Recimo, ne pamtim kada mi je neki od silnih frajera u Sarajevu i široj okolici osmislio nešto romantično. Ne sjećam se kada je pokušao i potrudio se da me osvoji. U glavu mi ne dolazi niti jedan trenutak kada taj isti lafčina i dasa pokušava da te poljubi. Ovih dana, jačina sarajevskih frajera se računa u riječima, ili još češće putem sms poruka. Pri prvim slučajevima, ja sam pokušavala da to shvatim kao uvredu. Onda mi se činilo da ima neke primjese komplimenta, samo ružno formulisanog, nekako životinjskog. Kao kada uzmeš nekakav odnos dvoje ljudi, koji bi nama, generaciji podignutoj na romantičnim filmovima i jeftinim ljubavnim romanima koje smo gutale na moru uz sličice iz žvaka o paru gole dječice, trebao da bude nešto što će ti izazvati leptiriće, što će ti svijet okrenuti naopačke, što će te držati budnom i od čega ćeš danima treperiti. Eh, onda taj odnos fino oguliš od svega onoga što ljude razlikuje od životinja, pospeš hrpom feromona i ostalih hormonalnih kašica, i svedeš recimo na odnos dvije pantere, ili dva majmuna. A sve se to svodi na nekakav životinjski, spolni nagon.

Žene čitaju neke masne, skupe časopise, koje im naravno govore kako da se srede, uljepšaju, kako da maksimalno uživaju i one i njihovi muškarci, i očigledno pokušavaju da stvore sliku zgodnog, pametnog, perspektivnog i apsolutno mačo muškarca. A naši muškarci izgleda se dočepaju istih tih novina, pa gledaju kako da depiliraju prsa, kako da isturpijaju nokte na nogama, kojim kremama da se mažu, dok paradiraju sa svojom bradom od tri dana, raskopčanog gornjeg dugmeta na bijeloj košulji, kose rasčupane kao da se cijelo jato roda tu gnijezdilo cijele prošle zime. Za njima miriše trag u prečniku od sto metara, a glavu im krase najnovije kreacije u vidu sunčanih naočala koje lagano hodaju po granici ženske mode. I kao takvi, smatraju da ih negdje, iza nekog ćoška čeka horda razjarenih žena koje će da ih osvajaju. Jer izgleda, sa novim stoljećem, uloge su se promjenile. Sada se očekuje da žene osvajaju a da se muškarci lickaju…

Vođeni tim pravilom, muškarci, čini se, smatraju da je dovoljno to što postoje, i što su pokazali nekakav interes u tebe. Dakle, što su ti poslali poruku u 3 ujutro, što su ti platili kafu, ili slučajno pridržali vrata. Ponekad se desi kod određenih primjeraka da ti iz čista mira surdukne nemoralnu ponudu, okićenu osmišljenim riječima neke isfrustrirane autorice članka poput “kako uspješno pričati prljavštine u krevetu”. Iako, većina ovih slučajeva se svodi na porukice, iz straha valjda od neizbježnog šamara. Ako izađu vani, ne izađu da bi gledali cure, da bi ponekoj i prišli, da bi neku opoznali. Čekaju da njih neka osvoji. A ako ne osvoji, ide kući, kači svoje krpice na vješalicu do idućeg izlaska, i uz joint, ćizu, teletekst ili playstation čeka novi dan.

Ja lično povlačim paralelu između ovakvog ponašanja i prosjačenja. Prosjačenja recimo ne bi bilo kada ljudi ne bi davali prosjacima pare. Kada ne postoji tržište, onda se ponuda mjenja i adaptira. A kada postoji, onda ponuda sve više i više ofursati, i uzima maha. A ko je tržište za ovakve muškarce?

Tržište za ovakve muškarce, i glavni krivci za lelujanje današnjeg društva ka nagonskoj ljubavi su niko drugi do ove, već spomenute turbo-folk trebice. Nalickane i dotjerane, obučene u modne detalje i krpice koje se sakupljaju po pijacama i prodavnicama diljem grada, i koje se smatraju modom samo u našoj fildžan državi, a prate trendove od prije 6 mjeseci isključivo sa modnih pista gdje luckasti kreatori puštaju mašti na volju. One su te koje ustaju po dva sata ranije da bi u srednju školu ili na fakultet, ili samo na kafu u gradu, došle dotjerane i napirlitane. One su te koje se bacaju u noge muškarcima, i ne prezaju, jer smatraju da će kakvom dobrom udajom ostvariti predispozicije za mirnim i rahat životom bez da se brinu kako da same sebi nešto zarade. Takvim ponašanjem navele su obične posmatrače da pomisle da u ovom gradu fali muškaraca, i onda su napravile jagmu koja se može mjeriti jedino kada u velikom shopping centru nastane sezonsko sniženje robe.

A kada pojedinac poklekne nad ženom koju olako može imati, i koja svaku nadu ulaže u to da će je on finansirati i izdržavati do kraja života, a koja ima ispeglanu i izblajhanu kosu, i french manikuru na svakom prstu uključujući i mali prst na obje noge (koliko li to samo truda iziskuje?), obučena u krpice kojih ti je prosto žao da ih skidaš i koja pada na poruke, i smanjuje trud muškarca na par riječi i pogleda, onda ja tu nemam šta da tražim.

Na kraju krajeva, možda bi mi bilo lakše da se prilagodim novonastaloj situaciji, pa da i ja padam na dvije poruke, ili jednu rečenicu osmišljenim od strane pilećeg mozga za primjenu nad kokošjim, i da udaram neke fantomske recke brinući se o kvantitetu a ne kvalitetu. Možda i bih, da mi narav nije ovako prgava. Da nemam neko svoje ja, i da smatram da bi me neko prvo trebao da cijeni kao živog insana, sa mozgom i dostignućima, a ne samo kao mesnati ukras oko spolnog organa namjenjenog isključivo za vanjsku komunikaciju sa potražiocima istog. Ali bih ipak rađe da se popenjem na kartonsku kutiju, i jasno i glasno održim govor. Govor o tradiciji, o lovcima, o lovinama, o smiješnim prvim poljupcima, o leptirićima, o nesanici, o gubitku apetita… i da svu ovu dječicu što kvare moju romantičnu ne-tako-staru-starost povaljam setom nevidljivih šamarčina… Jer… nekako vjerujem da su stvari bile ljepše izražene u vremenskoj jedinici onih para.

Biti profesor je plemenito zanimanje, gdje hiljade i hiljade mladih mozgova dolazi do tebe, do izvora znanja. Stoga je donekle i opravdana arogancija pojedinih sarajevskih profesora, jer oni svaki dan izađu pred stotine očiju koji gledaju u njih kao u sveznadara sa špicastom teget kapicom prošaranom zlatnim zvijezdicama. Oni svaki dan stoje ispred publike, gdje pričaju uhodane, ali nekoć pažljivo pripremane teme, a publika guta i zapisuje svaku riječ. Ili izvrgava ruglu, ali opet, ti su nekako rijeđi.
Ali, biti profesorsko dijete je ponekad više kletva nego blagodet.

Kada si mali, onda ti je nekako svejedno čime ti se roditelji bave, osim ako nisu piloti, astronauti, pjevači ili glumci. Sve ostalo nekako potpada pod redovni posao. A onda, kako stariš, i kako shvataš da ostala dječica oko tebe nisu prvo rekla nastavno-naučno vijeće pa onda mama, te da oni nisu čitali neku stručnu enciklopediju dok su sjedili na tuti, polako počinješ da shvataš da tvoj dom baš i nije prosječni bosanski. Pomalo shvataš činjenice kao to da tvoja majka ne zna da napravi pitu u deset minuta – “ono čas’om će ona vala sad da nam jednu smota”, da je često nema, i da joj cijela šerpa sarme može olako da zagori ako se nadvija nad narandžastom pisaćom mašinom, kutijom sa matricama, hrpama indigo papira ili tome sličnog. I taman, kada shvatiš većinu tih razlika tvog doma nad domaćinstvima tvog prijatelja ili prijateljice, onda dođe ljeto, i onda moja mama ima mnogo više slobodnog vremena od onih drugih, pa zaboravim na sve ove druge razlike.

Malo po malo, kako starim shvatam recimo da su u mojoj kući sve svađe i rasprave više na nivou diskusije, naučnog izlaganja ili rada sa sažetkom, uvodom, stavkama, citatima, spiskom korištene literature i troškovnikom. Potom, gledajući retroaktivno niz stazu djetinjstva, shvatam da me roditelji nikada nisu udarili. Samo su mi pričali. Da, one riječi koje bole više od stotinu šamara i petsto pljuski i koje imaju za cilj da te navedu na razmišljanje. Ja nikada nisam bila te sreće kao moj najbolji drug. Njega bi mama odvukla u kupatilo i tukla kablom od fena, ili, ako bi je huja uhvatila u kuhinji, njega je čekao onaj futrovani kabl od pegle. Izlupala bi ga nekih 2-3 minute, dok je ruka ne bi zabolila i onda bi prestala. I tako, dok su meni roditelji pričali o analizi sopstvenog ponašanja, te moralnih ubjeđenja jel pogrešno to što sam brata ujela za desnu plećku, mog druga bi majka išibala kablom, potom mu časom smotala jednu pitu, i on bi još, sav sretan, modar od kabla pohitio nani koja će mu dati soka od ruže, pomilovat ga po glavi i uz riječi “a moj šejtane, valjda će te jednom prestat’ tući ona majka” tutnut mu nešto parica iz onog prsluka što je nosila čiji su džepovi sezali preko dimija.

Kao dijete profesora, postoji određeni kodeks koji se poštuje. Recimo, za vrijeme ispitnih i upisnih rokova, mama se ne javlja na telefone. Ako je trebam, poslat ću joj poruku, mada smo joj sada isprogramirali telefon da drugačije zvoni kada je treba porodica. Kada je trebate naći u kući, pratite hrpe knjiga, papira, fascikli i registratora, a kada se približite radnoj sobi pratite je po zvuku hroptanja i izdisaja kompjutera sa kojeg tipke frcaju do kasno u noć. I tada… tada vam je bolje da šutite, i čekate da vam se obrati. Koncentracija je čudna stvar…

I sve bih ja to nekako zaboravila i oprostila, halalila što se narodski kaže, da nije ovoga što me je sačekalo pod stare dane. Krijem prezime kao zmija noge, a kada me pitaju šta mi roditelji rade, ja nekako smuvam da mi je tata fizikaner koji radi na baušteli u Afganistanu, a da je mama kafe-kuharica. Prije bih progutala sav ponos svijeta, i skrušeno rekla da rade neke sitne ali časne poslove, nego da ispadne da se hvalim, i pri tome sama sebi skačem za vrat.

Upoznam ja tako jednog finog momka. Hodali mi nekih par mjeseci. I odjednom, nestade ga, kao da ga Bog nikada nije dao. Znao je on moje prezime, znao je šta mi mama i tata rade. I nakon mjesec dana nepostojanja, od njega dolazi poruka. Meni srce titra, ja teturam i lelujam. Mislim “evo ga, vratio se”. Međutim, druga poruka me dotukla. U njoj samo stoji “sutra Asimova mala polaže kod tvoje mame, hajde budi raja pa mu to sredi”.

Pitati mamu da sredi nekome upis, ispit, ili ocjenu kod drugog profesora je jedan poseban nivo niskog. To je otprilike ravno osjećaju da ja, sa nekakvom bijesnom platom dolazim kod roditelja penzionera i tražim stoju da kupim koji gram bijelog da pošmrkam. Eto otprilike.

Malo poslije, do mene dolazi prijateljica, nudi mi novi posao. Super posao, ludilo plaćen, vodiš svoj odjel i imaš svu slobodu svijeta, a puno putuješ… Cijena? Sitnica. Da upišem na faks onu njenu rodicu. Znaš ona se bila udala za tipa nekog koji je pio, pa je tukao, pa je dva puta spontano pobacila, a onda jadna, mami joj skočio šećer, eno je u bolnici i životni joj je san da joj dijete upiše fakultet prije nego ova umre. Nisam vam spomenula da je rodicu vrijeme pregazilo pa joj je sada 35 godina? Ne samo da nisam dobila novi posao, već se rodica nije upisala, a mama joj je svakako ozdravila.

Nakon nedavnog pokušaja intervencije za neku malu iz B. Grahova koja je podstanarka jednoj mojoj prijateljici ili više poznanici, a koja već 5 godina polaže jedan te isti predmet, mama me samo pogledala i rekla “a kako da ja njoj dam prolaznu ocjenu, kada je ona izvitoperila i izrugala se svemu onome čemu sam ja zadnjih 40 godina svog života posvetila?” Tu sam se ja nekako skupila, zacrvenila, i od sada, ako me neko pita “jel ono tvoja mama profesorica?” ja ću samo da slegnem ramenima i kažem “Jok”. Nisam ništa slagala, za takve neka ona bude jedan obični prosvjetni radnik…

Mom haustoru ima preko 30 godina. A on i ja se poznajemo skoro pa toliko. I svaki put kada uđem u njega, iako se struktura stanovništva odavno izmjenila, on još uvijek ima ono svoje. Ima onaj svoj miris. Polu-memljivi, polu-varikinasti, sa primjesima drva koje komšija čuva u šupi. Ima slojeve kreča, a na svakom ima sigurno barem pet imena određene generacije. Ima tragove patika, tenisica, starki i štiklica po zidovima, iako nikada nikoga nisam vidjela kako se naslanja na te zidove.

Moj haustor nije mističan kao haustor u nekoj kući austrougarske gradnje. Znate one, koji imaju neke tajne prolaze do dvorišta u kvadrantu? Koji imaju uglačane kamene stepenice. One niske stepenice, što ih možeš po tri odjednom prekoračiti? Oni koji drugačije, mističnije mirišu i od kojih me odmah hvata jeza po tijelu, i koji mogu biti izvor mnoštva dječijih priča.

Moj haustor ima svoj specifični život. Recimo u mom haustoru vikendom me bude škripe tenisica koja kroz polu-san zvuče kao škripa na parketu u Skenderiji. Glasovi koji dopiru iz haustora su uvijek drugačiji, i nema te izolir trake koja se lijepi oko ulaznih vrata koja će ove glasove u potpunosti eliminisati. A haustor… uvijek govori o ljudima koji svaki dan prolaze kroz njega.

Radnim danima, kada sam bila mala, i sklupčana uz grijalicu slušala Budilicu, probudilicu na starom radiju kojem ni Černobil nije mogao ništa, ali se zato predao u našem ratu negdje između 1992 i 1996, uvijek bih, oko 7 ujutro čula kako se čika Hikmet “srondao” niz stepenice, popraćen zvucima praznih flaša koje su kuckale jedna od drugu u cekeru na štrafte. Čika Hikmet je pio, valjda iz razloga što je bio sam, ili, ako iz nikojeg drugog razloga, onda što mu je u malu, bordo ličnu kartu bilo upisano to ime. Pa bi ga pogledao, nazdravio sam sebi “moj Hikmete” i zaronio u klipaču pive. Taj njegov teatralni izlazak iz haustora i odlazak na posao je jasno davao signal drugim stanarima da ne izlaze prije nego li Hikmet ode na posao, da ga ne bi slučajno sreli, jer nisu sigurni šta bi mu tačno rekli a šta prešutali.

U popodnevnim satima, tačno se znalo šta ko jede u kojem stanu. Recimo, utorkom bi onaj samac na prvom spratu pravio pohovane šnicle. Barem dvaput sedmično bi se haustorom širio miris kelja ili kupusa. A ljeti, kada su prozori otvoreni, onda bi se i prije nego uđeš u haustor čuo karakteristični piskut i šuštanje pretis lonca.

U mom haustoru one dvije penzionerke što kafu ispijaju ispred ulaznih vrata svaki dan oko 10 ujutro tačno znaju šta ko jede, kada je išao u nabavku i ko se s kim švalera, te ko koga kući dovozi u koja doba. Te moje dvije kone znaju da prepoznaju bračne parove koji će se razvesti ravno godinu i po dana prije prvog obraćanja advokatima. Te moje dvije kone tačno znaju svakog od stanara u dušu, ali kada ih pitaš ko se pomokrio sinoć u haustoru, ko je na trećem spratu ukrao šalter za svijetlo, ili ko nam je obio ormarić za struju, one će nijemo te gledati i mahati glavom kao da tjeraju muhe oko sebe.

U mom haustoru nema cvijeća, osim kada ga ona stara udovica na drugom spratu unese sa balkona da prezimi. U mom haustoru počesto znaju da osvanu čikovi od cigara na vrh mog ormarića za plin. Komada drveta i piljevine ima u zimskim mjesecima. A kada je komšija u prizemlju krečio garsonjeru, njegov kauč i peć na drva su krasili ulaz u haustor. Na svu sreću, nema izuvanja cipela pred vratima, grafita ili oguljenih keramičkih pločica sa zidova. Ostavljanje kesa sa smećem u haustoru smo preventivno riješili. Kada je familija došljaka, njih šestoro u garsonjeri, iznijelo svoju prvu kesu smeća sa trulim mesom u haustor, ostali su stanari sasvim slučajno naredali pred njihova vrata po još koju kesu. Od tada nam je haustor čist kao sunce.

Mogla bih ja ovako danima, ali ni tada, baš kao ni sada ne bih bila sigurna zašto je postojala ta vjekovna podjela ljudi na mahalce i haustorčad? Meni je to, iskreno, jedno te isto.

“Eto na šta smo spali, nas Sarajlije satjerali u bočne ulice… Znaš li ti da pravih, prijeratnih Sarajlija trenutno u gradu ima samo 17 posto?”

Znam, dobro znam. Čak sam osjećala i da su ti procenti znatno manji. Kao u mreži, misli mi se odmah isprepletoše oko jednog dešavanja od prije par godina. Naime, kao i svakog drugog “Sarajliju” (pojam koji u mom tekstu nije baš definisan po mjestu rođenja, već po privrženosti svome gradu, u kojem je rođen, živi, radi ili slično), mene srce zaboli kada vidim koliko se ljudi bahato i bezobrazno ponašaju. I onda reagujem, urlicima, psovkama, užasavanjem i tome sličnom… Baš kao i tada, prije par godina, kada sam, prolazeći uzanom uličicom koja mi služi za alternativni pristup svom domu, odlučila spustiti prozor da bih ispsovala čovjeka koji se autom ispriječio i stao nakrivo, a potom otvorio vrata, i na miru otišao pričati sa komšijom.

U meni je kuljao bijes. Gospođa pored mene je, mirnim glasom, tada rekla:

Molim te, nemoj ih psovati i ružiti. Razumijem da ih MORAMO ukoriti, jer su neuki. NE ZNAJU kako se KORISTI GRAD. A ako kreneš sa drekom, sebi dižeš pritisak. Zamisli, umjesto toga, da si arogantna, uštogljena Zagrepčanka, koja želi upozoriti seljaka kako da se ponaša u njenom velegradu!

Ja sam uto otvorila prozor, izbacila glavu vani, i rekla:

“Gospodine, molim Vas da ovako ne stajete i ne ostavljate otvorena vrata. Ovo je ulica koja svima koristi, i koja mora biti prohodna. Vi je niste ni kupili ni napravili, pa Vas molim da imate malo više pažnje i obzira prema svojim sugrađanima… “

Ja sam ostala šokirana sobom, a čovjek je pokunjeno, bez i riječi upućene meni, sjeo u auto i pomakao ga, a prije toga je svakako i vrata zatvorio.

Poslije toga, koncept je proveden i u mom haustoru. Nakon malo “ljubaznih” razgovora, upozorenja i objašnjavanja, prestali smo sa kahvenisanjem u haustoru na komadima deke sa tigrastim dezenom. Potom smo prestali cjepati drva na balkonima i u haustorima i iste slagati pred kućna vrata. Uvođenjem interfona (koji je svako platio) umanjili smo šanse velikih i malih nuždi u haustoru. Dječica iz ulaza su istrenirana da ne bacaju smeće oko ulaza, već da čak navuku plastične kese na ruke i pokupe ono što su drugi razbacali da nam “svima bude lijepo”.

Moramo shvatiti. Moramo shvatiti da je nas zaista malo. Ne nas “rođenih Sarajlija“, nego nas koji istinski volimo i poštujemo svoj grad. I da je to nama preneseno generacijski, a da nije stečeno kada smo se rodili, i kada su nas zalili hladnom vodom iz česme kraj Begove džamije, ili kada nas je zavejao prvi snijeg…

A “seljaci” koji rade sve što rade… oni su došli iz male sredine. Tamo se znalo kada koji komšija ide u WC, jer su se poljski WC-i mogli vidjeti iz drugih kuća… I oni su se izgubili u veličini grada, i u iluziji da ih niko ne vidi i ne primijeti šta rade. Onda su se opustili i počeli se bahato ponašati, razmišljajući – Ionako ne volim Sarajevo, jer ni Sarajlije ne vole mene… Kao što se mrskom domaćinu pojedini moji prijatelji vole pomokriti u lavabo a ne u WC…

Stoga, idući put kad se sretneš oči u oči sa seljaklukom, shvati da ispred sebe imaš malo, neobrazovano dijete od 4 godine i polako, bez galame, stresa i vike, pokušaj ih upozoriti zašto se to tako ne radi… Jer… ako se to ne uči kod kuće i u školi… mora se naučiti, makar na ulici…

Makar nas bilo 17 posto i makar se povukli na kućne derneke, u sporedne ulice, u kafanu usred groblja ili tome sličan prostor…

Molba je bila kratka i jasna. Njoj u posjetu dolazi sestrična koja je sa punih 14 godina otišla iz Sarajeva u Ameriku. Curica je sada već žena, malčice je zaboravila naš jezik, ali pošto ja tečno baratam engleskim jezikom to mi neće biti problem. Moj zadatak je, da curu, koja ima nevjerovatno dobar posao kao šef odjela u jednoj firmi premuntam da se preseli u Sarajevo, jer bi na taj način i njena majka, tj. sestra od moje klijentice uspjela da se vrati nazad. Žena je svakako u penziji, niko ne zna šta više radi u Americi.

Tu sam se već razbudila. Skočila sam u krevetu i pitala klijenticu zašto li se majka sama ne vrati, ili pak zašto klijentica ne vrati svoje dvoje djece i šestoro unučadi???

Ova nije odgovorila. Samo je nastavila. Zamolila me da djevojci nađem finog momka, da se ona zaljubi kao što se već zaljubila u ćevape, Vilsonovo i Ferhadiju, i da se onda vrati.

Obukoh se u svoju standardnu uniformu tajnog agenta na bolovanju, u šorc, bijele japankice i bijelu majicu, radi tajnosti nasadih na glavu i bijeli, ofucani kačket i krenuh prema gradu. Asfalt se topio, japanke su se lijepile za tlo, a meni je u ustima bila gorčina. Nisam htjela da nosim na duši djevojku koja živi u najljepšem dijelu Amerike i gdje super zarađuje, da bih joj našla kojekakvu vucibatinu da se zaljubi i vrati ovdje. Čisto da bi se dvoje penzionera mogli družiti i zajedno ići na pijacu. Gospođina sebičnost me obavila kao kakav crni oblak, pun malih kuglica primitivizma koji bi s vremena na vrijeme se meni razbijali o glavu.

Djevojku sam lako poznala. Lijepa, i zbunjena kao Bambi, sakrila se iza trafike na ćelopeku. Svi drugi bi, na preko 33 stepena se povukli u kakav hlad. Sjedosmo, popričasmo. U meni je jedan patuljak skakutao gore-dole i stalno priželjkivao da joj kaže šta joj rodbina sprema, zašto sam ja tu, i kako bi trebala da pobjegne čim prije i što brže. Ona me zapitkivala o životu ovdje, ja sam joj pričala o svojim iskustvima, koji i ne mogu da se porede sa prosječnim. U neka doba, zaustila je da me pita imam li primjedbi… u tom trenutku se sklupčala i podigla noge na stolicu.

Naime, u kafiću na sred Ferhadije pojavio se pas lutalica. Vrtio se između stolova snalažljivije od svakog konobara. Na kraju je sjeo tačno do našeg stola. Gospođa Livadić koja je sjedila za susjednim stolom je pogledala cuku i mirno zagurala svoju ruku do lakta u ceker koji je već bila spustila u susjednu stolicu. Iz kese je isčupala (bukvalno isčupala) komad piletine i zafrljacila pred psa. Konobar je ljutito došao, podigao komad mesa i bacio ga malo dalje od gostiju. A onda je nastavio da servira istom tom rukom čaše, šolje i slično. Nakon toga je uhvatio trulex i lagano prebrisao dva stola tom istom rukom. Cuko je pak pomirisao meso a onda se okrenuo. Kao da je tom gestom htio poručiti gospođi slogan za reklamnu kampanju za fini mini instant supe… da, mama, ja jedem SAMO kuhano…

Ja sam ga gledala, pomalo u nevjerici. Nisam ni bila svjesna da iz mojih usta izlaze riječi:
Svetog ti Pomodorina, ŠTA to radiš? Idi peri ruke!

On me pogledao, čak se i nasmijao i odgovorio “evo sad ću”. Kao da sam ja mama koja ga doziva sa prozora da dođe kući jer je vrijeme večere.

A onda je gospođa ustala, podigla ceker i krenula. Opet progovorih. Nesvjesno, valjda od vrućine.
Gospođo draga, nešto vam je OSTALO.
- Neka bona, ja sam to cuki nanijetila i dala.
Gospođo, vi to kući ponesite pa podajte ovcama, kozama i drugim kućnim ljubimcima koje imate, a to se na sred glavne ulice, na plus 35 ne baca među svijet, sram i stid da vas bude.

Dok je gospođa sa prezirom u očima kupila taj komad mesa i nosila sa sobom niz ulicu, iza nje je progovorila njena jaranica:
- Hajd’ bona, i ti, đeš’ to bacat tu, cure sjede, a na meso se, znaš bona, muhe skupljaju…

Dok se iz mojih usta odvajaše riječi: samo vi pohitite kući gospođo, i to prokuhajte i tamam će vam biti za paprikaša okrenula sam se, ugledala svoju gošću kako blijedi, i kako tiho, veoma tiho govori: Ne mogu čekati da se vratim u Ameriku. Koja divljakuša…

Case closed.

Ustao je sa kauča, i tek tada sam primijetila koliko je dedo visok. Meni su noge landarale barem dvadesetak centimetara uzdignute od poda dok sam sjedila na kauču, i moje silaženje sa istog bi bilo ravno skaknju a ne elegantnom ustajanju kao što je bio slučaj sa dedom.

Sa cigaretom zalijepljenom ispod donjeg desnog ugla usta, dedo je lagano pušio i otišao u susjednu sobu. Vratio se sa sveskom tvrdih korica. Sveska je imala tamne šareno-maskirne korice, nešto nalik koricama koje se mogu vidjeti po kancelarijama računovođa. Unutra su papiri bili glatki, nekako masni, a žuto-smeđi. Ponosno su se sa stranica kočoperila slova krasopisa, pisana tintom. Dedo mi je pružio svesku i dodao:

“Uradiš li nešto da i gram ove sveske promijeniš, ima da ti obje noge polomim, jes’ čula?!”

Svesku sam pažljivo spustila na krilo i, dok su noge prestale landarati, ja sam udahnula i zadržala dah otvarajući svesku. Pošto nisam baš u stanju prenijeti svaku riječ koju je čika istraživač napisao, ja ću pokušati da vam prenesem tačno toliko toga koliko se sjećam… Dakle:

Geografska raspostranjenost tersluka:

Tersluk dobija svoj epicentar u Bosni i Hercegovini, sa naglaskom na Sarajevo. Iako je sama riječ ters turskog porijekla, dakle turcizam, rijetko je tersluk ustanovljen bilo gdje drugo van granica BiH. Endemski egzemplari se mogu naći čak i u Americi (kako bi inače oni silni Pilgrimi došli na čamčićima do druge strane zemaljske kugle, bez da su bili barem malčice tersovi?), ali zbog visoke koncentracije (broj tersova na kvadratni metar) glavni grad BiH postaje i glavni grad tersluka.

Ovdje se može dodati i činjenica da su ratna dejstva na području BiH (1992-1995) prouzrokovala masovno širenje tersluka diljem svijeta putem izbjeglica i dijaspore, iako se on nerijetko može protumačiti kao poslijedica rata, a ne karakteristika i dio kulture i tradicije (op.a.).

Historija i nastanak tersluka:

Apsolutno je nemoguće ustanoviti kako je nastao tersluk. Čak i da Institut nije potopljen, istraživač čije sam dijelo imala u rukama je bio hiljadama milja daleko od bilo kakvih indicija koje bi mogle da otkriju misteriju nastanka tersluka. Spominje se povezanost sa razvojem ameba u viši stadij organizama, koje su iz tersluka odlakavile i postale paramecijumi, dok se, pak, spominje i povezanost Evinog tersluka sa jedenjem jabuke. Nerijetko se pronalazi i Darwinovo ime, uz koje se navodi misteriozna teorija tersvolucije, ali konkretnih zaključaka nema.

Vremenski, tersluk je prisutan od veoma ranih era. Recimo, u konkretnom slučaju pećinskog čovjeka, gdje su istraživanja otkrila da je pećinski čovjek svoju pećinu koristio dok je ne bi zatrpao smećem (koje bi nevjerovatno smrdilo) a onda se selio u drugu, noseći sa sobom samo svoj tersluk. Pri tome je veoma jasno da je tersluk usko povezan sa toljagom koju je pećinski čovjek također nosio sa sobom, kao metodu prenošenja tersluka na druge. Također se pronalaze dijelovi tersluka u dijelovima grnčarije koja je nađena kao dio Butmirskih iskopina. Da li je ova grnčarija razbijena kao poslijedica tersluka naših predaka, nikada nećemo zasigurno saznati.

Anatomska lokacija tersluka:

Nakon godina zajedničkog rada sa doktorima, šefovima mrtvačnica i pokopnim društvima, naš istražitelj je došao do zaključka da tersluk potiče iz centra za tersluk (CZT) koji se nalazi u mozgu. Naime, ako se uzme u obzir da lijeva strana mozga kontroliše rad desne strane tijela, onda se centar za tersluk može lako pronaći. Ako je osoba dešnjak, onda je lijeva strana mozga razvijenija i dominantnija nad desnom. Međutim, u desnoj, slabijoj i manje razvijenoj strani, nalazi se centar za tersluk, koji je lukavo sklonjen od pritiska drugih tjelesnih funkcija i elegantno se širi prema potrebi. Pošto se centar za tersluk i ne razlikuje bitno od ostalih dijelova mozga, jako je teško precizno ga ucrtati u anatomski atlas ljudskog mozga. (Bitno je istaći da su istraživanja rađena prije aparata za magnetnu rezonancu i sl.).

Uzroci tersluka:

Uzroci tersluka su podjeljeni u par potkategorija, barem prema našem istraživaču i njegovom radu.

Prvi uzrok je urođeni tersluk. Ova vrsta tersluka je nasljedna ili se jednostavno javlja kao posljedica okolnosti za vrijeme trudnoće majke. Usko je povezana sa boravkom trudnice u bučnim okruženjima, stresom, ili konzumiranjem raznih hrana. Isto tako se može lako povezati genetski sa majkom i ocem, s tim da su muška djeca podložnija tersluku od ženske. Istraživač se dalje pozabavio povlačenjem paralele sa urođenim terslukom i urođenim grijehom.

Ova vrsta tersluka se manifestuje od samog početka života. Dakle, pretjerano plakanje i vrištanje u želji za suhom guzom, popreki pogledi umjesto smijeha, ili deranje “a la pekara” čim se takne nešto djetetovo i čim djetetu nešto nije po volji.

Drugi mogući uzrok je karakteristični tersluk. Dakle, ova vrsta tersluka se veže recimo za ime djeteta. Veoma je česta rečenica u mahali koja povezuje ime i tersluk. Kao napr. “da li si ti ikad vidio ijednog Kasima da nije ters, aaa?”

Treći mogući uzrok je stečeni tersluk. Ova vrsta tersluka se može pojaviti nakon dugoročnog izlaganja faktorima koji mogu uticati na razvitak tersluka, kao što su godine (starost), okolnosti i tome slično. Također je moguće da je tersluk rezultat impulsa. To znači da je tersluk rezultat jednog, jedinog impulsa koji motiviše centar za tersluk u manje dominantnoj strani mozga da proradi. Ovaj treći uzrok tersluka je najmanje razrađen te bi zaključak, kojeg nema, mogao da glasi da je svaki tersluk urođen ili karakterističan…

Daljeg teksta nije bilo. Na par stanica dalje je bila detaljna metodologija flaširanja ljekovite vode Guber iz Srebrenice, a potom i napomena da se u Sarajevu ne grade zgrade više od 4 sprata da se ne bi blokiralo prirodno provjetravanje grada, ali su te stranice već bile uflekane kapljama vode od krova instituta gdje je podzemna voda počela da probija. Kako sam zaklopila svesku, tako sam se našla u oblaku prašine. Počela sam da kašljem i, kad sam otvorila oči, vidjela sam da oko mene nema ni starine niti njegovog stana, već da se nalazim u jednoj od poprečnih ulica koje vode do Ferhadije, koje se čuju na memlu, u društvu koje je spominjalo Bistrički institut tek onako, u šali…