Starac u gumenim cizmama
je prošao pored mene
i ušao u apoteku.
Bio je juli.
Bože, pomislio sam,
ne mora dobiti
mercedes benz
za osamdeseti rodendan,
ali kada je vec prinuden
savladati tih
nekoliko kilometara
izmedu svog sela i ovoga
što zovemo gradom,
zašto jutros, neocekivano,
nije zatekao najke
sa vazdušnim đonom
na ponjavi ispred vrata???
”Njega je zaobišla nesreca
stopostotnog invaliditeta.
Koliko nas ce moci hodati,
ako uopšte doživi
njegove godine?” Pitala se
apotekarka ciji je sin
ovog proljeca imao
strašan udes.
Covjek mojih godina
prislonio je biciklo uz kontejner.
Trudio se da istovremeno
drži poklopac kontejnera
i analizira sadržaj smeca, što
mu nije polazilo za rukom.
Pored njega su prolazili ljudi.
Prolaznicima nije palo
na kolektivnu im pamet
da jadnom covjeku treba barem
pridržati poklopac dok ovaj ne izvadi
dovoljno ostataka hrane
da nahrani svoju gladnu djecu.
Pomogao mu je
covjek koji je u crnoj kesi
nosio polomljen kristal
i još jedan negativan
test na trudnocu.
Djevojcica je
napravila fotografiju
koja je, sa svojih
desetak megapiksela,
vjerno prikazivala njene sise
i svježe obrijanu vaginu.
Sliku je, anonimno,
okacila na blog.
Njen stari, uspješni biznismen,
upravo je kupio novog mekintoša.
Konektovao se na internet
i otvorio mejl.
Prijatelj i radni kolega
poslao mu je sliku
koja ga je napalila.
Na prvoj pauzi otišao je u wc
i izdrkao. Poslije posla
došao je kuci.
Poljubio je ženu i kcer.
Podsjetio je kcerku
da ce, ako uspješno završi
prvi razred srednje škole,
dobiti sonijevu kameru.
Čitam ovu nazovipjesmu
i zaključujem:
Iznad naših glava
trebalo bi se nalaziti
nebesko tijelo
koje bi služilo kao semafor
u koji bismo gledali
kada nismo najsigurniji
da li da se smijemo
ili da plačemo.
Objavio/la:
Bosanscki, 14. Mar. 2008. u 0:38 |
Nesvrstano |
4 komentara
Imitiramo roditelje
dok se jebemo.
______________________”Pčela ima bilateralno
___________________simetrično i kolutićavo tijelo.
_______________________Kolutići su srasli
________________u tri funkcionalne skupine:
_________________________glavu, prsa i zadak.”
Sagorijevamo
u istim pozama.
Tako zamjenjivi
trošimo se
za mrvicu orgazma.
___”Popij jednu, ajde, ajde, kad si trijezan nema vajde.”
Why drinkand drive_________”Znanstvenici odavno
when u can’t fly??? __________znaju da su pčele
____________________________društvena bića,
______________________ali sad su otkrili da
______________________u društvu rado i popiju.”
Djevojka
u faci nije nešto.
Ali ima dobra prsa
i solidan zadak.
_____________Pčele proizvode med. Ne interesira
___________________ih moda. Laici su
Pojavu neminovnosti ______kada je fudbal u pitanju.
pripišite _______________Gledaju samo crnobijele
ljudskoj mašti __________filmove, ili uopće ne prate
i_______________________________ televiziju.
upitnoj inteligenciji.
___________________Mrzim konvencionalnost
_____________________________Kaže pčela.
_______________________Međutim, prinuđeni
________________smo na trivijalnosti
____karakteristične za svoju vrstu.
Šuti čovjek._________________________
Sve naše promašaje
pripisali smo
historijskoj uslovljenosti.
Ostalo je evolucija. _______Evolucija?
____________________________Med je sladak.
____________________________Govna smrde.
Ima li tu mjesta za evoluciju?
Objavio/la:
Bosanscki, 12. Mar. 2008. u 16:25 |
Litersatura |
3 komentara
Trčao sam, kao pušten s lanca,
Hvatao muhe u letu,
Namirisao nečije govno
Pa se sjetio
Blaženog osjećaja
Koji zastruji kičmenom moždinom
Kada sebi ližeš šupak.
Pružio sam se na travu
Koliko sam dug i širok.
Bilo je hiljadu razloga za sreću
Ali se u meni rodila
Spontana odluka
Da ovog sunčanog dana
Budem bezrazložno sretan.
Onda sam ustao
I nemajući zacrtan svoj pravac
Krenuo za dvojicom tužnih starih pasa.
Jedan je pričao o trideset i šest
Sadnica koje je izbrojao
Između dva mosta.
Više ih nije bilo,
A ja u tome nisam vidio razloga
za zabrinutost.
Pa i mi smo sad tu
Između ta ista dva mosta.
Pa ćemo nestati, možda brže nego
Trideset i šest sadnica i nikada više
nećemo hodati tuda.
Onda sam ugledao kuju
Onako napirlitanu, nacifranu i nadmenu
Koja je na uzici vodila takođe dotjeranu
Djevojku mojih godina.
Djevojko, zovnuo sam je.
Htjedoh joj pričati o suncu, travi,
Mirisima iz prodavnice mesnih specijaliteta,
O dvojici tužnih pasa koji prijevremeno
oplakuju svoj nestanak.
Ona mi je potrčala u susret, radosna
Što, eto, stvari ne prestaju da se dešavaju
U njenom odsustvu.
Kuja je grubo povukla uzicu
I između nas dvoje ostvarila zacrtanu distancu.
Svi su, popodne, nestali.
Zatvorili su se među zidove.
Pljesnuo sam dlanovima i zamolio ulicu za ples.
Noć je sišla s trona, preobukla se i čestitala
Prosjacima, klošarima i lutalicama koji su
Slavili još jednu pobjedu života.
Objavio/la:
Bosanscki, 23. Feb. 2008. u 1:32 |
Nesvrstano |
4 komentara
Džez,
Igra prstiju
Pod potkošuljom
I vlažan trag
Na vratu.
San,
Pokret usana kao
Izvidnica jutra
I toplota
Ispod jorgana.
Prolaznici
Na ulicama prolaznosti.
Ruka u ruci
I ritam naših
Koraka.
Dva zagrljaja,
Na početku i na kraju
Čežnje, čekanja
I usamljenosti
U krdu.
Svijest
O prisustvu
U milijardama atoma
Moga i tvoga
Tijela.
I opet džez, noć
Ljubav
I spajanje.
Svijet u granicama
Kauča na razvlačenje.
Objavio/la:
Bosanscki, 20. Feb. 2008. u 3:43 |
Nesvrstano |
2 komentara
Uvodna napomena: Mene ovaj post čini prilično depresivnim. Ono, pisao sam ga sam sebi, i nemam pojma što ga sa vama dijelim. Sevdah volim i slušam, izvornu muziku ne volim i ne slušam. Turbofolk isto tako ne slušam niti ga volim, ali ga tu i tamo čujem, mnogo češće nego što bih želio. Sefardi su neizostavan dio be-ha prošlosti i njenog identiteta, kao uostalom i Romi, Iliri, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Slovenci, Mađari… Dokaz su da Istok nije svima Istok, niti je Zapad svima Zapad. Islam se dijeli (će se podijeliti) na sedamdeset i tri frakcije. Samo je jedna (će biti) na Pravom putu. Svi unutar tih frakcija misle da su oni u pravu. Pisaću možda nekad i o Gorskom vijencu (fuj fuj), Tomsonu (neko i to voli), Šabanu Bajramoviću (legendi) itd. Šta sve stane u post o progresu turbofolka u Bosni i Hercegovini, za ne povjerovati. Postujem ovo, zapravo, zato što Rose (prema.blog.hr) ima komentar na tekst koji slijedi…
Hajde da kažem koju o muzici kao komadiću našeg bosanskog identiteta. Dalje »
Objavio/la:
Bosanscki, 11. Feb. 2008. u 1:57 |
Nesvrstano |
6 komentara
…Jutarnji vjetar se provukao kroz odškrinut prozor i zatalasao zavjesu. Vrckava djevojka u bijeloj bluzi i bezobrazno kratkoj svijetloplavoj suknji nasmiješila mi se:
”Zaboga, Alex, ne spavajte više, jutro je prekrasno. Kao u vašoj pjesmi ‘Reversed Poem of Dusk’.”
Izrecitovala mi je nekakvu pjesmicu o dvoje starih, nesretno zaljubljenih ljudi koji se konačno nađu i vjeruju da će vrijeme da se odmota unazad, te će sve biti naopako, pomladiće se, sumrak će biti njihova prva zora, zapad će da se pretvori u istok, bla, bla, bla. Naglašavajući pojedine riječi lupala bi nogom o pod, izazivajući nestašne vibracije u njenoj bluzi od kojih mi se mantalo.
”I šta sad? Hoćete li mi, molim vas lijepo, reći da se uopće ne sjećate kako ste je vi napisali?”
”Takvo ljigavo sranje ne bih napisao ni u snu. Barem ne u onom snu kojeg bih se sjećao.”
”Alexander White, ničega se vi ne sjećate. Mi ovaj dijalog vodimo svakoga jutra, od kada ste stigli u našu ustanovu. Muka mi je više od toga da vas ubjeđujem kako ste vi Alexander White, najveći engleski pisac današnjice, dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Pa prije mjesec dana smo vas gledali na televiziji kada su vam uručili nagradu.”
Dalje »
Objavio/la:
Bosanscki, 25. Jan. 2008. u 15:56 |
Litersatura |
26 komentara
Mrzio sam zimu. U čitavoj kući imali smo samo jednu peć. Pa smo starci, buraz i ja spavali u kuhinji, na spužvi koja je bila pokrivena kariranim čaršafom. Stari je hrkao kao i sad. Stara se stalno okretala. Burazu to ništa nije smetalo, ili se i on samo pravio da spava. Ja sam bio budan. Zamišljao sam scenu kako ubijam pedeset četnika koji su zarobili Tajči. Onda bih je pogledao onim Silvester Stalone pogledom i ona bi, uprkos velikoj razlici u godinama, odmah pristala da se uda za mene.
Kada bih je oženio, pustio bih neki drugi film u glavi. Spasio bih je opet, ali bi neki četnik umirući pucao u mene. I tako bih umro na rukama voljene žene. Ne znam šta bi se događalo s Tajči nakon moje smrti. Nekada bih pustio da ona pogine. Onda bih tiho u noći oplakivao njenu smrt. San bi, na kraju, pobijedio strah od noćnih zvukova, lopova koji se šetaju oko kuće i granate koja bi me ubila u snu…
Stavarno sam je mrzio. Mirisala je na čorbu od krompira i ribljih konzervi iz humanitarne pomoći. Zavlačila se u moje, par brojeva veće, ružne duboke cipele. Od nje su me bolila oba uha. U kombinaciji sa nekim od moja tri krajnika.
A snijeg, njega sam volio. Volio sam i skije koje su mi poklonili rođaci nakon što su zdunuli u Njemačku. Iako su mi pancerice bile okraćale, pa su mi nožni prsti trnuli u njima, dok sam u dvorištu rekonstruirao pobjede Alberta Tombe. Volio sam osjećaj sigurnosti i distancu od svega ovozemaljskog kada bih, zavučen u iglu od snijega zgrnutog s pločnika, maštao o Eskimima.
Dalje »
Objavio/la:
Bosanscki, 31. Dec. 2007. u 2:25 |
Kinder-ters |
4 komentara
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi:
