I’ll Always Love You
…Jutarnji vjetar se provukao kroz odškrinut prozor i zatalasao zavjesu. Vrckava djevojka u bijeloj bluzi i bezobrazno kratkoj svijetloplavoj suknji nasmiješila mi se:
”Zaboga, Alex, ne spavajte više, jutro je prekrasno. Kao u vašoj pjesmi ‘Reversed Poem of Dusk’.”
Izrecitovala mi je nekakvu pjesmicu o dvoje starih, nesretno zaljubljenih ljudi koji se konačno nađu i vjeruju da će vrijeme da se odmota unazad, te će sve biti naopako, pomladiće se, sumrak će biti njihova prva zora, zapad će da se pretvori u istok, bla, bla, bla. Naglašavajući pojedine riječi lupala bi nogom o pod, izazivajući nestašne vibracije u njenoj bluzi od kojih mi se mantalo.
”I šta sad? Hoćete li mi, molim vas lijepo, reći da se uopće ne sjećate kako ste je vi napisali?”
”Takvo ljigavo sranje ne bih napisao ni u snu. Barem ne u onom snu kojeg bih se sjećao.”
”Alexander White, ničega se vi ne sjećate. Mi ovaj dijalog vodimo svakoga jutra, od kada ste stigli u našu ustanovu. Muka mi je više od toga da vas ubjeđujem kako ste vi Alexander White, najveći engleski pisac današnjice, dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Pa prije mjesec dana smo vas gledali na televiziji kada su vam uručili nagradu.”
“Je li istina da ti je dosadilo da budeš ters?!” - izbečio se 
