Većina svijeta koje ja poznajem, kada ih nešto zaboli, prerovit će internet, posavjetovati se sa poznanicima, i nekako, na svoju ruku početi se liječiti. Ja bol i bolesti sitne prirode trpim, i radim što svaki drugi Bosanac i Hercegovac. Tražim alternative. Od travara, valjanja flaše, aspirina i lijekova “po preporuci” pa nadalje… Ali kada zaboli… nemaš druge. Štelu u ruke, vreću apaurina i tovar strpljenja uz sebe, i put pod noge do bolnice…
Da se odmah ogradim, ne želim u slijedećem tekstu prstom pokazivati. Ne želim kritikovati najsvetiju profesiju na svijetu i bijele mantile koji kroče našim bolnicama. Ne želim skakati po žulju ljudima koji rade za neku mizernu platicu ovdje, dok bi, da su školu završili negdje vani sada bili “haman pa milioneri”. Barem na papiru. Ja vam moram predstaviti svoje subjektivno mišljenje, zasnovano na ličnom iskustvu, pa da budete pametniji. Ili tužniji, kako se kome prohtije od ovog teksta. Svaku paralelu u tekstu koju nađete sa tekstom iz jednog od Alana Fordova, kada doktor u Klinici “Poslijednja nada” govori “eee starče ja sam postao primarijus, znate kako? Tristo operacija i tristo mrtvih, eto kako!” je sasvim slučajna.
Dalje »
Objavio/la:
Strippy, 12. Apr. 2007. u 18:30 |
Nesvrstano |
5 komentara
Mene je rat zatekao vani, u zemlji preko pola zemaljske kugle, i kao vrlo mladu. Imala sam neku ludu sreću da mi niko od uže familije nije poginuo, i da smo se 1996. svi opet okupili u Sarajevu. Nisam sigurna koliko sam ja mjerodavna, ali vjerujem da bi moj život ipak bio drugačiji da se to zlo nije nadvilo nad mojom zemljom.
Da nije bilo rata… ja bih imala svoje djetinjstvo. Ne bih sa 13 godina naučila kako se organizuju humanitarne akcije, ne bih napamet znala kako se razvija politička situacija u mojoj zemlji, i ne bih već od svoje 12. godine znala da je neko u stanju silovati nane od preko 70 i curice od 5-6 godina. Ne bih se razočarala u ljude oko sebe, i ne bih svaku osobu koja mi priđe, ma koliko prijatna ona bila, gledala kao moguceg koljača, ubicu i silovatelja. Ne bih ljudima sudila po imenima, mada… Tvrdim da to ne radim, ali samo ja i dragi Bog znamo da sudim, itekako sudim.
Dalje »
Objavio/la:
Strippy, 6. Apr. 2007. u 20:00 |
15 Godina |
1 komentar
Moj otac ima običaj reći da je u sarajevskom, iliti bosanskom, životu najbitinije uključiti druge ljude u svoj problem. Naime, ako ih nešto zamoliš, a tu zamolbu dobro ne poguraš nekom svojom socijalnom pričom rijetko će ti ljudi htjeti pomoći. Ali, kada ih uključiš, i njihove receptore napuniš tužnom pričicom, vrlo rado će ti izaći u susret. Malo će tu priču i prepričavati, više i karikirati ili napuhati, ali će između milion neuspjelih pokušaja da ti pomognu, iskristalisati se jedan način, put ili mogućnost da ti taj svoj problem i riješiš…
Naravno, svi su problemi - problemčići, samo je zdravstveni problem upravo to - problem.
Kada još na kakvu boljku dodate i zdravstvo koje je sve osim efikasno, doktore koji od tebe kriju tvoju dijagnozu kao zmija noge i povjerljivo je čuvaju unutar tvog kartona, i mogućnost prepisane terapije koja nit ti odgovara, nit ti treba, onda postaje veoma jasno zašto mene prati osjećaj da je svaki stanovnik Sarajeva pa i cijele države, u svom životu, okolnosti radi, očigledno vandredno završio medicinu. Bez štela i sa desetkama.
Dalje »
Objavio/la:
Strippy, 1. Apr. 2007. u 10:21 |
TERSAONA |
3 komentara
Javio mi se veoma drag i blizak rod da dolazi na ljeto u Sarajevo. Ovaj put njihova posjeta je već ozbiljna stvar. Od 1991. pa do 2007. godine ima evo nekih 16 godina, što je dovoljno prosječnom američkom djetetu da polaže vozački ispit, i predstavlja malu punoljetnost. U tih šesnaest godina moj rod je došao u Sarajevo samo 3 puta, i to nikada na više od 9 dana, ili dva spojena vikenda. Valjda je takav posao, takva je trka za novcem, i takva su stroga i rigidna zapadnjačka pravila igre da se više i ne može priuštiti.
“Kako to misliš… dolazite?”
“ Dolazimo! Dolazimo na tri hefte. Ići ćemo i na more, jedva čekam da se mala okupa na plaži gdje sam ja proplivao!“
Skidam sa sebe aparaturu potrebnu za “skype-iranje” i već se bacam u razmišljanje. Na redu je porodični sastanak. Vandredni. Sa notesima, zapisnicima i čime već sve ne. Gledam oko stola u nas troje, u dva umorna, stara, ali veoma radosna lica. Pretpostavljam da moje lice odražava zabrinutost, napetost i zvjerske oči osobe koja mora u naredna tri mjeseca da koordinira ovu kompletnu posjetu predsjednika našem Tešnju.
Dalje »
Objavio/la:
Strippy, 17. Mar. 2007. u 10:14 |
TERSAONA |
8 komentara
Moj dolazak na svijet je definitivno bio poručen. Brat je godinama priželjkivao mlađu sestru, a kad mu je više dozlogrdilo da njegove želje i molbe ostaju neuslišene, onda je presjekao, pa je jednog dana oštro rekao: “Mama, kad već ne možeš da mi rodiš sestru, onda mi barem rodi cuku.”
U svojoj drugoj, a mojoj prvoj, trudnoći, majka je odlučila da malo prošeta svijetom. Otišla je u Pariz na godinu dana. Da je tada moja mati znala da će joj urokljive oči Mona Lise pogledati trbuh i da ću ja ostatak svog života provesti kao kakav nomad seljakajući se po bijelom svijetu, odgonetajući joj tajnu, možda i ne bi otišla do tog Pariza. A možda i bi, ko će ga znati… Tako da sam ja, u neku ruku, svome bratu stigla kao poklon s puta.
Radi balansa želja i realnosti, između sina i žene koji silno žele curicu i neke druge, sasvim moguće realnosti, moj otac je, malo prije mog nailaska, izvadio salvetu, i nakon višesatnog dumanja, zaključio da postoje realne šanse od 50% da ja budem i sin. Onda se o jadu zabavio, jer ako bi tih 50% stvarno i postalo realnost, onda bi i 50% familije bilo razočarano, tj. sin i žena već navedeni. Stoga je on počeo da zagovara mogućnost da ja budem muško, tako što je počeo da priča kako bi on najviše volio još jednog sina. Dalje »
Objavio/la:
Strippy, 4. Mar. 2007. u 7:24 |
TERSAONA |
3 komentara
Mrzim iznena?enja. Da, ba ih mrzim. Iako ?e vam svi noviji, post-freudovski, priru?nici psihologije za prvu godinu likovne akademije, ili za tre?u godinu gra?evine re?i isto: mrnja je jako otra rije?, puna negativnih konotacija i emocija… ja otvoreno radim ba to - mrzim.
Zato, pitate me?
Zato to pozitivnog iznena?enja - nema. Zato to od malih nogu, otkako se moj stariji brat znao zavu?i ispod naih kreveta ili upasti u ormar i onda mene plaiti, ja sam svjesna da iznena?enja ne valjaju. Prvo mi rekoe da nema Djeda mraza. Eto ti iznena?enja! Malo potom, rekoe mi da trebam u kolu. Opa, eto novog iznena?enja! O selidbama i seobama da ne pri?am. Iznena?enja bude toliko da se komotno mogu izvoziti. A svi se sigurno i ne sje?amo onih silnih “iznena?enja” kada te dovedu kod tete u bijelom u hladnu prostoriju sa slikama Bambija na zidu, gdje te do?eka iznena?enje u vidu igle, ravno u “debelo meso”.
Dalje »
Objavio/la:
Strippy, 21. Feb. 2007. u 6:06 |
TERSAONA |
4 komentara
Ja priznajem da sam ters. Ali ne priznajem, niti ?u ikada priznati da sam smor. Slubeno poznati kao smoricus vulgaris, smorovi su posebna vrsta ljudi. I to je najgore, ?esti su u svim okruenjima. Kompatibilnost smora i tersa je prosto nemogu?a, radi identi?ne polarizacije koja je u osnovi oba karaktera, ali sa tolikim jazom izme?u osnovnih postavki oba operativna sistema. Zadnjih godina veliki broj nau?nih radova se posebno bavio temom ta je starije, smor ili tersluk?
Ters recimo primije?uje stvari i onda satima negoduje. Smor, pak, on the other hand, primije?uje stvari i zapitkuje zato su one takve. Smor satima moe pri?ati i zapitkivati, posebice o stvarima koje svako normalan, pa skoro i svaki ters prihvata zdravo za gotovo. Ters ?e satima da gun?a zato to je zemlja okrugla, dok ?e svaki smor, primjerice, da zapitkuje cijelu vasionu da li se oni slau sa Kopernikom, i zato oni misle da je zemlja okrugla.
Stigli smo u Libiju.
Dalje »
Objavio/la:
Strippy, 13. Feb. 2007. u 2:40 |
TERSAONA |
9 komentara
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi:
