Umijeće tersanja

I’ll Always Love You

…Jutarnji vjetar se provukao kroz odškrinut prozor i zatalasao zavjesu. Vrckava djevojka u bijeloj bluzi i bezobrazno kratkoj svijetloplavoj suknji nasmiješila mi se:

”Zaboga, Alex, ne spavajte više, jutro je prekrasno. Kao u vašoj pjesmi ‘Reversed Poem of Dusk’.”

Izrecitovala mi je nekakvu pjesmicu o dvoje starih, nesretno zaljubljenih ljudi koji se konačno nađu i vjeruju da će vrijeme da se odmota unazad, te će sve biti naopako, pomladiće se, sumrak će biti njihova prva zora, zapad će da se pretvori u istok, bla, bla, bla. Naglašavajući pojedine riječi lupala bi nogom o pod, izazivajući nestašne vibracije u njenoj bluzi od kojih mi se mantalo.

”I šta sad? Hoćete li mi, molim vas lijepo, reći da se uopće ne sjećate kako ste je vi napisali?”

”Takvo ljigavo sranje ne bih napisao ni u snu. Barem ne u onom snu kojeg bih se sjećao.”

”Alexander White, ničega se vi ne sjećate. Mi ovaj dijalog vodimo svakoga jutra, od kada ste stigli u našu ustanovu. Muka mi je više od toga da vas ubjeđujem kako ste vi Alexander White, najveći engleski pisac današnjice, dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Pa prije mjesec dana smo vas gledali na televiziji kada su vam uručili nagradu.”

”Djevojko, ne znam kako se zovete, ja vam se u književnost uopće ne razumijem. Ne znam kako bi običan čovjek poput mene ikada išta književno napisao. Ja sam običan starac, koji u svojoj šezdeset i sedmoj godini muku muči sa jutarnjom erekcijom i, ako me izvinete, morao bih na wc da pišam.”

Ustao sam, prošao pored nje i izašao na hodnik. Povisio sam ton da me i dalje može čuti.

”Ja dobro znam ko sam. Alexander White, orijentisan u vremenu i prostoru. Znam ja dobro ko sam, čujete li šta vam govorim, znam šta sam, odakle sam i gdje…”

A onda sam se zbunio jer se dužinom hodnika nalazilo bezbroj istih vrata. Nepoznati ljudi u pidžamama su milili tamo-amo. Sudario sam se sa dilemama:

Znam li ja uopšte gdje je taj wc, možda sam uistinu zaboravio? A možda su me sinoć tu dovukli, nakljukali kojekakvim tabletama, ha? Ispitaću ja to. Trebalo je krenuti bilo kuda, lijevo ili desno, inače ću pred djevojkom ispasti pokolebljiv i nesamouvjeren, a to bi mi pokvarilo dan. Skrenuo sam lijevo. Djevojka me u tri koraka sustigla na hodniku:

”Čestitam vam, Alexander. Ovog jutra krenuli ste u pravom smjeru…”

Uzela me pod ruku i uskladila ritam svojih koraka sa mojim koracima. Dobronamjerno i bezbrižno hodala je pored mene, pričala o Londonu, noćnom životu i ljudima koje nikada neću upoznati. Zaustavili smo se pred vratima. Pogledao sam šta je pisalo na njima: WC. Gledao sam je i pitao se, ako je već tu stala, zašto ne ulazi? Zašto bi se uopće zaustavljala ispred wc-a ako nema neku, jel, fiziološku potrebu? Dok se ona odluči šta će i kako će, vidiš, ja bih mogao pišati.

Pospan sam i neraspoložen za seks i društvo, mada djeluje draga. Uh, a i zgodna je. Trebao bih je se ipak nekako riješiti, nježno i pažljivo, da se ne uvrijedi. Sat na ruci pokazuje devet. Vrijeme je za spavanje, definitivno, a zadnje što želim je da mi pun mjehur remeti snove…

”Dalje možeš sama, nadam se. Iskreno mi je zadovoljstvo što smo se upoznali i, da nije ovako kasno, mogli bismo otići negdje na piće. Ja ću sada pišati pa-na spavanje… Ostaćemo u kontaktu, ok?”

* * *

U kancelariju doktora Chiltona ušla je starija osoba. Ujutro je inače mrzovoljan i nekomunikativan, čak i mušičav, kako mu zna predbacivati njegova gospođa. ”Godinama si, Alfrede, počeo ličiti na svoje pacijente.” Stoga stranke prima tek popodne. No, radilo se o vanrednoj situaciji. Naime, još prekjučer mu je najavljen dolazak ministrice kulture. Povod posjete je loše zdravstveno stanje sir Alexandera Whitea.

Doktor Chilton je na posao došao ranije. Zahtijevao je da se kancelarija prozrači, razbacane papire je složio u dva tornja na stolu, obrisao je prašinu sa diplome na zidu, promijenio redoslijed knjiga na policama i, naravno, sasvim slučajno na stolu ostavio zadnji broj laburističkog časopisa.

”Dobro jutro, izvolite ući.” - Doktor Chilton je ustao sa stolice i skinuo naočale, kada se na vratima pojavila mrs. Flower.

”Sjednite, velika nam je čast što ste došli u našu ustanovu.”

”Ah, gospodine Chilton, hvala na toploj dobrodošlici, nadam se da, ipak, nećete zahtijevati da ostanem malo duže.” Rekla je stara gospođa i nasmiješila se doktoru.

”Ma šta to pričate…” Odmahnuo je doktor rukom, pomalo nespretno uvjeravajući gospođu kako je ona zadnja osoba na svijetu koju bi trebalo hospitalizirati.

”Nego, želite li nešto popiti? Poslužite se, molim vas.” Skrenuo je s teme i ponudio ju čajnim kolačima koje je njegova supruga spremila specijalno za tu priliku.

”Pa kako je matori lisac?” Upitala je mrs. Flower nakon što je pozitivno prokomentirala kolačiće.

”Nažalost, loše. Veoma loše, moram vas razočarati. Radi se o najtežem obliku demencije, ovako progresivan slučaj Alzheimerove bolesti nikada nismo imali. Pacijent uopće ne reaguje na inhibitore holinesteraze, takrin i donepezil, koji bi trebali da omogućavaju bolje kognitivno funkcioniranje. Ličnost mu je razuđena na dva pola: buntovnog tinejdžera i apatičnog djedicu.”

”Šteta. Kakva neprocjenjiva šteta. Za umjetnost, mislim. On, ako se ne varam, nema bliže rodbine ni prijatelja. Čitav život je proveo među svojim knjigama, zatvoren u garsonjeri na Hampstead Roadu.”

”Da, da. U pravu ste, apsolutno. U posjetu su mu dolazili jedino novinari. Međutim, organizacija pisaca je nam je izričito zabranila da medijima dozvolimo kontakt sa sir Alexanderom Whiteom.”

”Trebalo bi mu donijeti njegove knjige. Možda to bude od neke pomoći. Ako ništa, biće prvi pisac u povijesti koji će istinski uživati u svojim djelima.” Mrs. Flower se nasmijala, dok ju je doktor zbunjeno posmatrao.

”Da, da. Imamo tu medicinsku sestru, lady Adrianne. Ona pazi našeg nobelovca. Pored toga je, kako se čini, njegov vatreni obožavalac. Poslaćemo je u taj njegov stan po knjige, čim prije.”

”Onda, to bi bilo to. Hvala vam još jednom i doviđenja.” Mrs. Flower je iskapila šoljicu čaja i ustala.

”Ugodan dan vam želim. Navratite nam opet.”

* * *

Na vratima se pojavila zgodna djevojka, noseći naramak nekakvih knjižurina. Izbjegavao sam da je pogledam, nadajući se da njena pojava nema nikakve veze sa mnom. No, kako slobodno ponašanje, sjela je na moj krevet, prislonivši lijevi bok o moju nogu, tako da sam snažno osjetio punoću njene guzice.

”Ah, ah, dobri moj Alexander. Tako izležavajući se po vazdan, kako ste samo uspjeli napisati sva ova remek djela???”

”Oprosti, mlada damo, ja tebe ne poznajem. Jesi li me, možda, zamijenila s nekim?”

”Ah, mon Dieu… Zaboravko jedan. Pa da. Ovako stoje stvari: Ja sam tvoja bolničarka, Adrianne, da, da, mama mi je Francuskinja. Vi ste, gospodine, Sir Alexander White, nobelovac. Najpopularniji engleski pisac današnjice. Ovo su vaše knjige, upravo vam ih donosim iz vašeg stana. A ovo je rokovnik, kupila sam ga usput. U njemu ćemo zapisati osnovne informacije. Zvaće se: ‘Alexander’s Notes’.

”Ma ja zaista ne znam odakle ti pravo da uđeš u moju sobu i tek tako me počneš maltretirati.”

”A mogao bi, recimo iz duboke zahvalnosti, potpisati mi neke od ovih knjiga.” Pričala je ne obraćajući pažnju na moje opaske.
”Vidite, neću ja ništa da potpisujem. Vi samo tražite neki povod za šegačenje sa svojim kolegicama. Sram da vas bude, nedužnog starca ovako ponižavati…” Grdeći je, nekoliko puta sam dodirnuo njene noge. Prekrasna djevojka, zaista. Možda bih se trebao pretvarati da sam zaista ja napisao sve te knjižurine? Očito bi joj to veoma godilo.
”Ovako, mon chéri, ja sada idem, a vi mi obećajte da ćete barem prelistati ove divne knjige. Sve što želite reći u vezi toga, zapišite u rokovnik. Znate kako kažu: lud pamti, a pametan zapisuje.”

Na natkasni sam primijetio gomilu naslaganih knjižurina. Autor knjiga sam, sudeći po imenu i slikama, ja. U knjigama sam naišao na gomilu gluposti. Novele i poezija o pijanstvu i patetici. Ako u ovim knjigama ima i truna autobiografskog, možda ja zaista i nisam bolestan? Radi se o svemu što sasvim normalan i zdrav čovjek zaboravlja.

Međutim, prelistavajući knjige primijetio sam da je lajtmotiv velike većine mojih radova nekakva Žena iz Sarajeva. U posljednjoj zbirci poezije, jedna pjesma se zove ‘Sarajevo roses’. Dio glasi:

”…Na ulicama Sarajeva danas
Padaju granate.
Sarajevo, grad ljubavi,
Njen je grad.
Pamtim ga takvog.
Gdje padne granata,
Niknuće ruža.
Ruža Sarajeva.
1993.”

Pretraživao sam priče u potrazi za objašnjenjima. U rokovniku sam zabilježio prvi unos:
1. Sarajevo, otkud ja tamo? Ko je ta žena kojoj se obraćam u svojim djelima?
U knjigama podvući rečenice koje sadrže informacije o Ženi iz Sarajeva!!!
Našao sam dosta podataka, ali ih nikako nisam mogao povezati. U jednoj priči stoji rečenica koju sam smatrao važnom, pa sam je unio u rokovnik:

”Zaboravi sve, ljude i stvari, sebe ako hoćeš zaboravi, ali sjeti se, obećao si, tog dana se po svaku cijenu moraš vratiti tamo, u Sarajevo, gdje te čeka ona.”

Ja sam znao da će biti ovako. Ne znam kako, ali naslutio sam, definitivno, gubitak pamćenja. Zato sam pisao, pisao i pisao. Moja tabula raza ipak ima nešto na sebi. Šifriranu mapu, moj konačan povratak njoj, ženi koje se ne sjećam, a koju, eto, volim.

* * *

Spavao sam. Neka nepoznata djevojka bulji u mene. Čekam da prođe onaj trenutak buđenja, da vrijeme počne teći, a prostor dobije smisao. No uzalud. Vrijeme stoji, a nepoznata djevojka čita naglas nekakav rokovnik.

”Pa, Alexander, ovo je sjajno! Ipak ste se sjetili nečega.” Ushićeno mi se obraćala, poturajući mi pod nos rokovnik na kojem piše, doduše mojim rukopisom, ‘Alexander’s Notes’.

”Djevojko, molim vas ostavite me na miru.” Organ mi je stajao uspravan i čvrst kao Ajfelov toranj, a prisustvo ove zgodne djevojke sa francuskim naglaskom je samo pogoršavalo situaciju. Ali, vidim joj na licu da mi neće dati. Sva je, uprkos dobrim sisama i čvrstoj stražnjici, nekako previše frigidna. Lezbejka, smijem se kladiti.

”Moram do wc-a, oprosti. Zapamtićemo gdje si stala.” Prekinuo sam lavinu riječi iz njenih usta.

Izašao sam na hodnik. Prokletstvo. Osjećao sam se kao miš u labirintu, wc školjka je bila moj sir. U očaju sam se poželio olakšati na hodniku, kada me zgodno žensko uhvatilo pod ruku i odvelo do wc-a.

”Čitaj!” Djevojka koja sebe zove Adrianne mi je dala svesku ispisanu mojim rukopisom.

Njen imperativ mi, izgleda, nije ostavljao izbora. Otvorio sam svesku. U njoj je pisalo:

”…1975. godine pozvan sam u Sarajevo. Alija Isaković, jugoslovenski književnik, pozvao me da recitujem prijevod Hasanaginice od Waltera Scotta. Povod je bio promocija nekog njegovog objavljivanja iz te godine vezanog za baladu o Hasanaginici. Poslije ceremonije u Narodnom pozorištu, prisustvovao sam lijepoj zabavi u hotelu preko puta. Tu sam upoznao Ružu…

…Pred našu ljubav stavili smo veliki izazov. Trideset i tri godine odvojenosti. Život je jedan, govorila mi je, jedna je i prilika da se muškarac i žena pronađu. Čovjek i žena, govorila mi je, na Zemlju su spušteni odvojeno. Moralo je proći vrijeme da se nađu. Prvo su se morali željeti i sanjati. I najvažnije, čekati. Ko ne zna da čeka, ne zna ni da voli, tako je govorila.

…Januar je, 2008. Trećeg februara, biću u SR BiH i čekaću je. Sjediću na prvoj klupi od Vrbanja mosta, na Omladinskom šetalištu. Neka imena su se promijenila, vremena su drukčija, ljudi su drukčiji. Naša ljubav je ostala ista…”

Pogledao sam u Adrianne. Nekako mi je djelovala kao da već zna šta hoću da kažem. Nekako mi je djelovalo da se čitav univerzum slaže sa onim što ću reći.

”Adrianne, ne znam kako, ali ja moram otići u Sarajevo. Hoćeš li mi pomoći?”

”Pa budalice jedna… Mi o ovome pričamo već mjesec dana. Sve smo isplanirali. Bijeg odavdje, rezervacije, sve, sve, sve.” Rekla je i izvadila dvije avionske karte do Zagreba.

”Znaš li ti koji je datum danas? Prvi februar!” Uskliknula je. ”Večeras polijećemo…”

* * *

Sjedim na klupi, okrenut prema rijeci. Sa druge strane rijeke maše mi Adrianne. Sada treba čekati. Čekati. Čekati… Prošlo je toliko vremena da više ne znam šta čekam. Sjedim tu na klupi, ispred mene teče nekakva rijeka. Pored mene prolaze nekakvi ljudi. Sa druge strane rijeke stoji djevojka i maše. Maše u mom pravcu. Čini mi se da je nekome pokazala podignut palac. Znam samo da je važno da sam tu. Da se ne mičem i da čekam. Dugo nije bilo nikoga. Samo rijeka koja teče, ljudi koji prolaze i ja koji sjedim i čekam naseljavali smo ovu planetu.

Pored mene je sjela žena mojih godina. Sjedila je i ćutala neko vrijeme. Nije me ni jednom pogledala. Sjedila je, gledala ispred sebe. Gledala je zamišljene splavove briga koje odnosi rijeka. Gledala je šarene lopte kako se okreću u vodi. Ne znam da sam je podsjećao na te lopte.

”Osmane, Osmane… Do kad ćemo mi ovako? C, c, c…” Sjedila je, gledala u rijeku i obraćala se čovjeku koji nema pojma gdje je, zašto je tu i ko to sjedi pored njega.

Izvadio sam ružu, koju sam cijelo vrijeme držao ispod kaputa. Šuteći sam joj je pružio. Šuteći ju je primila i pomirisala.
Odvela me u nekakav stan. Puno ljudi je bilo unutra, izgledali su kao da baš svi mene čekaju.

”Mama, gdje si ga našla?”

”Tamo gdje uvijek ode. Na Vilsonovom.”

”Nano, jel’ to djed opet bjež’o od kuće?”

”Bježao i vratio se, srećo.”

”Draga Rabija, jesi nadeverala s njim.”

”Navikla sam. Znate li šta je ovaj put bio? Englez. Pisac. Prošli put je bio ruski astronaut. Pretprošli put, opet, mislio je da je njemački vojnik. Hej, jah…”

Ja sam sjedio i slušao. Nepoznati ljudi oko mene su pričali i povremeno gledali u mene. Jedna žena među njima mi je oduzimala dah, svaki put kad je pogledam i kad me pogleda. Hej moja Rabija, znam ja tebe dobro. Ne moram te se ni sjećati. Ti si moja Rabija, Alma, Jovana, Helena, Ruža…

Moja draga, da samo znaš koliko te volim.

Objavio/la: Bosanscki, 25. Jan. 2008. u 15:56 | Litersatura | 26 komentara |