Bajke inspirisane porodičnim stablom
Jedan moj pra-pradeda je imao dvije žene. I to u isto vrijeme. Živa istina.
Ovo je priča o tome kako je pra-pradeka nadošao na ideju da ima dvije žene i dolazi iz arhiva zvanog “bajke o precima”. Svaka slijedeća od ovih kratkih priča je prosto nevjerovatnija od one prethodne. I ne samo to, već je jednostavno nemoguće izbrojati silne povrede ljudskih, a pogotovo ženskih, prava, u ovim primjerima koji se i dalje plasiraju novim generacijama kao prigodne pričice o podrijetlu.
Bajka prva
Taša, prapradeka, je imao ženu koju su zvali Bela (kao Bella, kao Lijepa, Lepa, Lipa…). Bela je bila toliko lijepa da ju je neki Turčin, spazivši je, ukrao i odveo sebi.
(Ne znam ni gdje da počnem. Od kvalifikacije najljepše žene u selu koja onda biva preimenovana tako da se to zna za vjeke-vjekova-amin, preko te ljepote kao razloga za otmicu u 18. stoljecu? U 19? I da, kad se kaže Turčin, misli se na državljanina Turske, da ne bude zabune. Ali, vidite kako je bitno pripovjedaču da to napomene? Vidim, ova bajka će biti puna disclaimera i pravnih ograda…)
Danas dobih mail od druge polovice svoga mozga, moje najbolje drugarice iz srednje škole. U mailu, ona se prisjeća našeg roadtrip-a na Woodstock ’99, kad smo bile četvrti srednje, maturantice iliti high-school seniors, i kada smo mislile da imamo svijet na dlanu. Kad je ona planirala svoj odlazak na East-coast college, gdje imaju vremenske prilike i godišnja doba, za razliku od naše pustinje i 350 dana sunca godišnje. Kad smo obećale jedna drugoj da ćemo ići i na Woodstock ’09. Koji nam je u to vrijeme bio nezamisliv. I kad smo razmišljale gdje bi bile i šta bi radile za deset godina. Moram priznati da smo bile u pravu, u najvećem dijelu. Ona jeste u Njujorku, pri izdavačkoj industriji, hrani svoj apetit za knjigama. Ja sam tamo gdje sam se i zamišljala u profesionalnom životu, čak i sa istom osobom.
