Pokušavam da svoje roza naočale naguram skroz do vrha nosa. Da mi ništa od drugih boja ne prolazi sa strane. Pokušavam da se nasmijem svaki puta kada se jedna te ista stvar ponovi, ali mi ne ide. Tersuluk probija na sve pore. Šišti kao para iz ušiju. Nakostreši svaku dlaku na glavi i onda lagano, kap po kap se penje uz istu. Iz očiju sijeva i topi tanku roskastu plastiku u okvirima naočala. Naime, ježim se od jedne relativno novo-nastale pojave. Pojave turbo-folk trebica i pojave ultra sega-mega faker frajera i svakog popratnog rezultata istih.
Recimo, ne pamtim kada mi je neki od silnih frajera u Sarajevu i široj okolici osmislio nešto romantično. Ne sjećam se kada je pokušao i potrudio se da me osvoji. U glavu mi ne dolazi niti jedan trenutak kada taj isti lafčina i dasa pokušava da te poljubi. Ovih dana, jačina sarajevskih frajera se računa u riječima, ili još češće putem sms poruka. Pri prvim slučajevima, ja sam pokušavala da to shvatim kao uvredu. Onda mi se činilo da ima neke primjese komplimenta, samo ružno formulisanog, nekako životinjskog. Kao kada uzmeš nekakav odnos dvoje ljudi, koji bi nama, generaciji podignutoj na romantičnim filmovima i jeftinim ljubavnim romanima koje smo gutale na moru uz sličice iz žvaka o paru gole dječice, trebao da bude nešto što će ti izazvati leptiriće, što će ti svijet okrenuti naopačke, što će te držati budnom i od čega ćeš danima treperiti. Eh, onda taj odnos fino oguliš od svega onoga što ljude razlikuje od životinja, pospeš hrpom feromona i ostalih hormonalnih kašica, i svedeš recimo na odnos dvije pantere, ili dva majmuna. A sve se to svodi na nekakav životinjski, spolni nagon.
Dalje »
Objavio/la:
Strippy, 30. Sep. 2007. u 19:26 |
TERSAONA |
7 komentara
Kada neko kaže “profesor” nekako su ti usta puna, ovo slovo R na kraju pustiš da odzvanja barem još koju minutu, što u ušima slušaoca što u ušima sebe same. Gordo zvuči, nekako stranjski, kao i na njemačkom, tako i na francuskom, pa i na engleskom. A kada kažeš…prosvjetni radnik… ta me fraza uvijek podsjeti na jedan skeč Nadrealista, gdje se prosvjetni radnici nalaze na samom dnu, ispod penzionera i rudara. I onda me uhvati tuga. Provuče mi se dušom tuga kao što mi smrad memle i mokraće se provuče kroz nosnice dok prolazim pored kina Radnik i onog haustora na kojem piše Udruženje prosvjetnih radnika.
Biti profesor je plemenito zanimanje, gdje hiljade i hiljade mladih mozgova dolazi do tebe, do izvora znanja. Stoga je donekle i opravdana arogancija pojedinih sarajevskih profesora, jer oni svaki dan izađu pred stotine očiju koji gledaju u njih kao u sveznadara sa špicastom teget kapicom prošaranom zlatnim zvijezdicama. Oni svaki dan stoje ispred publike, gdje pričaju uhodane, ali nekoć pažljivo pripremane teme, a publika guta i zapisuje svaku riječ. Ili izvrgava ruglu, ali opet, ti su nekako rijeđi.
Ali, biti profesorsko dijete je ponekad više kletva nego blagodet.
Dalje »
Objavio/la:
Strippy, 27. Sep. 2007. u 22:48 |
Nesvrstano |
10 komentara
Odvajkad su se dječica po Sarajevu dijelila na haustorčad i mahalce. Život u mahali je valjda teško opisati, a život u haustoru nije ni po čemu previše različit. Mahala u malome. Osim što taj haustor ima nešto svoje. Što je mahala u malome i što ima vrata i/ili interfon pa se može i zatvoriti od vanjskog uticaja.
Mom haustoru ima preko 30 godina. A on i ja se poznajemo skoro pa toliko. I svaki put kada uđem u njega, iako se struktura stanovništva odavno izmjenila, on još uvijek ima ono svoje. Ima onaj svoj miris. Polu-memljivi, polu-varikinasti, sa primjesima drva koje komšija čuva u šupi. Ima slojeve kreča, a na svakom ima sigurno barem pet imena određene generacije. Ima tragove patika, tenisica, starki i štiklica po zidovima, iako nikada nikoga nisam vidjela kako se naslanja na te zidove.
Dalje »
Objavio/la:
Strippy, 23. Sep. 2007. u 20:10 |
TERSAONA |
4 komentara
Sjedim sinoć sa poznanikom u jednoj poprečnoj ulici koja vodi ka onoj većoj i glavnoj, kojom kuljaju mase ljudi:
“Eto na šta smo spali, nas Sarajlije satjerali u bočne ulice… Znaš li ti da pravih, prijeratnih Sarajlija trenutno u gradu ima samo 17 posto?”
Znam, dobro znam. Čak sam osjećala i da su ti procenti znatno manji. Kao u mreži, misli mi se odmah isprepletoše oko jednog dešavanja od prije par godina. Naime, kao i svakog drugog “Sarajliju” (pojam koji u mom tekstu nije baš definisan po mjestu rođenja, već po privrženosti svome gradu, u kojem je rođen, živi, radi ili slično), mene srce zaboli kada vidim koliko se ljudi bahato i bezobrazno ponašaju. I onda reagujem, urlicima, psovkama, užasavanjem i tome sličnom… Baš kao i tada, prije par godina, kada sam, prolazeći uzanom uličicom koja mi služi za alternativni pristup svom domu, odlučila spustiti prozor da bih ispsovala čovjeka koji se autom ispriječio i stao nakrivo, a potom otvorio vrata, i na miru otišao pričati sa komšijom.
Dalje »
Objavio/la:
Strippy, 20. Jun. 2007. u 6:21 |
TERSAONA |
12 komentara
Probudiše me ranije nego što inače ustajem kako sam na bolovanju. Podmukli glas starije tete sa drugog kraja žice me nije uspio razbuditi. Naime, trebala me je nešto zamoliti. Skoro kao da je ovo neka starija verzija James Bonda, prije nego su izmislili one panele za video konferencije i tome slično pa me ona zove na telefon.
Molba je bila kratka i jasna. Njoj u posjetu dolazi sestrična koja je sa punih 14 godina otišla iz Sarajeva u Ameriku. Curica je sada već žena, malčice je zaboravila naš jezik, ali pošto ja tečno baratam engleskim jezikom to mi neće biti problem. Moj zadatak je, da curu, koja ima nevjerovatno dobar posao kao šef odjela u jednoj firmi premuntam da se preseli u Sarajevo, jer bi na taj način i njena majka, tj. sestra od moje klijentice uspjela da se vrati nazad. Žena je svakako u penziji, niko ne zna šta više radi u Americi.
Tu sam se već razbudila. Skočila sam u krevetu i pitala klijenticu zašto li se majka sama ne vrati, ili pak zašto klijentica ne vrati svoje dvoje djece i šestoro unučadi???
Dalje »
Objavio/la:
Strippy, 14. Jun. 2007. u 17:30 |
Nesvrstano |
7 komentara
“Hoćeš li me prestati zvati ’starinom’?!”, zagrmio je dedo, kao da mi je čitao misli.
Ustao je sa kauča, i tek tada sam primijetila koliko je dedo visok. Meni su noge landarale barem dvadesetak centimetara uzdignute od poda dok sam sjedila na kauču, i moje silaženje sa istog bi bilo ravno skaknju a ne elegantnom ustajanju kao što je bio slučaj sa dedom.
Sa cigaretom zalijepljenom ispod donjeg desnog ugla usta, dedo je lagano pušio i otišao u susjednu sobu. Vratio se sa sveskom tvrdih korica. Sveska je imala tamne šareno-maskirne korice, nešto nalik koricama koje se mogu vidjeti po kancelarijama računovođa. Unutra su papiri bili glatki, nekako masni, a žuto-smeđi. Ponosno su se sa stranica kočoperila slova krasopisa, pisana tintom. Dedo mi je pružio svesku i dodao:
“Uradiš li nešto da i gram ove sveske promijeniš, ima da ti obje noge polomim, jes’ čula?!”
Dalje »
Objavio/la:
Strippy, 4. Jun. 2007. u 17:27 |
TERSAONA |
3 komentara
Priču sam čula, naime, veoma slučajno. Jedva pronalazeći parking sa “one” strane rijeke Miljacke (da, da, upravo tamo gdje sada dijele kazne od 40 KM i šapkom i kapom), krenula sam preko mosta na “kafu u gradu”. Već sam podobro kasnila, ali sam na mostu srela starca koji je nosio dva cekera. Stala sam kao ukopana i gledala u njega, a ni sama nisam znala zašto. On mi se obratio i rekao da nema boljeg mladog sira od onog što prodaju u Tržnici, i da on svake nedjelje se zaputi preko rijeke. Inače ne bi napuštao svoju najdražu i najmiliju stranu rijeke koja Sarajevo, po nekoj čudnoj logici dijeli na sunčanu i hmmm… recimo… da se lijepo i neobično izrazim…vlažnu.
Okrenula se na peti, prišla starini i ponudila da mu pomognem i ponesem cekere. Riječima se nećkao, glavom je vrtio, ali su mu ruke pružile cekere ravno u moje. Došli smo do ulaza koji je vodio do jednog starog, austrougarskog stana, visokih plafona i debelih zidova. Ponudio je da uđem. U biti, samo je otvorio vrata i išaretom me uputio gdje ću spustiti cekere.
Dalje »
Objavio/la:
Strippy, 3. Jun. 2007. u 16:47 |
TERSAONA |
1 komentar
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi:
