Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, skupina frtalj-umjetnika, frtalj-intelektualaca, a polu-seoskih varalica, predvođena R. Karadžićem i R. Mladićem, nezadovoljna globalnim stanjem u suvremenoj umjetnosti, odlučila je napraviti provokativan iskorak izvan dotadašnjih okvira koji su umjetnost ubijali u pojam i ograničavali je do apsurdne beznačajnosti. Gnušajući se učenja Foucaulta i Lacana koja su im uporno poturali dosadni T. Dizdarević i B. Marković, Karadžić i Mladić se uspješno odriču naslijeđa post-strukturalizma i dekonstrukcionizma, i ustanovljavaju novi pravac u misli i umjetnosti - masivni destruktivizam.
Prema njihovom učenju, uništavanjem se oslobađa kreativnost, a oslobođena kreativnost dalje dovodi do novog uništavanja. Među onima koji se zateknu usred ovog kovitlaca najmodernije umjetnosti, nastaje ničeansko-darwinistička borba za opstanak koja će, putem negativne selekcije, do kraja performance-a rezultirati duhovnim oplemenjenjem i tjelesnim očvršćenjem svih onih koji prežive ovaj vid umjetnosti. Ako ga prežive.
U tada dekadentnom Sarajevu, oni ustanovljavaju t(r)ajnu i, sada već tradicionalnu, manifestaciju: Dani Darwina u Sarajevu - Manifest ubrzane evolucije, kojom žele pokazati svu opravdanost i utemeljenost svojih zamisli.
Spadoh s nogu obilazeći na sve strane… Možda ne znate, ali ono što je Djeda mraz djeci za Novu godinu, to sam ja, Alfie, ženama za osmi mart. I tako dok sam obišao sve njih… osam stotina žena i četu đaka u jednom danu (moram pitati Tersa koji je ženski rod od ‘đak’), razdijelio poklone, zagrljaje, poljupce i… ma dobro, provuklo mi se vrijeme, pa sam kući, to jest ovdje, stigao tek pred jutro.
Znam da sam zakasnio, ali vjerujem da je onaj glavonja ionako svima čestitao i u moje ime, pa se neću ponavljati. Ovom prilikom samo želim reći da sam zaključio da je borba za ženska prava jedna jako moćna stvar i da ja to stoposto podržavam. Podržavam, jer sam vam i sam feministkinja, u muškom obličju doduše, ali nećemo sada cjepidlačiti oko sitnica, jel’ tako? Podržavam i zbog toga što je nama vaša borba mnogo dala, iako nam je mnogo više uzela.Danas žensko više ne mora da bude ni živo, da bi rasturalo uz AC/DC i, pri tome, izgledalo famozno. U crnom, naravno:
Sa pravima, međutim, dolazi i snaga, dolazi moć. A što je moć veća, to je veća i prilika da se omakne neka glupost. Ja znam da su žene, po prirodi, nesklone glupostima, ali kada moć dosegne kozmičke razmjere, onda i… e, dobro je, ne moram sve crtati. Žene mogu sve, ali to ne znači i da moraju sve.To što žena može, ne znači i da joj pristoji. Nekim ženama, recimo, AC/DC�pristaje kao ribi biciklo:[DJEČIJA PAŽNJA!Ovaj video može u vašeg roditelja, inače okorjelog rockera, prouzročiti teške psihofizičke smetnje sa dugotrajnim posljedicama. Imajte hladnu krpu i lavor pri ruci]
Stoga vas ja, vaš Alfie, molim, kumim… preklinjem - imajte obzira. Eto vam sva prava. Evo vam i moja prava, meni ne trebaju. Samo nam ostavite bar trun dostojanstva i samopoštovanja, da se možemo pogledati u oči u ogledalu. Ostavite nam, eto, da budemo makar pape, mujezini, eunusi u haremima… i ostavite nam ovo malo muzike.Hvala, najljepše moje! Želim vam more sreće i sto godina tersoće.
Ve? danima ja glo?em kosku i reim. Ve? danima se suspreem, poput pseta na prenapregnutom lancu, brojim zvijezde i zavijam na mjesec, i sve oslukujem ne?e li minuti bat koraka niz haustorsko stepenite. Kona?no, evo, utihnu i posljednji cokot tvrde, crne gume po jo tvr?em, sivom betonu, i mojom cyber-gajbom zavlada tiina. Na vakat, kaem, jer ja ovo vie izdrat’ ne mogu!
Ja, ina?e, ne bih tebe davio s ovom pri?om, samo bih se pokupio i otiao, ali… nemam kuda?! Osim ovo malo ekrana, ja drugog doma nemam. A ovaj mi postaje sve tjenji i tegobniji, ma ne znam u kakav se cirkus ovo pretvori? E, kad se samo sjetim koliko sam se bio obradovao kad sam ?uo da ?e se ovo zvati Tersaona…
Da, ja znam da ne bih smio tipkati ovo to sada ?ita, jer mi ina?e nije dozvoljeno da samostalno boravim na ovim prostorima, ali ja stvarno vie nisam mogao izdrati. Pro?e sedmica, pr?oe dvije, pro?oe vala i tri, te ja kona?no odlu?ih da sjednem i napiem ta mi lei na dui, srcu… ili koju ve? rije? upotrebljava u te svrhe.
Da ti odmah i pravo velim, mene ovaj blog nikad nije neto posebno zanimao. Znam da ti to zvu?i ?udno, jer za mene i zna jedino preko njega. Ali, stvarno je tako. Vjeruj mi na rije?, jer za mene je data rije? svetinja kao tek iznikla trava - ne gazi se i ta?ka. Ja sam ?ovjek, hm, bi?e, hm, entitet, koje svoj ivot provodi na ulici, a ne na stolici (makar ista bila futrovana i presvu?ena crnom koom). Sve to treba znati o ivotu, nau?io si jo u ?etvrtom osnovne od u?iteljice Zore, a sve nakon toga je samo foliranje i ponavljanje istoga, samo ovaj put na latinskom ili uz pomo? zafrkanih rije?i stranog porijekla.
Rođeni smo da bi nam se sudilo. Život provodimo strahujući od osude, kopnimo zazirući od presude. A čudna čeljad, kakvi već jesmo, umiremo od čežnje da sudimo drugima, iako nam to nije dato. Zato i venemo i izgaramo. Neko od čežnje da sudi, neko od satirućeg ognja osude.
Evo ti, stoga, ova knjiga da o njoj sudiš. Ona je onakva kakvom je vidiš, zato je ne zagledaj i ne otvaraj. Ona nema ništa osim korica. Između mene, koji stojim na početku, i tebe, koji je zatvaraš, ne stoji ništa doli praznina. Ne traži, zato, nešto što nećeš naći, ne poseži za onim što ne postoji.
Ne troši zalud truda i ne traći vremena. O ovoj knjizi sudi samo po njenim koricama, baš onako kako to insan oduvijek želješe činiti.