Sretno dijete
Niko mi ne bi vjerovao da kažem da se toga sjećam. Ponekad ni sama sebi ne vjerujem. Iz priča koje sam čula kad su mislili da nisam u blizini, iz onih komadićaka otrgnutih od rečenica, nekako sam shvatila da sam, kad se to desilo, bila samo nekoliko sati stara. Možda ni toliko. Možda me upravo bila rodila. Ne znam. To ne znam. Tad nisam imala osjećaj za vrijeme. Ali sjećam se. Sjećam se njenog lica, krupnih plavih očiju i upalih obraza, sjećam se da je plakala, sjećam se tišine, i njene velike teget mont jakne. Sjećam se straha, i tame, i nekog beskrajnog povjerenja u nju, i opet straha. I nagle buke, i puno, puno ljudskih glasova. I sjećam se lica žene koja me je odnijela. I ne sjećam se ničega više. Nekad to sanjam. Sve. I nikad ništa novo, nikakva promjena, samo ona, i jakna, i strah, i buka, i kraj. Dugo nisam znala šta je to sve. Jednom, dok sam još bila mala, pitala sam nenu šta je to. Ona je rekla da je to samo san, da se to nije desilo. Ja sam vjerovala kao što sva djeca vjeruju svojim nenama, i kad im pričaju priče o zmajevima i vilama, i kad ih tješe, i kad im lažu.
Dugo sam se pitala kako je moguće da nimalo ne ličim na svoju mamu. Druga djeca liče na mame, nekad čak toliko da je moguće posumnjati da su klonirana, a ja, eto, nimalo. Ni jedna jedina crta lica nam nije zajednička. Nekad sam pomišljala da me je usvojila, i čak bih i povjerovala u to da se ona ne pojavljuje u tom najranijem sjećanju koje imam. A ovako samo mislim da sam ja pljunuta očeva slika - oca za kojeg ne znam ni postoji li, a znam da mora postojati; oca za kojeg ne znam kako izgleda, ali imam jasnu sliku kad god stanem pred ogledalo: crn kao crni đavo, kose crne i guste i divlje, i očiju punih iskrica, nekog neobičnog sjaja, neke… da, zlobe.
