Umijeće tersanja

Pun krug

Mnogi dani moje uludo protraćene i netragom protutnjale mladosti, uskiptjele obiješću i samovoljom, bijahu utrošeni u perfunktornoj potrazi za smislom, koju je pothranjivala opsesivno-razvratna želja da se stvari ‘postave na svoje mjesto’. Nije iza te želje stajala nikakva namjera da promijenim svijet i raspored stvari u njemu, već nešto mnogo prisnije i nemjerljivo skromnije - jednostavna nakana da razaberem šta mi, u izobilju ljudskih tvorevina, dođe lijevo, a šta desno, šta smatram pametnim, dobrim i dragim, a šta, pak, glupim, lošim i mrskim, pa da se tako i postavim.

Bijaše to, naprosto, pokušaj dvodimenzionalnog adolescentskog uma da si iscrta mapu života i svijeta, da za sebe označi predjele bogate kuturnim i estetskim vrijednostima koje valja često posjećivati da bi se oplemenio duh, i da ih razluči od onih estetikom krševitih i kulturom posnih, koja ne kriju nalazišta znanja i ljepote, pa ih, stoga, ne vrijedi ni obilaziti. U svom ondašnjem stanju duha, stvari i pojmove o kojima bih razmišljao sam običavao svrstavati uzduž jedne nevidljive linije, po kojoj sam bilježio recke koji su označavali kultone (kulton - jedinica kulturno-umjetničke vrijednosti nečega).

Na sredini te zamišljene crte se, prirodno, nalazila ništica. Ona je služila tome da izbaždari ovu moju liniju, da označi onu vrstu kulture i umjetnosti koja niti je doprinosila, niti je, pak, oduzimala od svekolike estetske vrijednosti. Većina kulture sa kojom se neko susretao u svoja prosječna dvadeset i četiri sata je bila upravo to - estetski neutralna razonoda i razbibriga, nakon koje nisi bivao ništa oplemenjeniji ni prosvjećeniji, ali ni gluplji ni zatupljeniji. Vaš šlager sezone, Radio-Luxembourg, Agatha Christie, Pula, FEST, variety zabavnih emisija sa polupljesnivim šalama, križaljke u nedjeljnim novinama… sve se to stapalo u amorfnu masu mainstream kulture, koja je mahom služila tome da protok vremena učini podnošljivijim.

Sa obje strane ove sredine su se nalazile umjetnine i kulturna postignuća koja nisu bila neutralna, već sam ih ja jasno prepoznavao kao nešto što me ili prožima pozitivnom vrijednošću ili mi je, pak, oduzima. Recimo da se, tako, sa desne strane protezala dobra umjetnost i plemenita kultura, ona koja je namjernika prožimala svojom ljepotom i svojom estetikom, čineći ga tako produhovljenijim. Sa one druge, lijeve strane, svrstavala se loša umjetnost, primitivna kultura, ona koja je svoga štovaoca proždirala svojom ružnoćom i svojim šundom, gledajući kako da utoli njegove najniže porive, usput ga zaglupljujući.

Šta se u toj mojoj crti nizalo sa lijeve, a šta sa desne strane… danas više nije bitno. Svako od nas, napose, ima neku svoju crtu, mrežu ili princip po kojem reda i raspoređuje svoju estetiku. Kako to činimo, nije važno - svakome njegovo, sve dok se zna šta mu je lijevo, a šta mu je desno.

Upravo sa tom namjerom sam ja nakitio svoju nevidljivu crtu i taman kad sam se odmakao da je sagledam u njenoj cjelini i sveobuhvatnosti, primijetio sam, avaj, da se ona izobličila. Možda pod težinom sve te silne nasžidžane dobre i loše kulture, lijepe i ružne umjetnosti, a možda uhvaćena u neodoljivu gravitaciju crne rupe ljudskog ukusa, moja se crta počela savijati. Posebno na krajevima, oni su se krivili nekako najviše, dok je moja crta mlohavila kao čelična šipka u zeničkoj visokoj peći.

Krajevi su se, na moje oči, izvijali u savršenom luku, sve dok, naposlijetku, nisu opisali savršenu kružnicu i dotakli se, zatvarajući time pun krug. U tom se trenutku savršena, ultracool umjetnost i über-estetika spojila sa najcrnjim kičem i najvećim rugobama ljudske umjetnosti, a moje su se, mjesecima, godinama pažljivo redane vrednote u trenu ispreplele i međusobno prožele, poput prvih kapi mlijeka u jutarnjem čaju.

Neko sam vrijeme, u panici, pokušavao razdvojiti polove krajeva i vratiti sva meni znana dostignuća umjetnosti i kulture na njihova početna mjesta, a potom sam, iznemogao i očajan, odustao, gledajući ih kako se prepliću i miješaju, tako da ih više niko ne bi mogao razmrsiti. I tako se, do današnjeg dana, moja prvobitno zamišljena crta, nastavila kortljati kao kružnica estetike.

S vremenom sam i ja shvatio da u tom krugu nema ništa neobično, već da, naprotiv, on odražava prirodno stanje stvari. Lijepa i ružna umjetnost, dobra i loša kultura nisu tek međusobno isključive i dijametralno oprečne brojke na pravoj crti estetskih vrijednosti; njih često dijeli tek tanka, nevidljiva nit koju je nevjerovatno lako preći, sa namjerom ili bez nje, i od nečeg veoma vrijednog i avant-gardnog načiniti tek razvikani kič. I obrnuto.

I ne samo to, postoje ljudi, pravi majstori svoga zanata, koji su u stanju ovu nit izbrisati, ili je osedlati i zajašiti, pa tako zasjesti na obje njene strane, prodajući sebe i svoja ostvarenja kao istovremeno veoma produhovljena i kao najobičnije smeće. Oni putuju po ovoj kružnici kao po estetskom ruletu, gledajući da ga, što god radili, zavrte tako da na kraju izađe njihov broj. Ili će to za njih učiniti život. Ili, pak, smrt. Takvi su ljudi, svojom ili voljom sudbine, istinski umjetnici.

Ja, već odavno, svoju kulturu i svoju umjetnost ne dijelim na dobru i lošu, vrijednu i bezvrijednu, jer ni u životu ne mogu tako birati. Umjesto toga, ja zavrtim svoj krug, zatvorim oči, i posegnem rukom. Zanimljivo, nikad se ne pokajem.

Slika: (www) World World World, akrilik na platnu by ArtMistakes, 2006.

Objavio/la: MoodSwingeR, 20. Dec. 2007. u 7:47 | Nesvrstano | 7 komentara |