Kad je počeo rat imao si nepunih deset godina. Nekako početkom devedesetih u mojoj mahali igralo se samo lopte i rata. Rat je bio omiljena igra. Ako imaš tetka ili dajdžu stolara, kumiš i moliš da ti naprave pušku istu kao pravu. I onda je s ponosom pokazuješ jaranima. Budeš faca. Mada je to bila privilegija rijetkih. Plastike nije bilo, ni Kineza, pa nisi ni sanjao o ovim današnjim puškama iz izloga. Kažu da djeca, igrajući se rata, rat i naslute…
Shvatio si da se dešava nešto skroz zajebano kada je otjeralo učiteljicu Veru i njenu kćer Sandru sa drugog sprata iz prvog ulaza. Govorilo se da je četnikuša jedva dočekala da prebjegne k svojima. Teta Vera nije bila četnikuša. Bila je učiteljica tvom starijem bratu od prvog do četvrtog. Jednom, ti si tada bio sasvim mali, sa starim si možda po prvi put kročio u školu. Nešto u vezi buraza je bilo. Mislio si kako unutra marišu prutovima i vežu djecu. Zvonilo je za veliki odmor, pojavila se odnekud teta Vera i iz kuhinje ti donijela krišku eurokrema. Nikada joj to nećeš zaboraviti.
Sa drugog sprata su odnijeli sve stvari a Sandrine igračke i odjeću pobacali s balkona. Djeca su se jagmila i raznijela lutkice i prnjice. Ostao je samo neki ružni, tužni, sivi medo kojeg niko nije želio usvojiti. I ti si ga odnio kući.
Dalje »
Objavio/la:
Bosanscki, 6. Apr. 2007. u 22:03 |
15 Godina |
3 komentara
Kako smo se već navikli da je gostiona Bosansko Ludilosvratište čudnim i nesvakidašnjim gostima, tako nas nije ni iznenadilo kada su u nju ušli Josip Pejaković i onaj što mu je onomad rekao kako nema Bosne. Prof. Bosanscki se sa njima upitao kao sa starim jaranima i sjeo za njihov sto. Džemo je donio tri ljute.
”U ime naroda!” - podigao je Josip čašu.
”Ima svijeta što i kad prdi, prdi u nečije ime. Šuti i pij, bolan…” - progunđao je Džemo.
Prva tura se popila. Red dođe na drugu.
”U ime Bosne!” - zagalamio je Josip.
Dalje »
Objavio/la:
Bosanscki, 20. Mar. 2007. u 20:01 |
Nesvrstano |
2 komentara
Cenzura medija predstavlja barijeru naporima da se realnost prikaže onakvom kakva jeste. Dekadentna. Vulgarnost u umjetničkom izrazu nezamjenjiv je instrument preslikavanja stvarnosti. Kako umjetnosti dati mogućnost da se svijet u njoj ogleda ako joj uskratimo slobodu stvaranja kritičkog odraza?
Ko su ti ljudi koji se usuđuju da odrede parametre po kojima se utvrđuje granica vulgarnosti? Oni način rješavanja problema vide u bijegu od njega. Oni bježe od perverznih čudovišta iz svojih snova i misli i pribjegavaju rješavanju problema perverzije i morbidnosti društva. A način da ih riješe je opet bijeg.
Ignoriranje. Kako? Tako što će pokušati da razbiju ogledalo ogledala. Zabraniti umjetnosti pristup medijima. I medijima zabraniti pristup umjetnost. I tako u nedogled.
A zar nije jednostavnije pobijediti vlastite demone? Ili se, još jednostavnije, pomiriti sa njima?
-pismo podrške upućeno čovjeku sa čarapom na glavi i Letu 3-
Objavio/la:
Bosanscki, 5. Mar. 2007. u 5:58 |
TERSAONA |
1 komentar
Obratite panju na sljede?u zamiljenu situaciju:
Muka jedinka generacije X (eks), desetak godina poslije rata, vra?a se iz inostranstva (recimo, iz SAD) u BiH. U depu Armani tola mu American Express i klju?evi Mustanga, u glavi mu pamet bjelosvjetska, a na srcu tuga kao Trebevi?. Umoran je.
Prolazi pored bive zgrade bive kasarne bive vojske bive drave, sje?a se bivih drugova i bivih ljubavi i pita se kuda su nestala biva tri-?etiri desetlje?a. Hoda on tako i noge ga odnesu u minkerski lokal koji se nalazio na mjestu biveg dez kluba. Sjebe se kad vidi kako se sve promijenilo, no budu?i da je ve? unutra ovako je skont’o: Exira?e neko pi?ence u ime biveg vremena i ispariti se odatle. No, vidi vraga…
Dalje »
Objavio/la:
Bosanscki, 17. Jan. 2007. u 5:31 |
TERSAONA |
12 komentara
