“Ne razumijem kako to misliš? Zašto bih ja sad…?” – nevješto sam se izvlačio.

“Ne zanima mene zašto bi ti, nego te pitam da li ti je dosadilo i da li si odlučio prestati biti ters?!”- prekinuo me je, dok mu se u uglu usana počela skupljati bijela skramica bijesa i ljutnje.

“Ne znam odakle ti sad to?” – slijegao sam ramenima koliko god su mi spondilotična leđa to dopuštala – “Mislim, nije toliko važno da li je čovjeku nešto dosadilo ili ne, ali ne može se insan tek tako promijeniti, sve i da hoće.”

“Ali to saznanje nije insana, to jest tebe, u prošlosti sprečavalo da pokušaš.” – namrštio se ozlojeđeno.

“U pravu si.” – uzvrpoljio sam se – “No, takvi su me događaji upravo učvrstili u ubjeđenju da su promjene nemoguće.”

“Pa kako si onda…?” – začudio se.

“Pa, i nisam.” – odgovorih – “Ti si.”

“Kako misliš ‘ja sam’?” – pobunio se – “Kakve su sad to igre sa prebacivanjem krivice u moju avliju?”

“Nikakve. Tu sam igru igrao sa svojom bivšom. Kao i ti sa svojom.” – pojasnio sam – “Ovdje, međutim, nije riječ o nekakvoj igri. Ja samo govorim o činjenicama.”

“Kakvim sad činjenicama?” – upitao je u nevjerici.

“Prostim činjenicama.” – nastavio sam – “Već neko vrijeme te nema na ovim prostorima. Prvo si se otisnuo u šenlučenje i provode, pa si se upleo u mračnu mrežu razvrata i poroka, da bi zaglavio u carstvu mezetluka i mehke šljive, potom si se ulijenio i omeškao, da bi, naposlijetku, propao kao dolar na kursnoj listi. Sav si omlohavio i omlitavio, više nisi dobar ni za jednokratnog tersanja.”

“Ma, šta omlohavio i omlitavio?!” – kočoperio se on – “Ja sam jedan veoma krut i uspravan i moćan… tersluk!”

“Beli si krut i uspravan!” – podsmjenuh se ja – “Kao onda kada si bježao od one stepske vučice sa Istoka?”

“Misliš, one sa mindžušom?” – strese se on od jeze.

“Hm, mislim da se kaže minđuša.” – ispravih ga ja.

“Joj, tamo gdje je ona imala taj komad nakita, to bi se jedino moglo opisati kao mindžuša.” – češkao se on po glavi – “I mnogo je žuljalo.”

“Dobro sada, nećemo o detaljima.” – nađoh se u neprilici – “Ali, već sa njom nisi mogao izaći na kraj. Samo si gledao kako da ne ostaneš bez daha. Potom ona pretposljednja…”

“Ona eko-koka?” – prisjećao se on – “Ona što se frigidnošću borila protiv globalnog zagrijavanja?”

“Eh, ta!” – potvrdih – “I sa njom si imao čitav niz ekoloških katastrofa koje ti se ranije nikako nisu mogle desiti. Šta se zbilo tom prilikom?”

“Ma, ne znam.” – odmahivao je rukom – “Nikako se nisam mogao uklopiti. Na kraju mi je rekla da nam ne ferceraju yin i yang i da ona ne može biti sa mnom jer je ona veganseksualka. A ja nisam.”

“Vegan… šta?!” – pokušah ponoviti.

“Veganseksualka.” – objasni Alfie – “Može voditi ljubav samo sa nekim ko ne jede meso, jaja i mliječne proizvode.”

“A ti se tu, sa svojim sudžukicama, nikako nisi mogao uklopiti.” – zaključih ja.

“U pravu si.” – složio se on – “Nisam ih imao gdje… smjestiti.”

“Razumijem te.” – suosjećao sam sa njim – “Ali šta je bilo sa ovom posljednjom? Onom veoma pristojnom, izdašno odjevenom i nadasve konzervativnom?”

“Ona… sarmozvana? Moja japrak-lady?” – prisjećao se on kao kroz maglu – “Pa, sve je u početku izgledalo bajno. Ali stvari su zapele kada je ona shvatila da mi poznavanje imana nije jača strana i kada je zaključila da ne može biti sa mnom jer je ona halalseksualka.”

“Halal… čega?!” – opet se nađoh u čudu – “Čekaj! Sam ću. Može voditi ljubav samo sa nekim ko ne pije alkohol i ne jede… čak ni miješano meso?”

“Upravo tako.” – klimnu glavom nakon što ja dovrših misao.

“Uh, Alfie” – zabrinuh se ja – “Pa, da sam znao koji tebe problemi muče na tom planu, ne bih ti sad prisjedao na muku… No, dobro, barem mi se sada stvari čine u redu. Evo, ova tvoja sadašnja mi izgleda vrlo prikladno.”

“Sadašnja?” – začudi se on.

“Pa da.” – nastavih ja – “Ova koja je još maločas izašla iz kupatila njišući zamamnim oblinama umotanim tek u ručnik i zadovoljno pjevušeći ‘ele é fodão, mas eu sei que eu sou também’. ”

“A, ova sadašnja?” – dosjeti se on – “Misliš, moja buduća bivša?”

“Eh, ta.” – suglasih se ja – “Vrlo je lijepa, egzotična, šarmantna, pametna, duhovita… izgleda baš brazilski i, dopusti da pogodim, tako se i depilira?”

“Ma, može se ona depilirati kako hoće.” – ložio je on – “Ali za nju više nema mjesta!”

“Ali, zašto, Alfie? Baš joj ništa ne fali.” – i dalje mi nije bilo jasno.

“Ne fali joj ništa, osim jedne stvari.” – zagrmio je – “Tersluka. Toga nema baš nimalo.”

“Pa?”

“E, pa ja sam terseksualac!” – zaključio je on – “I ne mogu biti s nekim ko nije ters.”

“Oh…” – zamislio sam se ja – “Baš šteta. Nego, da li to znači da ćeš ubuduće…?”

“Da!” – prekinuo me je on – “Znači da ću više vremena provoditi na Tersaoni. I u tersetani.

“Alfie! Pa to je sjajno!” – obradovah se ja – “Samo se nadam da zbog toga neće patiti tvoj sek… tvoj sentimentalni život.”

“A, naprotiv!” – ustvrdio je on – “On će procvjetati. Posebno sada kada sam otkrio svoju glavnu erogenu zonu.”

“O… to je vrlo značajno otkriće… za tebe.” – snađoh se ja – “A reći ćeš onima koje to zanima i gdje se to nalazi, te šta treba raditi…?

“Naravno!” – isprsi se on – “Vrlo je jednostavno: My tersluk is where I’d like you to touch.”

Or click. Pa eto.

[See post to listen to audio]

Bijaše to, naprosto, pokušaj dvodimenzionalnog adolescentskog uma da si iscrta mapu života i svijeta, da za sebe označi predjele bogate kuturnim i estetskim vrijednostima koje valja često posjećivati da bi se oplemenio duh, i da ih razluči od onih estetikom krševitih i kulturom posnih, koja ne kriju nalazišta znanja i ljepote, pa ih, stoga, ne vrijedi ni obilaziti. U svom ondašnjem stanju duha, stvari i pojmove o kojima bih razmišljao sam običavao svrstavati uzduž jedne nevidljive linije, po kojoj sam bilježio recke koji su označavali kultone (kulton – jedinica kulturno-umjetničke vrijednosti nečega).

Na sredini te zamišljene crte se, prirodno, nalazila ništica. Ona je služila tome da izbaždari ovu moju liniju, da označi onu vrstu kulture i umjetnosti koja niti je doprinosila, niti je, pak, oduzimala od svekolike estetske vrijednosti. Većina kulture sa kojom se neko susretao u svoja prosječna dvadeset i četiri sata je bila upravo to – estetski neutralna razonoda i razbibriga, nakon koje nisi bivao ništa oplemenjeniji ni prosvjećeniji, ali ni gluplji ni zatupljeniji. Vaš šlager sezone, Radio-Luxembourg, Agatha Christie, Pula, FEST, variety zabavnih emisija sa polupljesnivim šalama, križaljke u nedjeljnim novinama… sve se to stapalo u amorfnu masu mainstream kulture, koja je mahom služila tome da protok vremena učini podnošljivijim.

Sa obje strane ove sredine su se nalazile umjetnine i kulturna postignuća koja nisu bila neutralna, već sam ih ja jasno prepoznavao kao nešto što me ili prožima pozitivnom vrijednošću ili mi je, pak, oduzima. Recimo da se, tako, sa desne strane protezala dobra umjetnost i plemenita kultura, ona koja je namjernika prožimala svojom ljepotom i svojom estetikom, čineći ga tako produhovljenijim. Sa one druge, lijeve strane, svrstavala se loša umjetnost, primitivna kultura, ona koja je svoga štovaoca proždirala svojom ružnoćom i svojim šundom, gledajući kako da utoli njegove najniže porive, usput ga zaglupljujući.

Šta se u toj mojoj crti nizalo sa lijeve, a šta sa desne strane… danas više nije bitno. Svako od nas, napose, ima neku svoju crtu, mrežu ili princip po kojem reda i raspoređuje svoju estetiku. Kako to činimo, nije važno – svakome njegovo, sve dok se zna šta mu je lijevo, a šta mu je desno.

Upravo sa tom namjerom sam ja nakitio svoju nevidljivu crtu i taman kad sam se odmakao da je sagledam u njenoj cjelini i sveobuhvatnosti, primijetio sam, avaj, da se ona izobličila. Možda pod težinom sve te silne nasžidžane dobre i loše kulture, lijepe i ružne umjetnosti, a možda uhvaćena u neodoljivu gravitaciju crne rupe ljudskog ukusa, moja se crta počela savijati. Posebno na krajevima, oni su se krivili nekako najviše, dok je moja crta mlohavila kao čelična šipka u zeničkoj visokoj peći.

Krajevi su se, na moje oči, izvijali u savršenom luku, sve dok, naposlijetku, nisu opisali savršenu kružnicu i dotakli se, zatvarajući time pun krug. U tom se trenutku savršena, ultracool umjetnost i über-estetika spojila sa najcrnjim kičem i najvećim rugobama ljudske umjetnosti, a moje su se, mjesecima, godinama pažljivo redane vrednote u trenu ispreplele i međusobno prožele, poput prvih kapi mlijeka u jutarnjem čaju.

Neko sam vrijeme, u panici, pokušavao razdvojiti polove krajeva i vratiti sva meni znana dostignuća umjetnosti i kulture na njihova početna mjesta, a potom sam, iznemogao i očajan, odustao, gledajući ih kako se prepliću i miješaju, tako da ih više niko ne bi mogao razmrsiti. I tako se, do današnjeg dana, moja prvobitno zamišljena crta, nastavila kortljati kao kružnica estetike.

S vremenom sam i ja shvatio da u tom krugu nema ništa neobično, već da, naprotiv, on odražava prirodno stanje stvari. Lijepa i ružna umjetnost, dobra i loša kultura nisu tek međusobno isključive i dijametralno oprečne brojke na pravoj crti estetskih vrijednosti; njih često dijeli tek tanka, nevidljiva nit koju je nevjerovatno lako preći, sa namjerom ili bez nje, i od nečeg veoma vrijednog i avant-gardnog načiniti tek razvikani kič. I obrnuto.

I ne samo to, postoje ljudi, pravi majstori svoga zanata, koji su u stanju ovu nit izbrisati, ili je osedlati i zajašiti, pa tako zasjesti na obje njene strane, prodajući sebe i svoja ostvarenja kao istovremeno veoma produhovljena i kao najobičnije smeće. Oni putuju po ovoj kružnici kao po estetskom ruletu, gledajući da ga, što god radili, zavrte tako da na kraju izađe njihov broj. Ili će to za njih učiniti život. Ili, pak, smrt. Takvi su ljudi, svojom ili voljom sudbine, istinski umjetnici.

Ja, već odavno, svoju kulturu i svoju umjetnost ne dijelim na dobru i lošu, vrijednu i bezvrijednu, jer ni u životu ne mogu tako birati. Umjesto toga, ja zavrtim svoj krug, zatvorim oči, i posegnem rukom. Zanimljivo, nikad se ne pokajem.

Slika: (www) World World World, akrilik na platnu by ArtMistakes, 2006.

Ugasi svjetlo u predobro znanom, studenom prostoru što si ga do sada zvala svojim životom, oprosti se, bezglasnim poljupcem, sa onima koje ostavljaš za sobom, zakračunaj bravu na vratima teškim katancem zagubljenih sjećanja, okreni se od svijeta i kroči prema meni. Zakorači bosim tabanima po čavlima dugim devet palaca i kucanim devet godina. Toliko, naime, ljubavi treba da dozre i da se porodi. I da, znam da boli. Znam po sebi, da prvih je sedam hiljada koraka uvijek najteže. Nakon toga bol rastoče crvi ataraksije i ona ustupa mjesto blaženoj ravnodušnosti.

I ne brini, jer sve do tada i mnogo svitanja nakon toga, s tobom ću koračati ja. Ruka u ruci… znaš već. Priđi mi, dok čekam na uglu tvoje ulice, ispod nakrivljene svjetiljke koja jantarno žmirka treperenjem moga srca. Priđi mi, otkravi me vrelim dahom sa usana svojih i pruži mi ruku.

Stani.

Sa svoje ruke, na čijem dlanu nosiš ispisanu moju sudbinu, moraš saprati kajanje i bijes, agoniju i sumnju… sve. Sve osim grijeha; da barem u tome budemo čisti. Jer, samo se zbog takvog grijeha i vrijedi odreći ovoga čega se mi upravo odričemo.

Stoga se nećemo kajati, jer koliko god suzama natapali jalovu zemlju pod nogama, iz nje neće izniknuti cvijet oprosta. Kajanje je za slabe, za one koji ne smiju sudbini prkosno pogledati u oči, niti su, pak, u stanju oboriti pogled i pomiriti se sa njom. Nećemo se prepustiti ni bijesu, koliko god privlačno izgledalo uzvratiti udarac i prekrižiti svijet onda kada on prekriži tebe. Bijes je za slijepe, za one koji ne vide cilja, pa bi sav svoj otrov i jed istresli koliko sada, utopivši u njemu i sebe i druge.

Agoniju i sumnju ne bih, hvala, s njima smo živjeli do sada, a mučno je s takvim gostima dijeliti postelju i dušu. Njih ćemo prepustiti neodlučnima, onima koji se ne usuđuju pustiti da im ono što imaju iscuri kroz prste, kako bi, slobodnih ruku, posegnuli za onim što žele.

Mi ćemo biti slobodni. Slobodni od kajanja, slobodni od bijesa, slobodni da isprepletemo prste u mraku, i sa njima naše udove, duše i misli, i da ih ne rasplićemo sve do samrtnog hropca. Slobodni da život provedemo stiješnjeni, priljubljeni, srasli jedno uz drugo, taman da se između nas ne može smjestiti ni kap rose, ni trun prašine, ni zrno pijeska, ni sjeme zaborava. Slobodni da se predamo ljubavi, slobodni da volimo, da zarijemo zube jedno u drugo i da se, poput jabuka, izgrizemo do okrajaka požude i strasti. A potom, u slast, prožderemo i njih. U mrvi vremena između sada i vječnosti, ispisat ćemo, slutim, knjige i knjige sladostrašća.

Ti ćeš, za mene, proplesati noć. I onu slijedeću. I onu što dođe nakon nje, a moj će se svijet okretati oko tebe.

Bit ćemo jedno drugome Zapadni grijeh. Odreći ćemo se Sunca i svoje vrijeme mjeriti mjesečevim mijenama. Šivat ćemo noći jednu na drugu i našoj ljubavi istkati prekrivač od zvijezda. Uplest ću ti vjetrove u kosu da urlikanjem najavljuju i slave dolazak tvoje ljepote i moje nerazboritosti. Podastrijet ću pod tvoje noge ovo malo taštine da ne bi ukaljala stopala dok gaziš lokvama ljudske kvarnosti. Hvatat ću ti dah dok budeš spavala i njime rositi okna, crtajući po staklima našu sreću, da te, uz svježe kifle i kafu s mlijekom, sačeka kad se probudiš.

Neću ti dati da se osvrneš, nikada, niti ćeš ti isto dopustiti meni. Umjesto toga, ostat ćemo očiju čvrsto prikovanih jedno za drugo. Bez imalo oklijevanja. Bez kajanja. Bez bijesa. Bez sumnje. Samo ljubav.

Zbog te ljubavi, ja čekam na uglu tvoje ulice, ispod nakrivljene svjetiljke koja usplahireno pulsira skupa s mojim srcem. Duboko u sebi, međutim, potpuno sam miran. I posve siguran. Nije me strah, nimalo. Jer, znam da, odrekavši se svega, u tvojim očima nalazim sve što mi treba i što bi mi ikada moglo trebati.

Iskupljenje.

[See post to listen to audio]

Djeca cvijeća – zvali su sami sebe, naivno i lirički. Hašišari, zvali smo ih mi, prezrivo i mahalski. Nevješto su prstima prebirali po žicama svojih jeftinih čeških gitara pokušavajući opjevati kalifornijske snove, nudeći svijetu ljubav kao smisao i mir kao rješenje. Pogledi su im bludjeli ravno kroz nas, u potrazi za postojanjem u kom sreća jednoga dana doista nalazi svoj dom. Raspletenim kosama i bosim stopalima pokušavali su, po zraku i po pijesku, pisati manifest o istinskoj ljudskoj slobodi.

Oni su voljeli čitav svijet. A mi, mi nimalo nismo voljeli njih.

Naprotiv, doživljavali smo ih kao što se doživljavaju prosjaci i maloumnici, iritantni balast koji se trpi i podnosi, sve dok ti se ne ispriječi na putu ili ti se ne obrati, dajući ti time dozvolu da na njemu iskališ svoje frustracije i svoj nakupljeni bijes. Čak i u prolazu, postranični pogledi što smo ih, s visoka i preko volje, upravljali ka njima su uvijek bili podrugljivi, a žaoke naših riječi bez iznimke zajedljive i zlobne.

Siromašni imanjem i nižnji mudrošću, ali prebogati snovima, oni su svoje pokore podnosili strpljivo i sa prvim slijedećim sutonom opet pjevali o ljubavi. Njihove zablude mi nismo dijelili, njihove snove nismo željeli razumjeti, a njihovu nadu nismo imali… Ona nam, zapravno, nije ni trebala. Mi smo, naime, znali bolje – za razliku od njih, znali smo pravo stanje stvari.

Samo nam je ljubav potrebna, pjevali su oni. Potrebna ti je samo lova, izrugivali smo se mi.

Stvarnost ćemo promijeniti tako što ćemo je učiniti ljepšom i boljom, maštali su oni. Stvarnost će promijeniti nas, tako što će od nas načiniti ružnije i lošije ljude, spuštali smo im mi.

Mir može okončati rat, sanjarili su oni. Samo rat može nametnuti mir, odjekivale su detonacije naše nemilosrdne logike.

Da… mi smo doista znali bolje. Znali smo da se tajna postojanja ne krije u redoslijedu akorada i treperenju žica, da se ljudska savjest ne da olako oprati, a ćud ispeglati, poput izblijedjelih traperica, da se pregršt lijepih želja očas rasprši pred naletom vihora obijesti i pohlepe. Znali smo da se ne vrijedi zaludu truditi i traćiti svoj život na gluposti kao što su neostvarive i nedodirljive iluzije i da, umjesto toga, treba živjeti.

I mi smo živjeli, sa svojim jednodnevnim ambicijama, svojim malenim pakostima, sitnim šićarima i zrncima radosti, zadovoljni time što nas život ne može toliko razočarati koliko mi možemo malo od njega očekivati, baš štoga što znamo kako otkucava njegov hrđavi mehanizam u krvavoj i ljigavoj mu nutrini. I svaki puta kada bi nas sudbina kurvanjski odvalila po plećima, mi bismo se, ošamućeni, otresali po ramenima, zadovoljno primijećujući kako smo, eto, opet preživjeli, jer smo i na ovaj udarac bili spremni.

Umjesto da beskorisno sanjarimo i propovijedamo ljubav, mi smo naučili da se nosimo sa životom tako što smo sve njegove ćudljive hirove prihvatili kao neminovnost. Usvojili smo da je rat ljudskom rodu svojstven kao i meso sa roštilja, pustili smo sujetu i mržnju u svoje društvo i dopustili im da nas uzmu pod svoje okrilje, bijedi i patnji redovito dajemo danak, jer su nas odavno zastrašile i potčinile svojom snagom i moći… Bili smo mudri jer smo znali koliko malo toga možemo promijeniti, a koliko puno toga moramo bespogovorno trpiti.

Da, doista smo znali bolje, a danas, čini mi se, znamo najbolje. Umjetnost preživljavanja smo doveli do savršenstva, samo smo, u svemu tome, postali manje ljudi nego što smo to bili kada smo kročili u ovaj život. Ratovi nam više ne smetaju, niti nam se protiv njih diže glas, mizerija nam je prihvatljiva utoliko što će danas zakucati na vrata nekom drugom i odvesti ga u carstvo očaja, a nas ostaviti na miru, na sveopće urlikanje i riganje mržnje oko nas rezignirano sliježemo ramenima i pojačavamo muziku, svako u svojim slušalicama, a posvemašnja trulež nam dođe kao fashion accessory i Zeitgiest istodobno.

Danas smo tu gdje jesmo, zato što smo tako odabrali. Pametno i mudro. Realno, za razliku od djece cvijeća.

Njih ionako već odavno nema, po našim parkovima i na našim klupama. Oni su prerasli svoje snove ili su snovi prerasli njih, preobrazivši se u noćne more što su ih, prije svitanja, proždrale ili protjerale s onu stranu razuma. Čudnovata, nikome potrebna omaška socijalne evolucije, nestali su sa naših ulica, baš kao što je i mantra ljubavi iščezla sa naših usana.

Oni rijetki među njima, osamljeni i prezreni, oni koji su preživjeli ne odrekavši se svojih ideala, danas se, ako to požele, mogu smijati nama. U svojoj smo osionosti, naime, tvrdili da znamo bolje i možemo više, a nismo uradili ništa. Svijet nismo ni pokušali promijeniti, a oni su, uprkos svojoj naivnosti, ili upravo zahvaljujući njoj, to ipak uspjeli.

Ratove nismo probali zaustavljati, jer smo znali da se naš glas ionako neće čuti. Njima, pak, nije bilo važno hoće li se njihovi glasovi čuti i hoće li ih iko saslušati i poslušati, bilo im je bitno da urade pravu stvar i, baš zbog toga, ratovi su stali, barem dijelom zbog njih. U dubini duše, oni su morali znati ili osjetiti da se njihovi snovi neće ostvariti, ali ih to nije učinilo manje vrijednim. Oni su sklopili oči, skupili hrabrost, skočili… i stigli do Mjeseca. Mi smo odlučili, otvorenih očiju, čvrsto stajati na zemlji… i ostali tonuti u živo blato historije.

Danas bih volio reći da razumijem i pjesme i snove, i vizije ljubavi i držanje za ruke, volio bih priznati da sam možda bio u krivu, volio bih… ali nemam kome. Mogu samo zapaliti mirišljavu svijeću sjećanja na djecu cvijeća, cvijeća čije je latice vjetar vremena već odavno sparušio i raznio na sve strane.

– U nadi da će jedan gitarski riff, koliko ovih dana, svetom vodicom sjećanja poškropiti preostali dim onemoćalog sarajevoskog hašišarskog duha –

Iako su, brat-bratu Lumière-u, prvi filmski uratci bili čisti reality, ondašnja je komercijalna misao pokretne slike namislila za zavodljivu tvornicu snova, oruđe bijega od turobne stvarnosti. Tek će mnogo desetljeća kasnije producenti iznova ‘otkriti’ jednostavnu formulu po kojoj, umjesto identifikacije sa glavnim junakom, fantazijom prezasićena publika sama postaje glavni junak. Unaprijed isplanirana i žestoko izmontirana, reality-tv je, dakako, sve samo ne stvarna i spontana, no svi su izgledi da će se mlaćenje prazne reality slame, koje traje već petnaestak godina, nastaviti sve dok se iz nje ne izmuze i posljednji dinar.

Posljednjih se godina, međutim, uporedo sa lažiranom stvarnošću, odvija i ona prava, pred širom otvorenim očima virtuelne publike.

Misli koje se vrzmaju po našim glavama, dijalozi koji se odigravaju u našim vezama, prizori iz naših trpezarija, spontana koreografija iz naših bračnih i vanbračnih ložnica, detalji medicinskih drama i začkoljice podnesenih tužbi i otegnutih parnica… nemontirana i sirova, vlastita i tuđa stvarnost nam se, bez reklama i prenemaganja, pohotno nudi već na prvi klik.

Uzaptivši koncept virtualne stvarnosti, informatički opismenjena publika je izbrisala atribut prividnosti i samovoljno se pretvorila u glavne junake vlastitih mini-reality programa. Pa kome se gleda, čita i sluša, neka izvoli. Mogućnost obznanjivanja i preslikavanja sebe u jedinice i nule je primamljiva svima, dostupna mnogima, a ostvariva tek nekima. One među nama, koji se odluče da dio sebe upuste na tuđe monitore, na dvije vrste dijeli nevidljiva, a tako opipljiva, generacijska crta.

Oni stariji među nama, oni koji poznaju život prije interneta, nisu u stanju ovu medij-komunaliju prihvatiti bez zadrške, baš kao što ni naši preci nisu bili u stanju prigrliti elektricitet tek tako, pa bez razmišljanja paliti sijalice. Stoga među starijima uvijek zaostaje jezgro podozrenja, koje zrači savjetom kako ovom izumu nije dobro vjerovati slijepo, jer ko, na kraju krajeva, zna u šta se on može izmetnuti?

Nemilosrdnim zakonima mahale izdresirani da svoju privatnost i intimu drže za sebe, stariji se sa nesmanjenom nevjericom dive onima koji sebe tako lako iznose na svjetlost dana i treperenje ekrana. A iznose svoja imena, svoje brojeve telefona, svoja razmišljanja o osobama s kojima se vole ili mrze, svoja politička ubjeđenja, svoje strahove i svoje strasti, svoje uspone i padove, bilježe prirodne tokove svojih veza, obnažuju svoja tijela… i to sve skupa i sve istovremeno.

Pojam privatnosti, obrnuto proporcionalan nečijem doživljaju slobode, doživio je u posljednjem desetljeću temeljit preobrat. Prije su ljudi držali do privatnosti iz prijeke potrebe, jer se onomad, zbog pogrešno izrečenih riječi, mogla izgubiti i glava, a kamoli dostojanstvo i ugled. Čak i danas, stariji smatraju da se neoprezno izgovorene riječi i olako izrečena očitovanja u virtuelnoj sferi jednoga dana mogu vratiti u obliku ljute guje stvarnosti i ugristi ih za guzicu. To je sve potpuno razumljivo – ako si čitav život proveo praveći razliku između javnog i privatnog, sasvim je prirodno da ćeš tu razliku poštovati i u svom virtuelnom izdanju.

No, ista stvar vrijedi i za one mlađe – navikli da svoje socijalne mreže održavaju podjednako i offline i online konekcijama, oni ne vide potrebu da svoje ja sklanjaju od tuđih radoznalih očiju. Malobrojni među njima, dakako, i posežu za pažnjom koju im ovakav vid prikazivanja sebe omogućava, ali ogromna većina se izražava spontano i slobodno iz prostog razloga što shvaća da nikog nije briga.

Kad goluždrava maturantica XX gimnazije svoje polunage sličice postavi na svoj profil ili na svoj blog, neće uslijediti nikakvo sablažnjavanje. Burne su se reakcije na takvo što mogle očekivati prije par godina, danas više ne. Dapače, takvih će sličica i njihovih verbalnih inačica biti sve više i više, i naposlijetku će svako na mreži svih mreža imati okačen dio sebe kojeg bi se inače mogao zastidjeti i zbog kojeg bi ga neko mogao zadirkivati ili mu se izrugivati. Pa šta?

U prijelaznom razdoblju u kojem trenutno živimo, dakako da će biti još iznevjerenog povjerenja, ukaljanih obraza, isplakanih suza, podlih ucjena i pomjeranja granica, ali s vremenom će biti uspostavljena nova ravnoteža, ona koja će pojam privatnosti doista reducirati samo na ono što smatramo najintimnijim i što ne želimo dijeliti sa drugima, bilo u ovom ili onom obličju. Stariji će novonastalo stanje smatrati pretjeranim i opasnim, oni mlađi će ga doživjeti kao nešto posve prirodno i prikladno.

Budućim će biografima i stalkerima posao biti olakšan, jer će sve i svakoga ko ih zanima biti u stanju pronaći i upratiti na dohvat ruke, umjesto kopanja po pljesnjivim arhivama i namjesto skrivanja iza bodljikavih živica. Svi ostali će nečije mladenačke ljubavi, radikalne političke manifeste, nevješto prepričane pikantne doživljaje i zavodljiva/macho poziranja doživljavati kao što se danas doživljavaju spomenari i albumi s fotografijama – sa radoznalim osmijehom, pristojnom dozom nostalgije i zahvalnošću što je to što čitaju ili gledaju sačuvano od zaborava.

Ako maca Velikog brata ne dođe na vratanca, stariji će sa neopravdanom nevjericom gledati kako se oni mlađi useljavaju u virtuelne prostore i čine ih svojima, a mlađi će jednog dana vrtiti cyber-filmove svoje mladosti prisjećajući se tuđih, pa i svojih, neopravdanih strijepnji iz drevnih vremena, i zaključujući mudro kako reality so not bites i kako je lijepo bilo bilježiti svoje kratko postojanje na neuhvatljivom celuloidu virtuelne matrice.

A onda će se već naći neko da im te uspomene prepakuje, sažme i obradi… i proda kao jedine stvarne.

A: [See post to listen to audio] ili

B: [See post to listen to audio]

Prkoseći zakonima fizike, zvizdan je zasjeo u zenitu, nesmiljeno u njemu odbrojavajući već šesti sat. Grad je, užaren poput vulkanskog grotla, skapavao na stotinu i kusur Fahrenheita, a vrući je zrak ustajalo milio između onemoćalih zgrada, stvarajući na asfaltnim plohama lelujavu iluziju svježe, namreškane vodene površine.

Svjetlo se na semaforu zacrvenilo, a kočnice su zarile svoje azbestne zube zube u četiri srebrena diska. Gume su zaskičale sasma malo i jedva čujno, pošto su se se većma topile na usijanom asfaltu, ostavljajući, svaka za sobom, svoj crni potpis. Stao sam. Mogao sam se zakleti da je, jednom zaustavljeno, auto za čitav palac utonulo u živo blato asfaltne lave.

Gume će se stopiti sa asfaltom i do večeri ću morati ostati ovdje, na najvrelijoj i najdosadnijoj gradskoj raksrsnici, pomislio sam, stišćući volan i nervozno lupkajući palčevima po njemu. Uronio sam glavu u otriježnjujući, ledeni mlaz zraka što ga je klima-uređaj na kašičicu upuhivao u moju kabinu. Sklopio sam oči i u mislima skoknuo do najbližeg alpskog ledenjaka, na čijim sam vrletima ruke uranjao u stogodišnji snijeg, od kojeg sam pravio grudve i njima gađao sunce, pokušavajući ga tako otjerati iza horizonta.

Osvrnuo sam se oko sebe, sada već otvorenih očiju, i kroz jedva prozirna stakla nazirao smoždena lica umornih supatnika koji su, poput mene, jedva čekali da se dokopaju kuće, razodjenu se i zgrabe nešto iz frižidera. Umjesto pješaka, ulicu je, isplaženog jezika i podvijenog repa, prelazio tek iznemogli četveronožac, napola-pas, a napola-kojot. Dvije su starice, do besvijesti usporenog metabolizma i poput gmazova otporne na vrućinu, čekale popodnevni autobus, koji je, kao i uvijek, kasnio. I upravo tu, pored stuba koji je označavao autobusko stajalište, nošena nekim, samo njoj čujnim ritmom, njihala se ona.

Brojala je jedva osamnaest, ali je svog razornog učinka na zabludjeli muški um bila svjesna kao da je Evina vrsnica. Prolazila je rukom kroz razbarušenu crnu kosu koja joj je nehajno padala preko ramena, dok je oko prstiju druge na kaišu nezainteresirano vrtila omanju žensku torbicu. Vjeđe je držala sastavljene, a oči sakrivene gustim, isprepletenim trepavicama, kao da se pokušava ograditi od pobješnjelog svijeta, kojem je, poput žrtve kojom će ga odobrovoljiti i umiriti, ponudila svoja obnažena ramena i bljesak kože sa ogoljenih bedara.

Bestidno sam, gutajući pljuvačku, slijedio vijugave obrise njenih raskošnih bokova, provlačeći u mašti crte njenih slabina i njenog torza, tamo gdje je oskudni haljetak pokrivao glatku, mekanu površinu boje bijele kafe. Poput plemenite, divlje mačke, protegnula se lijeno i gipko, nesvjesna da je iko gleda. Ispravila je glavu i konačno otvorila oči, dvije antracitne žeravice, strijeljajući njima po mrtvom popodnevu.

Zanesen gestaltom njene nesputane ženstvenosti, nisam ni primijetio da su nam se pogledi susreli. To sam shvatio tek kada mi je, zagledala u mene, jedva primjetno mahnula prstima ruke koju je maločas provlačila kroz kosu. Skupio sam obrve i ugrizao se za usnu, spreman da, poput krivca, odvratim pogled na drugu stranu, kako to već nalažu pravila pristojnosti. No, moj pogled je, užadima radoznalosti i čvorovima požude, i dalje ostajao privezan na njoj.

Ona se nasmiješila i nakrivila glavu, a ja sam samo čvršće šakama stisnuo volan. Pitao sam se šta radi i kamo ide u ovo doba koje još nije otkucalo njen sat. Čeka li i ona autobus koji kasni ili dečka koji će dojuriti u svom brzom, sportskom automobilu i odvesti je niz ulicu ostavljajući mom pogledu samo lepršanje njene ljetne haljine. Ako je tako, samo da znaš – ja ti ne bih kasnio, pomislio sam.

Ona se uto nasmijala, praveći jamice u obrazima i otkrivajući dvije blistave, bijele niske spremne za zarivanje u proverbijalnu jabuku. Osvrnuo sam se oko sebe, ne primijećujući na izdahnuloj raskrsnici nikakvih znakova života. O, fino, sad si i umišljam… ili ti doista čitaš misli, prošlo mi je kroz glavu.

Nečujno se zakikotala, klimnuvši glavom nekoliko puta. Uzdahnuh. Sjajno, ni klima više ne pomaže, usred auta dobivam toplotni udar. Hajde, onda barem sutra ne moram na posao.

Prijekorno me je pogledala, namrštivši se, pa mi je blago priprijetila prstom. Da, doista moram uzeti slobodan dan. Uostalom… kada te gledam, ništa mi, ni razumno, a ni pristojno ne može pasti na pamet… stoga radije neću ništa ni misliti. Čitaj misli nekom drugom.

Slegnula je ramenima, uputivši mi vragolasto čedan pogled iskosa, pa je prstima lijeve ruke lagano počela podizati porub svoje haljine otkrivajući bjelinu bedara. Osjetio sam kako mi na čelu izbija znoj u, inače, sasvim ugodno rashlađenom automobilu. Moja je krv već odavno bacila ključ, dok je ona njezina, eksplozivna mješavina arapske i latinske, tek na ovim vrelinama dostizala svoju radnu temperaturu.

Podigni tu haljinu još malo i udarit će me kap. Smjesta je pustila svoju haljinu da padne do sredine bedara i pogledala me, tobože zabrinuto. Ja sam samo odmahnuo rukama. Bolje da taj tvoj autobus smjesta dođe, jer ako te budem gledao još samo koji tren duže, doći ću u iskušenje da prođem kroz ovo crveno svjetlo ravno do tebe.

U njenim su očima frcali upitnici i iskrice radoznalosti. Odmah iza toga je, kao da me izaziva, nepodnošljivo sporo jezikom oblizala usne. Da, i onda ću otvoriti vrata i upustiti te unutra. Čim sjedneš, stisnut ću gas do daske i nikada neću stati.

Činilo se da o ovoj mojoj prijetnji nakratko razmišlja, a onda je napućila usne, otposlala mi nečujan poljubac i namignula. Već sam se uhvatio kako ozbiljno razmišljam o tome da ovu nakanu sprovedem u djelo, no, baš se u taj čas promijenilo svjetlo na semaforu i anemično je zasjalo zeleno.

Ali ne prije nego što je kroz raskrsnicu, uz škripu i cviljenje kočnica, proletio autobus i, još prije nego se zaustavio, otvorio sva vrata. Prolazeći preko križanja, vidio sam kako iz njega na sve strane mile ljudi i kako jedna kratka ljetna haljina nestaje u njemu.

Poželjeviši da sam kapljica znoja koja se polako spušta između njenih lopatica i još niže, niz njena savršeno izvajana leđa, stisnuo sam gas, naravno, ne do daske. Mogao sam se zakleti da sam upravo tada, u žamoru ljudi ulijepljenih u zakašnjelom autobusu, razaznao jednu nestašnu, meni upućenu, misao:

“Lijepo se provedi večeras.”