“Je li istina da ti je dosadilo da budeš ters?!” - izbečio se Alfie na mene, bez imalo okolišanja.
“Ne razumijem kako to misliš? Zašto bih ja sad…?” - nevješto sam se izvlačio.
“Ne zanima mene zašto bi ti, nego te pitam da li ti je dosadilo i da li si odlučio prestati biti ters?!”- prekinuo me je, dok mu se u uglu usana počela skupljati bijela skramica bijesa i ljutnje.
“Ne znam odakle ti sad to?” - slijegao sam ramenima koliko god su mi spondilotična leđa to dopuštala - “Mislim, nije toliko važno da li je čovjeku nešto dosadilo ili ne, ali ne može se insan tek tako promijeniti, sve i da hoće.”
“Ali to saznanje nije insana, to jest tebe, u prošlosti sprečavalo da pokušaš.” - namrštio se ozlojeđeno.
“U pravu si.” - uzvrpoljio sam se - “No, takvi su me događaji upravo učvrstili u ubjeđenju da su promjene nemoguće.”
Mnogi dani moje uludo protraćene i netragom protutnjale mladosti, uskiptjele obiješću i samovoljom, bijahu utrošeni u perfunktornoj potrazi za smislom, koju je pothranjivala opsesivno-razvratna želja da se stvari ‘postave na svoje mjesto’. Nije iza te želje stajala nikakva namjera da promijenim svijet i raspored stvari u njemu, već nešto mnogo prisnije i nemjerljivo skromnije - jednostavna nakana da razaberem šta mi, u izobilju ljudskih tvorevina, dođe lijevo, a šta desno, šta smatram pametnim, dobrim i dragim, a šta, pak, glupim, lošim i mrskim, pa da se tako i postavim.
Bijaše to, naprosto, pokušaj dvodimenzionalnog adolescentskog uma da si iscrta mapu života i svijeta, da za sebe označi predjele bogate kuturnim i estetskim vrijednostima koje valja često posjećivati da bi se oplemenio duh, i da ih razluči od onih estetikom krševitih i kulturom posnih, koja ne kriju nalazišta znanja i ljepote, pa ih, stoga, ne vrijedi ni obilaziti. U svom ondašnjem stanju duha, stvari i pojmove o kojima bih razmišljao sam običavao svrstavati uzduž jedne nevidljive linije, po kojoj sam bilježio recke koji su označavali kultone (kulton - jedinica kulturno-umjetničke vrijednosti nečega).
Dobro. Izgnani smo iz raja i lišeni milosti. Čije, ne moram ti objašnjavati, naći će se već dušebrižnici da te prosvijetle i unesreće, palacanjem svojih jezika što se račvaju na licemjerje i osudu. Nije važno, podvući ćeš žutu crtu, bliznicu i uporednicu onoj grimiznoj, što se već odavno žari podvučena za nama. A jednom se povučena žuta crta, kažu, samo slijedi, i nikada ne prelazi.
Ugasi svjetlo u predobro znanom, studenom prostoru što si ga do sada zvala svojim životom, oprosti se, bezglasnim poljupcem, sa onima koje ostavljaš za sobom, zakračunaj bravu na vratima teškim katancem zagubljenih sjećanja, okreni se od svijeta i kroči prema meni. Zakorači bosim tabanima po čavlima dugim devet palaca i kucanim devet godina. Toliko, naime, ljubavi treba da dozre i da se porodi. I da, znam da boli. Znam po sebi, da prvih je sedam hiljada koraka uvijek najteže. Nakon toga bol rastoče crvi ataraksije i ona ustupa mjesto blaženoj ravnodušnosti.
I ne brini, jer sve do tada i mnogo svitanja nakon toga, s tobom ću koračati ja. Ruka u ruci… znaš već. Priđi mi, dok čekam na uglu tvoje ulice, ispod nakrivljene svjetiljke koja jantarno žmirka treperenjem moga srca. Priđi mi, otkravi me vrelim dahom sa usana svojih i pruži mi ruku.
Činilo se da, s prvim lijepim vremenom, izbijaju iz lijeha u podnožju Velikog parka, baš kao da ih je tamo prethodne jeseni posadila i ostavila neka nevidljiva ruka. Za prvomajskih uranaka i školskih izleta, mileći ka Vrelu Bosne, prolazili smo pored njihovih bezbrojnih grozdova u Aleji. Psovali smo ih onda kada bi, poput sjena rascvalih lipovih krošnji, prekrili i zauzeli sve neoštećene klupe na Wilsonovom, tjerajući nas da se, prislonjeni uz stabla, ljubimo stojeći.
Djeca cvijeća - zvali su sami sebe, naivno i lirički. Hašišari, zvali smo ih mi, prezrivo i mahalski. Nevješto su prstima prebirali po žicama svojih jeftinih čeških gitara pokušavajući opjevati kalifornijske snove, nudeći svijetu ljubav kao smisao i mir kao rješenje. Pogledi su im bludjeli ravno kroz nas, u potrazi za postojanjem u kom sreća jednoga dana doista nalazi svoj dom. Raspletenim kosama i bosim stopalima pokušavali su, po zraku i po pijesku, pisati manifest o istinskoj ljudskoj slobodi.
Oni su voljeli čitav svijet. A mi, mi nimalo nismo voljeli njih.
U kultnom filmu nastalom na razmeđi dvaju generacija, kroz čiju se potku provlači mršava alegorija o stvarnosti kao nenadjebivoj drami, statira i tada netom ustoličena videografska forma - reality show. Zasnovan na pseudodokumentarnom konceptu prikazivanja života običnih ljudi u donekle neobičnim situacijama, reality programming ljudima, zapravo, prodaje njih same. Činjenica da je lice na reality ekranu stvarno onoliko koliko i naše, mogućnost da se sa ekrana smiješimo ili plačemo samome sebi, golica našu radoznalost i opčinjava nam pažnju kao zurla kobru.
Iako su, brat-bratu Lumière-u, prvi filmski uratci bili čisti reality, ondašnja je komercijalna misao pokretne slike namislila za zavodljivu tvornicu snova, oruđe bijega od turobne stvarnosti. Tek će mnogo desetljeća kasnije producenti iznova ‘otkriti’ jednostavnu formulu po kojoj, umjesto identifikacije sa glavnim junakom, fantazijom prezasićena publika sama postaje glavni junak. Unaprijed isplanirana i žestoko izmontirana, reality-tv je, dakako, sve samo ne stvarna i spontana, no svi su izgledi da će se mlaćenje prazne reality slame, koje traje već petnaestak godina, nastaviti sve dok se iz nje ne izmuze i posljednji dinar.
Posljednjih se godina, međutim, uporedo sa lažiranom stvarnošću, odvija i ona prava, pred širom otvorenim očima virtuelne publike.
Prkoseći zakonima fizike, zvizdan je zasjeo u zenitu, nesmiljeno u njemu odbrojavajući već šesti sat. Grad je, užaren poput vulkanskog grotla, skapavao na stotinu i kusur Fahrenheita, a vrući je zrak ustajalo milio između onemoćalih zgrada, stvarajući na asfaltnim plohama lelujavu iluziju svježe, namreškane vodene površine.
Svjetlo se na semaforu zacrvenilo, a kočnice su zarile svoje azbestne zube zube u četiri srebrena diska. Gume su zaskičale sasma malo i jedva čujno, pošto su se se većma topile na usijanom asfaltu, ostavljajući, svaka za sobom, svoj crni potpis. Stao sam. Mogao sam se zakleti da je, jednom zaustavljeno, auto za čitav palac utonulo u živo blato asfaltne lave.
Kvasajuća demokracija i bujica modernizma su, svojedobno, Zapadnim društvima donijele slobodu. Slobodu izbora, slobodu mišljenja, slobodu izražavanja. Ovu slobodu su stasavajuća građanska klasa i njena inteligencija shvatile kao slobodu stvaranja i odabira vlastite umjetnosti i kulture. No, pošto (malo)građanska misao uvijek izniče kao posljedica kompromisa, tako je i građanska umjetnost, umjesto revolucije, iznjedrila tek čulima ugodan potpourri sastavljen od etničkog, humanističkog i elitističkog izričaja.
Iako nikada nije odmakla od ove formule, kultura srednje klase je, osim genuinog dopinosa misli i umjetnosti, desetljećima, pa i stoljećima, igrala i jednu važnu društvenu ulogu - poput ljepka je spajala i povezivala sve izvore sa kojih se napajala, uključujući i narodnu i elitnu kulturu, dobru i lošu umjetnost. Tako je i na ovaj način, uz svoje potrošačke sklonosti i kupovnu moć, srednja klasa kulturom postala istinsko vezivno tkivo svakog suvremenog društva. I mi smo, svojedobno, u ondašnjoj državi imali mase koje su slušale narodnjake (aka. lošu umjetnost) i manjinu koja je slušala ozbiljnu muziku… pardon, glazbu (aka. dobru umjetnost), a sraz među njima je ublažavala srednja klasa koja je pretežno slušala zabavnjake.
Rođeni smo da bi nam se sudilo. Život provodimo strahujući od osude, kopnimo zazirući od presude. A čudna čeljad, kakvi već jesmo, umiremo od čežnje da sudimo drugima, iako nam to nije dato. Zato i venemo i izgaramo. Neko od čežnje da sudi, neko od satirućeg ognja osude.
Evo ti, stoga, ova knjiga da o njoj sudiš. Ona je onakva kakvom je vidiš, zato je ne zagledaj i ne otvaraj. Ona nema ništa osim korica. Između mene, koji stojim na početku, i tebe, koji je zatvaraš, ne stoji ništa doli praznina. Ne traži, zato, nešto što nećeš naći, ne poseži za onim što ne postoji.
Ne troši zalud truda i ne traći vremena. O ovoj knjizi sudi samo po njenim koricama, baš onako kako to insan oduvijek želješe činiti.
“Je li istina da ti je dosadilo da budeš ters?!” - izbečio se Alfie na mene, bez imalo okolišanja.
Dobro. Izgnani smo iz raja i lišeni milosti. Čije, ne moram ti objašnjavati, naći će se već dušebrižnici da te prosvijetle i unesreće, palacanjem svojih jezika što se račvaju na licemjerje i osudu. Nije važno, podvući ćeš žutu crtu, bliznicu i uporednicu onoj grimiznoj, što se već odavno žari podvučena za nama. A jednom se povučena žuta crta, kažu, samo slijedi, i nikada ne prelazi.
Činilo se da, s prvim lijepim vremenom, izbijaju iz lijeha u podnožju Velikog parka, baš kao da ih je tamo prethodne jeseni posadila i ostavila neka nevidljiva ruka. Za prvomajskih uranaka i školskih izleta, mileći ka Vrelu Bosne, prolazili smo pored njihovih bezbrojnih grozdova u Aleji. Psovali smo ih onda kada bi, poput sjena rascvalih lipovih krošnji, prekrili i zauzeli sve neoštećene klupe na Wilsonovom, tjerajući nas da se, prislonjeni uz stabla, ljubimo stojeći.
