Nisam spavala već četvrtu noć zaredom. Nepomična, tiho bih sačekala dok se umiri pa se onda, polako, izvukla ispod njegove ruke i kliznula sa svog mjesta. Najčešće bih se uputila ka prozorskoj dasci na kojoj bih se šćućurila, iz ne baš tajnog skrovišta ispod ljubičastog jastuka izvukla cigarete i malenu pepeljaru te, pripalivši još jednu, skoro odsutno, rezignirano, brojala osvijetljena prozorska stakla. Razmišljajući. Pitajući se. Povremeno se sažalijevajući.
A onda bih se sjetila da je samosažalijevanje neproduktivno. I sasvim neiskreno. Potom bih ugasila cigaretu, u nekim slučajevima nedovršenu, i za sebe umorno zaključila da će me to ubiti. Cigarete, mislim.
A ja to dozvoljavam. Zdušno radim na tome, čak.
Bilo bi lijepo da sam se mogla samo slobodno ispružiti u fotelji. Bilo bi lijepo da se ne moram vraćati na svoje mjesto. Navodno, moje mjesto. Jer nije. Sama sam ga prodala.
Već u sedamnaestoj je počela prodorno plave oči isticati debelim nanosima surme, a duge, valovite kose bi uklanjala sa lica, uplitavši ih tako da se bogato rasipaju preko ramena. Odnekud je, iako je nisu školovali, zarana naučila i čitati i pisati, pa je otac, kome to ne bi pravo, još u osamnaestoj posla svojoj materi, u drugi grad. Smatrao je, mislim, da će strogi očuh njegovu jedinicu prije sačuvati da ne proašikuje sa nekim ko ne bi bio po njegovu ukusu, makar dok je ne udaju. U njihovu kuću se dolazilo, a cura je oduvijek bila vatrene naravi i poprilično svojeglava. Možda bi se zagledala u nekog ko joj ne bi priličio, ni po rodu ni po imutku, a šta bi onda? Mlada Nadija je dobro znala kako oca i majku može svrnuti po svome, a to je učesto i koristila.
Obećali su je imućnom trgovcu iz Banja Luke. Nestrpljiv da je što prije dovede sebi, dao je pisati ljubavna pisma koja su joj trebala zagrijati srce i saletiti je da što prije dođe njemu. Međutim, cura je odugovlačila, izgovarajući se nekad naninom bolesti, nekad svojom mladošću, zahtijevajući sve neobičnije dokaze trgovčeve ljubavi. Možda je razmišljala i o mladom kadiji iz daleka, koji joj se slučajno zadio za oko kad je došao posjetiti njenog dedu. Doduše, imala se u šta i zagledati. Mladi kadija je, kažu, pored položaja i mladosti, imao i blagu narav i čvrst iman, sve u licu i tijelu zbog kog bi cure uzdisale kad bi ga spazile kako prolazi čaršijom. Istovremeno, Banjalučanin je svoje darove i pisma slao sve češće, dok sa zadnjim nije poslao i svile, nek’ ona sašije vjenčane haljine, on više neće čekati već šalje po nju. I vakat je.
Vidiš, bila je strašna gužva jutros, kad sam se vraćala u Sarajevo… I čekajući da se to malo raskrčmi, u podvožnjaku sam osjetila snažan miris glinamola, koji me automatski vratio u ‘92. Na časove likovnog.
E to sam bila prije rata. Glinamol, mekan, mirisan, lak za oblikovanje.
Sada sam zemlja. Ne dam se gniječiti i savijati. I nisam za igre.
Možda bih bila pjevačica, možda pijanistica. Možda ljekar. Ali nije moja profesija ta na koju se utjecalo. Nekad ću, ne znam tačno kad, tačno znati šta su mi uzeli, a sta su mi dali zauzvrat, jer ono što se mijenjalo su bili životi ljudi oko mene, a ja sam bila premala za život.
Rođeni smo da bi nam se sudilo. Život provodimo strahujući od osude, kopnimo zazirući od presude. A čudna čeljad, kakvi već jesmo, umiremo od čežnje da sudimo drugima, iako nam to nije dato. Zato i venemo i izgaramo. Neko od čežnje da sudi, neko od satirućeg ognja osude.
Evo ti, stoga, ova knjiga da o njoj sudiš. Ona je onakva kakvom je vidiš, zato je ne zagledaj i ne otvaraj. Ona nema ništa osim korica. Između mene, koji stojim na početku, i tebe, koji je zatvaraš, ne stoji ništa doli praznina. Ne traži, zato, nešto što nećeš naći, ne poseži za onim što ne postoji.
Ne troši zalud truda i ne traći vremena. O ovoj knjizi sudi samo po njenim koricama, baš onako kako to insan oduvijek želješe činiti.
Nisam spavala već četvrtu noć zaredom. Nepomična, tiho bih sačekala dok se umiri pa se onda, polako, izvukla ispod njegove ruke i kliznula sa svog mjesta. Najčešće bih se uputila ka prozorskoj dasci na kojoj bih se šćućurila, iz ne baš tajnog skrovišta ispod ljubičastog jastuka izvukla cigarete i malenu pepeljaru te, pripalivši još jednu, skoro odsutno, rezignirano, brojala osvijetljena prozorska stakla. Razmišljajući. Pitajući se. Povremeno se sažalijevajući.
Već u sedamnaestoj je počela prodorno plave oči isticati debelim nanosima surme, a duge, valovite kose bi uklanjala sa lica, uplitavši ih tako da se bogato rasipaju preko ramena. Odnekud je, iako je nisu školovali, zarana naučila i čitati i pisati, pa je otac, kome to ne bi pravo, još u osamnaestoj posla svojoj materi, u drugi grad. Smatrao je, mislim, da će strogi očuh njegovu jedinicu prije sačuvati da ne proašikuje sa nekim ko ne bi bio po njegovu ukusu, makar dok je ne udaju. U njihovu kuću se dolazilo, a cura je oduvijek bila vatrene naravi i poprilično svojeglava. Možda bi se zagledala u nekog ko joj ne bi priličio, ni po rodu ni po imutku, a šta bi onda? Mlada Nadija je dobro znala kako oca i majku može svrnuti po svome, a to je učesto i koristila.
