Prstima lagano prebirem po žicama gitare, tako nježno, da pod vrhovima jagodica jedva osjetim vibracije žice. Odsvirao bih nešto za nju, a ni sam ne znam šta. Odsvirao bih bilo šta, ali to bilo šta opet mora biti nešto što će je oboriti s nogu. Šta ako pogriješim, ako me prsti izdaju ili mi glas bude grub? Tišina, pucketanje drveta koje dogorijeva je jedino što se čuje. Ponovo pokrećem prste, ovaj put povlačim i žicu, kroz mozak mi kreću i stihovi pjesme, koju ću sada odpjevati samo za nju… Pogled mi se u tom momentu ukrsti sa njenim, oči obasjane plamenom vatre bljesnuše kao u divlje zvijeri. Žica se vrati u prvobitni položaj, potiskujući prst ispred sebe. Umjesto zvuka, gitare i stihova pjesme, osta samo moj zaleđeni pogled, na njenom licu. Rukom je prebacila kosu preko ramena, pogledala me i rekla:
- O čemu razmišljaš?
- O svemiru.
- Šta te privlači toliko u tom prostranstvu bez kraja i početka?
- Možda prostranstvo, možda nepoznanica, možda nešto treće.
- Ti si meni tako čudna osoba, kao da si pun nekih skrivenih tajni.
- Ne bih rekao da sam čudan, prije bih rekao da sam zaljubljen.
- U koga si zaljubljen, ako nije tajna?
Dalje »
Objavio/la:
Pospanko, 7. May. 2007. u 5:40 |
Litersatura, TERSAONA |
6 komentara
Gledam u granu bora koja se klati iznad mene, povremeno mi zaklanjajući pogled prema nebeskom sazvježđu. Misli nesređeno lutaju, tako da na trenutak brojim iglice četinara, a već sljedeći sam negdje daleko, u bosanskim brdima. Oko mene je mir i tišina, kakav je teško i zamisliti. Vjetar u zraku nanosi svježinu i miris mora. Nalazim se u okruženju u kojem čovjek teško da može biti nezadovoljan. Običan čovjek sigurno ne može, ali Bosanac, to čudo ljudskog roda, može da bude nezadovoljan i nesretan, i to u svakom momentu i u svakom kutku ove zemljine kore.
Većinu radnog i slobodnog vremena provodim slušajući ljude. Slušam, već godinama, jednu te istu priču, ljudi koji pokušavaju da krivicu za svoj neuspjeh u društvu, porodici, poslu… bilo kakvo nezadovoljstvo, pripišu nekom drugom. Taj neko je uvijek kriv, za sve loše u njegovom životu. Kriv je jer djeca loše uče u školi, što ga žena pravi budalom, što ga je prevario dugogodišnji prijatelj i nije mu se više javio nakon što mu je pozajmio novac da kupi auto, kriv je što je on tu gdje je, a nije tamo gdje bi, po njegovom skromnom mišljenju, trebao da bude… Svaki dan samo slušam, često isključim mozak, tako da ispred sebe vidim figuru koja maše rukama i ne zatvara usta. Ne moram slušati, jer znam da se uvijek priča svodi na isto, ispred mene je nezadovoljna osoba, a neko je kriv za stanje u kome se nalazi.
Dalje »
Objavio/la:
Pospanko, 2. May. 2007. u 6:51 |
TERSAONA |
4 komentara
Sjedim za radnim stolom, zavaljen u fotelju. Pogledom šaram po papirima razbacanim na stolu. Po mislima mi se vrzmaju face koje sam proteklog vikenda susreo na proslavi petnaest godina mature. Neke od njih sam vidio po prvi put od maturalne zabave. Par puta sam pokušao da se koncentrišem na posao, ali svaki put bi to bila nemoguća misija. Mozak je jednostavno bezobrazno odbijao sve naredbe i slušao moj unutarnji nemir.
Kao da je bilo juče, a ne prije petnaest godina, kada smo se zaklinjali na vječita prijateljstva. Razišli smo se, nakon maturske večeri u proljeće 1992. Djevojke su se većinom brzo poudale. Već sada neke od njih mjerkaju ispod oka odijela po izlozima, za maturu svoje djece. Sjetim se kako smo bili naivni, kako smo samo naivno mislili da možemo svijet mijenjati. Danas vidim da nismo uspjeli promijeniti čak ni sebe. Jedine promjene koje su vidljive, nastale su u fizičkom izgledu. Ostarilo se za ovih petnaest godina. Prije petnaest godina smo nekako bili svi isti. Danas su razlike drastično vidljive u svakom pogledu.
Gledam u papire ispred sebe i na njima vidim ispisan svoj životopis:
Dalje »
Objavio/la:
Pospanko, 6. Apr. 2007. u 22:58 |
15 Godina |
2 komentara
Drim mobitel u ruci i svako malo tipkam poruku. Svaki put isti kratki sadraj:
Dokle ste stigli?
Dok ?itam odgovor, borim se sa kesama u rukama. U isto vrijeme pokuavam deifrovati na brzinu nakrabani spisak namirnica koje trebam kupiti. Dolaze prijatelji, iz daleka svijeta, po prvi puta dolaze u Sarajevo. Moj zadatak je da ih do?ekam, ugostim, pokaem im svu rasko naeg grada, ljepote koje nas okruuju sa svih strana…
Me?u umom namirnica, biram one na kojima pie Proizvedeno u BiH. Valjda je i to jedan od planova u mojoj glavi, da im pokaem kako Bosna ima i svojih proizvoda koji nisu nita manje vrijedni od onih na kojima se nalazi ime nekih od svjetkih brendova. Signal sa mobitela me upozori, da je stigla nova poruka. Pritisnem gumb da bih je pro?itao:
Dalje »
Objavio/la:
Pospanko, 3. Feb. 2007. u 6:57 |
TERSAONA |
3 komentara
Probijam se izme?u automobila parkiranih na trotoaru. Usput mi se omakne po koja so?na psovka sa usana upu?ena njihovim vlasnicima. Prisiljen sam da si?em na cestu, da se tamo borim za prostor sa automobilima koji mi dolaze u susret. ?esto su iroki, tako da me svako malo natjeraju da se sklonim u stranu i le?ima obriem prainu sa nekog od auta, parkiranih uzdu pjea?ke zone.
Dolazim na pjea?ki prelaz. Stojim mirno, gledam u auta koja prolaze, ?ekam da se neko smiluje, da uspori kretanje da pre?em na drugu stranu ulice. Sputam nogu na cestu, da bih upozorio voza?e da je pjea?ki prelaz rezervisan za nas, obi?ne smrtnike, ali bez uspjeha. Lagano gubim ivce, bacim pogled na sat, dragocjeno vrijeme curi u nepovrat. Sa otkucajima kazaljke na satu, osjetim strah, bojim se da ne?u sti?i na vrijeme. Sputam nogu lagano na prvu liniju zebre, gledam prema autu koje mi se pribliava. Vidim da voza? nema namjeru da se zaustavi, krenem da podignem nogu ali ve? je kasno… Guma od auta mi prelazi preko noge. Gledam u cipelu, mrdam prstima, sve u redu. Krenem ljutito preko ceste, prati me par nestrpljivih prolaznika. Kona?no se zaustavlja automobil, voza? nestrpljivo priti?e gas i sirenu. Pogledam u voza?a i vidim samo nervozno lice, koje nestrpljivo ?eka signal za start utrke Formule 1.
Dalje »
Objavio/la:
Pospanko, 26. Jan. 2007. u 4:52 |
TERSAONA |
8 komentara
Svaki put kada dolazim u Bosnu, dolazim sa nekom strijepnjom. Uvijek kada kroz prozor aviona ugledam neobra?ena polja, naseljena mjesta bez urbanisti?kog plana, poruene ku?e iz kojih, jo uvijek, jedino dimnjak uspravno stri… osjetim neku ?udnu tegobu u elucu. Znam da odmor na koji idem ne moe pro?i samo kao odmor, i da tu mora biti i nekih problema, koji su specifi?ni za nae tlo. Sigurno je ve?ina nas koji smo razbacani po svijetu imala priliku da doivi sli?an osje?aj.
Neko od nas se bori da povrati stan, ku?u, imanje… Oni koji su uspjeli da vrate imovinu, sada je popravljaju ili je prodaju. Drugi kupuju, daleko od mjesta gdje su ro?eni i odrasli. Kupuju tamo, kako imaju obi?aj re?i, ”da umrem sa svojim narodom, u svojoj zemlji”. Kupio sam i ja ku?u, iz jednog drugog razloga, a to je da roditeljima poklonim neto umjesto kolektivnog smjetaja koji im je nudila drava.
Dalje »
Objavio/la:
Pospanko, 12. Jan. 2007. u 4:19 |
TERSAONA |
20 komentara
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi:
