Iz sjemena tišine
Koje koitus zasadi u papirne maramice
Nikne novi zid između nas.
Žalio bi se kako te bole leđa,
Kako imaš problematičnu prostatu.
Pričao bi mi o kolegi s posla
Kojem je pukao čir na želucu.
Ali se fetusi riječi pretvaraju
U ugrušak sline u tvom grlu,
Koji nikako da progutaš.
Oblačiš se. Zapravo
Sakrivaš od mene
Mlohavost koja
Pred nama obara glavu
I nijemo bulji u pod.
Muče te razlozi
Zbog kojih bi morao
Biti negdje van ove sobe.
Zato žuriš.
Otvaraš vrata i zastaješ na trenutak.
Stvaljaš ruku u džep.
Kćeri, vidiš li negdje tatin
Izgubljeni pogled?
Vraćaš se.
Ostvaljaš mi džeparac na stolu.
I odlaziš bez riječi.
Objavio/la:
Bosanscki, 7. Oct. 2007. u 0:39 |
TERSAONA |
5 komentara
Imam curu koja je sada u Španiji. Poslao sam joj divnu poruku, da zna da mislim na nju i da je natjeram da misli na mene. Evo šta sam joj napisao:
”Španiju nikada nisam volio. Ali bih je sada posjetio iz par razloga. Da iznajmimo sobičak u španskom selu, da se nasapunjamo španskom sapunicom, zatvorimo prozore da nam ne smetaju španske mušice i da pričamo o španskom seksu.”
Ona nikada neće dobiti tu poruku, jer kurac od BH-Telecoma nam prodaje maglu umjesto telekomunikacijskih usluga. DaBogda ga već jednom prodali strancima, pa da se makar čestito možemo čuti sa našim svijetom vani, kada im već nećemo moći doći u posjetu ni u narednih sto godina! Ja nikada nisam bio nigdje gdje bi me pitali za pasoš, koji nikada nisam izvadio. I nešto i ne gorim od želje da to promijenim. Jedino me malo boli što sam u takvoj materijalnoj situaciji da mi je i Sarajevo na kraj svijeta, a tamo su ljudi koje volim: Armin, Anis, Ninja, Nićo, Mija, Selma… I još puno njih, koji me se možda više i ne sjećaju.
Ja ne znam puno o ljubavi, pa sam se možda i zajebao kada sam je ubacio u naslov. Mene ljubav asocira na upaljenu šibicu u mraku, kojom Dobri Bošnjanin pripaljuje cigar pod pljuskom iz vedra neba, zaklanjajući ga golim šakama od uragana najačeg stupnja koji je odnekud zalutao u naše krajeve. Mnogi će utemeljenost ovog poređenja dovesti u pitanje, ali ja imam spremljen neoboriv argument za njih. Pa, gospodo, nije li, na kraj kraja, takav i život? Čuvamo ga dok ga ne izgubimo…
Dalje »
Objavio/la:
Bosanscki, 26. Sep. 2007. u 4:42 |
Litersatura, TERSAONA |
3 komentara
Kada bi mi rekli da nacrtam tok svijesti (Vjeko i ja smo jedan drugom postavljali slične zadatke na dosadnim predavanjima. Gurne me laktom i kaže:”Nacrtaj PDV.” Izmislim biće koje ima deset očiju i deset ruku, biće koje krasi ogroman kurac koji mu služi da naguzi gologuzu sirotinju koja čeka u redu za hljeb i kajmak. Ja njemu kažem da nacrta Krivični zakon i tako to ide…), šta mislite kako bi on izgledao? Kao pruga.
Digresija: ako bi neko tražio da napišem moj trenutni tok svijesti, evo na šta bi ličio: Stream of consciousness. Train of thought. Dream Theater. Dobar bend. Usrana zadnja dva albuma. U porodičnom albumu nemam ni jednu sliku mlađu od tri-četiri godine. Ova godina nije bila rodna. Porodilje. Dojilje. Sise. Dalje nije potrebno…
Pruga. Probudio sam se oko podne, decembarsko sunce je kroz rupice na roletnama golicalo mrak. Sve turobne misli sam zamotao u jorgan, ustao i sudario se sa svakodnevnicom vječnog studenta. Na filozofsko pitanje kako proćerdati još jedan dan nametnuo se mudar i, ispostaviće se, koristan (to dvoje rijetko ide jedno uz drugo) odgovor: Zijaretiti majku u Špionici. To, preko osamdeset godina staro, drago stvorenje mi uvijek vrati izgubljenu životnu radost. Životna radost nije poput ostalih radosti. Nju rasplamsa i sreća i tuga, i nježnost i bol. Sve što te podsjeti da si živ.
Dalje »
Objavio/la:
Bosanscki, 17. Sep. 2007. u 3:26 |
Litersatura, TERSAONA |
3 komentara
Kao trenutak od kojeg počinje ova priča, izabrao sam onaj u kom sam ugledao tri buhe na Alminoj glavi. Dvije su se nešto zadeverale jedna oko druge, a treća je bila u nekom svom filmu. Gledao sam ih čitavih par sekundi i pokušavao dokučiti smisao u njihovim kretnjama i položajima. Kako shvatiti ljudski rod, kada ne mogu skontati buhe? Šta je to toliko zanimljivo, što je one dvije privuklo jednu drugoj, a što nema ona treća?
Alma je mentalno zaostala djevojčica. U puno većem zaostatku nego što bi joj trebalo da ne spozna u kakvoj bijedi živi, a da opet bude i toliko sretna. Donijela je neki bukvar, šta li, i sjela pored mene. Prstom joj pokazujem rečenicu:
TRI PRIJATELJICE PRIČAJU.
”Šta ovdje piše?”
Dalje »
Objavio/la:
Bosanscki, 11. Sep. 2007. u 4:01 |
Litersatura, TERSAONA |
4 komentara
Dalekovodi su
Željezne konstrukcije zakovane u nebo.
Na jedan od njih je okačena Zemlja.
Ostali služe zbunjivanju nasilnika
Koji sanjaju da unište svijet.
Ribe su poželjele
Gledati iz ptičje perspektive
Pa su im narasla krila.
Ali su im zarasle škrge.
Spužvasti oblaci mijenjaju oblik
Ali zadržavaju isti karakter
Pa se neminovno isplaču
nad tužnom ljudskom sudbinom
negdje u Kini ili bilo gdje drugo.
Tako izazovu novu prirodnu katastrofu.
Iznad dalekovoda, ptica i oblaka
Vazduh postaje rjeđi.
Kao mlijeko kupljeno na pijaci
od nepoznate žene.
Gubim dah.
Gubiš ga i ti.
Prestaješ me ljubiti i skidaš se
S mene.
Zatvaram oči i ostajem ležati u travi.
Ti se oblačiš.
Nikada nećeš znati o čemu razmišljam
Dok se jebemo.
Nikada nećeš saznati kako uspijevam
Izdržati dovoljno dugo da ne svršim.
Da svršiš.
Objavio/la:
Bosanscki, 5. Aug. 2007. u 16:40 |
Nesvrstano |
5 komentara
Tretiran blagom dozom otupljenosti, posmatram kako se, neumoljivo brutalno i mikroskopski precizno, stalno stvaraju nove i nove granice među ljudima. Shvatam da se radi o najprostijoj evoluciji, koja uključuje separaciju i kojekakve zakone jačega i boljega, no ipak se pitam - nismo li kadri čak i evoluciju okrenuti u nekom sasvim pogrešnom pravcu ili, ne d’o Bog, možda i u ćorsokak?
Nemojte mi zamjeriti na jednom odveć slabićkom no odveć ljudskom pitanju: ZAŠTO? Ipak, ljudski je mozgati i tražiti odgovore na pitanja…
Kakav je smisao sveprisutnog apartheida? Rokeri i metalci, narodnjaci i zabavnjaci, inteligencija i neandertalci, umjetnici i papci, građani i seljaci, Hercegovci i Bosanci, Srbi i oni ostali, katolici i pravoslavci, krstaši i muslimani, patriciji i plebejci, crnci i bijelci, južnokoreanci i sjevernokoreanci… Čini mi se pa ću to i kazati, da u dubini mračnog hodnika koji se zove ksenofobija, kojim odavno kroči sav ljudski rod, čuči najprimitivniji strah.
Dalje »
Objavio/la:
Bosanscki, 24. Jun. 2007. u 16:28 |
TERSAONA |
6 komentara
Ne želim svega ni da se sjetim…
Još sam bio relativno mlad, neke THE BAR-ske pice sam lovio tad, kada se pojavio u mom bližem okruženju on, onako pun sebe i sjeo na prazno mjesto za šankom. Do mene. Ja sav onakav, jablan gromom razvaljen, i inače volim da nema nikoga u blizini ko bi mi predstavljao konkurenciju kod žena. Da se preciznije izrazim, ko bi svojom grotesknom, odvratnom, ljigavom pojavom, ženama odvraćao pogled sa moje profinjene figure koju posebno volim isticati sjedeći na šank stolici. Izbacim svoja kršna ramena i veliko, ali čvrsto, dupe i forsiram pogled u čašu preduboku.
Pogledom mi je dao punomoć da mu utučem dosadu, a ja sam mu želio pepeljarom utući ružnu njušku kojom mi se smješkao.
“Ja sam profesor književnosti. Čitao sam vaše radove i…” -onda je napravio pauzu, da ostavim dojam kako jedva čekam da nastavi sa pričom. Dojam je izostao, no ipak je nastavio. -”Primijetno je kako je na vaš stil utjecao B…” (ubijte me, ne mogu se sjetiti imena, što mi, dovraga, govori da starim. I jos svašta je nešta pričao, klepetao k’o nanula, sve neki fini izrazi, a ja sam dovršavao dvadesetu pivu tog dana)
Ne sjećam se trenutka kada mi je totalno popustila koncentracija, sjećam se samo da je sutradan bio utorak, a ja baš i ne volim taj dan. I ne samo da ga ne volim, nego mi se i pomalo gadi. Ne. Ipak ga mrzim. Pogledao sam u ogledalo i ubjeđivao sebe kako ja nisam luzer. Onda se probudio i profesor i mazno primijetio kako je okopnio moj otisak na njegovom jastuku, kao jezoška u snijegu…
Objavio/la:
Bosanscki, 10. Apr. 2007. u 21:53 |
TERSAONA |
5 komentara
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi:
