Iz nekog nepoznatog razloga, ljudi imaju potrebu da svoja osjećanja prema različitim danima u sedmici i način na koji ih doživljavaju, pretoče u slike i pjesme. Šta nama pojedine dane čini takvim kakvi su? Mislim, zašto jedan ponedjeljak mora biti mrzak? Utorak baksuzan? Srijeda – ‘nako. Četvrtak ozbiljan. Petak treperav. Subota aktivna. Nedjelja lijena?
Čemu ta opsesivna potreba da sve imenujemo, analiziramo i razložimo? Valjda da znamo šta da očekujemo. Od svakog dana i svake sedmice. Da li naša podsvjest – to neistraženo bure bez dna, očekivanjem i predrasudama, zapravo oblikuje našu stvarnost? Pa unaprijed znamo kakav će nam biti koji dan. I onda ga svojim gunđanjem, radošću, plačem ili pjesmom nasilu zguramo u za njega već određeni kalup.
Za sve dane sedmice imamo po nekoliko pjesmica. Bangles, tako, pjesmom žele vratiti sat i manični ponedjeljak pretvoriti opet u nedjeljni „funday“. Percepcije se nedjelje uvijek razlikuju, pa U2 nikako, zbog ružnih sjećanja, nedjelju ne bi nazvao „funday“-om. Isto, ali iz posve durgih razloga, ne bi učinili ni Toma Zdravković, Parni valjak ili Plavi orkestar.
Dalje »
Objavio/la:
Hadzinica, 16. May. 2007. u 5:42 |
TERSAONA |
7 komentara
Za moju majku se, dakle, oduvijek znalo da je ters. Ali, Bože sačuvaj da bi joj iko ikada to spočitao ili u lice rekao. Ili mom ocu. Ili mojoj tetki. Ili amidži. Oni, opet, za sebe tvrde da im niko ne smeta. Da svakoga vole, da su tolerantni, da su blagi, da su dobrice.
I jednostavno smatraju da stvari treba obavljati na određeni način. Tako i nikako drukčije. I samo tako je ispravno. Sve drugo je neprihvatljivo. Sve drugo ne valja ništa. I gdje je tu tersluk?
Ako ga i ima, oni ga ne vide. O njemu se šapuće po ćoškovima, krijući poglede i zaklanjajući rukom usta. Jer, kako ćeš tersu reći da je ters? Da je nešto što on smatra da nije? Zar se to ne kosi s osnovnim postulatima tersluka? Tersu ne smiješ reći da je ters jer se on neće tome obradovati, već će se na tebe obrušiti terslukom neslućenih razmjera. I odnijeće te ta oluja.
Dalje »
Objavio/la:
Hadzinica, 13. Mar. 2007. u 4:58 |
TERSAONA |
3 komentara
Rahmetli dedo Asim, o kojem sam već negdje pisala, bio je dobrica. Ali baš ona prava istinska, iskonska dobrica. Nisam ga upamtila, nažalost. Ili možda još preciznije, sjećam se samo nekih maglovitih sličica od kojih bi neka mogla nositi i njegov lik. Ili sam samo projicirala njegov lik sa starih fotografija u svoje sjećanje. Isto kao što sam pradjeda Franju u uniformi Austrougarske vojske, sa epoletama i sabljom ubacila u neka ’sjećanja’. Ili naše ćelije zaista pamte? Tako i ja ‘pamtim’ dedu Asima iz priča mog oca. Kad bi ga sa uzdahom spomenuo. Njega i njegovu suprugu koja mu je ‘krv pila’.
Dakle, dedo Asim bio je dobrica. I svi koji su ga znali, voljeli su ga. Dedo Asim je hodao Bosnom još u onaj vakat, prije osamdesetak godina, lumpovao, teferičio, bio voljen i volio. U tim svojim putešestvijama, negdje oko Gornjeg Vakufa, naišao je na djevojče koje je rano ostalo bez roditelja i koje je živjelo sa amidžom. Djevojče je, samo on zna kako, jer to nije bilo obično djevojče, ‘prevario’ i poveo sa sobom u Sarajevo. O svadbi se pričalo. O svadbi se pisalo. Povorka fijakera išla je od Marin Dvora do Čaršije. U prvom dedo i majka. U drugom svirači. Godine dvadeset i neke.
Dalje »
Objavio/la:
Hadzinica, 12. Mar. 2007. u 5:17 |
TERSAONA |
2 komentara
