blato s na�e odje?e i glava, dok smo se mi �alili: “Boli� Polako� Joj� Oprala si tu� Neka, ja ?u sama�” Ja sam uporno u sebi, ponavljala svoj dio “Tri se ruke digle ka suncu�” da ne zaboravim.

Na� dio do�ao i pro�ao. Dobili smo veliki aplauz i namr�tene poglede roditelja koji su nas ?ekali ispred �kole. Mama me je uvukla u auto, bez rije?i, a tata je upitao:

“Je li te neko gurnuo?”

Nismo se dugo vozili, a mene je mama opet za ruku izvukla iz auta i pravac u stan. Dovukla me je ispred ogledala i prijete?i naredila:

“Gledaj! Vidi �ta si uradila!”

Ona suknja se zavrnula, cipele se nisu vi�e caklile, i svuda po meni bile sme?kaste fleke. �utila sam. Opet me je za ruku uvukla u kupatilo, po?ela da skida sa mene odje?u i ugurala me u kadu.

“Mama, ja sam velika. Sama ?u se okupati” – nije upalilo taj dan.

Nije pazila ni da mi �ampon ne u?e u o?i. Ni�ta. Osu�ila mi je kosu, dodala mi pid�amu, iako jo� nije bilo vrijeme za spavanje, i opet me za ruku odvukla u dnevni boravak. Tamo su ve? bili baka i deda. E, tad sam znala da ?e sve biti u redu. Mama i tata su pri?ali, i pri?ali, i pri?ali… Ko me je nagovorio? Za�to sam sko?ila u baru? Je li ja znam �ta je priredba? Da li me je neko gurnuo? Za�to sam sko?ila u baru? Za�to? Za�to? Za�to? Obe?aj da vi�e ne?e��. I pri?ali bi oni cijelu no?, da se deda nije zaka�ljao. Onda ih je ru�no pogledao, i rekao:

“Dosta vi�e, vas dvoje! Ostavite dijete na miru! Sko?ila u baru, pa �ta? Nije ubila ?ovjeka. K’o da je bitno ko je prvi po?eo i ko je koga nagovorio. Djeca se igrala. Nije im ni prvi, ni zadnji put.”

Onda se okrenuo prema meni:

“Zlato dedino, jesu li sva djeca sko?ila u baru?”

“Skoro sva! Darko i Maja nisu.”

“Uvijek nekih politi?ara sa strane. Nema veze… Nego, je li tebi, sine, bilo dobro? Slobodno reci, ne boj se.”

“Jeste. Pravo je dobro sko?iti u baru.”

“Odli?no. Kad god tebi, sine, bude ?ejf, ti se zaleti i sko?i usred bare.”

“Ho?u, deda.”

“A vas dvoje… ako vas jo� samo jednom ?ujem da ne date djetetu da bude dijete, ima?ete sa mnom posla. Jasno?! E, hajmo sad jesti…”

- nastavit ?e se –