Road to perdition, final call
Nisam spavala već četvrtu noć zaredom. Nepomična, tiho bih sačekala dok se umiri pa se onda, polako, izvukla ispod njegove ruke i kliznula sa svog mjesta. Najčešće bih se uputila ka prozorskoj dasci na kojoj bih se šćućurila, iz ne baš tajnog skrovišta ispod ljubičastog jastuka izvukla cigarete i malenu pepeljaru te, pripalivši još jednu, skoro odsutno, rezignirano, brojala osvijetljena prozorska stakla. Razmišljajući. Pitajući se. Povremeno se sažalijevajući.
A onda bih se sjetila da je samosažalijevanje neproduktivno. I sasvim neiskreno. Potom bih ugasila cigaretu, u nekim slučajevima nedovršenu, i za sebe umorno zaključila da će me to ubiti. Cigarete, mislim.
A ja to dozvoljavam. Zdušno radim na tome, čak.
Bilo bi lijepo da sam se mogla samo slobodno ispružiti u fotelji. Bilo bi lijepo da se ne moram vraćati na svoje mjesto. Navodno, moje mjesto. Jer nije. Sama sam ga prodala.
Baveći se istom temom koju danas pokušavam da pojasnim, Konfučije je došao do zaključka da: Prvo treba objasniti pojmove, jer bez pojmova nastojanja nemaju uspjeha. Kada kažemo kurva, siguran sam da svi mislimo na profesiju iznajmljivanja vaginalnog otvora sa pratećim uslugama, uz slične i srodne oblike korištenja tijela i vremena, u svrhu sticanja materijalnih viškova. Nakon dublje analize i demistifikacije seksa, shvatićemo da je ponuda vaginalnih mišića i vaginalnih sokova, uveliko precijenjena, samo jedan od oblika korištenja umnih i fizičkih sposobosti na tržištu rada i usluga. Pokušajte nekome iznajmiti toplu i navlaženu vaginu, uz prateći par sisa, u lijepo ukrašenoj kutiji. Ne ide.
Primordijalni poriv jačeg spola za dokazivanjem muškosti u zadnjih par milenijuma ugrožen je ozbiljnim zasićenjem tržišta ženki. Naime, dok je većina naših dalekih rođaka u životinjskom svijetu kroz trnoviti put evolucije brižljivo čuvala i sačuvala privilegiju povlaštenog oplođavanja za svoje dominantne mužjake, kroz urođeni sistem evaluacije, čovjek je na svoju ruku krenuo stranputicom, oslanjajući se na svoju upitnu sposobnost određivanja vlastitih mjerila vrijednosti. Tako je doveo u pitanje budućnost svoje vrste. Prvo je svjesno srozao vrijednost ženke na omalovažavajuću mogućnost izraza u novčanom ekvivalentu. Onda je, u utakmici gomilanja novca, proizveo prvi višak materijalnog dobra. Viškovi materijalnih dobara su rezultirali katastrofalnim pomijeranjem fokusa napretka sa ženki na nove viškove, što je dodatno narušilo ionako pokoleban muški duh. Izlaz iz takvog, sa historijske distance očito dekonstruirajućeg stanja za muški integritet, umjesto povratka korijenima čovjek je pokušao naći u novim načinima borbe za dominaciju-ratovima. Ratovi, taj fenomen ljudske zablude, otkrili su novu ljudsku bolest- bijeg od individualnog ka kolektivnom, sa akcentom kolektivnog u jezičkim konstrukcijama kao što su kolektivna odgovornost, kolektivno blagostanje, kolektivna sigurnost… Čovjek je izmislio medije i državni aparat da zaštiti novi poredak i novoizabranu vrijednost-materijalne viškove. Upregnuvši poljuljanu inteligenciju u paradoks-uništavanje u svrhu stvaranja, čovjek gubi sposobnost pravilne percepcije i ne vidi sve jasnije mane nove, nestabilne, vrijednosti.