Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Među najpogubnije zablude u koje tako kobno i dirljivo vjeruju ljudi koji su nekoć iz nje otišli, spada ona da se u Bosnu odlazi na odmor. Nažuljane duše i skučenog, ali ustreptalog srca, mnogi se Bosanac baš u ovo ljetno praskozorje zaputi tako put rodne grude, oboružan beskrajnim strpljenjem, čežnjom i poklonima za svoje najdraže, za one koji su mu još preostali u starom kraju.

Dotjeran tako pred kućni prag, što dizelom, što kerozinom, a što visokooktanskom nostalgijom, dijaspo-Bosanac obznanjuje svoje prispijeće veselim kliktajima i grlenim povicima, a njegov rod mu jednako uzvraća, uz suzne zagrljaje i uzajamno timpanično krhanje otvorenim dlanovima po širokim plećima. Oslobođen jarma tuđinskog tabijata, naš čovjek uzdahne s olakšanjem, pa opušten uroni u sebe, onakvog kakav je bio prije nego što je otišao. U sebe, kakvog se sjeća.

Dalje »

U historiji čovječanstva, mi smo prva generacija koja se suočava sa izazovom globalnog zagrijavanja, a ujedno i posljednja koja ovaj izazov može razriješiti tako da iza njega ne zaostanu trajne klimatske promjene. Ako mi ne uspijemo zaustaviti zanjihano klimatsko klatno i vratiti ga u ravnotežu, svima onima koji budu došli poslije nas preostat će samo da trpe posljedice i da se privikavaju na život ispod sača.

Kao pojedinci, mi za ovakvu situaciju ne snosimo krivicu, ili je naš udio u tome veoma mali, pa nam je zbog toga teško spoznati kolika, zapravo, odgovornost počiva na nama. Zbog toga će nam trajanje proći u sagledavanju činjenice da smo prvi, a onaj dio u kome smo posljednji koji problem mogu sasjeći u korijenu će nam promaći dok se mi budemo presabirali.

Širom svijeta, ljudi se trenutno nalaze u različitim stadijima svjesnosti o tome koliko je globalno zagrijavanje doista pogubno. Neki, i to sve više njih, problem shvaćaju kao veoma ozbiljan, vidno su uznemireni zbog njega i voljni su platiti prilično visoku cijenu da ga se temeljito i cjelovito riješi. Onih, koji postojanje problema u cjelini negiraju, je sve manje. Preostaju oni koji, u načelu, priznaju globalno zagrijavanje kao problem koji nam visi nad glavom, ali ne vide baš tačno kako ih se on dotiče, niti šta oni konkretno mogu uraditi po tom pitanju.

Dalje »

Nisam maratonac, ali, kao i svi, volim trčati počasni krug. U utrkama i utakmicama života što ih međusobno razbacuju razne društvene skupine navijam ponajčešće za slabiji tim, nadajući se da će isti odigrati makar neriješeno i tako doprinijeti ostvarenju posvemašnje jednakosti među pripadnicima ljudskog roda. Nisam tih u svome navijanju i rado iznurene trkače na duge staze društvenih promjena obodrim prijateljskom riječju i rashlađujućim osvježenjem.

Mada potpuno neutemeljeno, vjerujem da, svojim zalaganjem, zaslužujem počasno članstvo u F.C. Feminist i u Sportskom ribolovačkom udruženju homoseksualaca-amatera “Toplak”. Nije mi, naime, jednom valjalo izdržati zapjenjene izljeve svojih istospolnika, pune ogorčenja i prijezira, usmjerene u pravcu i na račun ovih dvaju populacija. Kako takve izljeve smatram otvorenom diskriminacijom i nipodaštavanjem, uvijek sam, bez iznimke, stajao na stranu onih koji za sebe traže samo ono što mi, mahom hetero-momčine, već odavno imamo i što uzimamo zdravo za gotovo.

U posljednje vrijeme, međutim, moram priznati da mi kojekakve džender-bajas-eliminatorke i niz-polje-idu-babo-gaymani, zadaju sitan osip na zatiljku i uzrokuju šum na tersluku.

Dalje »

Mi smo skloni vjerovanju da je tekstura naše duše ispredena iznutra. Stvorilo nas je, načinilo ili odgojilo takvima kakvi smo sada, kao poludovršenu i nedopečenu grnčariju majke prirode ili božanskih htijenja, pa svoju nesavršenost, poput potpisa i uresa nosimo kroz život, da makar na taj način svjedoči o našoj posebnosti.

Iako se ne ćutimo hermetički odijeljenima od drugih, mi ustrajavamo na tome da nas određuje samo ono sadržano u nama i ono malo identiteta što ga mi velikodušno i zaljubljeno prenesemo na druge, kao onda kad, recimo, kažemo – ne mogu zamisliti sebe bez tebe. No, izvan toga, mi ostajemo mi. Svako od nas misli – Ja sam ista osoba i u Sarajevu i na pustom otoku, čak i ako se ne ponašam uvijek isto u različitim okruženjima.

Dalje »

“Ulazi! Gdje si do sad?!” – zajecala je, natečenih očiju i zajapurenog lica, po kojem su suze ulijepile kosu.

“Što? Šta je bilo? Da nije šta neni…?”

“Joj, jašta je! Jadna li sam, majko moja! Šta nas ovo snađe..?”

“Šta je bilo? Gdje je nena, brzo govori?”

“Eno je u avliji… ja ne mogu… nemam snage…”

“Ama, šta je bilo? Šta joj se desilo?”

“Nee… moogu…” – ridala je, prateći odlučne muške korake koji su grabili kroz kuću.

U sredini avlije su, ispod raskošno izlistale krošnje starog oraha, kao i uvijek u posljednjih dvadesetak godina stajali oronuli, iskrivljeni drveni stol i pripadajuća mu drvena klupa. Oko njih je, u savršenoj kružnici, obigravala pogurena ženska prilika, koja je, svako malo, ruke upravljala k nebu i na sav glas klela:

Dalje »

Kinezi su došli iz Kine, u odjelima skrojenim u Engleskoj, sa kožnim aktovkama napravljenim u Italiji i prepunim novca odštampanog u Americi. Oni su pošli u kupovinu, spremni da svoje kofere isprazne do posljednjeg svežnja zelenih papirića u zamjenu za tapije i potvrde o vlasništvu. Da bi to obavili tiho i neupadljivo, pokucali su na vrata privatnicima. U kolosalnoj ideološkoj partiji šaha, koju međusobno igraju dvije svjetske supersile, ovaj potez predstavlja kineski konjićev skok.

Već dugo vremena, Sjedinjene države pokušavaju prisiliti Kinu da se otvori, privredno i politički, i zaigra na kartu slobodnog tržišta, računajući da će je tako savladati i iznutra pretvoriti u kapitalističko društvo. Jednako dugo i jednako uporno, Kina prema vani nastupa strogo poštujući tržišne principe, a prema unutra ostaje zatvorena poput konzerve sardina. Da li to znači da je Kina u defanzivi i da se brani? Ne, naprotiv. Kineski se plan vjerovatno sastoji od ideje da se protivnika nadjača njegovim vlastitim oružjem, kapitalom, a da se potom, preko njega, izveze i nametne ideologija. Ona crvena.

Dalje »

Komunizam i socijalizam su se, svojedobno, zalagali za jednakost među ljudima putem promjene vlasničkih odnosa. Plan se sastojao u tome da se vlasništvo nad kapitalom oduzme od onih koji imaju i nekako podijeli onima koji nemaju, kako bi imovina koja stvara vrijednost bila pravednije raspoređena, a ljudi time postali jednaki. Plan bi uvijek uspijevao u svome prvom koraku – oduzimanju, i neizostavno padao na onom drugom – raspodjeli kapitala. Umjesto da bude preraspoređen i raste, kapital je čamio, truhnuo i propadao u memljivim podrumima na čijim je vratima stajalo, velikim, važnim slovima napisano: “državno vlasništvo” ili “društvena svojina”.

Kapitalizam se, s druge strane, ideološki nikada nije pozabavio tim pitanjem, ali je praktično, na preraspodjeli imovine i ostvarenju jednakosti, za ljude učinio dalako više od najnaprednijeg socijalističkog modela. Kako? Jednostavno – putem javnog tržišta kapitalom, preko ustanova poznatih kao berze. Prije ustoličenja berzi, preduzećima se trgovalo kao… hm, kao danas kod nas – iza zatvorenih vrata, daleko od očiju javnosti, nerijetko ispod žita i pod vrlo sumnjivim okolnostima. Pristup trgovini kapitalom su imali samo oni koji su posjedovali bogatstvo i moć, po mogućnosti oboje. Bila je to igra za uski krug privatnika, u kojoj, za obične smrtnike, nije bilo mjesta.

Dalje »