Sretna Nova godina, devedeset i neke
Mrzio sam zimu. U čitavoj kući imali smo samo jednu peć. Pa smo starci, buraz i ja spavali u kuhinji, na spužvi koja je bila pokrivena kariranim čaršafom. Stari je hrkao kao i sad. Stara se stalno okretala. Burazu to ništa nije smetalo, ili se i on samo pravio da spava. Ja sam bio budan. Zamišljao sam scenu kako ubijam pedeset četnika koji su zarobili Tajči. Onda bih je pogledao onim Silvester Stalone pogledom i ona bi, uprkos velikoj razlici u godinama, odmah pristala da se uda za mene.
Kada bih je oženio, pustio bih neki drugi film u glavi. Spasio bih je opet, ali bi neki četnik umirući pucao u mene. I tako bih umro na rukama voljene žene. Ne znam šta bi se događalo s Tajči nakon moje smrti. Nekada bih pustio da ona pogine. Onda bih tiho u noći oplakivao njenu smrt. San bi, na kraju, pobijedio strah od noćnih zvukova, lopova koji se šetaju oko kuće i granate koja bi me ubila u snu…
Stavarno sam je mrzio. Mirisala je na čorbu od krompira i ribljih konzervi iz humanitarne pomoći. Zavlačila se u moje, par brojeva veće, ružne duboke cipele. Od nje su me bolila oba uha. U kombinaciji sa nekim od moja tri krajnika.
A snijeg, njega sam volio. Volio sam i skije koje su mi poklonili rođaci nakon što su zdunuli u Njemačku. Iako su mi pancerice bile okraćale, pa su mi nožni prsti trnuli u njima, dok sam u dvorištu rekonstruirao pobjede Alberta Tombe. Volio sam osjećaj sigurnosti i distancu od svega ovozemaljskog kada bih, zavučen u iglu od snijega zgrnutog s pločnika, maštao o Eskimima.
Nisam spavala već četvrtu noć zaredom. Nepomična, tiho bih sačekala dok se umiri pa se onda, polako, izvukla ispod njegove ruke i kliznula sa svog mjesta. Najčešće bih se uputila ka prozorskoj dasci na kojoj bih se šćućurila, iz ne baš tajnog skrovišta ispod ljubičastog jastuka izvukla cigarete i malenu pepeljaru te, pripalivši još jednu, skoro odsutno, rezignirano, brojala osvijetljena prozorska stakla. Razmišljajući. Pitajući se. Povremeno se sažalijevajući.
Baveći se istom temom koju danas pokušavam da pojasnim, Konfučije je došao do zaključka da: Prvo treba objasniti pojmove, jer bez pojmova nastojanja nemaju uspjeha. Kada kažemo kurva, siguran sam da svi mislimo na profesiju iznajmljivanja vaginalnog otvora sa pratećim uslugama, uz slične i srodne oblike korištenja tijela i vremena, u svrhu sticanja materijalnih viškova. Nakon dublje analize i demistifikacije seksa, shvatićemo da je ponuda vaginalnih mišića i vaginalnih sokova, uveliko precijenjena, samo jedan od oblika korištenja umnih i fizičkih sposobosti na tržištu rada i usluga. Pokušajte nekome iznajmiti toplu i navlaženu vaginu, uz prateći par sisa, u lijepo ukrašenoj kutiji. Ne ide.
Primordijalni poriv jačeg spola za dokazivanjem muškosti u zadnjih par milenijuma ugrožen je ozbiljnim zasićenjem tržišta ženki. Naime, dok je većina naših dalekih rođaka u životinjskom svijetu kroz trnoviti put evolucije brižljivo čuvala i sačuvala privilegiju povlaštenog oplođavanja za svoje dominantne mužjake, kroz urođeni sistem evaluacije, čovjek je na svoju ruku krenuo stranputicom, oslanjajući se na svoju upitnu sposobnost određivanja vlastitih mjerila vrijednosti. Tako je doveo u pitanje budućnost svoje vrste. Prvo je svjesno srozao vrijednost ženke na omalovažavajuću mogućnost izraza u novčanom ekvivalentu. Onda je, u utakmici gomilanja novca, proizveo prvi višak materijalnog dobra. Viškovi materijalnih dobara su rezultirali katastrofalnim pomijeranjem fokusa napretka sa ženki na nove viškove, što je dodatno narušilo ionako pokoleban muški duh. Izlaz iz takvog, sa historijske distance očito dekonstruirajućeg stanja za muški integritet, umjesto povratka korijenima čovjek je pokušao naći u novim načinima borbe za dominaciju-ratovima. Ratovi, taj fenomen ljudske zablude, otkrili su novu ljudsku bolest- bijeg od individualnog ka kolektivnom, sa akcentom kolektivnog u jezičkim konstrukcijama kao što su kolektivna odgovornost, kolektivno blagostanje, kolektivna sigurnost… Čovjek je izmislio medije i državni aparat da zaštiti novi poredak i novoizabranu vrijednost-materijalne viškove. Upregnuvši poljuljanu inteligenciju u paradoks-uništavanje u svrhu stvaranja, čovjek gubi sposobnost pravilne percepcije i ne vidi sve jasnije mane nove, nestabilne, vrijednosti.
