Znajući ljudsku prirodu, vjerujem da je kreativnost čovjek po prvi puta ispoljio praveći oružje i predmete namijenjene ubijanju. Drugi puta je kreativnost iskazao onda kada je poželio opisati te svoje podvige u tamanjenju lovine i neprijatelja - na brzinu razvivši i razvezavši jezik, od nemuštog se bića izmetnuo u pripovjedača. Tako je nastala kultura. Potom je, spoznavši da ispričana priča u sjećanju traje koliko i kometa na ljetnjem prethistorijskom nebu Cantabrije, odlučio svoju naraciju vizuelno podebljati i ovjekovječiti je prvim pratećim crtežima. Tako je nastala umjetnost.
Uskoro su u art-spilje, što poslom, što besposleni, počeli navraćati ljudi iz drugih pećina i, nesvjesni da pred sobom imaju primitivne inačice Power Point prezentacija koje se ne mogu ugasiti, počeli su sabirati utiske i donositi sudove o razgledanim pramuralima. Po povratku u svoje pećine su našli za shodno svoje mišljenje udijeliti drugima, govoreći im koje slike valjaju, a koje ne, i tako su nastali kritičari i budući historičari umjetnosti.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 17. Jul. 2007. u 7:01 |
Nesvrstano |
1 komentar
Vucarajući se po Bjelavama jedne davne školske jeseni, na pločniku ispred CDA sam se spotaknuo na sezonsku rasprodaju ploča. Bijahu to zaboravljene ploče, već izblijedjelih omota, ploče koje su imale tu nesreću da su se zatekle na dnu polica onda kada je mladež grabila njihove istonaslovljene bliznakinje, pa su, kada bi mladenačka pomama prošla, bivale vraćene u prašnjava skladišta, da tamo tavore u zagrobnom mraku i grobnoj tišini, nadajući se da će, ipak, jednoga dana nekom nježnom uhu pokloniti svoje, kroz godine sačuvano, akustičko djevičanstvo.
Nenavikle na danju svjetlost, ploče su se, razbacane, bojažljivo skrivale jedna iza druge i trebalo je meni, ni pola ozbiljnom kupcu, dosta vremena i pažnje da, preturajući po pljosnatom izobilju, razaberem i proberem par njih koje bih mogao ponijeti kući. Svog prvog izbora se ni ne sjećam, ali onaj drugi, eto, pamtim. Kao da ću baš sada, po prvi puta, izvaditi crni vinil iz svog plastičnog ovitka i pustiti ga da se zavrti na mome gramofonu, četvrtastoj kutiji furniranoj jeftinom imitacijom mahagonija.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 10. Jul. 2007. u 6:18 |
Nesvrstano |
1 komentar
Bilo da završimo raštrkani na sve strane, raspršeni poput naših nedosanjanih snova, ili sklupčani u kutu vlažnog i memljivog podruma vlastite savjesti, grozničavih pogleda upravljenih u ništa, mi shvaćamo da su naše, nekoć bačene kocke, naposlijetku zastale i blještavim bijelim tačkicama ispisale brojeve koje nismo priželjkivali. Postaje nam jasno da će stvarnost, hitrim koracima iskusnog utjerivača, pokucati na naša vrata da naplati svoj dug.
Oni među nama, koji ovom spoznajom ne budu presenećeni i skamenjeni, počet će se grčevito osvrtati oko sebe, tražeći način, izgovor, neki slijed čarobnih riječi kojima će odagnati, ili barem odgoditi, svoje suočenje sa stvarnošću. Mnogo će se pametnih glavica ostvrnuti oko sebe, pa se konspirativno nakašljati i povjerljivim glasom prišapnuti stvarnosti na uho:
«Ovaj, vidi… moje pripreme za susret s tobom i nisu baš privedene kraju. Ja se, zapravo, namjeravam prihvatiti nekog postdiplomskog, pa ću se onda, iz sve snage, uhvatiti i u koštac s tobom. Šta kažeš na to da sve ovo malo odgodimo, a?»
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 7. Jul. 2007. u 7:39 |
Nesvrstano |
6 komentara
Barem polovicom svoga bića, dijete živi onkraj stvarnosti, visoko među oblacima ispredenim od mašte, radoznalosti i šećerne vune. U svijetu u kojem nestvarno ne znači i neostvarivo, sa rječnikom u koji još nije upisano ‘nemoguće’, djeca grade svoj svijet paperjastim ciglama od snova, nepokolebljivo vjerujući da će ga jednom pretočiti u stvarnost.
A stvarnost je žilavo gvožđe, teško se tali vrelinom želje, još teže iskiva čekićem volje, i svoju ledenu kičmu neće poviti ni pod najgorljivijim maštaocima, niti će ustuknuti pred najzanesenijim snivačima. Umjesto toga, oni koji snivaju morat će se prilagoditi njoj. To naše prilagođavanje ćudima stvarnosti, naše prihvatanje da se povinujemo njenim zakonoma, nazivamo odrastanjem.
Odrastanjem učimo povlačiti crtu između stvarnog i nestvarnog, zabijamo klin koji će načiniti procjep što odijeljuje želje od mogućnosti. Većina nas ovu crtu povlači još zarana, ali čak i tada, mi odbijamo priznati da je ona, jednom povučena, neizbrisiva. Naprotiv, mi počinjemo mudro plesti niti svoje paukove mreže koja će odoljeti silovitim naletima vjetrova stvarnosti i premostiti oku nepremostivi jaz što se prostire između čežnje i snova.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 5. Jul. 2007. u 6:43 |
Nesvrstano |
3 komentara
“‘Tica Selica’, izvolite?” - docrvkutalo je do mene s druge strane slušalice.
“Dobar dan…” - započeo sam neubjedljivo, još uvijek nesiguran u svrsishodnost svoga upita - “Vi se bavite selidbama i prenošenjem svih težih… stvari?”
“Da, u tome smo najbolji, nema nam, znate, premca u čitavom gradu.” - započela je umilnim glasom krotiteljke zmija.
“Odlično… mislim da mi baš to treba…” - premišljao sam naglas, tragajući za pravim riječima, koje su se, sve odreda, zaigrale skrivača pred mojom pameću - “Trebao bih preseliti neke stvari.”
“Svakako, svakako…” - omamljivala me glasom kao zurla kobru - “Samo recite koliko soba selite?”
“Soba?” - ponovio sam - “Ah, da. Otprilike… tri. Zapravo, tri sobe i jedan blog.”
“Blog?” - začudila se - “Hm, da Vam kažem… tri sobe neće biti problem, to možemo koliko sutra. A i taj blog bismo rado prebacili sa dva malo jača momka, ali njega ste, vidim, već preselili?”
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 28. Jun. 2007. u 7:12 |
Nesvrstano |
5 komentara
U vakat kad im se potura pod nos kao obavezno štivo, Hasanaginica školarcima nema nikakvog smisla. Nabujali, okivajući stid, razbješnjeli ponos, iznevjerena sujeta, i njihov nepotreban, tragičan sraz, što vodi ka svome nesretnom svršetku, sve sa imotskim kadijom koji sa svatovima jezdi negdje u pozadini… Prezrela ljepotom i savršeno uokvirena metrikom, Hasanaginica je lišena razumu bliskog značenja i objašnjenja. Stoga Hasanaginicu treba doživljavati, a ne razumjevati.
Kada to i čine, ljudi je doživljavaju tek kao umjetničko djelo, možda i kao pripovijest koja oslikava ondašnju kulturu, ali nikako ovu današnju. Stoga Hasanaginica tavori kao nejasno sjećanje u limbičkim sistemima raseljenih Bosanaca, koje im, skupa sa Vučkom, Papetom i Pimpekom, služi za podupiranje vlastitog kolektivnog identiteta. Nju iz tog podruma memorija na površinu svijesti izvuku tek riječi sugovornika na kafi, koje zabezeknute Bosance, turiste u rodnim gradovima, prenu iz sanjarenja o mogućem povratku:
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 19. Jun. 2007. u 7:20 |
Nesvrstano |
4 komentara
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi:
