Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Nisam spavala već četvrtu noć zaredom. Nepomična, tiho bih sačekala dok se umiri pa se onda, polako, izvukla ispod njegove ruke i kliznula sa svog mjesta. Najčešće bih se uputila ka prozorskoj dasci na kojoj bih se šćućurila, iz ne baš tajnog skrovišta ispod ljubičastog jastuka izvukla cigarete i malenu pepeljaru te, pripalivši još jednu, skoro odsutno, rezignirano, brojala osvijetljena prozorska stakla. Razmišljajući. Pitajući se. Povremeno se sažalijevajući.

A onda bih se sjetila da je samosažalijevanje neproduktivno. I sasvim neiskreno. Potom bih ugasila cigaretu, u nekim slučajevima nedovršenu, i za sebe umorno zaključila da će me to ubiti. Cigarete, mislim.
A ja to dozvoljavam. Zdušno radim na tome, čak.

Bilo bi lijepo da sam se mogla samo slobodno ispružiti u fotelji. Bilo bi lijepo da se ne moram vraćati na svoje mjesto. Navodno, moje mjesto. Jer nije. Sama sam ga prodala.

Sa tog mjesta sam mogla čuti njegovo disanje. Sa tog mjesta sam mogla vidjeti obrise njegovih leđa, u onim rijetkim situacijama kad bi se, u ponekom rijetkom snu u kom nisam stanovala, okrenuo od mene. Nekad sam mu to znala, u šali doduše, predbaciti. Hm. Više kao uvod u one strasne minute, koristeći taj providni izgovor da se nadvijem nad njim, držim njegove ruke dalje od sebe, iznad njegove glave, prikovane za jastuk. Da se zaigrano smijuckam, ispod glasa obećavajući takve slasti da mu nikad, dok je živ, neće pasti na pamet da se opet okrene od mene. Da mu se šapatom zaričem da će, i zatvorenih očiju, da, da, moj gospodine, vidjeti samo mene. Pa bih ga natjerala da sklopi oči, u te svrhe koristeći sve što bi mi palo na pamet, sve dok zaista ne bi vidio samo mene. Ako je išta i vidio. Znala bih mu se, dok bi navečer mirno sjedili na balkonu, ljuljuškajući se u velikim pletenim naslonjačama, popeti u krilo i sklupčati na prsima. Zajedno bi gledali zvjezdanu noć, sigurni pod starim zelenim pokrivačem, sa rasparenim polupraznim čašama u rukama, toplo šuteći dok smo slušali neku, obično nostalgičnu melodiju, koja je dopirala do nas. Iako mu je Billie išla na živce. Ona ne pjeva o sretnim ljubavima, govorio je. Možda baš zbog toga, ali nakon nekog vremena, prve strofe uglavnom, ja bih se potpuno primirila, a on bi se uzvrtio. I onda kad bi, konačno, odustao od prividne staloženosti i pokušao da uznemiri mene, izmicala sam.
Makar, pokušavala sam da izmaknem.

¨Ne diraj me.¨ - naoko sam se durila - ¨Što me sinoć nisi tako dodirivao?¨

Samo bi se smijao, pomućenog pogleda.

¨Šta ti je, budalo jedna?¨- promuklo bih se hihotala, začas odustavši i raspoloženo migoljeći pod njegovim rukama - ¨Hoćeš da nas komšiluk prijavi policiji?¨

Nikad nije. Dobar komšiluk.

Sa tog, mog, mjesta su sve te slike bile previše jasno zatamnjene. Sa tog, mog mjesta, bi mi se, u mrkloj noći, nekako činilo da svaki njegov mirno sneni uzdah sa sobom nosi hiljade gorkih optužbi. Jednom sam, obuzeta zabranjenim daljinama svoga sna, promrmljala nešto što je izgleda čuo. Ujutro sam se probudila da bih prvo ugledala njegove oči pa osmijeh, zatim osjetila prste na mom stomaku, ispod plahti, golicali su, osjetila njegove usne na vratu kako nestrpljivo klize i uspinju se do ušne resice, lagano je griskaju, i prepredeno šapću pored nje : ¨Ko je to meni sanjao svašta?¨. A ja sam tad, namjesto da se nasmijem i uzvratim poljubac te, kao, podmuklo kažem da sam sanjala svašta i nadodam štagod lascivno da nam uljepšam jutro, ja sam tad prvi put premrla od straha. Ne krivice. Nisam bila kriva. Odnosno, bila sam kriva. Taman koliko jesam. Ali nečista savjest je loš gospodar. Odlazila je samo kad bi, nakon nježnog poljupca u čelo ili štipanja slučajno otkrivenih dijelova tijela, ustajao da napravi kafu. Ne osjećajući više teret svoje preporođene savjesti, slobodna i olakšala, tada bih se rasula po krevetu, pripravna da ukradem od sebe makar deset minuta. I krala sam snove, uporno i kvarno, jutro za jutrom, sve dok ne bih osjetila miris kafe i začula krčanje neke radio stanice propraćeno falš pjevušenjem i klepetanjem stakla; vesele zvukove jutra nepomućene sreće. Jutra sreće koja ne zna. Sreće koja se hrani mojom nesrećom.

¨Trepće ti lampica za gorivo.¨ – sanjivo sam promrmljala.

¨Lijepi moj Šumaher, što se ono meni razumije.¨ - prste koji su mi petljali po kosi je prebacio na mjenjač, usporavajući, pokušavajući da se orijentiše, pomalo pospan - ¨Stat ćemo na onoj pumpi, što za nju vazda troncaš da je to čisti kriminal.¨

¨Joj, nemoj na tu, to mi se kosi sa principima.¨ – buntovno, smijala sam se kroz san.

¨Nikakav problem, principijelna.¨ - ugasio je radio - ¨Ho’š ti stopirati poslije? Kontam, veće su šanse da neko stane. Samo, izađi na sred ceste, ovo je ipak autoput.¨

Kroz mrklu tamu su se ukazivala žućkasta, blještava svjetla i plavo-crveni znak kao cilj.

Zbrusila sam mu nešto, tiho, ignorišući njegovo zabavljeno mumlanje, i počela se protezati u sjedištu, tražeći novčanik koji sam zametnula bogznagdje, računajući koliko bi kontraproduktivno bilo iznenaditi svoj organizam nečim prepunim šećera, samo da bi se razbudila u ta doba noći. Jutra. Mogla sam prstima napipati presovanu kožu, bio je između sjedišta, već smo počeli usporavati, on potpuno koncentrisan na put, i na kraju smo stali ispred osvijetljenih staklenih vrata. Plavokoso momče u tamnom radnom kombinezonu je spremno napustilo pult i kretalo prema nama. U tami kasne noći, propraćena tihim brujanjem mašina, toplina bezbrojnih, jakih svjetala je bila…utješna, na jedan neobičan način. Uspavljujuća. Ugodna. Nisam stigla ni dovršiti rečenicu u svojim mislima, nešto odozgo, iznad nas, kao da se zakašljalo, umirujuće brujanje je naglo prestalo i sva svjetla su se odjednom ugasila. Za nepunu sekundu, još uvijek iznenađena i namah razbuđena čudnom zebnjom, otvorila sam vrata automobila i promolila glavu u prohladno jutro, da vidim šta se desilo. Krenula prema zlosutnom mraku. U ružnu tišinu.

¨Šta ovo bi?¨ - pitala sam, iščuđavajući se - ¨Je l’ ovo nestalo struje?”

Njih dvojica su samo stajala tako, jedan naslonjen na rezervoar s gorivom, drugi na kola, obojica zbunjeni, nijemo gledajući iznad moje glave, promatrajući nebrojene sijalice koje nisu davale znaka života. Bilo je pomalo i smiješno, na jedan čisto praktični način.

¨Izgleda.¨ - nesigurno je zaključilo momče - ¨Ne znam šta je drugo moglo biti.¨

On se bezazleno smijao - ¨Je l’ te to strah mraka ili nalaziš ovo zlokobnim?¨

¨Nema frke.¨ - nastavio je dečko, još uvijek pripravno držeći crijevo za sipanje goriva - ¨Imamo agregat, ono, za svaki slučaj. Samo pričekajte malo, on sam proradi.¨

Zatvarajući vrata automobila, pokušala sam se opustiti u sjedištu, brojeći sekunde nadanja da će se svjetla ponovno upaliti. Zatvorila sam oči, čekajući da tišina nestane. Zauvijek. Zlokobnim, baš tako je rekao.

Izgleda da pravi putevi uvijek vode samo do tamo gdje neko drugi želi stići.

Photo : Rene Lundø

Autor: Cagliostro.